Moram priznati da mi je osobno vrlo teško postaviti jasnu granicu između toga dvoga. Oboje se odnosi na uređivanje teksta, ništa više od toga.

Lektura na prvoj razini, karikirano rečeno, označava ispravno stavljanje interpunkcije, ispravak redoslijeda riječi i pravilnu uporabu velikih i malih početnih slova. Na drugoj razini, a to joj i jest glavni cilj, riječ je o pretvaranju nerazumljivoga teksta u nešto razumljivo.

E, upravo na toj drugoj razini lektor nerijetko nailazi na situacije u kojima je jednostavno prisiljen obavljati i redaktorski posao. I obrnuto, stručni redaktor, dakle, osoba koja je upućena u građu kojom se pojedini tekst bavi pa mu je uloga da autora ili prevodioca upozori odnosno uputi na odgovarajući stručni termin, posve će automatski ispraviti neki tipfeler. Ili će sam napraviti vlastiti.

(Da odmah otklonim svaku sumnju u svoje poznavanje jezika: da, poznato mi je kako se danas preporučuje upotreba oblika »prevoditelj«, ali oblik »prevodilac« namjerno upotrebljavam – o razlozima ću, kad uhvatim vremena, napisati esejčić, a »zatipak«, koliko god se trudila, nikako ne uspijevam prihvatiti.)

Redaktura se ne sastoji samo u korigiranju stručnih termina, nego i u ujednačavanju cjelokupnoga teksta, provjeri navoda, referenci i fusnota. Zato ću se redakture prihvatiti samo u slučaju da mi je područje na koje se tekst odnosi poznato. O čemu ćemo se dogovoriti u konkretnom slučaju. (V. maloprijašnju napomenu.)

Čemu služi lektura, a uz nju i redaktura?

Najjednostavnije - ispravnom razumijevanju teksta. Tekst mora doprijeti do onoga tko ga čita ili sluša. Da bi se to postiglo, postoji jedan i samo jedan uvjet: mora biti tako uobličen da od čitatelja ili slušatelja ne zahtijeva nikakvo nagađanje u pogledu izraza. Takvo nas nagađanje ometa u prihvaćanju teksta, u njegovu čitanju ili slušanju, a sastoji se u nesvjesnoj pomisli »nije li to trebalo drukčije reći«, u domišljanju što neka rečenica ili jedan njezin dio »zapravo znači«.

Nastavak čitajte na linku Vesela lektura.