Ako u želji da o svojedobno čuvenom glumcu, redatelju i ravnatelju Drame  HNK Josipu Bachu (Gospić 15. 02. 1874. - Zagreb 06. 07. 1935.) saznamo malo više, te u ruke uzmemo Enciklopediju leksikografskog zavoda iz 1955., nećemo saznati jako mnogo. Naći ćemo jednu-dvije šture rečenice o temeljnoj djelatnosti i - ništa više. U Leksikonu o čuvenim Hrvatima i osobama što su djelovale u Hrvatskoj nalazimo opširnije podatke o Josipu Bachu. No, uz nabrajanje Bachovih zasluga nalazimo negativno intonirani zaključak koji se (bez znaka navodnika) pripisuje B. Gavelli: "Svoju autokratsku kazališnu vladavinu Bach je obilježio nizom proturječnih poteza. Kao tipičan izdanak hrvatske moderne, redateljski odgojen u Miletićevoj tradiciji i burgtheatarskom realizmu, on nije moga imati sluha za Krležinu ranu dramatiku. Iako bez posebne teatarske istančanosti, uspio je svoj prirođeni teatarski nerv prenijeti preko rampe". (Nikola Batušić)Dakle, razdoblje Moderne, kojem je pripadao i jedan A. G. Matoš, daroviti i inteligentan pisac, spada u kategoriju umjetnosti koja nema sluha za Krležinu ranu dramatiku? A kao tipičan izdanak hrvatske Moderne Josip Bach nema posebne teatarske istančanosti? Začuđujuće enciklopedijske formulacije koje se mogu čudnovato shvatiti.

      Ipak, danas se tvrdi da Bach nije imao sluha za Krležinu ranu dramatiku. Što se to dogodilo da, uz Benešića tada najčuvenija ličnost, odjednom nije dovoljno moderna i nema smisla za Krležin modernizam? Čitava priča vraća nas u doba prvog svjetskog rata kada dolazi do sukoba između Bacha i Krleže. Krleža, prema Branku Hećimoviću (13 Hrvatskih dramatičara), od 1914. uporno Bachu predaje svoja djela, a Bach ih isto tako uporno odbija sve do godine 1918. kada biva najavljeno izvođenje "Cristovala Colona" do kojeg ne dolazi. Hećimović kao razlog neizvođenja sugerira Krležin demonstrativni istup na izvedbi Pecijinih "Vragolija". Ali Bach prije sukoba objavljuje i članak "Najsmioniji dramski pjesnik" u kojem za Krležu čak ima i pohvala. Bach doslovno kaže, da "svojim nedavno izvedenim dramskim djelima, (....) zasvijetlio je Krleža kao "zvijezda" kojoj je dosadilo dovijeka igrati oko istog sunca!". Ali Bach, kao visoki i nepristrani stručnjak, pošteno objašnjava i razloge neizvođenja Krležinih djela: "Današnja je pozornica sa svojom zamjetnom vještinom, do koje su je doveli u novije doba Craigh, Reinhardt i Stanislavski - (...) odviše primitivna (tehnički primitivna, prim. p.), tek u povojima, a da joj je i približno moguća izvedba djela poput Krležinih aktovki....." (13 Hrv. dramatičara, str. 349).

      Nikola Batušić u svojoj "Povijesti Hrvatskoga Kazališta" , Zagreb, 1978., uz već poznate zamjerke Josipu Bachu navodi kako "Bach nije ni po svom temperamentu niti po redateljskoj snazi domišljaja uspio pronaći primjerenu scensku fakturu za takav mladenački, dramaturgijski razbarušeni teatarski izraz jer je bio odgajan posve drugačije ..." (str. 342)
     A kako je Bach bio odgajan? U spomenutom članku iz "Riječi" br. 244 autor(ica?) Ka. Mesarić kaže da je "Josip Bach svršivši Miletićevu glumačku školu i studirajući u teatrima Beča, Berlina i Münchena postao prvi pravi redatelj u našem teatru. On u ono vrijeme nije mogao da u našu scenu unese veće reforme, nego ih je imala ostala Europa, ali on je svojim oduševljenjem za teatar stvorio smisao za rad a tim radom stvoreni su prvi temelji za jedan odličan ansambl, od kojega se formirala većina današnjih dramskih prvaka ..." (istakao EČ) Batušić dalje navodi kako je "on (Josip Bach) gledajući tuđe režije više upijao nova književna i dramaturgijska obilježja sredine no što bi uspio prihvatiti stvarnost njene kazališne prakse. Stoga je i postavio izrazito književno analitički, a ne i scenski efektno, niz primjera hrvatske mlade dramatike, nastojeći odigrati ulogu promicatelja dramske književnosti. ...." (str. 342, ibid.) Koliko je ova tvrdnja pogrešna dokazuje nam slijedeći navod iz "Riječi": "Kada bi se sve ogromne zasluge, koje je direktor Bach stekao za razvoj našega teatra kroz trideset godina, htjelo povijesno fiksirati, naročito obzirom na scenske umjetnosti u nas, pa kad bi se toj povijesnoj konstataciji htjela prilijepiti etiketa, onda se može reći da je Bach stvorio literarnu epohu u našemu teatru. Ta epoha ima bez sumnje uzore u stranome svijetu, ali za naše prilike to nije značilo samo pokrenuti se, već i dostići Europu u njenim literarno-scenskim manifestacijama, i ne samo dostići već i juriti usporedno s njom (...) Kroz scenu zagrebačkog teatra redao se suvremeni dramski repertoar istom onom ažurnošću, kako je nastajao u centrima Europe. Dešavalo se u to vrijeme da je Zagreb davao premijere suvremenih pisaca na isti dan kada i Beč i Berlin. (istakao EČ) Ovako ažuran mogao je da bude samo čovjek, kojemu je čitava svjetska suvremena literatura a  p s o l u t n o  poznata ...." Svjedoci Bachova vremena uporno demantiraju literarno ili scensko zaostajanje Hrvatske za Europom, i uporno pobijaju naše današnje kazališne teoretičare. Tko je bio u pravu? U načelu, u umjetnosti su u pravu oni koji su se o umjetničkoj razini mogli uvjeriti na licu mjesta, u tadašnjem vremenu i prostoru.
     Konačno, i Slavko Batušić u djelu "Hrvatska pozornica" Zagreb, 1978. neizravno odaje priznanje Josipu Bachu nigdje ga poimence ne spominjući: kao prvo na stranici 149 vidimo da je Krležina "Golgota" ipak izvedena u vrijeme Bachova prisustva u HNK godine 1922. Tada je Josip Bach u funkciji direktora kazališne administracije, a ovo mjesto se u ono vrijeme smatralo središnjim položajem za rješavanje teatarske krize, vjerojatno novčane, ali svakako odlučujućim za sudbinu Krležinih izvedbi. Bach nalazi načina da skupi novce za Krležu. A kakva je svjetska reakcija na umjetnički rezultat i kazališnu izvedbu? Prema raspoloživim izvorima reakciju čine samo laude. Evo što kaže S. Batušić: " Dva dana nakon premijere "Golgote" , u nedjelju 05. 09. 1922, ujutro, doputovao je u Zagreb ansambl Moskovskog Hudožestvenog Teatra pod vodstvom K. S. Stanislavskog. Na poziv intendanta Benešića hudožestvenici su isto večer  došli u kazalište i prisustvovali prvoj reprizi "Golgote". Bili s očito duboko i istinski impresionirani i djelom i izvedbom. Poslije zadnje čina Stanislavski je pošao na pozornicu, stegnuo ruke glumcima, a Gavelli izrazio čestitke i zadovoljstvo zbog izvedbe ...." Da, sve se to događalo u eri koju suvremenici pripisuju Bachu u zaslugu. A što se poslije toga dogodilo s "Golgotom"? "Golgota" je izvedena još devet puta, za ono vrijeme izuzetno mnogo. Ipak, Krleža smatra da su "moje drame propale, jer se ni jedna nije održala na kazališnim repertoarima dulje od jedne sezone ...." I ponovno se potvrđuje razlog Krležina neizvođenja: "Ta je predstava u tehničkom i scenskom pogledu bila vrlo komplicirana, zahtijevala je precizno funkcioniranje izuzetno obimnog ljudskog i mehaničkog aparata ..." Pod Bachom je "Golgota" prvi puta izvedena, a poslije toga trebalo je proći 40 godina do nove praizvedbe! Eto, kako se sukobi između Krleže i Bacha nepotrebno napuhuju, na vlastitu čast, originalnost i "slavu".

      Danas zaboravljeni dramatičar Pecija 21. 02. 1934. u listu "Novosti" br. 52 o Bachu svjedoči: "U prosuđivanju svega on ima i stvara svoj sud. Određen i jasan. Drži ga čvrsto i ne da ga. Bujicom riječi, dokaza, razloga, koje spretno i smišljeno siplje, kao iz rukava, preplavi vas svega i, naravno, gubite bitku. Što ljudi kažu "da", on veli "ne". I ostane "ne". I ne može iz kakvog prkosa, ili tvrdoglavosti, nego iz čistog iskrenog, dobrog i duboko usađenog uvjerenja, da ima pravo. I redovito tako biva ..." Očito, Bach je bio čovjek čelična karaktera i zato se mnogima zamjerio. Taj karakter ga je tjerao da čuva ugroženu hrvatsku kulturu. U povodu trideset i pete obljetnice kazališnoga rada J. Bacha, neposredno pred njegovu smrt, "Novosti" br. 158 donose napis nepoznatog autora koji o Bachu veli: "Za Bacha je kazalište poprište narodnih nastojanja, narodna govornica i škola (...) On zaista spašava teatar i pretvara ga u žarište narodnih želja i ideala. Izmišlja sve moguće proslave i jubileje samo da narodu dovede u pamet slavnu prošlost, da održi oganj domoljube misli. Priređuje 70-godišnjicu osnutka novog teatra, da pokaže kako smo sami, bez tuđe pomoći sagradili sebi Thalijin hram. Slavio je tada teatar 50-godišnjicu akademije, pobjedu kulturne naše zrelosti. On priređuje jubileje najborbenijih naših Iliraca: Kukuljevića i Bogovića. Proslava pak 60-godišnjice Vojnovića u Zagrebačkom teatru događaj je koji direktno ulazi u našu političku povijest. On je bio centralna ličnost oko koje se vrtio sav život zagrebačkog kazališta...." Sve niti kazališta vode k njemu. Upravo kako to potvrđuje i list "Svijet" na tridesetu godišnjicu kazališne djelatnosti. List "Hrvat" 10. 11. 1930. potvrđuje Bachovo domoljublje i kaže kako "najljepša imena naše moderne dramatske poezije (...) zahvaljuju Bachu i više nego što se zna. A onda šta je on bio intendantima uz koje je radio (...), pa sve do najposljednjijeg člana zbora, najskromnijeg radnika (...), to se neće nikada moći zabilježiti...." Bach je odbijao da ga slave, ali nije zaslužio niti da ga ocrnjuju. Kada je odbijao tridesetu godišnjici svoje proslave, odbijao ju je s riječima: "Nije danas vrijeme za proslave! Hrvatski narod proživljava udesne časove, koji su više podesni za rad i razmišljanje, nego za slave i svetkovanja." Svi članci o Bachu i njegovu vremenu najsjajnije su laude. Pa tako i članak objavljen u "Jutarnjem listu" 11. 02. 1934.

      "Naklada Pavičić" u lipnju 1994. izdala je jedinstvenu knjigu, kakvu do sada nismo imali, pod naslovom Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Napisao ju je povjesnik dr. Hrvoje Matković (r. 1923., u Šibeniku). Podnaslov knjige glasi "Kratak pregled", a ona to sa svojih 244 stranice odista i jeste. Točnije, riječ je o pionirskom radu ili uvodu u neku buduću opširniju povijest Nezavisne Države Hrvatske. recenzenti knjige bili su poznati povjesničar i akademik Ljubo Boban i dr. Franko Mirošević, a naslovna stranica ilustrirana je hrvatskim pleterom preuzetim iz enciklopedijskog zbornika "Znanje i radost" izdanog 1942 u nakladi HIBZ-a.
      Pred sobom imamo jedno važno sintetičko djelo koje u pojedinim prikazima izgleda nedorečeno, no u nekim drugim upućuje nas na činjenice koje su neoborive, a o kojima ništa nismo znali ili smo znali premalo. Knjiga je vrlo sustavno sastavljena od Uvoda, Pripreme, (djelovanja ustaške emigracije), Države (u početku uspostave), te Akcije (diplomatske i vojne) i konačno, Sloma NDH ( uz opis organizacije u novom izgnanstvu i politički životopis glavnih ličnosti u NDH). U svakom slučaju Povijest Nezavisne Države Hrvatske predstavlja popularno napisanu knjigu s kojom bi trebao biti upoznat svaki Hrvat, i to prije svega zato što čitatelj na nepristran način, bez ičije sugestije, može sagledavati u čemu je ustaško vodstvo pogriješilo u svojim procjenama, zašto je HSS izgubio svoju političku moć i zbog čega su Saveznici igrali na kartu Titovih partizana.
      Za upoznavanje problematike NDH važan prilog dao je i dr. Ivo Korsky opisavši nastanak NDH u svojoj knjizi  Hrvatski nacionalizam , pa je šteta što neka gledišta te knjige nisu iskorištena u Matkovićevu prikazu Povijesti Nezavisne Države Hrvatske. U Povijest Nezavisne Države Hrvatske, u opisu nastanka ustaškog pokreta i prve emigracije, Matković kao osnovnu postavku HSS-a navodi da "predsjednik HSSa Vladko Maček, koga je slijedio najveći do birača, nije poduzeo nikakve političke akcije protiv diktature (Kralja Aleksandra). Smatrao je da će se s vremenom režim sam od sebe istrošiti i da će tada hrvatsko pitanje doći na red. Zagovarao je politiku čekanja. Manja grupa hrvatskih opozicionara (nasuprot tome) pod vodstvom dr. Ante Pavelića napušta zemlju i u inozemstvu organizira akciju za rušenje Jugoslavije i uspostavu neovisne hrvatske države.
      Iz tog se izlaganja vidi da je Mačekova politika čekanja bila pogrešna, i ta politika čekanja ponovila se s njegove strane pri uspostavi  NDH. Politikom čekanja nije se mogla uspostaviti hrvatska država, a Mačeku i HSSu to nije niti bio krajnji  cilj, pa su stoga ustaše postali jedini predstavnici stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. U Povijesti Nezavisne Države Hrvatske čitatelj može uočiti da je Hrvatska seljačka stranka težila konfederalnom održanju Hrvatske unutar Jugoslavije, a brutalnost jugoslavenskog režima bila je glavni čimbenik zbog čega je narod objeručke podupro i omogućio stvaranje NDH. U knjizi je izrijekom navedeno da Adolf Hitler nije želio uspostavu hrvatske države, i ona je nastala protiv njegove volje kao prihvaćeni čimbenik stabilnosti kojega je želio nadzirati dok se obračunava s Rusima. A Talijani su bili taj čimbenik čija je težnja bila da se uspostavi nadzirana  NDH, ali pod uvjetom da im Pavelić preda veći dio Dalmacije. I to je ono na čemu je Nezavisna država Hrvatska, kako se može sagledati u ovoj knjizi, pukla iznutra. Naime, očito je da su Talijani bili toliko podmukli da su s jedne strane onemogućili da NDH zaživi u Dalmaciji, a s druge strane su otvoreno podupirali četnike. Tako je hrvatski narod u Dalmaciji ostao potlačen do krajnje granice, a zapravo je ostao izvan svoje države. Te činjenice otvorile su prostor komunističkom čimbeniku, a partizani južne Hrvatske time su postali nositelji osnaženog građanskog rata u tek osnovanoj hrvatskoj državi. Ivo Korsky na 126 str. svoje knjige "Hrvatski nacionalizam" navodi zaboravljenu činjenicu da je neposredno prije rata Komunistička partija Jugoslavije prihvatila političke stavove dr. Sime Markovića, a ta linija nastojala je očuvati jugoslavensku državu. U takvim povijesnim uvjetima borbe za opstanak Hrvata u Dalmaciji u okviru KPJ, nužno je morala postati pokretač rušenja ne samo ustaškog pokreta već i same hrvatske države. Očito je da su se Hrvati u njemačkoj i talijanskoj zoni NDH borili za vlastiti biološki opstanak onako kako su umjeli i znali: jedni su se borili protiv komunizma i četništva (na sjeveru i jugoistoku NDH), a drugi protiv Talijana i četnika (na samome jugu NDH). o, očito je da je i mržnja ustaša prema Talijanima bila ništa manja od one partizanske, pa je to do izražaja došlo 1943. godine.
      U Povijesti Nezavisne Države Hrvatske masoni su spomenuti tek usput, pri spominjanju uhićenja nekih sveučilišnih profesora godine 1941. Ali taj problem je znatno bolje opisan u knjizi Ivana Mužića "Masonstvo u Hrvata", gdje se može naslutiti da su i masoni, kao nepredvidljivi čimbenik, mogli biti jedan od ključnih unutarnjih čimbenika propasti te države. Tako danas postoji potreba za rasvjetljavanjem tog fenomena. Također, manjak ove knjige odnosi se i na činjenicu da vođa hrvatskih partizana Andrija Hebrang uopće nije spomenut. Tako neke činjenice ostaju nedorečenima.
      Što se tiče Poglavnika Ante Pavelića, šteta je što pobliže nije osvijetljen Hitlerov pritisak na njega po pitanju nametanja rasnih zakona. Naime, vidi se da ustaški pokret nije bio zamišljen kao rasistički pokret, već kao hrvatski oslobodilački pokret koji se suprotstavlja velikosrpstvu i traži nacionalnu nezavisnost, pa ostaje nejasno pod kakvim se pritiscima nalazio Pavelić u ono doba. Pogrešku prihvaćanja rasnih zakona, prema židovskom povjesniku Leonu Urisu (Juris), ustaško je vodstvo odmah ublažilo prihvaćanjem zakona o "počasnom arijevstvu", čime su se mnogi Židovi spasili (tako u knjizi "Exodus"). Spomenute okolnosti trebalo bi još rasvijetliti.
      U Povijesti Nezavisne Države Hrvatske vidljivo je da su Englezi imali jaku obavještajnu službu u hrvatskom domobranstvu, jer kada je sporni urotnika Vokić "preko punkta u Švicarskoj Englezima javio točan raspored i naoružanje oružanih snaga kojima raspolaže, oni su mu odgovorili da im je to vrlo dobro poznato ..." Taj nas citat upućuje da su Englezi imali izvrsne veze u čitavoj Hrvatskoj vojsci (vjerojatno preko masonerije, koja je njihov izdanak), ali te veze nisu iskoristili za njezino privođenje na svoju stranu - jer im očito do toga nije bilo stalo. Očito je da su Englezi željeli propast NDH, koja im je smetala strateški, pa Pavelić nije niti imao šanse za očuvanje svoje države.  Englezi su tako svoje veze iskoristili za Bleiburšku izdaju, pa ipak - ne možemo se načuditi da se ta vojska predala bez borbe. Hrvatska se mogla spasiti od tolikih žrtava. No: Vladko Maček tu državu na početku stvaranja nije htio preuzeti, te je tako propustio mogućnost očuvanja nacionalnog jedinstva bez tolikih žrtava, a Pavelić nije poslušao svoje generale, koji su tražili da vodi bitku kod Zagreba, te je tako izgubio mogućnost da bude čimbenik u pregovorima. Sve to možemo sagledati pri čitanju i razmišljanju o Povijesti Nezavisne Države Hrvatske, a - povijest je učiteljica života.

      Najbolji prijatelj bana Josipa Jelačića (1801.-1859.) posljednjih godina svoga života odlučio je ostaviti pisani spomenik svojem zapovjedniku i idolu. Taj prijatelj bio je barun i domaršal austrijske vojske Josip Neustädter (1796.-1866.), koji je pred svoju smrt od hrvatskoga bana Josipa Šokčevića ujedno imenovan i predsjednikom odbora za podignuće spomenika bana Jelačića, što ga danas gledamo na glavnom zagrebačkom trgu nazvanog imenom slavnog Jelačića. Bog je htio da Neustädter umre 15. prosinca, 1866., dan uoči otkrivanja spomenika, no, Neustädterovi memoari prošli su mnogo gore: trebalo je proći još osamdesetak godina da dvije debele knjige prvo tiskaju Francuzi, a tek od nedavna u našim knjižarama možemo naći prvi dio od te dvije knjige. Knjiga nosi naslov Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., i predstavlja više od memoara: ona je pregled tijeka hrvatske povijesti s naglaskom na revolucionarnim zbivanjima godine 1848. i zbivanjima što su tome prethodila, a zasluga za njezino tiskanje 1994. godine pripada povjesniku dr. Igoru Gostlu i "Školskoj knjizi" iz Zagreba.

      Opis Jelačićeve osobe potanko započinje od četvrte knjige I. sveska. Zanimljivo je primijetiti da u uvodnim poglavljima knjige domaršal Neustädter za glavne neprijatelje Habsburške Monarhije nije smatrao Mađare i Talijane, već - Engleze! O Englezima Neustädter govori kao o pokretačima revolucionarnih zbivanja u čitavoj Europi, a revolucionarne vođe iz godine 1848. promatra samo kao izvršitelje engleskih inspiratora. Za protukršćanske revolucije u Europi Neustädter argumentirano optužuje Veliku Britaniju, a citira i riječi što ih je engleski ministar Canning godine 1828. izgovorio u engleskom Parlamentu: "Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve nacije na poklik 'Živjela sloboda', i srušiti sve stare monarhije". Nasuprot proengleskih urotnika u Mađarskoj i Italiji, "odjevenih" u liberalizam i socijalizam, u Hrvatskoj je zablistao lik bana Jelačića, te su Englezi nakon toga morali čekati Prvi svjetski rat da im se snovi ostvare. No, u godini 1848. katolički vitez ban barun Josip Jelačić promijenio je tijek povijesti i osigurao opstanak Hrvatske i Habsburške Monarhije, koja se poslije prema Hrvatima baš i nije iskazala kako treba, pa možemo reći da ju je to i dotuklo.
      Ban Jelačić bio je odgojen u Beču u Terezijanskoj plemićkoj akademiji. Potječe iz isključivo vojničke, časničke obitelji, u kojoj su služili i otac i djed i sva braća Bana. Ta obitelj njegovala je vrline odanosti, hrabrosti i kultiviranosti srednjoeuropskog tipa. Jelačić je odgajan u viteškome duhu i ljubavi prema Austrijskoj Monarhiji, no ako se danas upitamo: nije li posljednje uzrokom što tada nije proglasio hrvatsku državnu nezavisnost - moramo odgovoriti niječno. Naime, iz čitave se knjige vidi da je Jelačić, doduše, bio Vrhovni zapovjednik Trojedine Kraljevine, ali njegovi najbolji podređeni generali i visoki časnici uglavnom su bili - Austrijanci, kao i sam Neustädter! Proglasiti nezavisnost Hrvatske u onom vremenu, po mome mišljenju, bilo je stoga "tehnički" nemoguće, jer o lojalnosti podređenih časnika ovisi stvaranje i održavanje jedne države.

      I u današnje vrijeme na Hrvatskoj televiziji možemo čuti nekritičke slavopojke Jelačićevu protivniku Lajošu Košutu, vođi mađarske revolucije ("Vremepolov" 19. rujna 1994.), bez osvrta na pozitivnu ulogu bana Jelačića, što nam govori da u Hrvatskoj još nije dovoljno jasno tko je za Hrvatsku bio Jelačić i što bi nam se dogodilo da su Mađari pobijedili. Ova knjiga tu ulogu rasvjetljuje više no dostatno. Još kao satniku u Vojnoj Krajini "Jelačiću nije bilo dosta da se prikazuje žarkim rodoljubom među svojim prijateljima i zagrebačkim domorodcima. Trudio se čak na sve načine da ljubavlju za narodnost i hrvatski jezik raspali srca časnika i naroda Vojne Krajine. Njegovi prijateljski razgovori, svi njegovi govori ciljali su na to (...). Prateći se sam na glasoviru pjevao je najpoznatije hrvatske narodne pjesme, koje su najviše raspaljivale protiv Mađara, kao što su: Još  Hrvatska ni propala ( dok mi živimo), i  Nek’ se hrusti šaka mala, tako vatreno i zanosno, da je čitavo društvo, ljudi i žene, Hrvati i stranci, podlijegalo čarobnom utjecaju čvrste volje i zvonkog glasa mladog, zanesenog satnika, koji je za svoj domoljubni žar uvijek ubirao zaglušni i opći pljesak ..."