”Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. Jer tko reče: Ne čini preljuba, reče i: Ne ubij. Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. Tako govorite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po ZAKONU SLOBODE.” (Jakovljeva poslanica 2,10-12.)

Božji zakon je izraz Božjeg karaktera i Božje volje. Kao što je Bog svet, savršen, pravedan i dobar, tako je i njegov zakon svet, savršen i dobar (Rimljanima 7,12. i Psalam 111,7-8.). Božji zakon nam pokazuje što je grijeh i upućuje nas Kristu koji nas može osloboditi od sile grijeha i dovesti u sklad sa Božjim zakonom. "Što ćemo dakle reći? Je li zakon grijeh? Bože sačuvaj! nego ja grijeha ne poznah osim kroz zakon; jer ne znadoh za želju da zakon ne kaza: ne zaželi". (Rimljanima 7,7.) "Ovdje je trpljenje svetih, koji drže zapovijesti Božje i vjeru Isusovu". (Otkrivenje 14,12.)

Isus govori u Evanđelju po Mateju 5,17-18.: "Ne mislite da sam ja došao ukinuti zakon ili proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i Zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude." A u posljednjoj glavi Otkrivenja, na zadnjoj stranici Biblije Krist govori: "Blago onima koji tvore zapovijesti njegove, da im bude vlast na drvo života, i da uđu na vrata u grad. Vani ostaju psi i vračari, bludnici i ubojice, idolopoklonici i svi koji ljube i govore laž."(Otkr.22,14-15) Ovdje je riječ o Božjem gradu koji je na nebu.

U Evanđelju po Luci 18,18.20. piše o Isusu: "I upita ga neki uglednik: Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?" "Zapovijedi znaš: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca svoga i majku!"

Vidimo da je Krist učio ljude da se samo onaj koji drži te zapovijedi može spasiti od ognjenog jezera i vječne smrti. Neki puta znao ih je sažeti u dvije zapovijedi. Prvu kamenu ploču koja je sadržavala prve četiri zapovijedi u odnosu prema Bogu sažeo je u riječima: "Ljubi Gospodina, Boga svojega, iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz sveg uma svoga i iz sve snage svoje!", a drugu kamenu ploču koja je sadržavala zapovijedi prema svojim bližnjima sažeo je u riječima: "Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe."

Deset svetih propisa Božjeg Zakona bili su izgovoreni usred grmljavine, plamena i čudesnog očitovanja sile i veličanstva velikog Zakonodavca. Bog je objavljenje svoga zakona popratio otkrivanjem svoje moći i slave, da Njegov narod ne bi nikad zaboravio taj prizor i da bi uvijek bio ispunjen dubokim poštovanjem prema Zakonodavcu kao Tvorcu neba i zemlje. Htio je isto tako svim ljudima pokazati svetost, značaj i vječnu trajnost svog zakona. Božanski zakon kome se pokoravamo jest zakon slobode, jer oslobađamo se ropstva grijehu uz pomoć Božju. Oslobodivši našu dušu od robovanja grijehu, Bog je za svakog od nas učinio oslobođenje veće od onoga što su Židovi doživjeli na Crvenom moru. Naš Stvoritelj rekao je taj zakon svojim glasom Izraelskom narodu i nakon toga ga je napisao svojom rukom na dvijema kamenim pločama; "Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božijim." 2.Mojs.31,17. Cijeli jedan narod bio je svjedok tim događajima, a to se svjedočanstvo prenosilo kroz stoljeća do današnjeg dana.

Gospod se otkrio ne samo kao strahovito veličanstvo sudije i zakonodavca, već i kao milosrdni zaštitnik svoga naroda. (Deset zapovijedi prepisano je iz Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Knjiga Izlaska 20,1-17.) "Onda Bog izgovori sve ove riječi: Ja sam Jahve, Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz doma ropskog."

Zakon objavljen tom prilikom nije isključivo dan samo za dobro Židova. Bog je njih počastio učinivši ih čuvarima i štovateljima svoga zakona; međutim, davanje zakona je namijenjeno kao svečano zavještanje za cijeli svijet. Propisi sadržani u Deset Božjih zapovijesti odnose se na sve ljude i svi treba da im se pokoravaju. Tih deset kratkih, ali sadržajnih i autoritativnih propisa, obuhvaćaju dužnost čovjeka i prema Bogu i prema bližnjima, a svih deset se osnivaju na velikim osnovnim načelima ljubavi: "Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom, i bližnjega svojega kao samoga sebe" (Luka 10,27; vidi također Ponovljeni zakon 6,4.5; Levitski zakonik 19,18). Načela sadržana u tih Deset zapovijedi izložena su detaljno i data u takvom obliku da se mogu primijeniti na svakog čovjeka u svim životnim okolnostima i u svim prilikama.

Prva zapovijed je:

"Nemoj imati drugih Bogova uza me."

Vječni, živi i nedokučivi Jehova koji nema ni početka ni kraja, koji nije neko stvoreno biće, jedini je Izvor života i Tvorac svega stvorenog, Onaj koji sve održava, i samo njemu se treba klanjati i obožavati Ga. Ljudima je zabranjeno da bilo kome ili bilo čemu drugom daju prvo mjesto u svojoj naklonosti ili službi. Ako cijenimo i volimo bilo što drugo što na neki način vodi smanjivanju naše ljubavi prema Bogu ili ide na uštrb službe koju Mu dugujemo, tada već od toga stvaramo sebi drugog boga.

Druga zapovijed je:

"Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti."

Po drugoj zapovijedi zabranjeno je klanjanje čak i pravom Bogu posredstvom slika i likova. Mnogi neznabožački narodi su tvrdili da su njihove slike samo predodžbe i simboli preko kojih se božanstvu daje poštovanje, ali Bog je izjavio da takvo obožavanje predstavlja grijeh. Već sam pokušaj da se vječni predstavi opipljivim materijalnim predmetima unižava čovjekovu predodžbu o Bogu. Odvraćen na takav način od neusporedivog Jehovinog savršenstva, um se više usmjerava na tvar nego na Tvorca. I ukoliko su čovjekove predodžbe o Bogu niže, utoliko se i on sam unižava.

"Jer ja Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.",

Prisni i sveti odnos Boga prema Njegovom narodu, predstavljen je simbolom bračne veze. Budući da je idolopoklonstvo u stvari duhovna preljuba, Božje nezadovoljstvo i negodovanje protiv toga prikladno je prikazano kao ljubomora.

"Koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećeg i do četvrtog koljena, onih koji mrze na mene."

Neizbježno je da djeca ispaštaju posljedice svojih roditelja, ali djeca neće biti kažnjena za grijehe otaca, osim ako i sama sudjeljuju u njima. Međutim, obično je slučaj da djeca idu stazom svojih roditelja. Sinovi postaju udionici u grijesima svojih očeva, i po zakonu nasljeđa, i samim tim što se ugledaju na njih. Rđave sklonosti, izopačen apetit, propao moral, kao i tjelesne bolesti i izopačenost, prenose se kao nasljeđe od oca na sina, do trećeg i do četvrtog koljena. Ova strašna istina treba imati jak utjecaj na ljude da bi ih odvratila od grešnog života.

"A činim milost na tisućama onih koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje."

Dok zabranjuju klanjanje lažnim bogovima, druga zapovijed sadrži nalog i poziv ljudima da služe pravom Bogu. Onima koji se vjerno pridržavaju svojih dužnosti tu se obećava milost, i to ne samo do trećeg i do četvrtog koljena, kao gnjev koji prijeti onima koji mrze Boga, već do hiljaditog koljena.

Treća zapovijed je:

"Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svojega, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo."

Ova zapovijest ne samo da zabranjuje krivokletstvo i obične psovke, već zabranjuju spominjanje Božjeg imena na lakomislen i bezbrižan način, ne uzimajući u obzir duboko značenje te riječi koju treba izgovoriti s najdubljim strahopoštovanjem. Lakomisleno spominjati Božje ime u običnom razgovoru, pozivati se na Njega u beznačajnim stvarima i često izgovarajući Njegovo ime ne misleći uopće o tome, mi Ga obeščašćujemo. "Ime je Njegovo sveto" (Ps. 111,9). Svatko treba misliti o Njegovom veličanstvu, čistoti i svetosti da bi mu se u srce utisnuo pojam o uzvišenosti Njegovog karaktera, a Njegovo sveto ime treba izgovarati sa strahopoštovanjem i dostojanstvom.

Četvrta zapovijed je:

"Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu; tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živinče tvoje, ni došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je za šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni."

Subota nije uvedena kao nešto novo, već kao dan od odmora koji je bio ustanovljen još prilikom stvaranja svijeta. Nje se treba sjećati i treba je svetkovati kao uspomenu na Božje djelo stvaranja. Ukazujući na Gospoda kao na Stvoritelja neba i Zemlje, ona ističe upravo ono po čemu se pravi Bog razlikuje od svih lažnih bogova. Svi koji svetkuju sedmi dan ističu time činjenicu da služe Jahvi. Tako je subota znak ljudske vjernosti prema Bogu sve dok na zemlji bude bilo koga da Mu služi. Četvrta zapovijed je jedina između svih deset u kojoj se spominje i ime i zvanje Zakonodavca. Ona je jedina koja govori čijim autoritetom je zakon dan. Prema tome, ona je pečat Božji kojim je zakon zapečaćen kao očevidnim znakom svoje autentičnosti i obaveznosti.

Bog je ljudima dao šest dana određenih za rad, i On traži da oni sve svoje poslove obavljaju tijekom tih šest radnih dana. Subotom su dozvoljena samo djela milosrđa i ono što se ne može odložiti za neki drugi dan; ali nepotreban rad treba strogo izbjegavati. "Ako odvratiš nogu svoju od subote, da ne činiš što je tebi drago na moj sveti dan i ako prozoveš subotu milinom, sveti dan Gospodnji slavnim i budeš ga slavio ne idući svojim putem i ne čineći što je tebi drago..." (Iz. 58,13). Međutim ovdje nije kraj postavljanju zabrane. "Ni govoreći riječi", kaže prorok. Sve one koji subotom raspravljaju o poslovima, ili za njih prave planove Gospod smatra kao da stvarno sudjeljuju u obavljanju tih poslovnih pothvata. Da bismo subotu zaista držali svetom, čak ni svojim mislima ne bismo smjeli dopustiti da se tog dana zadržavaju na zemaljskim i poslovnim stvarima. A ta zapovijed se odnosi i na sve one koji se nalaze "unutar vrata" naših. Ukućani i stanari treba da ostave sve svoje ovozemaljske poslove u toku svetih časova. Svi se trebaju pridružiti slavljenju Gospoda na taj sveti dan.

Peta zapovijed je:

"Poštuj oca svojega i mater svoju, da ti se produže dani na zemlji koju ti da Gospod Bog tvoj."

Roditelji imaju pravo na ljubav i poštovanje kakvo se ne duguje nikome više. Sam Bog, koji ih je učinio odgovornim za duše povjerene njihovoj brizi, odredio je da roditelji u prvim godinama dječjeg života budu pred djecom Njegovi predstavnici. I svaki onaj tko odbacuje zakoniti autoritet roditelja odbacuje autoritet Boga. Peta zapovijed traži od djece ne samo da roditeljima ukazuju ljubav i nježnost, da im olakšaju svakodnevne životne brige, da čuvaju njihov ugled, i da im u starosti pruže potporu i utjehu; ta zapovijed zahtjeva da se poštuju i služitelji zajednice i organi vlasti i svi oni kojima je Bog dao autoritet. "Ovo je", kaže apostol, "Prva zapovijed s obećanjem" (Efež. 6,2). Za Izraelce, koji su očekivali da uskoro uđu u Kanan, ona je predstavljala jamstvo dugog života u toj dobroj zemlji; ali ona ima jedno šire značenje; u vječnom životu na novoj Zemlji oslobođenoj kletve grijeha.

Šesta zapovijed je:

"Ne ubij."

Svaki nepravedni postupak koji doprinosi skraćivanju života, duh mržnje i osvete, ili popuštanje nekoj strasti koja nas navodi na nepravedne postupke prema drugima ili u nama izaziva samo želju da im naudimo, "jer koji mrzi na brata svojega, krvnik je ljudski" (Matej 5,22.); sebična nemarnost u potpomaganju siromašnih i onih koji pate; svako puštanje sebi na volju, nepotrebno lišavanje ili pretjeran rad koji bi bio štetan po zdravlje - sve je to, u većem ili manjem stupnju prijestup šeste zapovijedi.

"Ne čini preljube."

Ova sedma zapovijed zabranjuje ne samo prljava djela, već i nemoralne misli i želje i bilo kakvu naviku koja bi ih podsticala. Čistota se traži ne samo u vanjskom životu nego i u tajnim namjerama i pobudama srca. I sam Krist, koji je učio koliko su obaveze Božjeg zakona dalekosežne, kaže da misao i pogled mogu isto tako biti grešni kao i nedozvoljena djela.

Osma zapovijed je:

"Ne kradi."

Ova zabrana obuhvaća kako javne tako i tajne grijehe. Osma zapovijed osuđuje otmicu ljudi i trgovinu robljem, i zabranjuje osvajačke ratove. Ona osuđuje provale i razbojništva. Ona zahtijeva najstrože poštenje u najsitnijim pojedinostima svih životnih događaja. Ona zabranjuje pretjeranu zaradu u trgovini, zahtijeva da se pošteno plaćaju sva opravdana potraživanja i zarade, i proglašuje da se u nebeskim knjigama svaki pokušaj da se čovjek koristi neznanjem, slabošću ili nesrećom drugih bilježi kao prevara.

Deveta zapovijed je:

"Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega."

Ovdje se misli na svaku lažnu riječ, na svaki pokušaj ili namjeru da se bližnji prevari. U samoj namjeri da se čovjek prevari nalazi se laž. Lagati se može isto tako migom oka, pokretom ruke ili izrazom lica kao i riječima. Svako namjerno pretjerivanje, svaki nagovještaj ili uvijanje koje je sračunato da izazove pogrešan ili pretjeran utisak, pa čak i izlaganje činjenica na takav način da se slušalac zavede - predstavlja laž. Ova zapovijed zabranjuje svaki pokušaj da se ugledu bližnjega naškodi netočnim prikazivanjem, zlim nagađanjem, ogovaranjem ili prenošenjem glasina. Čak i namjernim skrivanjem istine, kojim možemo oštetiti druge, činimo prijestup devete zapovijedi.

Deseta zapovijed je:

"Ne poželi kuće bližnjega svojega, ne poželi žene bližnjega svojega, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvojega."

Zabranjujući sebične želje koje predstavljaju izvor svih grešnih postupaka, deseta zapovijed udara u sam korijen svih grijeha. Tko se, pokoravajući se zakonu Božjem, uzdržava da čak i ne poželi ništa što pripada drugom, neće nikada biti naveden da učini neko zlo djelo prema svojim bližnjima.

Što se tiče dana od odmora, subotu je Gospod postavio da bude znak koji dijeli Božji narod od ostalog naroda na Zemlji; "Subote moje morate održavati, jer subota je znak između Mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas Ja, Jahve, posvećujem." 2.Mojs.31,13. Subotu će Božja djeca svetkovati i na obnovljenoj Zemlji. "Jer kao što će nova nebesa i nova Zemlja, što ću ja načiniti, stajati preda mnom, veli Gospod, tako će stajati potomstvo vaše, i ime vaše. I od mladine do mladine, i od subote do subote dolazit će svako tijelo da se pokloni preda mnom, veli Gospod". (Izaija 66,22-23.) Dakle svatko ako hoće može razumjeti da je Zakon Božji vječan, savršen i nepromjenljiv zakon, zakon koji nam otkriva Božju volji i Božji karakter i određuje kakav treba da bude naš odnos prema Bogu i bližnjima. (Vidi u: Malahija 3,6. i Propovijednik 3,14.) Zakon Božji je moralni zakon koji je vječan za razliku od ceremonijalnog zakona koji je bio ukinut kada je Krist umro na križu. Ceremonijalni ili obredni zakon propisivao je žrtve i praznike koji su bili simbol Kristove službe i njegove žrtve na križu i zbog toga je Kristovom smrću ceremonijalni zakon ukinut jer je Kristova smrt ispunjenje svih simbola iz ceremonijalnog zakona.