Šarengrad je, kao i druga drevna mjesta uz Dunav, bio još pretpovijesna gradina. U doba rimske prevlasti na Dunavu na njegovu mjestu stajala je stražarnica i promatračnica (turris), ali tek u Srednjem vijeku razvija se na tom mjestu posjed, možda dio imanja drevnoga predromaničkog samostana Sv. Duha koji je izgradio ugarski palatin Athia negdje oko 1061. Po tome bi taj benediktinski samostan bio po starosti drugi ili treći nakon prvoga ugarskog samostana benediktinaca u Panonhalmi ( oko 1030. ). Samostan je najvjerojatnije srušen u provali Mongola 1242. u hrvatske krajeve. Po vitezu Athiyi posjed se 1275. spominje kao "possessio Athya" (Ochin, Wotschin) po kojem su ga Hrvati prozvali Voćin. Gotovo je posve sigurno kako tada na mjestu Voćina (Šarengrada) nije bilo utvrde.
Utvrdu počinje graditi glasoviti vitez i mačvanski ban, veliki pristaša kralja Sigismunda Luksemburškog, Ivan Morović, čija se djedovska utvrda Morović nalazila na ušću Studve u bosut. Utvrda je najvjerojatnije bila izgradena oko 1390. Građena je u obliku nepravilnoga poligonalnog objekta s pravilnom kvadratičnom obrambenom kulom (donjonom) kako je to bilo uobičajeno u doba kasne gotike. Grad je sačuvao izvorni oblik iz vremena kada nije još bilo razvijeno opsadno topništvo te nije bio prilagođen uporabi vatrenoga oružja. No, ostaci žbuke u stambenim prostorijama kao i veliki stilski izrađeni prozori pokazuju kako je bio korišten ne samo kao tvrđava nego i udobni stambeni objekt. Na neizravni način to potvrđuje i činjenica da je Ivan Morović oko 1420. blizu utvrde izgradio franjevački samostan u gotičkom stilu.
Nakon izgradnje utvrde i samostana, uz njih se razvilo i naselje (oppidum) koje se spominje 1481. Tada vec Šarengradom nisu vladali Morovići, koji su izumrli 1467. već glasovita obitelj Gereb s pridjevkom de Wingarth. Gospodar Šarengrada bio je tada glasoviti hrvatski ban Matija Gereb ( ?-1493. ). Sudjelovao je s kraljem Matišom Korvinom, čiji je bio rođak, u oslobođenju Jajca od Turaka 1463. Dne 29. do 30. listopada 1483. u dvodnevnoj bitci s hrvatskim i ugarskim postrojbama žestoko je porazio tursku vojsku na Uni. Šarengrad, kao i brojna druga mjesta u istočnoj Slavoniji dobio je darovnicama kralja Matije. Kao vojnik znao je njihovu vrijednost, te ih je utvrđivao i spremao se za borbu s Turcima. Gerebi su dobro održavali i samostan, u njemu je pokopan 1507. i glasoviti kaločki nadbiskup Ladislav III. Gereb de Wingarth. Oko 1516. Šarengrad je u rukama plemićke obitelji Perenyi.
Crkva Sv.Ivana i Pavla kao i cijeli niz utvrda na Dunavu sve do Mohača i Šarengrad je pao u ruke vojske Ibrahim paše u ljeto 1526. bez borbe, jer nakon mohačke katastrofe nije bilo vojske koja bi ga branila. O Voćinu-Šarengradu u doba turske vladavine od 1526. do 1688. ne znamo gotovo ništa. Sigurno je kako su ga Turci i dalje održavali i povremeno pregrađivali. Čini se da je do 1608. grad bio dosta zapušten, kao i crkva i naselje, ali je samostan i dalje djelovao. Prema opisu glasovitog turskog putopisca Evlije Ćelebije iz 1665. grad i utvrda dobro su razvijeni, iz čega bi se moglo zaključiti kako je početkom XVII. st. Šarengrad ponovno naseljen i obnovljen.
U studenome 1687. austrijska vojska pod zapovjedništvom generala d'Aspermontea zauzela je Voćin, koji su Turci prigodom povlačenja prema Iloku pokušali razoriti. Borbe oko Voćina potrajale su i cijelu 1688., nakratko su Turci utvrdu bili i ponovno zauzeli. Po svemu sudeći tada je postradao i glasoviti gotički franjevački samostan, od kojeg je u izvornom obliku ostao očuvan masivni gotički toranj. Oci franjevci vratili su se u Voćin 1690. da bi početkom XVII.st izgradili samostan u baroknom stilu. Oko 1689. hrvatsko se stanovništvo, koje je bilo izbjeglo u vrijeme borba, vratilo u naselje. Voćin su u posjed, zajedno s tvrdavom, dobili grofovi Eltz.
Zanimljivo je da se tek napuštanjem utvrde 1736. prvi put javlja ime Šarengrad, a staro ime Voćin polagano pada u zaborav. U slikovitom dunavskom pejsažu oko ruševina staroga grada pričaju se priče o postanku "šarenog grada" i nekadašnjim njegovim gospodarima.
Utvrdu počinje graditi glasoviti vitez i mačvanski ban, veliki pristaša kralja Sigismunda Luksemburškog, Ivan Morović, čija se djedovska utvrda Morović nalazila na ušću Studve u bosut. Utvrda je najvjerojatnije bila izgradena oko 1390. Građena je u obliku nepravilnoga poligonalnog objekta s pravilnom kvadratičnom obrambenom kulom (donjonom) kako je to bilo uobičajeno u doba kasne gotike. Grad je sačuvao izvorni oblik iz vremena kada nije još bilo razvijeno opsadno topništvo te nije bio prilagođen uporabi vatrenoga oružja. No, ostaci žbuke u stambenim prostorijama kao i veliki stilski izrađeni prozori pokazuju kako je bio korišten ne samo kao tvrđava nego i udobni stambeni objekt. Na neizravni način to potvrđuje i činjenica da je Ivan Morović oko 1420. blizu utvrde izgradio franjevački samostan u gotičkom stilu.
Nakon izgradnje utvrde i samostana, uz njih se razvilo i naselje (oppidum) koje se spominje 1481. Tada vec Šarengradom nisu vladali Morovići, koji su izumrli 1467. već glasovita obitelj Gereb s pridjevkom de Wingarth. Gospodar Šarengrada bio je tada glasoviti hrvatski ban Matija Gereb ( ?-1493. ). Sudjelovao je s kraljem Matišom Korvinom, čiji je bio rođak, u oslobođenju Jajca od Turaka 1463. Dne 29. do 30. listopada 1483. u dvodnevnoj bitci s hrvatskim i ugarskim postrojbama žestoko je porazio tursku vojsku na Uni. Šarengrad, kao i brojna druga mjesta u istočnoj Slavoniji dobio je darovnicama kralja Matije. Kao vojnik znao je njihovu vrijednost, te ih je utvrđivao i spremao se za borbu s Turcima. Gerebi su dobro održavali i samostan, u njemu je pokopan 1507. i glasoviti kaločki nadbiskup Ladislav III. Gereb de Wingarth. Oko 1516. Šarengrad je u rukama plemićke obitelji Perenyi.
Crkva Sv.Ivana i Pavla kao i cijeli niz utvrda na Dunavu sve do Mohača i Šarengrad je pao u ruke vojske Ibrahim paše u ljeto 1526. bez borbe, jer nakon mohačke katastrofe nije bilo vojske koja bi ga branila. O Voćinu-Šarengradu u doba turske vladavine od 1526. do 1688. ne znamo gotovo ništa. Sigurno je kako su ga Turci i dalje održavali i povremeno pregrađivali. Čini se da je do 1608. grad bio dosta zapušten, kao i crkva i naselje, ali je samostan i dalje djelovao. Prema opisu glasovitog turskog putopisca Evlije Ćelebije iz 1665. grad i utvrda dobro su razvijeni, iz čega bi se moglo zaključiti kako je početkom XVII. st. Šarengrad ponovno naseljen i obnovljen.
U studenome 1687. austrijska vojska pod zapovjedništvom generala d'Aspermontea zauzela je Voćin, koji su Turci prigodom povlačenja prema Iloku pokušali razoriti. Borbe oko Voćina potrajale su i cijelu 1688., nakratko su Turci utvrdu bili i ponovno zauzeli. Po svemu sudeći tada je postradao i glasoviti gotički franjevački samostan, od kojeg je u izvornom obliku ostao očuvan masivni gotički toranj. Oci franjevci vratili su se u Voćin 1690. da bi početkom XVII.st izgradili samostan u baroknom stilu. Oko 1689. hrvatsko se stanovništvo, koje je bilo izbjeglo u vrijeme borba, vratilo u naselje. Voćin su u posjed, zajedno s tvrdavom, dobili grofovi Eltz.
Zanimljivo je da se tek napuštanjem utvrde 1736. prvi put javlja ime Šarengrad, a staro ime Voćin polagano pada u zaborav. U slikovitom dunavskom pejsažu oko ruševina staroga grada pričaju se priče o postanku "šarenog grada" i nekadašnjim njegovim gospodarima.
Korišteni izvori : Antun Abramović i Radovan Domagoj Devlić
Utvrde stare Hrvatske - kraljevstvo Slavonije
Utvrde stare Hrvatske - kraljevstvo Slavonije
