Dubrovački Tramvaj

SJEĆANJA NA TRAMVAJ (IZ PRVE RUKE)

Veoma vitalna za svoje godine (koje, naravno, nećemo otkriti), gospođa Bube (Ljubica) Marinović, unuka glavnog osnivača tramvaja gospara Luka markiza Bone, rado me je primila na razgovor o travanju. Gospođu Bubu mnogi znaju i kao dugogodišnju djelatnicu Ljetnih Igara, te velikog ljubitelja povijesti i starine Dubrovnika (kako se uostalom i priliči osobi koja vuče korijene iz poznatih dubrovačkih obitelji Bona i Marinović. Nadasve ugodna "ćakula" o svemu & svačemu (a ponajmanje o tramvaju) u trenu je odnijela nekoliko sati. Iz tog razgovora odvojio sam nekoliko referenci o travanju, a ponajviše o njezinom djedu...

Izdvojite nam neko sjećanje o tramvaju koje Vam je posebno "ostalo" u sjećanju?

- Mi (djeca, unuci Luka Bone) smo bili na otvaranju pruge za Lapad, sviju nas je "đedo" poveo, tamo ispred hotela Zagreb bila je proslava. Pekli su se janjci, a mi djeca igrali smo se na livadama - tada je svo to područje bilo pusto, bez kuća...

Kada je preminuo gospar Luko?

- 1940. godine - na sprovodu mu se skupilo mnogo ljudi. Imam negdje fotografiju, odovle (gruška obala, op.p.) pa sve do Mihajla (groblje) ljudi s cilindrima... Mi smo (ženske) samo smjele povirit' s funjestre na povorku, žene tada nisu išle na sahranu.

Sjećate li se stečaja DEŽ-e iz 1932. godine i kako je to utjecalo na Vašu obitelj?

- Sjećam se samo da je moj "đedo" imao jako dva velika potresa u životu, prvoga zbog nesreće iz 1922. g. i svih sudskih tužbi i odšteta koji su se iz tega vukli, te prije stečaja kada je tramvajski promet zapravo stao. On je, naime, gotovo sve što je imao uložio u tramvaj i sve nedaće tramvaj pogađale su i njega... Naša obitelj živjela je prije na Bunićevoj poljani (Grad). On je sve tamo prodao, kupio zemljište u Gružu i uložio dosta novca u tramvaj.

Kako je najviše Vaš djed utjecao na Vas?

- On je bio čovjek od velikih principa proizašlih iz duge povijesti Grada, temeljima koji su uklesaniu kamen, a to su: solidarnost, sloboda i poštenje. Ta tri kamena temeljca on je duboko usadio u mene, to neću zaboraviti dok sam živa... Također je bio veliki vjernik - uz vjeru se živjelo, a u svome dvorištu sagradio je kapelicu zaštitniku obitelji.

Da li ste po završetku II. svjetskog rata izgubili mnogo u nacionalizaciji?

- Ma sve! Dionice u tramvaju postale su bezvrijedne. Uzeta nam je kuća i mnoga imanja. Obiteljska kuća danas, iako denacionalizirana, ne može se koristiti jer u njoj ljudi žive i imaju stanarska prava. A o zemlji i raznim vrijednostima da ne govorim. Ostalo nam je još što ja znam zemlje još od magistrale pa do vrha Srđa.

Kakva je osoba bio Vaš djed, da li je bio strog?

- Ma kakvi! On bi ustao u 5 ujutro, sjeo u hlad na taraci, pio bi mnogo kave i pušio nebrojeno cigara, te radio, radio radio... Zimi bi sjeo u saloči za svoj radni stol i radio, a mi djeca bi smo se vješali po njemu, skakali - on ne bi ni trepnuo. Bio je jako strpljiv, za familiju divan, a volio je red... Dosta se brinuo za druge i trošio na njih. neke su mu stavove (političke) uzeli za zlo, a nekima se nije svidjela ni privilegija da mu tramvaj staje po želji ispred kuće. No, on je dao Dubrovniku tramvaj, osnovao "Dub" (poduzeće koje se brinulo za zelenilo). Dosta se posadilo đardina, a njegovom zaslugom brodovi se u to vrijeme nisu vraćali prazni u Grad, već bi ukrcali kvalitetne zemlje da se ozelene stijene oko nas... Radio je i živio za Dubrovnik u svakome trenutku...

Hvala Vam na ugodnome razgovoru!

- Hvala vama na interesu!

..............

Iako je prošlo mnogo godina od ukidanja tramvaja, sjećanje na njega je još uvijek živo. A koga je bolje zamoliti da sa nama podijeli ta sjećanja nego nekoga iz prve ruke, tj. nekoga tko je radio na tramvaju. Stoga smo se obratili gosparu Nikoli Vukajloviću, dugogodišnjem djelatniku nekad tramvaja, a danas JGP Libertas. Stanovnici N. N. Mokošica prepoznati će ga kao prodavatelja karata i pokaznih iskaznica za JGP u Mokošici. Gospar Nikola je na tramvaju (a kasnije i na autobusima) radio kao kondukter...

Kada ste počeli raditi na tramvaju?

- 1. Svibnja 1963.g. po dolasku sa odsluženja vojnog roka. Imao sam tada 23 godine.

Što nam možete reći o radu na tramvaju, što bi ste izdvojili, čega se najviše sjećate?

- Sjećam se da to nije bio lak posao. Danas je puno lakše. Danas doduše vozač autobusa sam naplaćuje karte, ali onda je to bilo nemoguće. Morali smo biti i mi, kondukteri. Uz tramvajska kola, tu je bila i prikolica, ulazilo se na sve strane...Kondukter je stajao na nogama i kružio tramvajem - sjedanje je za nas bilo zabranjeno. Radilo se po osam i više sati.

Što Vam je bilo najteže?

- Najteže je bilo ujutro pripremiti tramvaj. Mi kondukteri smo, između ostalog, morali prosijavati pijesak (koji je morao biti potpuno suh) za kočnice (pijesak se sipao u posebne spremnike iz kojih se posebnom polugom sipao po šinama ispred točkova radi lakšeg kočenja, op.p.).

Koje su još bile dužnosti konduktera - osim naplate karata, naravno?

- Za sve! Osim vožnje, naravno. Kondukteri su još kod okretanja na krajnjim stanicama otkapčali i ponovno kopčali sa druge strane prikolicu (nekad je i gurali), zakretali "trolu" (oduzimač struje), okretali skretnice neko vrijeme (kasnije je to bila dužnost pružnih radnika), tjerali djecu koja su "pasirala"...ma, sve!

Jesu li postojala neka pravila ponašanja za konduktera u tramvaju?

- Da, naravno. Kada sam stupio u službu, vodili su nas na tečaje stranih jezika da bi strancima znali objasniti osnovne pojmove: gdje ulaze, gdje izlaze, cijenu vožnje i sl. Također smo morali ispočetka (pred kraj tramvaja više ne) izvikivati ime postaje...

A odora (uniforma)?

- Imali smo uniformu koja je bila obavezna, kožne jakete za zimu, kapu, torbicu i konduktersku bušilicu (za bušenje karata).

Sjećate li se možda cijene karte u to doba?

- Ma neee...Tko bi se toga sjetio, davno je to bilo. To se stalno mijenjalo...

Jeste li bili u službi u vrijeme kada je tramvaj sletio u park u Pilama?

- Ne, već sam tada bio "prekomandiran" na autobuse. Autobus je tada bio kao da vam netko sada da posao Ministra. Tramvaji su bili stari i nesigurni...Nije tu bilo nikakve elektronike ili hidraulike - samo čista mehanika. Kočnice su bile na zupčanike, pogon na stare sklopke i sl.

A poslije nesreće?

- Kasnije sam kao kondukter radio u JGP Libertas na autobusima, većinom na "desetki" za Cavtat, a danas u biljetarnici u N.N. Mokošica.

Smatrate li da je tramvaj trebalo ukinuti i da li bi danas bio turistička atrakcija?

- Bilo je govora da će ga modernizirati, učiniti bržim i sigurnijim, ali ništa se nije dogodilo. U ono vrijeme i nije bilo mnogo turista, a i promet je bio manji. Danas bi tramvaj sigurno bio gradska atrakcija...

Želite li podjeliti sjećanja na tramvaj sa nama? Javite se!