Svjedočanstva /str.1

Svjedočanstvo prvo:
Sjećam se da smo kao djeca često trčali na mul i gledali ju kako dolazi sve do jastožere. Donosili su je i ribari uhvaćenu u mrežu ili nabodenu na osti. Za takvih zgoda uvijek smo bježali podalje, jer je to bilo strašno ružno, puno krvi. Jednog dana je tako puknuo glas da su ribari uhvatili dupina, žabu (to jest morsku kornjaču) i živa medvida. Svi smo pojurili na mul. Bilo je strašno. Još i danas se zgrozim tog masakra nad medvidom na našem mulu. Kakav neshvatljiv kontrast prema slikama onih malih crnih i umiljatih glavica koje smo s ljubavlju kao djeca gledali! Govorili bismo: "Jo, što je osliznuta..."

Svjedočanstvo drugo:
Za ribare je pak, kako sada razabirem, ulov medvida bio jedinstven lovački trofej. Naprosto su se natjecali tko će uloviti medvida. Uloviti medvida značilo je, s druge strane, i potvrdu muškosti.
Ali bilo je tu i raznih drugih simboličnih običaja. Tako je nošenje brkova od medvida u vrećici predstavljalo amajliju za dobro more i dobar ulov. Ali, interesantno, i za dobar urod vinove loze. Trudnim ženama je, prema tim starim legendama, ležanje na medvidovoj koži olakšavalo porod. Masakri koje pamtim ipak su, mislim, bili stvar karaktera pojedinih ribara. Nikola Mardešić i Tonko Božanić - Gruje, stari komiški ribari, nedavno su mi rekli da nikada u životu nisu ubili, a ni htjeli ubiti medvida, ali da znaju nekolicinu ribara koji su se iživljavali masakrirajući ih.

Svjedočanstva - druga stranica >>