NUKLEARNA TEORIJA EVOLUCIJE
Ljudi su
danas toliko razvili
znanost i tehnologiju
da smo već poslali i
čovjeka na Mjesec,
ali zato još
uvijek traju diskusije
i o postanku čovjeka.
Protivnici teorije evolucije
navode kako još
nisu pronađeni fosilni
ostaci tzv. bioloških međuvrsta,
pa prema tome
nisu ni postojale
te nije bilo evolucije. Zagovornici evolucije
pak mogu smatrati
da ako i nisu pronađeni
takvi ostaci, to još
nije dokaz da
nisu postojale međuvrste.
Osim ovih
logičkih razmatranja treba uzeti
u obzir i
matematičko - statistička
prema kojima je
broj jedinki neke
već formirane stabilne
vrste mnogo puta
veći od broja
jedinki neke međuvrste,
pa je i vjerojatnost otkrića
fosilnih ostataka neke
vrste mnogo veća
od vjerojatnosti međuvrste. Bitni
su i geološko - povjesni
faktori, jer da
bi pronašli ostatke međuvrsta
trebamo ih tražiti
tamo gdje se
oni možda i
nalaze. Kao ni danas,
tako najvjerojatnije nikada
u povjesti planeta
nisu bili povoljni
uvjeti za razvoj i
opstanak života na
cijeloj površini, pa
se moguća evolucija
odvijala samo na jednom
ili nekoliko određenih
područja. Sama Biblija
navodi da je
Noa spasio u arci
parove svih životinjskih vrsta, ali se ne zna gdje
je bila ta
njegova pradomovina gdje su
eventualno ostaci međuvrsta.
Isto tako, ako je mit o
Atlantidi zasnovan na
istinitom događaju, mi
ne znamo ni danas
gdje je ona
bila. Uzmemo li u
obzir i moguće
ranije tektonske poremećaje
i da su neki djelovi morskoga dna nekada bili
kopno, a dno
čini preko 75
posto površine planeta, nameće se zaključak kako
ćemo ih teško
i pronaći.
Drugi prigovor
teoriji evolucije je
spoznaja da se
više ne stvaraju nove vrste.
Odgovor na to možda možemo
pronaći u nuklearnoj
fizici, tj. proučavajući svojstva
nestabilnih atomskih jezgri
elemenata kojih je
ranije na planetu
bilo više, ali su
se vremenom raspadali
i tvorili stabilne
jezgre. Bitno je
uočiti da se
pri tom procesu ne
raspadaju svi nestabilni
atomi jednog elementa
u istom trenutku,
već se to odvija postepeno.
Pretpostavimo da su
neke ranije, danas
već možda i
izumrle vrste u
genetskom kodu imale
i podatke "zapisane" rasporedom
i nestabilnih, tj. radioaktivnih elemenata.
Pojedinačnim raspadom nekih
atoma nastajali su
drugi, stabilni elementi,
ali je to značilo i
izmjenu zapisa tog
genetskoga koda pojedinih
jedinki te vrste.
Pri diobi takvoga
koda nije više postojala mogućnost obnove prethodnog
stanja pa dioba
ili nije uspjela,
ili je stvorena neka
nova međuvrsta odnosno
vrsta. Teoretski, dovoljan
je bio i jedan primjerak
tako promjenjenog zapisa
genetskoga koda za
nastanak nove vrste. Kako
samo protoni i
neutroni mogu stvoriti
nekoliko tisuća mogućnosti od kojih je samo
nekoliko stotina stabilnih,
naravno da je
mala i vjerojatnost stvaranja
novih vrsta koje
će opstati.
Današnja mala
prirodna radioaktivnost planeta
može objasniti zašto
se ne stvaraju nove vrste,
kao i zašto su neke
vrste izumrle jer
nije više bilo
dovoljno određenih
nestabilnih elemenata od
kojih su bile
građene. Intenzivna primjena nuklearne
energije u zadnjih
60 godina u
mirnodopske i vojne
svrhe stvara i nove nestabilne
izotope kojih u
prirodi praktički i
nema, što daje uvjete
za stvaranje novih
genetskih kodova na
svim biološkim nivoima.
Pojave novih bolesti su možda
već posljedice takvih
aktivnosti, a uskoro
ćemo možda dobiti i
jasne dokaze o
teoriji evolucije.
Prva stranica
Zadnja promjena: 11.3.2004.god.