Upravo kada sam razmišljao koji članak ću registrirati pod brojem "jubilarni petstoti" članak, moj dobri prijatelj dr. Zdravko Sančević, prvi hrvatski veleposlanik u Bosni i Hercegovini izdao je knjigu "Pogled u Bosnu". Kada sam ga nakon promocije zamolio da mi knjigu potpiše ostao sam iznenađen, jer je u knjizi napisao: "Dragi Emile, posvećujem Ti ovu knjigu koja iznosi glavne fakte o hrvatskoj državnoj politici prema BIH. Zanima me što Ti misliš o cijeloj knjizi ..." Tako sam sasvim neočekivano dobio poticaj i doživio čast da iskažem svoje mišljenje o hrvatskoj politici premaBiH koju je sukreirao i zastupao dr. Zdravko Sančević.
        Da, knjiga je zaista vrijedna iz više razloga. S jedne strane "Pogled u Bosnu" (izdala izdavačka kuća "Naprijed", Zagreb 1998) jest povijesno - memoarski zapis glavnog životnog djela dr. Zdravka Sančevića. Zašto? Zato jer je ovaj sveučilišni profesor i naftaš iz Venezuele, sin hrvatskih roditelja koji su s njime prebjegli preko Bleiburga,u knjizi ostavio zapis svoga životnog djela: sudjelovanje u oslobađanju Hrvatske bio je glavni zadatak i životni san svakog hrvatskog intelektualca i pravi smisao života svakog hrvatskog rodoljuba, a Sančević je svojim diplomatskim djelovanjem značajno doprinio da se patnje Hrvata u Bosni smanje i da se Hrvati u Bosni koliko - toliko održe. Bez Sančevića i Hrvatima i Muslimanima bilo bi znatno teže, - možemo zaključiti kada pročitamo ovu knjigu. S druge strane knjiga je značajna i zato jer (u prvom poglavlju) sažima povijesno političke odnose između Hrvatskog Kraljevstva i Bosne kao zasebne cjeline. Četiri poglavlja autor   je razvrstao na teme:

1. Najmanje što treba znati o kompliciranoj Bosni i Hercegovini
2. Prvi veleposlanik RH i doajen diplomatskog zbora u BIH (1992-1995)
3. Kronologija bosansko - hercegovačkih zbivanja
4. Dodaci

        Knjiga je puna raznovrsnih izvornih povijesnih zemljopisnih karata kojima se argumentira jedinstvo Hrvatske i Bosne i Hercegovine (ova posljednja je sve do 19 stoljeća bila sastavni dio hrvatske   države, saznajemo u knjizi) i ovom se nepobitno dokazuje da su i europski kartografi znali da je Bosna povijesni dio Hrvatske. Neprijatelji Hrvatske mogu bjesnjeti koliko   god hoće, ali povijest nikada neće moći promijeniti. Povijest svjedoči o neraskidivoj usmjerenosti Bosne i Hrvatske jedne na drugu, a hrvatska državna politika išla je čitavo vrijeme u smjeru uvažavanja povijesnih, državno-pravnih i etničkih činjenica - što vidimo čitajući knjigu.

        A sada prijeđimo na drugi dio moga mišljenja.   Dr. Sančević u čitavoj knjizi opisuje kako Englezi sabotiraju na diplomatskom i vojnom planu kada god mogu. Sančević na stranici 119 sasvim direktno kaže: "...Mislim da su glavni uzroci (sukoba Hrvata i   Muslimana) bili silna prenapučenost u srednjoj Bosni i mračne rabote stranih tajnih službi, među kojima prednjače britanske, kojima je, kako rekosmo, bilo u interesu da dođe do razdora između Hrvata i Muslimana za račun velikosrba..." Ja bih ovdje direktno dodao: Englezi su bili ti koji su napravili pokolj u Ahmićima, o čemu je već u tjedniku "Danas" 16 srpnja 1993 pisao Marko Barišić (a   sada njihovi ljudi svjedoče i sude protiv generala Blaškića, jer Hrvatska mora biti osuđena).   Razlog zbog čega neke važne zapadne sile streme uništenju Hrvata i razdvajanju Muslimana od Hrvata (koji su većinom etnički Hrvati, kako se također vidi iz knjige) jest strateške prirode: bila Hrvatska, crveno - komunistička, liberalna, demokratska ili kakva god hoćete, - ona strateški smeta Englezima. Koliko je Englezima važno da Hrvatska ne bude slobodna svjedoči knjiga "Seaton - Watson i Jugoslaveni" (izdana 1976 od JAZU i Britanske akademije) u kojoj jasno piše da se za njezino stvaranje 1918 zauzimao britanski agent Saeton - Watson,   otac obiju Jugoslavija. Englezi su Jugoslaviju stvorili i predali Srbima. Oni su se Srbima služili takvima kakvi Srbi jesu. U XX vijeku Englezi stoje iza Srba, i mi u stvari ratujemo s plaćeničkom britanskom vojskom zaluđenih Srba. Jugoslavija je englesko djelo stvoreno s određenim   strateškim ciljem likvidiranja svake političke i ideološke konkurencije na ovome terenu i nije nikakvo čudo da Englezi preko Bosne nastoje srušiti svaku hrvatsku državnu politiku, obnoviti Jugoslaviju - i trajno uništiti   Hrvatsku. Pri tome je opasno što imaju zagovornike i među mnogim moćnim Amerikancima. Iz čitave Sančevićeve knjige se vidi   da upravo to čine general Rose, lord Owen i sva engleska prezimena i imena po redu, kao i svi oni koji im služe kao saveznici. I ako ne pogledamo istini u oči uhvatiti će nas na spavanju. A "Pogled u Bosnu" pomaže nam da konačno progledamo.
        Ako se osvrnemo na   ostali   dio knjige, naći ćemo ondje i autobiografskih memoara: i to je povijest. Sančević je svjedok na licu mjesta. On je u ulozi vojnika na kojega se pucalo. Sančević je bio u Sarajevu kada su   Srbi napravili pokolje na tržnici Markale, a UNPROFOR zataškavao počinitelje. Sančević je bio ondje kada se patilo. Iako imućan veleposjednik iz Venezuele, Sančević je među svoj narod došao kao kršćanski idealist: da podjeli patnju s mnogima i da dade svoj doprinos oslobođenju Hrvatske. A gdje si bio Ti, druže?

Go to   

        Europska kršćanska civilizacija u XX. stoljeću našla se pred jednim od najvećih izazova upravo na području glazbe i to one popularne: od sredine pedesetih godina iz Engleske i Amerike krenuli su u čitav svijet Elvis Preasley (Amerika), te   zatim "Beatlesi" i "Roling Stonesi"   (Engleska) koji su, možemo reći, svojom glazbom, ponašanjem i modom zarazili čitav svijet. Dok su "Beatlesi" već počeli šurovati s indijskim vjerovanjima, te davali protukršćanske izjave (njihov učitelj iliti guru Maharashi Mahesh Yogi, osnivač je Transcendentalne Meditacije i prema mišljenju nekih kršćanskih vidovnjaka neposredni Antikristov preteča i prorok koji mu je utro put) oni su ipak glazbeno još pokazivali talentiranost i vladanje osnovnim glazbenim   materijalom: pop-glazbenici nakon njih pokazivali su sve veći stupanj primitivizma i protukršćanske destruktivnosti što se glazbeno-tehnički manifestiralo u izboru od samo dvije-tri harmonije i odsustvu razvijenosti melodije, upućujući tako ne samo na pomanjkanje znanja, već i na odsutnost emocionalne zrelosti. Jer, ako dobra zabavna glazba djeluje na čovjekovo duševno stanje s paletom od recimo tridesetak harmonija, a klasična glazba (počev recimo od J. S. Bacha u 18. st.) s nekoliko stotina akorda tj. harmonija, onda je jasno da rock-glazba predstavlja retrogradnu pojavu koja ljudski emocionalizam svodi na svega tri akorda što možemo predočiti s tri skromne i vrlo slične emocije.
        Sedamdesetih godina teoretičari crkvene glazbe prepoznali su u rock-glazbi pojavu ideologije koja kroz osiromašene emocije intelektualno otupljuje čovjeka i tako ga "gleichšalta" tj. intelektualno uniformira u biće lišeno vlastitog razuma i vlastitih emocija, o čemu se u knjizi "Povijest katoličke crkvene glazbe" (Geschichte der Katholischen Kirchenmusik , 1972, izdavač Karl Gustav Fellerer) svoj prilog dao i muzikolog (ili možda crkveni glazbenik) Hermann Joseph Burbach: ".... Radi se o glazbi, koja svojim ritmom tendira sve snažnijoj likvidaciji Individuuma, o glazbi koja u svijetu sa sve većom koncentracijom kompleksa moći prerasta u potpunu vlast. Glazba postaje ideologija. Ona upravlja, vodi, filtrira, i kanalizira jednu naizgled besciljnu struju osjećaja. Ona ih sužava na stereotipni uzorak doživljaja ..." (Str. 404) I tako rock glazba duhovno preobličuje čovjeka u mentalno ograničenu kreaturu.
        Kada je ta glazba počela prodirati u Crkvu, Crkva je ostala zatečena: svi odgovori i poticaji koje je davala kroz svoje crkveno-glazbene institucije u vrijeme cecilijanizma u   XIX.   st. nisu pustili trajnoga korijena.   Razlozi, međutim, radi kojih je u XX. stoljeću došlo do pojave rocka mnogo su dublji, a objasnio ih je u svojoj knjizi "Ein Neues Lied für den Herrn" pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger.   On kaže: "Od vremena Prosvjetiteljstva su se vjera i suvremena kultura jedna od druge sve jače udaljavale. Kultura je do tada, kako u čitavoj povijesti tako i u kršćanskoj Europi izrastala iz korijena religije i njezine svjetovne forme   izraza vezane su uz ovo tlo. Renesansa i reformacija označuju, međutim, prvu krizu u ovom prepletanju Crkve i kulture. Ali tek s pojavom Prosvjetiteljstva dolazi do prave kulturne revolucije, i do odlučujuće emancipacije kulture od vjere...." (Str. 125) Ovo udaljavanje od ideala vjere u dvadesetom stoljeću dovelo je do odvajanja umjetnosti od svih pozitivnih ideala i njihovog izokretanja u suprotnost pa je vrhunac raspada Zapadne kršćanske civilizacije svakako morao naći svoj izraz u tzv. rock-kulturi. "Do   rasula kulture dolazi tamo gdje s gubitkom   vjere u Boga suvisli Um mora biti osporen u svome bivstvu..." ( Str. 155) "... (Suvremena) Glazba je u   mnogobrojnim oblicima podređena ostvarenju ekstaze. Ovo prekoračenje granica čovječjeg postojanja,   prema kojem se   usmjerava ljudska glad za ulaskom u beskonačno, trebala bi se postići kroz postignuće svetog ludila, kroz   ludi ritam i svirku instrumenata... (..) Svjetovni povratak ovom tipu doživljaja danas susrećemo u velikim dijelovima rock- i pop- glazbe, čiji festivali su pravi antikult istosmjernog pravca - oni su volja za razaranjem, ukidanjem granica svakodnevnice, te iluzija oslobođenja od vlastitog ja u divljoj ekstazi buke i mase. Radi se o praksama (samo)oslobađanja čiji su oblici srodni drogiranju i kao takvi u samome temelju suprotstavljeni su kršćanskoj vjeri u spasenje.   Posljedica toga je da se danas na ovome području šire sotonski kultovi i sotonske glazbe, čija opasna moć za razaranjem i poželjnim rastvaranjem osobe nisu dovoljno ozbiljno uzeti u obzir...(str. 159)....(....) Glazba je danas tako postala odlučujućim pokretačem jedne protureligije te poprištem dijeljenja duhova. Budući da rock. glazba traži ispunjenje na putu oslobođenja od vlastite osobe i njezine odgovornosti, ona se   s jedne strane vrlo točno identificira s anarhističkim slobodarskim idejama, koje su danas u velikom dijelu svijeta ponovno podigle glavu...", kaže Ratzinger. ( Str. 160) Ovo objašnjenje je ključno, jer daje odgovor kako je moglo doći do pojave rock- glazbe i zašto se rock spojio sa sotonizmom. Nije se sotonizam uključio u rock već obratno: rock je u svojoj biti proizvod jednog pogrešnog životnog stava, duhovnog siromaštva i moralnog rasula koje dovodi do otvorenog iskaza sotonizma. Uzalud vođa "Rolling Stonesa" Mick Jagger u novijim interviewima govori kako je kod njih ispjevana samo jedna sotonistička pjesma (Sympathy for the Devil) i da oni sa sotonizmom ništa nemaju. Upravo obratno: "Roling Stonesi" su inspirirani od osnivača prve američke sotonske crkve u San Franciscu, kao što jasno saznajemo u ovoj vrlo iscrpnoj knjizi, jer simbolika   na nekim njihovim pločama, način ponašanja, mišljenja, odijevanja i postupanja predstavljaju sotonističko-anarhistički model razaranja konvencionalnih formi mišljenja i ponašanja koji su kršćanstvu svojstveni. Pitamo se samo zašto Jagger u novije vrijeme laže kada se i onako već sve zna? Nešto skriva! Što sve Jagger skriva saznati ćete kada pročitate knjigu.
        Nije nikakvo čudo da je sve to u kontinentalnu Europu krenulo iz Britanije, jer je Britanija od vremena Henrika VIII. i njegova rascjepa s Papinstvom (16. st) u okviru kršćanske civilizacije postala najveći bolesnik Zapadne Europe. Nekršćanska tradicija masonskih loža od   god. 1717 razvija se ponajprije ondje, a brojem   pripadnika masonskih loža Engleska je sredinom XX. stoljeća prema broju stanovnika prednjačila u čiravoj Europi. Antikršćanski način mišljenja najjači je upravo u Engleskoj i   Francuska revolucija 1789 pokrenuta je na poticaj iz Engleske (tvrdi u svojoj knjizi "Obnovljeni svijet" političar Henry Kissinger), čime su u čitavoj kontinentalnoj Europi bili detonirani razni ideološki pokreti koji su ideologiju suprotstavili vjeri. Tako je počelo rasulo kršćanske civilizacije. Time želimo reći da je rock-civilizacija u XX. st. izraz kulminacije zla koje se preko Engleske u čitavoj Europi gomilalo u posljednjih četiri stotine godina! Uostalom upravo   Englezi (i Amerikanci) preko svojih su massmedija širili takva uvjerenja i propagirali novu "umjetnost" te u našem tisku često možemo pročitati kako u svijetu drže prvo mjesto u prodaji CD ploča i širenju rock-kulture. A Amerika, koju su osnovali engleski masoni, danas predstavlja utjelovljenje svih ideala masonerije i rock civilizacije. Na najnovijoj ploči "Ray of light" najmoćnije američke medijske kompanije WARNER, u pjesmama pop- rock- zvijezde Madonne, možemo pronaći primjer otvorenog obožavanje masonskih vjerovanja iskombiniranih sa simbolikom sotonizma.
        Pa ipak, znajući sve to,   kada u naše vrijeme čitamo izjave hrvatskog crkvenog rockera i dominikanca Antuna Bobaša ostajemo bez riječi, ali bez teške osude njegove osobe. Bobaš u svojoj knjizi "Rock-glazba i sotonizam" (Zagreb: Teovizija 1998, str 78-80) opisuje pojavu sotonizma u glazbi, ali pišući o toj temi   izvlači nelogične i katkada protuckvene zaključke o Svetom pismu, rock-glazbi i njezinoj upotrebi u liturgiji. Tako mi u njegovoj knjizi   između ostaloga čitamo npr. i sljedeće: "U rock glazbi sve su vidljiviji stanoviti oblici religioznosti, iskazivani u obliku   postmodernog sinkretizma . (čitaj: spoj religijskih vjerovanja masonerije- prim. E.Č.) (...) Sve je veći broj teologa u Crkvi koji zastupaju tezu da uopće nije besmisleno upravo putem rock-glazbe tražiti i bolji pristup mladima. tj.   njihovim ih jezikom oduševiti za Radosnu vijest Isusa Krista (... ) Jer, ograniči li se čitava teološka znanost na to da Sveto pismo i druge tradicionalne teološke spise smatra jedinim spoznajnim izvorima, te samo ističe njihovu važnost za sadašnju kulturu, onda ona sama ide   u susret da postane društveno sporedna ... "   Ova izjava je primjer otvorene hereze, na koju u Crvi nitko ne reagira, jer se crkveni ljudi ne snalaze u zbrkanoj situaciji našega vremena.
        Dakle, nije Bobaš kriv što je takav i što mu glazbeni odgoj liturgijski i kršćanski nije dobro postavljen. Još   20. prosinca, 1928 godine Papa Pio XI. izdao je encikliku "DIVINI CULTUS" u kojoj je o odgoju svećenstva između ostaloga pisao: "Poradi toga treba ovdje požaliti da oni mudri (od Pape Pia X. propisani liturgijski) zakoni na nekim mjestima nisu potpuno provedeni u djelo i da stoga razloga iz njih nisu ubrani željeni plodovi. Dobro naime znamo kako su neki govorkali kako njih ne vežu oni zakoni, koji su tako svečano izdani. Za neke opet znamo da su im se s početka    svečano pokorili, ali su   malo po malo popustili onoj vrsti glazbe, koju iz hramova treba sasvim isključiti ... Koji god žele postati svećenicima ne samo u sjemeništima nego i u redovničkim kućama, neka se već od prve mladosti temeljito izuče u gregorijanskom pjevanju i u svetoj glazbi, jer tada lakše uče ono, što se tiče modulacije i glasova i jer se pogreške, ako bi koje imali, mogu iskorijeniti ili barem popraviti, što se naime kasnije, u odrasloj dobi ne bi nikako moglo ukloniti..... "   Budući da se odredbe Pia XI. nisu ispoštivale   u Crkvu je malo po malo prodirao duh one glazbe koja u Crkvu ne spada,   a kada   se svjetovna glazba u Crkvi ustalila trebalo je još samo malo pričekati pa da na njezino mjesto dospije rock glazba koja će u Crkvu unijeti duh poganskog shvaćanja liturgije, te tako kroz glazbu u liturgiji promovirati i novu teologiju glazbenog anarhizma i novu protukršćansku liturgiju čija poganska bit vrijeđa Kristovu žrtvu. Pa Bobaš govori o nedovoljnosti Svetog pisma i crkvene tradicije! Rock postaje dopuna životnog shvaćanja teologije, liturgije i samoga života! Po Bobašu rock je zamalo sama "trajna bit" mladenačke kulture , to je   njihov jezik , nova teologija koja se mora uključiti u Sveto pismo (!), a ne zvučno-ideološka prolazna moda. U "Glasu Koncila" od 3. svibnja 1998 priznaje da nije glazbeno obrazovan i da na gitari znade svirati samo tri akorda (opisali smo koliko je to emocija), a u svojoj knjizi i prečestim izjavama   za javnost on rock-kulturu i svoj glazbeni primitivizam Crkvi nameče kao konačni liturgijsko kulturni kriterij! Kultura koja se iz gregorijanskog korala liturgijskog pjevanja razvija kroz stoljeća i tako oblikuje   čovjeka dajući mu u školama krajnje domete ljudskih estetskih i tehničkih tradicija, kod Bobaša biva odbačena zajedno s autoritetom Svetog pisma kao nešto skučeno i iskustvom nadiđeno! Do tuda smo došli. Ako je sotonizam razaranje teološke tradicije, kulture i samoga poretka estetike i etike života onda je Anto Bobaš njegov vjerojatno najočitiji zastupnik, pa premazivao   se on svojim redovničkim habitusom i magistarskom radnjom protiv sotonizma koliko god želi. No, ovime ne želimo reći da je Bobaš svjesni sotonist. To ne možemo. Ali moramo naglasiti da je Bobaš bez svoje krivice ostao glazbeno i liturgijski pogrešno odgojen ili točnije neodgojen, jer ga nije ispravno odgojila niti glazbena škola niti Crkva: u glazbenu školu nije išao, odgajala ga je ulica i massmediji (nije uzalud diplomirao s temom "Pastoral beskućnika"), a u Crkvi ga (sudeći prema papinskim enciklikama) nitko niti nije mogao pravilno odgojiti. Zato danas Crkva nema velikog broja ljudi koji bi se rocku kao pojavnom i djelatnom sotonizmu znali suprotstaviti. Teško je to. Ali ako znamo što imamo pred sobom tada znamo i protiv čega se moramo boriti. Sotonizam je u suvremenoj civilizaciji trijumfirao, no mi ćemo kao vjerni legionari dobra braniti posljednju Kristovu tvrđavu kršćanske glazbe i teologije, koje se tradicijski nalaze u očitom kulturnom jedinstvu. "Po djelima ćete ih poznati", rekao je Isus. Ako kriteriji budu isprevrtani po djelima više ništa neće biti prepoznatljivo. Zato borba protiv "rock- kulture" mora postati jedan od naših najvažnijih ciljeva.

Go to   

        A SIMBOL SUNCA u masonskoj (i dalekoistočnoj) okultnoj simbolici predstavlja Istok na kojemu stoluje njihov bog Lucifer, đavo. Karma je istočnjačko vjerovanje u čovjekova dobra i zla djela kojima se određuje njegovo ponovno utjelovljenje, tj. sudbina, dok odustajanje od moralnih sudova i prepuštanje životu pripada vjerovanju masonsko-ateističkih "humanista" kojima je čovjek samome sebi dostatni bog. Dakle, u stihu nalazimo novo vjerovanje, prekriveno tajnom, a tu tajnu treba ogoliti. Što nas u stvari uči Madonna? Ona je postala propovjednica, ili bolje rečeno reklamni stup, novih vjerovanja koja su se razlila Europom, a njezina glazba je postala izraz mističnih ugođaja Dalekog Istoka. Aranžmani na ovoj ploči ne odgovaraju dosadašnjim europskim rock ili zabavnoglazbenim standardima, dok na pojedinim mjestima izravno otkrivamo utjecaj hinduističkih glazbenih ljestvica zvanih raga. Sama zvučnost stvara ugođaj nekršćanske religioznosti.
        Najmračniji trenutak Madonne nastupa u posljednjoj trinaestoj pjesmi (trinaest je kod masona simbol njihovog boga Lucifera: i to je simbolika   kabale!) pod naslovom "Mer Girl" (Ovo je teško prevodiva američka skraćenica: možda znači "Plaćena djevojka" ili "Glasnica"). Ovdje djelovi teksta glase:

        Sljeparenje se slijepima otkriva: pa ona kaže da je svjesna da će završiti u paklu!   To je nevjerojatno, ali u nizu čudnih iskaza možemo dešifrirati otkuda dolaze i što kažu. Oni koji su uvučeni u paklene klopke ne mogu se iz njih izvući i priznaju da su robovi zla. O tome nam na kraju XX. stoljeća pjeva Madonna.

        Što se tiče Madonnina glasa možemo ga prihvatiti i čak pohvaliti: ona ima zabavno - pjevačkog talenta. Ali glazba koji izvodi jest neka vrste hipnotičke zvučne droge koja sugerira ugođaj nečeg nedefiniranog i tajanstvenog.   Tako je Madonna malo po malo, od "atraktivnog i uhu i oku ugodnog" propala do Bogu suprotstavljenog.