U godini 2003. u poplavi novih naslova, pojavio se i jedan intrigantan i vrlo zanimljiv naslov kanadskog Engleza Roberta A. Hutchinsona, dopisnika Sundy Telegrapha i Daily Telegrapha, koji već 30 godina živi u Švicarskoj, a za svoje je pisanje u Kanadi dobio četiri nacionalna priznanja. Radi se o prijevodu knjige «Njihovo carstvo dolazi – Opus Dei» (nakladnik 'Lumen' (Lucifer?), 444 stranice), a ta govori o crkvenoj svećeničko-laičkoj organizaciji što ju je osnovao sveti Josemaria Escriva de Balaguer (1902.- 1975.). Knjiga je na engleskom jeziku objavljena još 1996. g., a s engleskog jezika prevela ju je Nina Počuća, i s obzirom na njezino slabo poznavanje hrvatskoga jezika ovaj prijevod, koji je impregniran čitavim morem srbizama (arhanđeo Gavrilo umjesto arkanđeo Gabrijel, Mihajlo za Mihaela, Mavari umjesto Maura, itd., koji se ne mogu dogoditi čak niti Hrvatima koji srbizmima još uvijek podliježu) ne bi bilo preporučljivo kupiti; knjiga ima i mnogo tehničkih slabih strana, pa recimo da sadržaj naslova od čak trideset i pet poglavlja u knjizi uopće nije priložen, a popisa literature ili bilježaka na kraju ova knjiga također nema, dok su one koje su priložene vrlo rijetke i čak kao izvori često irelevantne. Pa ipak, tu knjigu treba pročitati kao majstorski napisani roman, složen od zanimljivih informacija i nejasnih poluistina ili dezinformacija, između kojih se probija jasna vizija pozitivne Papinske organizacije, koja je uspjela postići mnogo plemenitih ciljeva - probivši se kroz debele naslage zla.
     Previše bi bilo kada bismo sada navodili svih 35 naslova zajedno s epilogom, ali svakako moramo istaći neke vrlo indikativne naslove tih poglavlja. Tako nakon autorova prologa naslovljena «Papini tajni ratnici», autor u sedam dijelova govori o «Viziji» Opusa Dei, o«Neprijateljstvu» anarhista i komunista prema katoličkoj Crkvi, koju je obranio katolički general Francisco Franco, treća cjelina zove se «Pilleria» (u smislu: Prijevara) i ovdje engleski autor nastoji Opus Dei prikazati kao kriminalnu organizaciju, kakva se bavi financijskim inženjeringom, u četvrtoj cjelini «Upravljanje» Hutchinson nastoji prikazati unutarnji svijet Opusa Dei, te mu poglavlje i započinje takvim naslovom. Petom cjelinom autor je pokušao dati uvid u skrivenu stranu pokreta zbog čega naslov glasi «Skriveni program», šesta cjelina nosi naslov «Pokretno tijelo», a sedma cjelina zove se «Pravedni rat», pa autor pokušavajući dati opis katoličke doktrine pravednog rata ujedno u opis uvlači i hrvatsku borbu za slobodu, kojoj je Vatikan – kako se čini – preko Opusa Dei (ili Opus Dei preko Vatikana) pružao ne samo verbalnu već i realnu financijsku pomoć. Naime, autor na kraju knjige predzadnje 34. poglavlje usredotočuje na «Hrvatski ratni stroj», te nastoji opisati svoja saznanja i dati interpretaciju o načinu na koji je Vatikan, na poticaj Opusa Dei, Hrvatskoj Vojsci vjerojatno pružio znatnu materijalnu i tehničku pomoć.

     Prvo poglavlje nosi naslov «Kongregacija za svece» s opisom uvodnog proglašenja Blaženim Sv. Escrive iz g. 1992., te se ondje nalazi mala povijest napada protucrkvenih snaga na Papinski autoritet: prvo što su neprijatelji Crkve željeli razoriti bila je poslušnost, vjernost i odanost Papi, uz poricanje njegova primata. A Sv. Escriva de Balaguer posvetio je svoj život vlastitoj organizaciji koja je, među ostalim, nastojala sačuvati izvorno konzervativno učenje o Papinstvu kao i tradicionalno učenje Crkve. Ali, kako je započela ta Escrivina organizacija i koji joj je bio početni cilj? Na str. 62 autor knjige nastanak organizacije Opus Dei opisuje prema crkvenim izvorima kao poticaj samoga Boga: «…Na praznik Anđela Čuvara, u utorak 2. listopada 1928., bio je (Escriva) u svojoj sobi i razmišljao o riječima Bartimeja, slijepog prosjaka iz Jerihona, koji je zamolio Isusa: 'Učitelju, učini da progledam!' Tog trenutka je Bog iznenada raširio ruke i pred mladim svećenikom se ukazala vizija Opus Dei, jer 'On je to želio, i kao da je do toga došlo po Njegovoj želji kroz vjekove' (, rekao je Escriva). (…) U tijeku svoga života Escriva je oklijevao govoriti o onome što se dogodilo tog listopadskog jutra. (…) Ali, poruka je bila jednostavna 'Posvetiti rad, posvetiti sebe kroz rad, posvetiti druge u njihovom radu. (…) Escrivin osnovni cilj bio je da Crkvi vrati središnje mjesto u društvu. Ovo ostaje bit Djela: 'Rad stavlja Isusa (Crkvu) na vrh svih ljudskih djelatnosti, u svim dijelovima svijeta'. Kako bi se ovo postiglo, potrebna je odana, disciplinirana policija – trupe raznih položaja i činova, koje posvećuju mjesto rada. (…), a Bog je pokazao Escrivi što On želi – organizaciju koja će ohrabriti obične kršćane da sprovedu na svoj način, i prema svojim sposobnostima, osobni apostolat, koji će dosegnuti oblasti, a koje u normalnim okolnostima nisu dostupne svećenicima…»
Prema tom planu Escriva je, počevši od vlastite domovine Španjolske, osvojio intelektualce, bankare, sveučilišta, bolnice i na kraju sam Vatikan, gdje je, prema riječima autora knjige, papom postao i suradnik Opusa Dei – naš Papa Ivan Pavao II.
      U XX. stoljeću Španjolska je odigrala veliku ulogu u obrani kršćanstva, koje je u cijelom svijetu preko komunističkih revolucija razorila britanska masonerija, koja je potpirivala takve revolucije, o čemu je – iz aspekta svojih saznanja i viđenja, u knjizi «Masoneria» pisao španjolski katolički general Francisco Franco. I dok je anarhizam ili komunizam pobjeđivao u svijetu, u Španjolskoj je general Francisco Franco učinio nešto neviđeno: porazio je anarhističko-komunističku internacionalnu, koja je do tada bila uspješna. A «… Pio XII., (kada se ) završio građanski rat, istoga je trenutka poslao telegram sa čestitkama Francu na katoličkoj pobjedi…» (s. 90) Nakon građanskog rata u Španjolskoj je, u suradnji s Escrivinim Opusom Dei, Franco obnovio tradicionalni katolički duh Španjolske i, kako se može uočiti čitajući Hutchinsonovu knjigu, postavio društvene i financijske temelje obrane katolištva u čitavoj Europi, pa i čitavom svijetu, što je za masoneriju neoprostiv grijeh, jer im kvari planove. Osnutak Opusa Dei u Španjolskoj je, u Francovoj vlasti, otvorio sukob dvaju političkih struja: izvorna Francova Falanga, koja je bila stranački oružani pokret katoličkih španjolskih ustaša, dobila je konkurenciju u ministrima i visokim časnicima (generalima i admiralima) iz pobožnog Opusa Dei, te se i sam Franco u cijelosti priklonio Escrivinom svećeničko-laičkom pokretu i čak potisnuo Falangu, čime je udario organizacijske i financijske temelje jednog katoličkog pokreta, koji je potom prodirao u čitavu dekristijaniziranu Europu!
      Bitno zapažanje uz ovu knjigu vezano je činjenicom da pisac knjige niti jednom riječju nije spomenuo ono najvažnije: Escriva je za Opus Dei tvrdio da ga je osnovao sam Bog (to je spomenuto), ali nije spomenuto da su glavni neprijatelji Crkve i Boga bili i ostali masoni kao tajna sotonistička organizacija protiv koje se Opus Dei (kao polutajna organizacija) bori svim dopustivim raspoloživim sredstvima. Na sve načine autor knjige nastoji kompromitirati Opus Dei i njegova nastojanja, opisuje Opus Dei kao financijsku mafiju, koja ne preže pred kriminalom, ali prešućuje da je masonerija protiv koje se Opus Dei bori, u stvari, organizirani globalni bankovni kriminal, koji je osvojio svijet, pa se katolici Opusa Dei protiv bankarskog kriminala i ne mogu boriti drugačije nego li tako da i sami posjeduju moćne banke kojima svoje tajne investicije suprotstavljaju zakulisnim investicijama svjetskih neokolonizatora. Ono što autor predbacuje Opusu Dei, među ostalim, jest da Opus Dei ne pokazuje javne transakcije novca i ne polaže javne financijske račune. Zašto ne pita multinacionalne kompanije i Svjetsku banku kojim sve putovima transferiraju novac, i u kakvoj je to vezi s trgovinom droge (to je lijepo opisao David C. Jordan, u «Politika i Droga – Prljavi novac demokratske države», Zagreb 1999.)? Zar takav moćan neprijatelj, u općem tajnom ratu sotone i Boga, smije znati na koji način Opus Dei raspolaže s novcem? Naravno da je takav teren izvrstan prostor za promičbene spletke i klevete, zbog čega si autor i može dopustiti da kaže kako je «… moj dojam da se metodologija Opusa Dei sastojala od korištenja, ako je potrebno, prljavih ruku, da se postignu sekularni cijevi…» (s. 268).

     Kao što smo spomenuli, autor je prilično opsežan prostor posvetio i Hrvatskoj, te ju spominje na 352 stranici, kao «zemlju na rubu duhovne zavjese i jedan od najnovijih centara aktivnosti Opusa Dei…», prije čitavog poglavlja pod naslovom «Hrvatski ratni stroj», u kojem za Hrvatsku točno navodi da je nositeljica naslova «predziđe kršćanstva», još od 1519. godine kada joj taj naslov dodjeljuje Papa Lav X.
      U stvari, suvremeni pravedni rat Crkva vodi na mnogo frontova: u dvadesetom stoljeću najprije je trebalo poraziti komunizam kao najopasnije zlo, a druga prijetnja (nakon masonerije, koju se uporno ne spominje) bio je i ostao islam. Hrvatska je tako postala višestrukim bojnim poljem u sukobu ideologija. Zapadna Europa ostala je pod liberal-masonima, a Istočna Europa bila je pod masonskim komunistima, te će «Escriva de Balaguer, (…) predložiti Piju XII. Da mu osigura trupe ratnika hladnog rata, sposobnih za provođenje diskretnog katoličkog utjecaja u ključnim ekonomskim sektorima i ministarstvima širom slobodnog svijeta (s. 115) … A arhitekt prodora Opusa Dei u Istočnu Europu bio je Laureano Lopez Rodo, španjolski veleposlanik u Beču od 1972. do 1974. Njegova strategija prethodila je osnivanju poljskog slobodnog sindikata Solidarnost. …» (s. 361) Nakon što je slobodna Španjolska postavila temelje za rušenje komunizma, dolazak Pape Ivana Pavla II. omogućio je konačni poraz komunizma i rekonstrukciju Europe, u kojoj je postalo moguće osloboditi i Hrvatsku, ako to Hrvati žele. A željeli su. «…Čak iako se bore da se odupru i spriječe svaku vrstu rata, kršćani imaju pravo, čak i dužnost, zaštiti svoju egzistenciju i slobodu adekvatnim sredstvima protiv nepravednog agresora…», u svojoj je doktrini objasnio Papa Ivan Pavao II (s. 379, kako prenosi autor knjige), te je Vatikan u trenutku srbokomunističkog napada na Hrvatsku posredstvom Opusa Dei Hrvatima pružio svu potrebnu pomoć, tvrdi Hutchinson. Kasniju američku pomoć, Hutchinson tumači kao rezultat djelatnosti Opusa Dei, jer je «… ured Opusa Dei u Washingtonu, koji se od papinske nuncijature na aveniji Masachusetts proširio na Bijelu kuću, FBI i Pentagon, dao je Hrvatima prave kontakte, tako da su točno znali što trebaju tražiti i kako formulirati svoje zahtjeve. …». (s. 412), te su Hrvati uz određenu pomoć u novcu i oružju dobili i «…grupu umirovljenih časnika američke vojske, koji rade u uredima Aleksndrije, Virginija, pod imenom Vojni profesionalni resursi (MPRI)…» (s. 414) Na idućim stranicama 413 i 414 Hutchinson je pokušao rekonstruirati koje su sve osobe i hrvatske institucije u Americi, na poticaj Opusa Dei lobirale za Hrvatsku, ali u cijelosti nije pogodio, a mi mu to nećemo objašnjavati.
      U poglavlju ima i smiješnih optužbi, te na 413 autor kaže da su Srbe pogodile međunarodne sankcije, a Hrvati da su ostali nekažnjeni, i to «… kao izvršitelji velikih pljački u zapadnoj Bosni…»! Zato jer je previdio svoju vlastitu kontradikciju na strani 419 gdje kaže da se: «…Hrvatska zastava vijorila nad zapadnom Bosnom, a stanovnici koji su tu živjeli bili su opredijeljeni Hrvati…» ! Nakon čega se ta zastava vijorila? Nakon sloma srpskog obruča nad Bihaćem i zapadnom Bosnom! Pogodio je jedino da se muslimani zapadne Bosne osjećaju Hrvatima (, jer znadu da je Bihać u 16 st. bio glavni grad Hrvatske).
      Sve u svemu, ova knjiga ostavlja dojam da je to djelo suradnje britanske obavještajne službe MI6, masonerije i ureda za dezinformacije srpskih obavještajnih službi, ali kao izvor selektivno biranih zanimljivosti može poslužiti i pri nalaženju istine: uz Hrvatsku Vojsku Hrvatsku je oslobađalo i Božje (su)djelovanje (Opus Dei) u cjelovitoj Božjoj spasiteljskoj borbi protiv zlog neprijatelja, koji je ujedno i hrvatski neprijatelj.

Jedna od vrlo zanimljivih i važnih knjiga što su se pojavile u zadnje vrijeme svakako je knjiga «Novi vladari svijeta» britanskog novinara Johna Pilgera u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa i u izdanju «Epifanije» Gorana Pavletića. Knjiga je podijeljena na uvod, zatim na poglavlja «Uzorni učenik», «Plaćanje cijene», «Velika igra» i «Izabrani». Prema samome autoru «tema koja povezuje sva četiri poglavlja jest ostavština "tragova" imperijalizma, koja iznova postaje hvalevrijedna u vidu "globalizacije" i "rata protiv terorizma"». Od početka do kraja knjige gotovo svi autorovi navodi su opravdani, premda ima i takvih kojima se može osporiti vrijednost, radi sklonosti autora prema ljevičarskim ekstremističkim pokretima u Maleziji ili Latinskoj Americi, ali ovi navodi čine skromnu manjinu. Autor na temelju osobnog zahtjeva za pravednošću razotkriva i dokumentira pravo demonsko lice anglo-američke demokracije na nekim bitnim žarišnim točkama svijeta kao što su Malezija, Irak, Afganistan i Australija.
      U svojoj knjizi Pilger dokazuje kako su Britanci (Englezi) i Amerikanci svuda u svijetu sponzorirali sve vrste terorizama da bi se kasnije okretali protiv tih istih u ime obrane «demokracije». Danas kada Amerikanci nemilosrdno razaraju Afganistan lažući da je za rušenje američkih tornjeva kriv Osama Bin Laden (nisu pružili niti jedan uvjerljiv dokaz) Pilger dokazuje da su oni bili ti koji su zajedno s Englezima podupirali bin Ladena: «…'Vlada premijerke Margaret Thatcher podupirala je svim srcem džihad (koji je financirala Amerika)' pri čemu je jedan časnik službe MI6 iz Islamabada koordinirao dobrim njegovim dijelom. Osami bin Ladenu dane su 'odriješene ruke'. Cijena za američke porezne obveznike iznosila je četiri milijarde dolara. Iznošenje takvih činjenica na vidjelo trebalo bi biti posao novinara i znanstvenika, ali do toga nije došlo», dokazuje John Pilger već u Uvodu svoje knjige. «Ova knjiga nastavlja temu mojih ranijih knjiga, Junaci, Daleki glasovi i Tajne nakane, tj. uspoređivanje postupaka političara u zapadnim demokracijama s postupcima zločinačkih diktatora. U odnosima uzroka i posljedica, ključna razlika leži u udaljenosti od pokolja, te u širenju podmukle promičbe, koja kaže da zločin nije zločin ako ga «mi» počinimo. Nije bilo zločin pobiti pola milijuna seljaka bombama bačenim u tajnosti i nezakonito na Kambodžu, čime je potpaljen pravi azijski holokaust. Nije bio zločin da Bill Clinton i George W. Bush, Tony Blair i njegovi torijevski prethodnici prouzroče u Iraku smrt ' većeg broja ljudi nego što je ubijeno svim oružjima za masovno uništenje u povijesti', kako navodi zaključak jedne američke studije (John i Karl Mueller: «Metodologija masovnog uništavanja: Procjena prijetnji…, The Journal of Strategic Studies, svezak 23, br. 1, str 163-187)», dokazuje dalje Pilger. Autor potom navodi da Anglo-Amerikanci nisu napadali samo vojne objekte osvajanih država i naroda (što je po sebi osvajački zločin) već su istrebljivali i istrebljuju iračko i afganistansko seljačko i drugo civilno stanovništvo. «…Von Sponeck zabilježio je svoje nalaze u povjerljivom internom dokumentu Zračni napadi u Iraku: 28 prosinca 1988 – 31 svibnja 1999. (koji je priredio sigurnosni odsjek UN-a UNOHCI). Opisani su deseci sličnih napada na sela, na jedno ribarsko naselje,……» itd. (str. 49) A k tome, «Geoffrey Hoon, britanski ministar obrane, kazao je u parlamentu: 'Uporaba kazetnih bombu (u Afganistanu) posve je primjerena. Protiv određene vrste ciljeva one su najbolje i najučinkovitije oružje koje posjedujemo……» (str. 70). Zaista ne bacaju bombe samo na vojske: Anglo-Amerikancima je očiti cilj biološko slabljenje naseljenih područja onih država kojima žele vojno-tehnološki ovladati, kako se vidi iz iznošenih dokaza. U Iraku i Afganistanu rado iznenada napadaju koncentracije civilnog stanovništva u bijegu, a izazivaju i nedorečene ustanke kako bi uspostavili onakav raspored snaga kakav im trenutačno odgovara: kada je prethodni Bush (senior) početkom devedesetih godina pozvao šijitsko stanovništvo na ustanak u Iraku, to je krenulo tako dobro da je bilo samo pitanje vremena kada će Saddam Hussein pasti, ali kako Americi nije bilo u interesu da ovaj u cijelosti ode s vlasti, bez slične poslušničke zamjene, oni su Iračkoj gardi pomogli da uguši ustanak, te je tako Saddam Hussein ostao na vlasti. «…Pružili su Republikanskoj gardi Saddama Husseina osiguran prolaz kroz američke redove, kako bi ova napadala pobunjenike……» (str. 53) K tome uz ovu nečasnu prljavštinu dodajmo i to da su sve agresivne napade na Irak Anglo-Amerikanci vršili nelegitimno. Bezakonje na bezakonje, zločin na zločin, - to je slika i prilika neoimperijalističke britansko-američke politike, potvrđuje nam ova knjiga.
      Zanimljivo je da Pilger navodi kako Britanija u svim, baš u svim žarištima svijeta nastupa kao diplomatska prethodnica potpomaganja terorističkih diktatura, pa im tako u Indoneziji krvnik Suharto postaje «uzoran učenik»: «…Britanski su ga političari posebno hvalili, počev od Michaela Stewarta, ministra vanjskih poslova u vladi Harolda Wilsona, koji je 1966. pohvalio diktatorovu 'promišljenu gospodarsku politiku', dometnuvši kako njegov režim 'nije agresivan'. (bilješka br. 5) Margaret Thatcher prozvala je Suharta 'jednim od naših najboljih i najvrjednijih prijatelja'. Šef diplomacije Johna Majora, Douglas Hurd, pohvalio je 'azijski sustav vrijednosti' njegova režima ……» (str. 5) a rezultat takvog političkog djelovanja bio je milijun mrtvih, o čemu su šutjeli svi dični zapadni mediji, pri čemu nisu stradali samo komunisti (ubijalo se nasumice), a zatim i pad u bijedu i fizički rad većine stanovništva pod okolnostima koje nisu dostojni niti životinje. Pilger pokazuje da je Britanija razvila industriju oružja što ga prodaje terorističkim režimima: razvoj industrije dosegao je takve razmjere da je Britanija po količini proizvedenog i prodanog oružja, nakon SAD, postala druga zemlja u svijetu. A da je Malezija, s Indonezijom na čelu, Anglo-Amerikancima posebno zanimljiva dokazuje podatak da se u toj regiji proizvodi 85% svjetskog kaučuka, preko 45% kositra, 65% bakrene i 23% kromne rudače. (str. 11). Nakon što je indonezijski predsjednik Sukarno 1955. sazvao antiimperijalistički vrhunski skup siromašnih zemalja u Bandungu, kod Anglo-Amera zazvonilo je na uzbunu: nastupila je opasnost da izgube nadzor nad tim djelom svijeta. Zato su instalirali Suharta, oklevetavši Sukarna svojom gromoglasnom promičbom u koju vjeruje intelektualna i moralna sirotinja. Radi sirovina sustavno su napadali sve značajnije nerazvijene zemlje svijeta. Na redu su bili Iran i Irak, no s Iranom nisu mogli na kraj tako lako, a kako je bilo neophodno zavladati nad strateško važnim područjima - na red je došao Afganistan. Da bi predočio razmjere katastrofe Pilger navodi: «Institut za svjetske resurse kaže da cijena globalizacije doseže 13 do 18 milijuna umrle djece svake godine; ili 12 milijuna djece mlađe od pet godina, kako navodi izvještaj UN-a o razvoju.… (Jeremy Rifkin, Kraj rada:…… , Tarcher/Putnam, New York 1995, str. 205-207), od čega samo na Irak otpada dva milijuna u proteklom razdoblju, a ta «cijena je opravdana» američkim interesima tvrdila je Madleine Albright, bivša veleposlanica SAD u američkoj TV emisiji "60 Minutes" g. 1995. (str. 37).
      O britanskoj ljubavi prema Saddamu Husseinu Pilger također navodi izvore iz dokumentacije na engleskom jeziku: Bagdhad Observer iz osamdesetih godina dvadesetog stoljeća donosi brojne članke s izljevima britanske ljubavi prema bagdadskome diktatoru, dok je još bio poslušan: jer, na primjer «evo Douglasa Hurda 1981., tada ministra Foreign Officea, koji je došao prodati Saddamu Husseinu sustav projektila tvrtke British Aerospace i 'proslaviti' obljetnicu dolaska na vlast stranke Ba'ath (Iskupljenje), podviga iz 1968., kojem je kumovala CIA, a koji je dokinuo sve nade u pluralistički Irak i proizveo Saddama Husseina……» (str. 39). Nisu mu prodali samo britansko oružje već i američke nuklearne reaktore.
      Da je bit anglo-američke politike ideologija bjelačkog anglikanskog rasizma Pilger pokazuje na brojnim primjerima u poglavlju «Izabrani». Sustavno uspješno istrebljenje crnačkih domorodaca, koji se engleski nazivaju aboriđinima, dokumentirano je do najtananijih detalja. Isti način na koji i dan danas muče indijansko starosjedilačko stanovništvo u kanadskim i američkim koncentracionim logorima, što se kulturno nazivaju «rezervatima», primjenjuje se danas i u Australiji. Australski urođenici nemaju pravo na obrazovanje, nemaju pravo na posjedovanje vlastite zemlje i nemaju pravo na cjelovitu medicinsku njegu. Broj samoubojstava mladih crnaca nadmašuje svaki prosjek, a prosjek starosti tako je nizak da malo tko među crnačkim stanovništvom doživi šezdeset godina. Rasizam australskih Engleza je među najbrutalnijim u svijetu.
      I kada pročitate čitavu tu knjigu onda je opći dojam da Englezi smatraju kako su izabrana rasa poslana vladati svijetom i da samo ta rasa ima pravo na život. Ako im jaki narodi ne dadu primjerenu lekciju britansko-američki rasisti udaviti će se u moru krvi, koje upravo proizvode, konačna je pouka knjige.