NUKLEARNA   TEORIJA   EVOLUCIJE

 


 

Ljudi  su  danas  toliko  razvili  znanost  i  tehnologiju  da  smo  već  poslali  i  čovjeka  na  Mjesec,  ali  zato  još  uvijek  traju  diskusije  i  o  postanku  čovjeka. Protivnici  teorije  evolucije  navode  kako  još  nisu  pronađeni  fosilni  ostaci  tzv. bioloških  međuvrsta,  pa  prema  tome  nisu  ni  postojale  te  nije bilo  evolucije. Zagovornici  evolucije  pak  mogu  smatrati  da  ako  i  nisu  pronađeni  takvi  ostaci, to  još  nije  dokaz  da  nisu  postojale  međuvrste.

 

Osim  ovih  logičkih  razmatranja treba  uzeti  u  obzir  i  matematičko - statistička  prema  kojima  je  broj  jedinki  neke  već  formirane  stabilne  vrste  mnogo  puta  veći  od  broja  jedinki  neke  međuvrste,  pa  je  i  vjerojatnost  otkrića  fosilnih  ostataka  neke  vrste  mnogo  veća  od vjerojatnosti  međuvrste.  Bitni  su  i  geološko - povjesni  faktori,  jer  da  bi  pronašli ostatke  međuvrsta  trebamo  ih  tražiti  tamo  gdje  se  oni  možda  i  nalaze.  Kao  ni danas,  tako  najvjerojatnije  nikada  u  povjesti  planeta  nisu  bili  povoljni  uvjeti  za razvoj  i  opstanak  života  na  cijeloj  površini,  pa  se  moguća  evolucija  odvijala samo  na  jednom  ili  nekoliko  određenih  područja.  Sama  Biblija  navodi  da  je  Noa spasio  u  arci  parove  svih  životinjskih  vrsta, ali  se  ne zna gdje  je  bila  ta  njegova pradomovina  gdje  su  eventualno  ostaci  međuvrsta.  Isto tako, ako  je  mit o  Atlantidi  zasnovan  na  istinitom  događaju,  mi  ne znamo  ni  danas  gdje  je  ona  bila. Uzmemo  li  u  obzir  i  moguće  ranije  tektonske  poremećaje  i  da  su  neki  djelovi morskoga  dna  nekada  bili  kopno,  a  dno  čini  preko  75  posto  površine  planeta, nameće  se  zaključak  kako  ćemo  ih  teško  i  pronaći.

 

Drugi  prigovor  teoriji  evolucije  je  spoznaja  da  se  više  ne stvaraju nove vrste. Odgovor  na  to  možda  možemo  pronaći  u  nuklearnoj  fizici,  tj. proučavajući  svojstva  nestabilnih  atomskih  jezgri  elemenata  kojih  je  ranije  na  planetu  bilo   više, ali  su  se  vremenom  raspadali  i  tvorili  stabilne  jezgre.  Bitno  je  uočiti  da  se  pri tom  procesu  ne  raspadaju  svi  nestabilni  atomi  jednog  elementa  u  istom  trenutku,  već  se  to  odvija  postepeno.  Pretpostavimo  da  su  neke  ranije,  danas  već  možda  i  izumrle  vrste  u  genetskom  kodu  imale  i  podatke  "zapisane"  rasporedom  i  nestabilnih, tj.  radioaktivnih  elemenata.  Pojedinačnim  raspadom  nekih  atoma  nastajali  su  drugi,  stabilni  elementi,  ali  je  to  značilo  i  izmjenu  zapisa  tog  genetskoga  koda  pojedinih  jedinki  te  vrste.  Pri  diobi  takvoga  koda  nije  više postojala  mogućnost  obnove  prethodnog  stanja  pa  dioba  ili  nije  uspjela,  ili  je stvorena  neka  nova  međuvrsta  odnosno  vrsta.  Teoretski,  dovoljan  je  bio  i  jedan  primjerak  tako  promjenjenog  zapisa  genetskoga  koda  za  nastanak  nove vrste.  Kako  samo  protoni  i  neutroni  mogu  stvoriti  nekoliko  tisuća  mogućnosti od  kojih  je  samo  nekoliko  stotina  stabilnih,  naravno  da  je  mala  i  vjerojatnost stvaranja  novih  vrsta  koje  će  opstati.

 

Današnja  mala  prirodna  radioaktivnost  planeta  može  objasniti  zašto  se  ne  stvaraju  nove  vrste,  kao  i  zašto  su  neke  vrste  izumrle  jer  nije  više  bilo  dovoljno određenih  nestabilnih  elemenata  od  kojih  su  bile  građene. Intenzivna  primjena  nuklearne  energije  u  zadnjih  60  godina  u  mirnodopske  i  vojne  svrhe  stvara  i  nove  nestabilne  izotope  kojih  u  prirodi  praktički  i  nema, što  daje  uvjete  za  stvaranje  novih  genetskih  kodova  na  svim  biološkim nivoima. Pojave  novih  bolesti  su  možda  već  posljedice  takvih  aktivnosti,  a  uskoro  ćemo možda  dobiti  i  jasne  dokaze  o  teoriji  evolucije.

 

Prva stranica                      Zadnja promjena: 11.3.2004.god.

 

 




   Brojilo postavljeno: 20. 3.2004.