Damir Drvodelic dipl. ing.
Zagreb, 1999.
SADRZAJ
KULTURNO - POVIJESNE ZNACAJKE TUROPOLJA
Povijest Turopolja i Turopoljskog luga
Kulturna povijest Turopolja
Drvo u tradicijskoj uporabi
Znacenje Turopoljskog luga danas i u buducnosti
Povijest Turopolja i Turopoljskog luga
Plodnu nizinu, koja se prostire na desnoj obali Save, juzno od
Zagreba sve tamo do Vukomerickih gorica, nazivamo Turopolje. U
starije vrijeme ova je ravnica bila poznata pod nazivom Zagrebacko
polje (Campus Zagrabiensis).
Nalazila se u neposrednoj blizini grada Zagreba, gdje je vec 1094.
godine bila osnovana biskupija. Tek u XIV. stoljecu prvi put se
spominje Turopolje, da bi kroz naredna stoljeca sve vise prevladavao
i na koncu potisnuo stari naziv.
Turopolje je dobilo ime po pragovedu tur (Bos primigenius), koje je
zivjelo u velikim hrastovim sumama i mocvarama ovog kraja. Tu se tur
zadrzao sve do XVIII. stoljeca i onda izumro u Europi. Poslije toga
jos se zadrzao u velikim bjeloveskim sumama u Poljskoj pod nazivom
zubri; gdje ga mozemo naci i danas.
 |
|
Snimio: J. Vranic /Muzej Turopolja |
U novije vrijeme postoje razmisljanja o ponovnom vracanju tura
(bjeloveskih bizona) u sume Turopolja.
Naziv tur se sacuvao u nazivu povijesne i zemljopisne pokrajine
Turopolje, koje je posve potisnulo staro povijesno ime "Zagrebacko
polje".
Turopolje je u proslosti bilo pokriveno velikim hrastovim i bukovim
sumama. I danas najveca i najpoznatija suma "Turopoljski lug", koji
se proteze s desne obale rijeke Odre od sela Kuca do Pescenice i
Lekenika, spominje se vc 1249. i 1255. godine pod nazivom Velika
suma,. Iz toga doba postoje dvije stare listine (povelje pisane rukom
na pergameni - posebno ucinjenoj ovcjoj kozi), bana Stjepana, kojim
se Turopoljcima dodjeljuje Velika suma Turopoljski lug po njihovom
plemenskom pravu i daju se omedenja te sume.
Gospodar tvrdave Okic grada Ivan, sin Jaroslavov, poceo je svojatati
Veliku Turopoljsku sumu, ali ga u tome sprijecise Turopoljci, te je
mirno odustao od svojih teznja, a ban cijele Slavonije Stjepan, izdao
je o tome pismo, kojim je uredio mede ove sume i urucio ju
Turopoljcima na temelju njihovog plemenskog prava na tu sumu. Godine
1255. bili su opet novi prijepori glede "Velike sume" te ban Stjepan,
po nalogu kralja Bele IV. ponovo sumu dodijeli Turopoljcima i svojom
poveljom odredi mede ove sume. U toj listini spominje se rijeka Sava,
Odra, potoci Obdina, Lekenicki potok i drugi nazivi za zemlje, koji
su se sacuvali u ovom kraju sve do danas, preko sedam stotina
godina.
Te sume dale su karakteristiku cijelom ovom kraju. Covjek je u
Turopolju, vise nego igdje bio vezan uz sumu. Ona je predstavljala
glavni izvor prihoda. Poznato je iz proslosti da je u sumama
Turopolja glavni sumski prihod bio ziropasa, pa se gospodarenje
sumama na tomu i zasnivalo. Turopoljska pasmina svinja bila je na
cijeni i vrlo poznata. Za buducnost guma takvo je gospodarenje bilo
stetno zbog toga sto su se zirorodni stari hrastovi cuvali, a sjekli
su se mladi potpuno zdravi. Sume su se sve vise pretvarale u
zirovnjak prastarih hrastova, koji su polako propadali. Ova je
opasnost uocena jos u proslom stoljecu, kada se pocinju provoditi
strucni planovi o obnovi suma kojima se osiguravaju potrajnost
gospodarenja i akumuliranje drvne zalihe.
Osim ziropase, covjek je uzimao iz sume sve ono sto mu je koristilo
za zivot (sumske plodove, ljekovito bilje, gljive, ...). Posebnu
paznju treba posvetiti drvu, toj odlicnoj turopoljskoj hrastovini
koja je pratila covjeka kroz cijeli zivot, od malene kolijevke u koju
su ga polozili nakon rodenja, do kriza na grobnom humku.
Iz tog razloga cijelo poglavlje ovog diplomskog rada posvecujem
znacenju drva u Turopolju.
Kao sto je prethodno istaknuto, u srednjem vijeku, pa sve do 18.
st. prostor juzno od rijeke Save i Kupe i Vukomerickih gorica naziva
se Zagrebacko polje (Campus Zagrebiensis). Iako se u popisu crkava
arhidakona Ivana Gorickog spominje naziv "Campus Turouo", naziv
Turopolje upotrebljava se od 16. i prevladava od 18. st.
U 13. st. izuzimanjem iz vojue sluzbe zagrebackom kastrumu, banskim i
kraljevskim ispravama, na dijelu ovoga prostora formirana je
zajednica plemica na temelju slobodnog posjeda.
Obicajno pravo i povlastice popisani su prvi put 1278. godine u
Hrvatskom saboru, o cemu je ban Nikola izdao svecanu ispravu.
Ovaj statut Plemenite opcine Turopolje potvrdio je kralj Ladislav IV
1279. god. Prema ovom statutu turopoljski zupan mogao je postati samo
onaj kojega ce zajednicki odobriti turopoljski plemici. Ovo mozemo
smatrati prvim spomenom spravisca - izbora zupana turopoljskog.
Odrzavalo se na dan Sv. Jurja, a od pocetka 17. st. na dan Sv. Lucije
- zastitnice Turopolja.
Turopoljsko plemstvo izvodilo je svoje podrijetlo iz isprave hercega
Bele (kasniji kralj Bela IV) iz 1225. god. sacuvane u potvrdenom
prijepisu 1466. god (Matija Korvin). Isprava govori o podizanju brace
Buduna, Ivana i Levca i rodaka u plemice. Ovu povelju i privilegije
stecene tijekom 13. st. Turopoljsko je plemstvo nastojalo obraniti,
te je trazilo potvrde od kraljeva, a takoder ih je koristilo u obrani
svoga plemickoga prava i posjeda.
Sredinom 15. st. Turopolje se u ispravama pocinje nazivati opcinom.
Pred zagrebackim Kaptolom 1560. god. predstavnici turopoljskog
plemstva obnovili su bratstvo. Tako je ustanovljen red izbora zupana,
sudbena vlast te nasljedno pravo.
Statut je 1582. god. potvrdio Rudolf II. Osobno pravo glasa
turopoljsko plemstvo je izgubilo 1735. god. statutom bana Josipa
Eszterhaziya i regulatornim statutom Hrvatskog sabora iz 1749. god.
Od tog vremena pravo izbora zupana i drugih casnika imaju samo suci,
tj. predstavnc suca.
Godine 1737. kralj Karlo III podijelio je Plemenitoj opcini grb i
pecat. Do tada su se na sluzbenim dokumentima Opcine upotrebljavali
pecati pojedinih zupana.
Grb se sastoji od modrog stita na kome je ovalna kula grada Lukavca,
koju cuvaju dva vojnika u crvenoj odjeci. Iz dva gornja prozora vire
dva topa.
Na kuli je ruka s isukanom sabljom. Sa strana su joj polumjesec i tri
sesterokrake zvijezde. Na stitu je okrunjena kaciga na kojoj stoji
okrunjeni orao; koji u pandzama drzi zastave Hrvatske i Slavonije.
Uprava Plemenite opcine Turopolje je organizirana u dva kotara:
Vrhovlje (montes S. Catherinae) i Polje (Campus). Svaki kotar se
sastojao od manjih zajednica - sucija (indicatus). Sacinjavalo ih je
jedno ili vise sela. Na celu sucijama bio je sudac (index). U Polju
su bile sucije: Busevec, Velika Gorica, Mala Gorica, Hrasce, Kobilic,
Kuce, Kurilovec, Donja Lomnica, Goruji i Donji Lukavec, Velika Mlaka,
Mraclin, Pleso i Rakitovec; a u Vrhovlju: Bukovcak, Cerovski Vrh,
Cvetkovic Brdo, Dragonozec, Dubranec, Gustelnica, Prvonozina i
Vukomeric.
Na celu Plemenite opcine stajao je zupan, kojemu je bio podreden
podzupan za Vrhovlje, koji je vodio upravu Vrhovlja (birani su na
spraviscu na godinu dana), prisjednici koji su uz zupana sudjelovali
na sudu, biljeznik, fiskus, lugar, kapetan (zapovjednik turopoljske
vojne jedinice, banderija, koja je brojila oko 130., a u ratu 300.
Ijudi), kastelan, zastavnik, satrap, sluga, a od 1749. godine,
blagajnik i kasnije odvjetnik.
Do 1474. god. opcinske isprave izdavane su u Zagrebu, a 1479. god.
izdana je prva isprava u Lukavcu, gdje se iskljucivo izdaju do 1552.
god. kada je izdana prva isprava u Velikoj Gorici. Prva je utvrda
bila, vjerojatno, drvena, a prosirivana je pocetkom 17. st. Prvo
spravisce odrzano je u Lukavcu 1613. god. Tijekom 18. st. gradi se
kamena utvrda - grad Lukavec. Iako su ovu utvrdu prisvajali i
oduzimali pojedini velikasi, do 1848. god. u gradu se cuvaju vazniji
spisi turopoljskog arhiva i odrzavaju spravisca. P - obitna namjena
utvrde, bila je iskljucivo obrambena (u vrijeme opasnosti od Turaka),
da bi sredinom l9.st. pretvorena u stambeni objokt.
Druga vazna utvrda i opcinska zgrada je "turopoljski grad" u Velikoj
Gorici. Turopoljsko spravisce je 1614. god. odredilo da gradnja
utvrde pocne 13. ozujka. Iako je kasnije dogradivana i pregradivana,
zgrada je dovrsena prije 1634. god., kada se postavlja novi krov.
Dobivsi od Rudolfa II 1602. god. sajamsko pravo (tjedni i cetiri
godisnja sajma), Velika Gorica se razvija kao trgoviste i upravno
srediste Turopolja. Zgrada u kojoj je danas Muzej Turopolja postala
je sjediste Plemenite opcine. U prizemlju je bio zatvor, a na katu
velika dvorana za spravisca, prostorije za zupana, biljeznika,
blagajna i posebno osigurana prostorija u kojoj je bio smjesten arhiv
Plemenite opcine.
Danas se u zgradi muzeja Turopolja (osnovan 1960.) cuva arheoloska,
etnogratska i kulturno - povijesna grada velikogorickog podrucja.
U vrijeme dolaska novog sustava, odnosno ukidanja kmetsva i hrvatskog
narodnog preporoda, 1848. god. turopoljsko plemstvo se
podijelilo.
Jedan dio zastupao je interese Madarske, u kojima je trazio garanciju
ocuvanja svojih staleskih prava, iako je novo vrijeme donijelo
ukidanje kmetstva i nove odnose.
Drugi dio plemstva borio se uz bana Josipa Jelacica i podupirao
njegovu viziju Hrvatske. 1861. godine naputkom kraljevske dvorske
kancelarije u turopoljsku opcinu spadaju svi stanovnici, dakle i oni
koji prije nisu imali politicka prava na temelju svog podrijetla.
Posebnim zakonom iz 1895. god. Plemenita opcina Turopolje postaje
zemljisna zajednica s posebnom odredbom o nerazdjeljivos nepokretne
imovine Plemenite opcine. Po ovom zakonu zupan se birao na deset
godina. Na temelju ovog zakona Plemenita opcina Turopolje djeluje za
vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Nasilno je ukinuta dekretom 1947.
godine, a uspostavom Republike Hrvatske Plemenita opcina Turopolje
obnovljena je 7. srpnja 1991. godine.
Osnovne zadace Plemenite opcine turopoljske vezane su uz obnavljanje
narodnih obicaja i stoljetnih tradicija Turopolja te ocuvanje
kulturnih, bioloskih, povijesnih i ostalih spomenika.
Jedan od turopoljskih bioloskih spomenika, koje treba cuvati je
Turopoljski lug i nadaleko poznata turopoljska svinja. Upravo je
Plemenita opcina turopoljska zasluzna za projekt povratka turopoljske
svinje u njezino iskonsko prebivaliste - Turopoljski lug. Ideja
projekta konacno je ostvarena krajem kolovoza i tokom rujna mjeseca
1994. god., kada su pusteni i prvi primjerci ovih svinja u ogradeni
dio sume povrsine 1 ha, smjesten izmedu lugarnice "Cardak", i KPD-a.
Vracanje turopoljske svinje u Turopoljski lug ima mnogostruko
znacenje. U prvom redu zeli se sacuvati izvorna hrvatska gospodarska
kultura. To je vrlo vazno, jer je od izvornog "eko", i "etno",
turopoljskog blaga vrlo malo sacuvano.
Za kraj ovog poglavlja zelim ukratko opisati zanimljivu povijest
svinjogojstva u Turopolju i razvoj autohtone turopoljske pasmine
(povijesno - bioloskog i jos uvijek zivuceg spomenika Turopolja).
Za turopoljsku svinju, moze se reci da je jedan od najstarijih
stanovnika ovog podrucja. Dobivena je krizanjem dviju pasmina koje su
ovdje dovedene jos u anticko doba. To su Siska (oblik
sjevernoeuropske svinje) i Krskodolska (oblik mediteranske svinje).
Savrseno se uklopila u ekosistem Turopolja koristeci ogromne hrastove
sume kao bitni element prehrane. Svakako je potakla razvoj
svinjogojstva u Turopolju. Medutim, krajem 17. stoljeca opci
gospodarski napredak uvjetovao je uzgajivacima da potraze druge
pasmine koje bi odgovarale tadasnjim potrebama stanovnistva i
trzista. Svinjogojstvo u Turopolju je pocelo stagnirati, a do
prekretnice je doslo kad je cetrdesetih godina proslog stoljeca Misko
pl. Leder iz Kurilovca "doveo odnekuda nekakve svinje s kojima je
krizao svoje". To su vjerojatno bili Baguni iz Slavonije.
No, zanimljivo je da su dobivene voma kvalitetne svinje s ustaljenim
proizvodnim svojstvima koja su odgovarala potrebama, te se pasmina
prosirila van granica Turopolja. Tako je nastala danasnja pasmina -
turopoljska svinja.
U ono vrijeme, ta pasmina se sirila u dva pravca: prve na
sjeverozapad prema Jaski, kroz Draganic i Sisak do Lonjskog polja, a
druge u Turopoljski lug pa u Lonjsko polje. Sve se dakle slijevalo u
Lonjsko polje.
Zbog misljenja da unistavaju sume i da nisu isplative zbog masnoce
one su potiskivane do te mjere da je ugrozen opstanak pasmine.
Potrebno je uloziti dosta truda i novca da ova pasmina svinja postane
opet dio kulturnog identiteta i prepoznatljivosti Turopolja kao
bogatog poljoprivrednog kraja.
Drvo kao sirovina prati judski rod od
iskona preko danasnjice i nesagledivo u
buducnost. Ono nas okruzuje bilo da je
upotrijebljeno za izgradnju domova ili
izradu predmeta kojima se sluzimo.
U krajevima gdje je bilo vise sume drvo se vise upotrebljavalo pa
je tako bilo i u nasem velikogorickom kraju.
Bogatstvo velikogorickog kraja - sume, narocito hrasta, ali i ostalih
vrsta drveta - danas su samo ostatak nepreglednih suma sto su prije
vise stoljeca bile glavno obiljezje ovog kraja.
Jugoistocni dio Turopolja bio je pokriven nepreglednim sumama sto su
se prostirale od Kurilovca i Plesa, a zavrsavale u Turopoljskom
lugu.
Kao dokaz prethodno izrecenog, moze nam posluziti fotografija
osamljenog hrasta luznjaka u vinogradu izmedu Sljakovine i Guca.
Hrast je pod zastitom kao spomenik prirode od 08.12. 1964.
godine.
Na popisu u literaturi mozemo ga pronaci pod nazivom stari turski,
hrast luznjak ili frajlicin, jer je posjed pripadao obitelji
Bedekovic - frajlicama. Njegov opseg u prsnoj visini iznosi 5,55 m,
promjer oko 2 m, a visina preko 20 m. Pri dnu je zeljezna karika na
kojoj je oznacena 1662. god. Prema predaji hrast je star oko 700.
god. i za spomenutu kariku su turski vojnici vezivali svoje konje
(takoder prema predaji).
Sigurno je to da stari "turski", hrast predstavlja ostatak stare sume
hrasta luznjaka u selu Kostanjevac koje su Turci spalili.
Sume su donosile veliki prihod Plemenitoj opcini Turopolje, tako da
su bile brizno odrzavane i cuvane, a u odredeno doba godine tjerali
su Turopoljci svoje svinje u lug u "zir". Zbog potrebe za plodnim
tlom, Turopoljci su krcili sume, a od 1774. do 1779. krcili su i
jedan dio sume Turopoljskog luga pretvarajuci to tlo u livade i
medusobno ga podijelili prema ovlastenickim pravima. Kao spomen na to
podigli su ogromna vrata od krca, koja i danas svjedoce o tom
vremenu. Zapravo, rijec je o dva stupa preko kojih je pruzena drvena
greda. Stupovi su bili ukraseni rezbarijom, a na gredi je urezan
latinski tekst koji u slobodnom prijevodu dr. Stanka Kosa (knjiga:
"Zenidba turopoljskog plemica Lackovica") glasi ovako:
"Ovdje su rascvjetane livade plemenitih Turopoljaca koje su, tijekom
5. godina udruzenim radom i zalaganjem, iskrcile marljive ruke.
1774. godine zapocele su krciti, napokon 1779. godine razdijeljene su
na svu bracu, koja ovdje zadobise jednake dijelove".
Vrata su odolijevala zubu vremena sve so 1914. g. kada ih je velika
oluja srusila, a nabujala voda odnijela sve do Zemuna. Prema legendi,
seljaci su je nasli, ustanovljeno je porijeklo grede te je ona
vracena u Turopolje. Nakon dvogodisnjeg izbivanja greda je ponovo
1916. godine postavljena na svoje mjesto. Majstori koji su obnavljali
vrata ovaj put su nacinili betonske stupove, ali slijedeci osnovnu
nit starih privatnih graditelja, tako da podsjecaju na drvo.
Vrata su restaurirana 1918. i 1984. godine. Danas vrata od krca,
stoje kao znamen jednog vremena i lijepog obicaja turopoljskih
plemica.
Prvobitno se covjek za svoje potrebe koristio upotrebljivim oblicima
nadenim u prirodi, zatim grubo izraduje predmete od jednog komada
drveta, a kasnije drvo sve vise oblikuje i obraduje utemeljujuci tako
obradu drveta kao obrt.
Pri obradi drveta upotrebljavaju se tehnike tesanja, kalanja,
dubenja, izrade duzica pomocu klup, i tokarenje koje se izvodi pomocu
tokarskog kola, no tom tehnikom bave se vec specijalizirani seoski
majstori. Alati koji se koriste pri tom poslu jesu: najjednostavniji
nozic s ostrim sjecivom, noz sa sirom i cesto na vrhu povijenim
sjecivom, dlijeto, svrdlo, sjekira, bradva, sirocka, planjkaca,
keser, obrucnjak ili maklja i tokarsko kolo.
Dio drvenih predmeta je ukrasen i to je u nasim krajevima plosni
ukras. Tehnike izvodenja ukrasnih motiva su: plitko urezivanje -
crtorez, dublje urezivanje - rovasenje, izrezivanje ukrasnog motiva -
na broboj, izvodenje motiva uzarenom zicom - paljenje i na kraju
bojanje, ali ovo posljednje u nasim se krajevima rjede izvodi. Glavni
motivi su sitni ubodi i trokutici u nizu, ravne i valovite crte, kriz
u kruznici ili uz slova IHS, pravokutnik, kvadrat, trokut, kruznica
ili polukruznica, srce, rozeta, kotac kola....
Mnogi od tih motiva, osim dekorativnog, imali su i magijsko znacenje,
ali je to u narodu najcesce vec zaboravljeno.
U pocetku nevjeste ruke i s primitivnim alatom postaju vremenom sve
spretnije i vjestije, usavrsavajuci se u izradi upotrebnih predmeta.
Svaki muskarac izradivao je predmete za svoje potrebe i potrebe svoje
porodice. Odredene vrste drveta upotrebljavaju se za izradu odredenih
predmeta i vec to odabiranje drveta nosilo je u sebi stvaralaci
zanos.
Drvo za covjeka - turopoljca nije bio obican materijal - sirovina.
Ono je, kao sto sam prije istaknuo imalo bitnu ulogu u njegovu
zivotu, ono je za njega imalo dusu. Drvo postaje materijal za likovno
izrazavanje muskog dijela stanovnistva. Prenasanjem vjestine izrade
drvenih predmeta s generacije na generaciju, istovremeno se prenose i
tradicionalni oblici, koji vjekovima ostaju nepromijenjeni, ali tesko
je uopce naci dva ista predmeta, jer svaki covjek unosi u to
oblikovanje svoju mastu, dio sebe, tako da se za veliki broj predmeta
moze reci da su unikati.
Postupno se iz seoske zajednice izdvajaju ljudi koji spretnije i
bolje izraduju te predmete od drveta i pocinju se time profesionalno
baviti izradujuci predmete i za prodaju. Nekada su se citava sela
specijalizirala za odredenu izradu, kao npr. paliri - tesari za
gradnju kuca, za izradu tkalackih stanova, brda za tkalacki stan
itd...., i to su vec poceci razvoja obrta.
Seoski drveni domovi i gospodarske zgrade svojim izgledom i nacinom
gradnje, bilo da su nacinjeni od tesanih ili piljenih greda ili
planjki, cuvari su stoljetnog narodnog iskustva, znanja i vjestine. U
ovim krajevima to su bile prostrane "hize" prizemnice ili katnice
"cardaci" od greda, planjki ili dasaka slaganih horizontalno jedna na
drugu, tvoreci tako stijene kuce, na uglovima spojene u "horvatski
vuglic", kad su krajevi greda ili planjki bili neotesani ili u
"nemski vuglic" s otesanim krajevima. Stare drvene kuce, promatrane
iz daljine, izgledaju nam kao lade koje plove vec stoljecima tim
ravnicama, medu krosnjama i livadama.
Odolijevaju kisama i maglama, zegama i mrazevima, poplavama i
potresima. Njeni su poceci u obrusenoj vertikali drveta, traju
postojanoscu svog hrastovog kostura i tkiva, cuvajuci zivot stotinama
godina u svojoj drvenoj ljusturi. Cuvaju i nose u svojoj utrobi
zivot: ljude, blago, golubove, pcele i plodine vocnjaka, njiva i
vinograda. Doimaju se kao osamljena skulptura, a u njenim prostorima
funkcionalno je organiziran zivot obiteljske zadruge, uspostavljena
je harmonija u odnosu covjeka prema ostalim zivim stvorenjima koja ga
okruzuju.
Zelja covjeka za lijepim navela ga je da ukrasi i svoj dom.
Unutrasnjost seoskih domova je rijetko ukrasavana. Ukrase nalazimo na
zabatnom procelju iznad ili izmedu prozora u obliku ukrasnog friza s
geometrijskim ili vegetabiluim motivima, a negdje je urezano i ime
majstora palira ili vlasnika kuce i godina gradnje. Rijede je taj
friz obojen crvenom ili bijelom bojom. Takoder, ali rjede, ukraseni
su i doprozornici. Cesce je ukrasena ograda stepenista "shodici
sodici" koja vode na kat kuce, a nekad i stupovi na kojima pociva
krov stepenista kao i drvene stijene trijema prvoga kata iz kojeg se
ulazi u ostale prostorije kata.
Dok su seljaci gradili male domove, s jednom sobom, ili vece zadruzne
kuce, takoder s jednom ili najvise dvije sobe, u kojima je znalo
spavati i desetak ljudi, dotle je visi sloj, bogatiji ljudi, gradio
velike i prostrane domove - kurije (dvor). Kurije su bile takoder od
drvene grade, ali velikih razmjera.
Jedna od najbolje sacuvanih drvenih gradevina je kurija obitelji
Modic - Bedekovic u Donjoj Lomnici. Sagradio ju je turopoljski plemic
Petar Modic 1806. god. U njoj se odvijao tokom 19. stoljeca bogat
drustveni zivot ovoga kraja, o kojem svjedoci jos danas sacuvani
inventar iz toga vremena. Drvena kurija obitelji Zlataric u Bukevju
na samoj Savi takoder je svjedok drevne arhitekture ovog kraja. To je
velika drvena kantica gradena u kljuc. U njoj se takoder nalazi
vrijedan inventar, a oko dvora sve do same Save proteze se veliki
park s raznovrsnim drvecem, od kojih poneko stablo predstavlja
rijetkost za ovaj kraj.
Velika kurija obitelji Pogledic u Kurilovcu, sagradena je 1750. god.,
takoder kantica gradena u kljuc, s visokim impozantnim krovom i malom
obiteljskom kapelicom, predstavljala je najljepsi primjer drvenog
graditeljstva Turopolja, ali je nazalost porusena vec pocetkom ovog
stoljeca. Danas je najstarija sacuvana kurija u ovom kraju Alapicev
dvor u Vukovini, graden sredinom 18. st.
I malene seoske kapelice bile su gradene od hrastovine. Nakon turskih
pustosenja u 16. stoljecu kada su mnoge crkvene gradevine porugene, u
Turopolju i Vukomerickim Goricama nicale su te drvene ljepotice. Od
17. - 19. stoljeca izgradeno ih je na desetke, a do danas ih je
sacuvano 11. i to tri u Turopolju, dvije u Vukomerickim Goricama, a
sest u Pokuplju. Gradili su ih majstori palirskih i tesarskih druzbi
Turopolja, kako sam prethodno istaknuo, od hrastovine, odnosno od
hrastovih greda. Pokrivane su hrastovim dascicama - "sindrom". Medu
najzancajnije predstavnike drvenog sakralnog graditeljstva ubrajaju
se kapele sv. Barbare u Velikoj Mlaki, sv. Apostola (kasnije prozvana
sv. Ivana Krstitelja) u Busevcu, sv. Roka u Cvetkovic Brdu, sv.
Antuna u Gusteluici i Ranjenog Isusa na Plesu. Dakako da i ostale
kapelice zasluzuju spomen, a to su: kapela sv. Juria u Lijevim
Stefankima, zupna crkva sv. Marka u Jakusevcu, kapela sv. Trojstva u
Pokupskom Gladovcu, kapela sv. Petra i Pavla u Pokupskom Cerju,
kapela sv. Ivana Krstitelja u Lukinic Brdu i kapela sv. Trojstva u
Lucelnici.
|
DRVENE LJEPOTICE
TUROPOLJSKE |
Znacenje Turopoljskog luga danas i u buducnosti
Turopoljski lug ima veoma vaznu drustvenu i ekolosku ulogu.
Od drustvenih funkcija treba naglasiti onu vezanu za turizam. Rijeka
Odra pruza velike mogucnosti vezane uz ribnjicarstvo. Nazalost, one
danas nisu u potpunosti iskoristene. Estetska uloga Turopoljskog luga
dolazi posebno do izrazaja, jer razbija monotoniju ravnice i polja i
daje okolini lijep ugodaj. Nazalost, ta funkcija je narusena susenjem
hrasta luznjaka glavne sumske vrste, tako da danas postoje citavi
kompleksi zahvaceni tim problemom. Turopoljski lug ima velike
mogucnosti pruzanja rekreacije stanovnistva, edukacije, te pruzanja
zdravstvene funkcije (sakupljanje ljekovitog bilja, posebno gloga,
gljiva, sumskog voca, ....).
Od ekoloskih uloga uz hidrolosku i vodozastitnu, svakako je
najvaznija klimatska.
Suma sprecava klimatske ekstreme i u tome dosta pridonosi zastiti
okolnih naselja, kao i susjednih poljoprivrednih povrsina, stiteci ih
od suvisnog vjetra, a samim time i od prekomjernog isusivanja tla.
Suma sprecava preveliku zegu i daje potrebnu svjezinu koja je osobito
vazna u vrucim ljetnim mjesecima. S obzirom da Turopoljski lug ima
povrsinu oko 4 000. ha, a to je najmanja sumska povrsina kod koje se
moze osjetiti zancajniji utjecaj na klimu, proizlazi da sume ove
jedinice imaju tako naglasenu klimatsku funkciju. U buducnosti ce sve
vise biti naglasavana ova funkcija zbog promjene razmisljanja Ijudi o
prirodi i njenoj ulozi.
Na kraju zelim istaci jednu cinjenicu koje mozda nismo svjesni, a ta
je da opcekorisne funkcije sume Turopoljskog luga imaju 16. puta vecu
vrijednost od njihove ekonomsko gospodarske vrijednosti.
(Podatak iz osnove gospodarenja za gj. "Turopoljski lug" 1995 -
2004.)
