Rodio se u Zagrebu 1975. godine, gdje i danas živi.
U horoskopu je vaga, ako to uopće išta znači.
Igrom slučaja, završio je u XV. gimnaziji, poznatijoj kao MIOC, iako mu se to danas čini nevjerojatno. Nakon drugog razreda, prebacio se u program međunarodne mature, koji mu se svidio jer je posve odgovarao njegovom kampanjskom stilu učenja. I da tamo nije stekao jednog dragog prijatelja, vjerojatno bi cijelo to razdoblje, više ili manje, danas smatrao promašenim.
Zatim slijedi epizoda s upisom na ekonomski fakultet. Uzelo mu je dobre dvije godine dok nije shvatio da je to ipak za neke druge ljude, s drugačijim ciljevima i prioritetima u životu. To je vrijeme više provodio pišući nego pohađajući predavanja. Glavnina pjesama iz toga razdoblja vodi se kao izgubljena.
Najzad se upisuje na filozofski fakultet. Smjer komparativna književnost i engleski jezik. Ovo mu je dalo mogućnost da kapitalizira svoje djelomično poznavanje engleskog i počne se baviti prevođenjem. Trenutačno je apsolvent, i nikako da se odlijepi od tog statusa budući da je previše zaokupljen prevođenjem svega i svačega, od priručnika, kataloga, do knjiga, od kojih je Sretni kraljević Oscara Wildea jedina koja zavređuje da bude spomenuta. Sve, pa tako i taj fakultet, uvijek će pamtiti po mrzovoljnim profesorima, vječito prljavim prozorima (kroz koje je i svijet neminovno morao izgledati prljavo) te nadobudnim i pomalo izgubljenim studentima i studenticama.
Ne prođe dan a da se ne pita koja korist od pisanja, ne toliko tuđeg koliko vlastitog. No, onda dođe dan kad se sjeti da je poezija oblik komunikacije sa sobom i sa drugima, drugim riječima, oblik održavanja higijene, što mu bude dovoljno da se osvjedoči u nastavak ovog naoko nezahvalnog posla. Jedina mu je želja ostaviti svoje svjedočanstvo o borbi, koju nespretno nazivamo životom, te, pođe li mu za rukom, trag usputne ljepote. Sva sreća da nema nikakve želje da postane popularan. Savršeno mu je jasno da će ga, u najboljem slučaju, čitati najviše desetak ljudi, od kojih jedna trećina prijatelji, druga trećina kritičari, a oni ostali iz puke dosade ili pristojnosti. Svejedno se želi probiti, iako u ovoj zemlji najgore što se čovjeku može dogoditi jest da uspije.
Uopće, malo putuje. Manje nego što bi to želio. Izuzev putovanja na relaciji Zagreb-Rijeka i uobičajenih unutrašnjih putovanja, gotovo da nikamo ne odlazi. Svejedno, milijun kuna ipak ne bi potrošio na zamorni obilazak oko svijeta samo da bi vidio šećernu glavicu u Riju ili doživio polarno svjetlo na Grenlandu ili Islandu.
Piše kad ima dovoljno slobodnog vremena, dakle, sve manje. Objavljivan na stranicama karlovačkog časopisa Svjetlo i u Vijencu. Uživa u svakom, ili gotovo svakom trenutku slobode znajući koliko je varljiva i koje su joj granice.
Jednom riječju, još je tu.