Primjer prvi

Rečenica je uzeta iz krimića Ledana autorice Minette Walters.

Do terase je hodao, a onda je na trenutak zastao, teško podižući jednu ruku na niski zidić što je obrubljivao popločeni pod i hvatao zrak.

Ako ste pročitali ovu rečenicu i bez ikakva problema shvatili tko u njoj hoda, a tko ostaje bez daha, nemojte dalje ni čitati. Za vas je lektura nepotreban luksuz i trošak. Zadovoljni ste načinom na koji izražavate svoje misli i smatrate da tu ne treba puno cjepidlačiti. Tko želi shvatiti što ste napisali, neka se potrudi. Međutim, ako ste makar na tren zastali, kao i junak ove rečenice, pa ostali bez daha pokušavajući pohvatati konce, pridružite mi se u njezinu uređivanju.

Naime, zidić ne može »hvatati zrak«, a ova nam nespretno sročena rečenica upravo to kazuje. Dakako, ako čitatelj na djelić sekunde zastane, i sam će shvatiti u čemu je pogreška. No trik je u tome da čitatelj ne smije zastati, ne smije razmišljati o tome kako bi rečenicu trebalo preobličiti rečenice tako da bude razumljiva. Tekst mora teći bez takvih prepreka, Pitanje o tome tko hoda, a tko zastaje, što obrubljuje pod, a tko hvata zrak, ne smije se uopće postaviti.

Najjednostavnije bi bilo staviti zarez iza riječi pod te tako sklop podižući jednu ruku na niski zidić što je obrubljivao popločeni pod koji je umetnut u rečenicu odvojiti od njezina ostatka.

Do terase je hodao, a onda je na trenutak zastao, teško podižući jednu ruku na niski zidić što je obrubljivao popločeni pod, i hvatao zrak.

Pitanje je, međutim, je li to dovoljno. Ili će se čitatelj ipak morati zamisliti nad tim zarezom? Neće li ovako umetnuti sklop razbiti vezu između glagola zastao i hvatao? Hoće, naravno. A kako bi bilo da kažemo ovako?

Do terase je hodao, a onda je na trenutak zastao, teško podižući jednu ruku na niski zidić što je obrubljivao popločeni pod i hvatajući zrak.

Bolje? Čovjek je hodao pa zastao te istodobno podigao ruku i počeo hvatati zrak. Zidić ostaje tek kao oslonac, ali još nije sasvim dobro: nesretni se zidić previše nameće svojom »aktivnošću«. Kako bi bilo da glagol uz njega stavimo u pasiv?

Do terase je hodao, a onda je na trenutak zastao, teško podižući jednu ruku na niski zidić kojim je bio obrubljen popločeni pod, i hvatao zrak.

Mogu li još nešto učiniti da ta nevolja od zidića potpuno padne u drugi plan? Da postane tek dio prostora u kojem se zbiva radnja? Mogu.

Do terase je hodao, a onda je na trenutak zastao, teško podižući jednu ruku na niski zidić uz rub popločenoga poda, i hvatao zrak.

Ovo je samo jedna rečenica. Rečenica koju u lakoj književnosti kao što je krimić čak možemo i zanemariti. No, iste se pogreške javljaju i u ozbiljnijim tekstovima, a nerijetko u novinama, opterećujući čitatelja lošim jezičnim izrazom i potrebom da sam odgonetne kako bi tekst trebao izgledati, čime se u potpunosti dokidaju osnovna obilježja novinske vijesti - jednostavnost i brza percepcija. Nailazimo na to čak i u novinama koje se diče dobrim jezičnim izrazom.

P. S. Ovo je sve napisano s lektorskoga gledišta. Da tekst moram i redigirati, svakako bih riječ pod zamijenila riječju tlo. Pod je, naime, površina po kojoj se krećemo u zatvorenome prostoru, a po tlu se krećemo i u otvorenome i u zatvorenome.