Dok
je predodžba o zavjereničkom utjecaju na svjetska događanja dobila povjerenje
od strane obadva ekstremizma američkog političkog spektra, sve do stupnja općeg
mnijenja, akademski više orijentirane osobe tendirale su odbacivanju takvog
utjecaja, pretežno radi pomanjkanja znanstvene prezentacije i analize činjenica
od strane onih koji su podupirali konspirativne teorije. K tome, mnogi od
takvih podupiratelja konspirativnih teorija sebe su učinili lako podložnim
ignoranciji i, u stvari, za sebe su uvijek pretpostavljali da bi bili ignorirani.
Rad profesora Quigleya ne pati od takvih defekata. Uvid koji on prezentira
pojavljuje se kao neosporiv; analiza je – briljantna. Njegovim riječima: "
… Za outsidera (za nekog izvan svega toga) nije lako napisati povijest tajne
grupe ove vrste, ali … to se moralo učiniti, jer je ta grupa, kao što ću
pokazati, jedna od najvažnijih povijesnih činjenica dvadesetog stoljeća …
Pretpostavljam da se u dalekosežnoj viziji moj stav ne bi dalekosežno
razlikovao od ciljeva tog Društva … , ali slažući se s ciljevima grupe, ne mogu
se složiti s njezinim metodama … U toj su se grupi nalazile osobe koje
izazivaju divljenje i naklonost svih koji za njih znadu. S druge strane, u toj
su se grupi nalazile osobe čiji su životi bili katastrofa našeg načina života …
Na žalost , … utjecaj ovih drugih bio je snažniji … Rečeno mi je da bi za
povijest o kojoj ovdje govorim, bilo bolje kada bi ostala neispričana … a zadnja stvar koju bih
poželio jest da bilo što od onog što ovdje napišem bude korišteno od anglofoba,
… ali osjećam da istina … jednom
izrečena …. ne može naškoditi bilo kojem čovjeku dobre volje. " Carroll
Quigley (1910. – 1977.) bio je osobito poštovan profesor na School of Foreign Service kod Georgetown
University. Bio je predavač na Princetonu i Harvardu; savjetnik Ministarstva
obrane SAD (Department of Defence), kod Komiteta Bijele kuće za astronautiku i
korištenje svemira, te savjetnik mornarice SAD. Njegova ostala glavna djela
uključuju "Evoluciju civilizacije" i "Tragediju i nadu – Povijest
svijeta u naše vrijeme". OD RHODESA DO CLIVEDENA Carroll Quigley Emissary Publications Sadržaj Bilješka izdavača Predgovor autora 1.
Uvod 2.
Cecilov blok 3.
Tajno društvo i Cecil
Rhodes 4.
Milnerov Kindergarten,
1897. – 1910. 5.
Milnerova grupa, Rhodes
i Oxford, 1901. – 1925. 6.
The Times 7.
Okrugli stol - The Round
Table 8.
Rat i mir, 1915. – 1920. 9.
Stvaranje Commonwealtha 10. Kraljevski
institut međunarodnih poslova – The Royal
Institute of International Affairs 11. Indija, 1911. – 1945. 12. Vanjska politika, 1919. – 1940. 13. Drugi svjetski rat, 1939. – 1945. Dodatak:
Pokusni raspored dužnosti Milnerove grupe Bilješke Indeks PREDGOVOR RHODESOVE STIPENDIJE, utemeljene pod uvjetima sedme volje Cecila Rhodesa, poznate su svima. Ono što baš i nije toliko opće poznato jest činjenica da je Rhodes u pet prethodnih svojih posljednjih želja svoje bogatstvo ostavio da se osnuje tajno društvo, koje se trebalo posvetiti očuvanju i ekspanziji Britanskoga Carstva. A ono što se ne čini poznatim svakome jest da je to društvo stvoreno od Rhodesa i njegovog prvog upravitelja, Lorda Milnera, a nastavlja svoje postojanje do današnjega dana. Budite sigurni, to tajno društvo nije dječja igra poput Ku Klux Klana, i ono nema nikakvih tajnih odora, tajnih znakova rukama ili tajnih lozinki. Ono ne treba bilo što od toga, jer njegovi članovi se intimno poznaju. Ipak, ono postoji i održava tajne sastanke na kojima stariji nazočni član predsjeda. U razno vrijeme od godine 1891., ovim sastancima predsjedavao je Rhodes, Lord Milner, Lord Selborne, Sir Patrick Duncan, Feldmaršal Jan Smuts, Lord Lothian i Lord Brand. Sastanci su održavani u svim Britanskim Dominionima, počevši u Južnoj Africi oko 1903.; na raznim mjestima u Londonu, uglavnom na 175 Piccadilly; na raznim koledžima Oxforda, uglavnom na All Souls; i u mnogim kućama po Engleskoj kao što je Tring Park, Blicking Hall, Cliveden i drugi. Ovo je Društvo u razna vremena bilo poznato kao Milner's Kindergarten, kao Grupa Okruglog Stola, kao Rhodesova gomila, kao gomila The Timesa, zatim kao All Souls grupa, te kao Cliveden set (Clivedenov skup). Svi su ovi pojmovi, iz jednog ili drugog razloga, nezadovoljavajući, a ja sam izabrao da ih nazovem Milnerova grupa. One osobe koje su koristile druge pojmove, ili su čule da ih se koristi, općenito nisu bile svjesne da su se svi ti razni pojmovi odnosili na istu grupu. Za outsidera nije lako napisati povijest tajne grupe ove vrste, ali jer to član grupe neće učiniti (insider) – netko izvana (outsider) to mora učiniti. To se moralo učiniti, jer je ta grupa, kao što ću pokazati, jedna od najvažnijih povijesnih činjenica dvadesetog stoljeća. Uistinu, grupa je od takva značenja da uvid u njezino postojanje nije teško pronaći, ako netko zna gdje da traži. Evidenciju sam istražio tako da ju istaknem bez opterećivanja ovog sveska s fusnotama i bibliografskim referencama. I dok su evidencije o stipendiranjima držane na minimumu, vjerujem da sam dao izvore svih pravih činjenica što sam ih spomenuo. Neke od tih činjenica došle su do mene u obliku izvora koje mi nije dopušteno imenovati, i ja sam ih spomenuo samo ondje gdje mogu dati dokumentiranu evidenciju, koja je pristupačna svakome. Kako god bilo, teško bi bilo napisati ovu knjigu da nisam dobio određenu količinu pomoći osobne prirode od onih osoba koje su bile bliske grupi. Zbog očitih razloga ne mogu otkriti imena takvih osoba tako da ih nisam stavio u odnos s bilo kojom informacijom dobivenom od njih, osim ako se nije radilo o informaciji dostupnoj iz drugih izvora. Naravno, nekome tko je izvan svega toga nije moguće pisati o tajnoj grupi a da ne upadne u greške. U onome što slijedi svakako ima i grešaka. Nastojao sam ih držati na minimumu držeći svoju interpretaciju na minimumu i prepuštajući činjenicama da govore za sebe. Ovo vam služi kao isprika za ponešto pretjeranu uporabu citata. Osjećam da uopće nema sumnje u moju interpretaciju. Također osjećam da ima vrlo malo krivih prikaza činjenica osim u jednoj najtežoj stvari. Ta poteškoća proizlazi iz problema poznavanja tko jest a tko nije član grupe. Zato jer članstvo ne bi moralo biti formalna stvar, nego radije utemeljena na čestim socijalnim druženjima i zato što učestalost takvog druženja varira od vremena do vremena i od osobe do osobe, nije uvijek lako reći tko je u grupi, a tko nije. Poteškoću sam pokušao riješiti podijelivši grupu u dva koncentrična kruga: unutarnje srce prisnih drugova, koji su neupitno znali da su članovi grupe posvećene zajedničkoj svrsi; i na vanjski krug veće brojnosti, na koje je unutarnji krug utjecao osobnim nagovorom, podjelom pokroviteljstava i društvenim pritiskom. Moguće je da većina članova vanjskog kruga nije bila ni svjesna da su korišteni od društva. No, vjerojatnije je da su to znali, ali engleski je običaj - budi diskretan i ne postavljaj pitanja. Sposobnost Engleza ove klase i zaleđa da očigledno ostavi neiskazanim, izuzev možda u nekrolozima, zagonetna je i ponešto iritantna za nekog tko to gleda izvana (outisider). Općenito uzevši, nema sumnje da sam u listi članova počinio neke greške, ali te greške, takve kakve one jesu, prije bi se mogle naći u mome pripisivanju bilo koje od osoba vanjskome krugu nego li unutarnjem, ali ne i u mome povezivanju osobe s grupom općenito. Načelno, nikoga nisam obilježavao pripadnikom unutarnjeg kruga ako nisam imao evidenciju, za mene osvjedočujuću, da je taj posjećivao tajne sastanke grupe. Kao rezultat toga pristupa recimo da bi nekoliko osoba što sam ih smjestio u vanjski krug, poput Lorda Halifaxa, možda trebalo biti smješteno u srce grupe, u unutarnji krug. Trebao bih reći nekoliko riječi o mome stavu prema ovome sadržaju. Sadržaju sam pristupio kao povjesnik. Taj sam stav zadržao. Pokušao sam opisati ili analizirati, ne hvaliti ili proklinjati. Naravno, ja imam stav i bilo bi ispravno da ga ovdje izrečem. Općenito, ja se slažem s ciljevima i namjerama Milnerove Grupe. Osjećam da je britanski način života i Britanski Commonwealth of Nations među velikim dostignućima čitave povijesti. Osjećam da bi uništenje bilo kojeg od njih bilo užasna katastrofa za ljudsku vrstu. Osjećam da je povlačenje Irske, Burme, Indije ili Palestine iz Zajednice Naroda vrijedno žaljenja i pripisivo je činjenici da osobe koje nadziru ta područja nisu uspjele usvojiti britanski način života u vrijeme dok su bile dio Commonwealtha. Pretpostavljam, dalekosežno gledajući, da se moj stav ne bi bio bitno različit od onog od članova Milnerove grupe. Ali, slažući se s ciljevima grupe, ne mogu se složiti s njezinim metodama. Sigurno, shvaćam da su neke od njihovih metoda utemeljene ni na čemu drugom do li na dobrim namjerama i visokim idealima – možda, idealima i višim od mojih. Ali njihovo pomanjkanje perspektive u kritičnim trenucima, njihov neuspjeh u korištenju inteligencije i zdravog razuma, njihova tendencija da padaju nazad u standardizirane društvene reakcije i verbalne klišeje u krizama, njihova tendencija da moć i utjecaj stave u ruke onih koji su radije izabrani preko prijateljstava nego li preko zasluga, njihova zaboravnost u odnosu na posljedice postupaka, njihovo ignoriranje gledišta osoba iz drugih zemalja ili osoba drugih klasa iz vlastite zemlje – te su stvari, čini mi se, mnoge od stvari dragih njima i meni – dovele vrlo blizu propasti. U toj su grupi bile osobe poput Esheram Greya, Milnera, Hankeya i Zimmerna, koje izazivaju poštovanje i odanost svih koji su ih poznavali. S druge strane, u toj su grupi bile osobe čiji su životi bili katastrofa za naš način života. Na žalost, na dugu stazu, kako u grupi tako i u svijetu utjecaj ovih drugih bio je snažniji nego li utjecaj prvih. Ovo je moj osoban stav. Nadam se da je malo od svega toga prodrlo u stranice što slijede. Rečeno mi je da bi za povijest o kojoj ovdje govorim, bilo bolje kada bi ostala neispričana, jer bi streljivom opskrbila neprijatelje onoga što poštujem. Ne dijelim to gledište. Zadnja stvar koju bih poželio jest da bilo što od onog što ovdje napišem bude korišteno od anglofoba, i izolacionista "Chicago Tribunea". Ali osjećam da istina ima pravo biti izrečena i da jednom izrečena ne može naškoditi bilo kojem čovjeku dobre volje. Samo uz znanje o pogreškama u prošlosti moguće je ispraviti taktiku za budućnost. 1949., C. Q. 1. Uvod Jednog zimskog poslijepodneva u veljači 1891. tri su čovjeka u Londonu bila zabavljena ozbiljnim razgovorom. Iz tog su razgovora trebale proizići posljedice najveće važnosti za Britanskom carstvo i za čitav svijet. Jer ti su ljudi organizirali tajno društvo koje je, za više od idućih pedeset godina, trebalo biti jedno od najvažnijih snaga u oblikovanju i izvršenju britanske imperijalne i vanjske politike. Ta tri čovjeka, koja bijahu angažirana na taj način, već su bila poznata u Engleskoj. Vođa je bio Cecil Rhodes, neizmjerno bogati graditelj Carstva i najvažnija osoba Južne Afrike. Drugi je bio William T. Stead, najslavniji i možda također najsenzacionalniji novinar tih dana. Treći je bio Reginald Baliol Brett, kasnije poznat kao Lord Esher, prijatelj i pouzdanik kraljice Victorie, da bi kasnije postao najutjecajniji savjetnik kralja Edwarda VII. i kralja Georgea V. Detalji ovog važnog razgovora biti će preispitani kasnije. Za sada trebamo istaći da su trojica skicirala plan organizacije za njihovo tajno društvo i popis najvažnijih članova. Plan organizacije priskrbio si je unutarnji krug članova, poznat kao "Udruga Izabranih", i vanjski krug, poznat kao "Društvo pomagača". Unutar Udruge Izabranih prava je moć trebala biti vršena po vođi i "Hunti Trojice". Vođa je trebao biti Rhodes, a Hunta su trebali biti Stead, Brett i Alfred Milner. Sukladno toj odluci, Milner je od Steada bio pridodan Društvu, poslije sastanka što smo ga opisali. [1] (1) Stvaranje ove tajne udruge nije bilo stvar trenutka. Kao što ćemo vidjeti, Rhodes se za ovaj susret planirao duže od sedamnaest godina. Stead je upoznat s planom 04. travnja 1889., a Brett je to bilo izrečeno 03. veljače 1990. Udruga koja je tada utemeljena nije bila nikakva efemerna stvar, jer u modificiranom obliku postoji do današnjega dana. Od 1891. do 1902. Udruga je bila poznata samo kojem tucetu osoba. Kroz taj period Rhodes je bio vođa, a Stead najutjecajniji član. Od 1902. do 1925. Milner je bio vođa, dok su Philip Kerr (Lord Lothian) i Lionel Curtis vjerojatno bili najvažniji članovi. Od 1925. do 1940. Kerr bijaše vođa, a od njegove smrti 1940. ovu je ulogu po svojoj prilici igrao Robert Henry Brand (sada Lord Brand). Kroz taj period od gotovo šezdeset godina udruga je nazivana raznim imenima. Kroz prvi decenij, ili približno tako, zvalo se "tajna udruga Cecila Rhodesa", ili "san Cecila Rhodesa". U drugom i trećem deceniju svoga postojanja udruga je bila poznata kao "Milnerov Kindergarten" (1901. – 1910.) i kao "Okrugli Stol Grupe" (1910. – 1920.). Od 1920. nazivana je raznim imenima, zavisno od toga koja bi faza njezine aktivnosti bila preispitivana. Nazivali su ih "gomila The Timesa", "Rhodesova gomila", "gomila Chatham House", "All Souls grupa" i "Cliveden set". Svi su ti termini bili manje-više neadekvatni, jer su pažnju usmjeravali samo na jedan dio udruge ili na smo jednu od njezinih djelatnosti. Milnerov Kindergarten i Grupa Okruglog Stola, na primjer, bila su dva različita naziva za Društvo pomagača i prema tome odnosili su se samo na dio društva, budući da je prava središnjica organizacije, Udruga Izabranih, nastavljala svoje postojanje i regrutirala nove članove iz vanjskog kruga, ako se činilo da je to neophodno. Od 1920. tom su grupom pojačano dominirali pripadnici vikonta (podgrofa) Astora. U 1930-tim godinama loše imenovani "Cliveden set" bio je blizak središtu Udruge, ali bilo bi potpuno nekorektno vjerovati da konotacije površnosti i konspirativnosti, popularno povezane s "Cliveden setom", čine jedan opis Milnerove grupe kao cjeline. U stvari, govoreći u relativnim pojmovima, vikont Astor bio je kasno izdanje Udruge i Udrugu bi radije trebalo oslikati kao korisnika Astorova novca, da se podupru njihovi vlastiti ideali, nego li kao grupu korištenu od vladara Clivedena. Čak i izraz "Rhodesovo tajno društvo", koji bi bio izuzetno točan u odnosu na period 1891.- 1899., teško bi mogao biti točan u razdoblju poslije 1899. Ta je organizacija, poslije zamračenja Steadova sjaja u 1899., a osobito poslije Rhodesove smrti 1902. g., od Milnera bila toliko modificirana i proširena, da je poprimila prilično različitu organizaciju i karakter, premda je nastavila ostvarivati iste ciljeve. Da bismo izbjegli ovu poteškoću, mi ćemo organizaciju općenito nazvati "Rhodesovo Tajno Društvo" prije 1901. g., a "Milnerova grupa" nakon ovoga datuma, ali mora se shvatiti da se oba pojma odnose na istu organizaciju. Ta je organizacija bila sposobna da svoje postojanje vrlo uspješno skriva i mnogi njezini članovi, zadovoljni da radije posjeduju realnu moć nego li njezinu vanjsku pojavnost, nepoznati su čak i najupućenijim proučavateljima britanske povijesti. To je iznenađujuće još više, ako znamo da je glavna metoda kojom se grupa služila bila – propaganda. Grupa je skovala zavjeru poznatu kao Jameson Raid iz 1895. g. (Jamesonov napad); uzrokovala je Burski rat g. 1899. – 1902.; podigla je i kontrolira "Rhodes Trust"; stvorila je Južnoafričku Unija u razdoblju 1905.- 1910.; utemeljila je južnoafrički časopis The State godine 1908.; utemeljila je britanski imperijalistički časopis "The Round Table" godine 1910., a to je samo mrvica djelatnosti ove grupe; grupa je vršila najmoćniji pojedinačni utjecaj na All Souls, Balliol i New Colleges na Oxfordu duže od jedne generacije; nadzirala je The Times duže od pedeset godina, s izuzećem od samo tri godine 1919. – 1922.; grupa je promovirala ideju i ime "British Commonwealth of Nations" (Britanska zajednica naroda) u razdoblju 1908.-1918. g.; imala je glavni utjecaj u ratnom kabinetu Lloyda Georgea u razdoblju 1917.-1919 i dominirala je britanskom delegacijom na Mirovnoj konferenciji 1919. g.; grupa je imala velikog udjela u oblikovanju i vladanju Ligom Naroda i sustavom mandata; utemeljila je "The Royal Institute of International Affairs" g. 1919 i još ga nadzire; grupa je imala jedan od najvažnijih utjecaja na britansku politiku prema Irskoj, Palestini i Indiji u razdoblju 1917. – 1945.; vrlo je značajan njezin utjecaj na politiku smirivanja Njemačke u godinama 1929. – 1940.; grupa je nadzirala i još nadzire, i to do vrlo značajnih razmjera, izvore i pisanje povijesti Britanskog Imperija i vanjske politike još od vremena Burskog rata. Bilo bi za očekivati da jedna grupa, koja u svoje uspjehe može ubrojiti takva dostignuća, svakako bude sadržajem koji je poznat u diskusijama studenata povijesti i javnih poslova. U ovome slučaju takva očekivanja nisu ostvarena, djelomice radi namjerne politike tajnosti koju je grupa prihvatila, naročito radi same grupe, a djelomice jer sama grupa nije bila integrirana u zatvorenost, već se radije pojavljivala kao niz preklapajućih krugova, djelomice tajnih, kroz skrovitost u formalno organiziranim grupama bez očitog političkog značaja. Ova grupa, ovakva kakva jeste, držana je zajedno kroz profinjene veze prijateljstava, osobnih druženja i zajedničkih ideala, i toliko je nedefinirana u svojim vanjskim obrisima (naročito zadnjih godina) da nije uvijek moguće točno reći tko je član a tko nije. Zaista, ne postoji oštra demarkacijska linija između onih koji su članovi i onih koji to nisu, budući da je "članstvo" posjedovano u varirajućim stupnjevima, a stupnjevi važnosti mijenjali su se u raznim vremenima. Sir Alfred Zimmern, na primjer, premda uvijek blizak grupi, bio je dijelom unutarnjeg kruga samo u kratkom razdoblju 1910. – 1922., nakon čega je polagano klizio prema vanjskoj orbiti grupe. Lord Halifax, s druge strane, premda je bio vrlo blizak grupi još od 1903., u stvarnosti nije postao njezin član sve do 1920. Vikont Astor, također je blizak grupi od njezinih prvih početaka (i mnogo bliskiji nego li Halifax), no rapidno se kretao prema središtu grupe poslije 1916. g. i posebice poslije 1922., a u kasnijim godinama sve snažnije postaje odlučujući glas grupe. Mada se članstvo Milnerove grupe, s godinama što su prolazile, polagano mijenjalo, Grupa još odražava osobine svoga glavnog lidera i kroz njega ideološku orijentaciju Balliola u razdoblju oko 1870. godine. Premda se Grupa stvarno nije pojavila sve do 1891., njezina povijest pokriva mnogo duži period, budući da njezino podrijetlo ide unazad do oko 1873. g. Ova povijest može biti podijeljena u četiri razdoblja, od kojih bi prvo, od 1873. do 1891., moglo biti nazvano pripremnim razdobljem i usredotočeno je oko figura W. T. Steada i Alfreda Milnera. Drugo razdoblje, od 1891. do 1901., moglo bi se nazvati Rhodesovim razdobljem, unatoč tome što je Stead bio glavna figura za većinu tog razdoblja. Treće razdoblje, od 1901. do 1922., moglo bi se nazvati razdobljem New College i usredotočeno je oko Alfreda Milnera. Četvrto razdoblje, od oko 1922. do danas, moglo bi se nazvati razdobljem All Souls i usredotočeno je oko Lorda Lothiana, Lorda Branda i Lionela Curtisa. Kroz ta četiri razdoblja Grupa je stalno rasla u svojoj moći i utjecaju, sve do oko 1939. Ona se vrlo zloćudno raskolila na politici smirivanja Njemačke poslije 16. ožujka 1939., i poslije općih izbora g. 1945. pretrpjela je grubi potres. Ipak, sve do 1939. g. je ekspanzija moći Grupe bila je prilično konzistentna. Ovaj rast moći članova bio je utemeljen na njihovom posjedovanju sposobnosti, društvenih veza i bogatstva. Nije moguće razlučiti suodnos ovih triju kvaliteta, – situacija koja u Engleskoj nije neobična. Milner je bio sposoban dominirati Grupom, jer je postao fokus ili točnije čvorišna točka ovih triju utjecaja. Ove utjecaje ćemo nazvati "Toynbee grupa", "Cecilov blok" i "Rhodesovo tajno društvo". Toynbeejeva grupa bila je grupa političkih intelektualaca formiranih u Balliolu oko 1873. g. i dominiranu od Arnolda Toybeea i Milnera osobno. To je odista bila grupa Milnerovih osobnih prijatelja. Cecilov blok bio je veza političke i društvene moći oblikovane od Lorda Salisburija i raširene u rasponu od velike sfere politike sve do polja odgoja i publikacija. Na polju odgoja, taj utjecaj bio je uglavnom vidljiv na Etonu i Harrowu, te na All Souls College, Oxford. Na polju publikacija njegov utjecaj uglavnom je bio vidljiv u The Quaterly Review i u The Timesu. "Rhodesovo tajno društvo" bilo je grupa imperijalnih federalista, oblikovanih u razdoblju poslije 1889., a koristilo je ekonomske izvore Južne Afrike s ciljem širenja i ovjekovječenja Britanskog Imperija. Pobuđuje sumnju da bi Milner svoju grupu uspio oblikovati bez asistencije iz sva ta tri izvora. Toynbeejeva grupa dala mu je ideologiju i osobnu odanost koju je trebao: Cecilov blok dao mu je politički utjecaj bez kojega bi njegove ideje lako uvenule u samoj klici; a Rhodesovo tajno društvu dalo mu je ekonomske izvore koje su mu učinile mogućim da stvori svoju vlastitu grupu nezavisnu od Cecilova bloka. Do 1902., kada je vodstvo Cecilova bloka palo od razine majstorske moći Lorda Salisburya u prilično indiferentne ruke Arthura Balfoura, a Rhodes je umro ostavljajući Milnera kao glavnog nadzornika svoga ogromnog bogatstva, Milnerova je grupa već bila utemeljena i imala je pred sobom budućnost ispunjenja najvećih nadanja. Dugo razdoblje Liberalne vlade, koje je započelo 1906. g. privremeno je na budućnost bacilo tamne oblake, ali od 1916. g. Milnerova je grupa ušla je u tvrđavu političke moći i idućih dvadeset i tri godine stalno je širila svoju moć i sve do 1938. g. bila je to najmoćnija politička sila u Britaniji. Prvobitni članovi Milnerove grupe došli su iz dobrostojeće gornje klase, vrlo često iz familija s plemićkim titulama. Na Oxfordu oni su demonstrirali svoju intelektualnu sposobnost i položili temelj za grupu. U kasnijim su godinama svojim titulama dodali i financijske izvore, stekavši ove jednim djelom iz naslijeđa a dijelom iz sposobnosti da načmu nove izvore titula i novca. Na početku je sreća porodičnog podrijetla mogla biti adekvatna njihovim ambicijama, ali s vremenom ovo je bilo dopunjeno kroz pristup fondovima iz fondacije All Souls, Rhodes Trusta i Beit Trusta iz bogatstva Sira Abe Baileya, Astorova bogatstva, bogatstva određenih moćnih britanskih banaka (od koji je glavna bila "Lazard Brothers and Company") i u kasnijim godinama od novca Nuffileda. Premda su vanjski obrisi Milnerove grupe postojali davno prije 1891. Grupa svoju punu formu nije dobila sve do razdoblja koje počinje nakon te godine. Ranije, Milner i Stead postali su dio grupe neoimperijalista, koja je postojanje Britanskog Imperija pravdala radije s moralnih nego li s ekonomskih ili političkih stajališta i koja je svoje pravdanje nastojala realizirati kroz zagovaranje samouprave ili federacije unutar Carstva. Ova grupa formirala se na Oxfordu u ranim 1870.- tim i proširila se u tisuću osam stotina i osamdesetim godinama. Na Balliolu ona je uključivala Milnera, Arnolda Toynbeea, Thomasa Raleigha, Michela Glazebrooka, Philipa Lytteltona Gella i Georgea R. Parkina. Toynbee je bio Milnerov najbliži prijatelj. Poslije njegove rane smrti u 1883. g. Milner je bio aktivan pri utemeljenju Toynbee Halla, zavičajne kuće u Londonu, njemu na sjećanje. Milner je bio predsjedavajući upravnog tijela Udruge od 1911. g. pa sve do svoje smrti 1925. Godine 1931. memorijalna ploča obojici, Toynbeeu i Milneru, ondje je bila otkrivena od članova Milnerove grupe. Godine 1894. Milner je svome mrtvom prijatelju uputio laudu i iduće ju je godine objavio kao "Arnold Toynbee: Reminiscencija". Također je crticu o Toynbeeu napisao u "Rječniku Nacionalne Biografije". Ova je veza važna jer je Toynbeejevu nećaku Arnoldu J. Toynbeeu nesumnjivo omogućila pristup u vladinu službu godine 1915. kao i u The Royal Institute of International Affairs, nakon rata. George R. Parkin (kasnije Sir George, 1846. – 1922.) bio je Kanađanin, koji je u Engleskoj prije g. 1889. proveo samo jednu godinu. Ali kroz tu godinu (1873. – 1874.) na Balliolu je postao član Milnerova kruga i postao je poznat kao fanatični pristaša imperijalne federacije. Kao rezultat toga postao je statutarni član Lige za imperijalnu federaciju u g. 1885. i četiri je godine kasnije od Lige poslan na Novi Zeland i u Australiju, da pobudi i izgradi imperijalni sentiment. Po svome povratku putovao je po Engleskoj davajući govore u istu svrhu. To ga je dovelo u blizak dodir s Cecilovim Blokom, posebice s Georgeom E. Buckleom iz "The Timesa", G. W. Protherom, J. R. Seely, Lordom Rosbery, Sirom Thomasom (kasnijim Lordom) Brassey i Milnerom. Buckleu je, podržavajući Kanadsku pacifičku željeznicu, dao pregled izvorišta problema u Kanadi godine 1892. Ovo je iduće godine publicirano kod Macmillana pod naslovom "The Great Dominion"/ "Veliki Dominion". Novčanom potporom Brasseya i Rosberya napisao je i objavio svoj najpoznatiji rad "Imperial Federation" / "Imperijalna Federacija", g. 1892. Ova vrsta posla, kao propagandista Cecilova bloka, nije mu priskrbila adekvatnu zaradu, tako da se 24. travnja 1893. Milner ponudio da osnuje grupu imperijalista koji bi Parkinov rad financirali na stabilnijoj osnovi. U skladu s time, Parkin, Milner i Brassy potpisali su 01. lipnja 1893. g. ugovor po kojem je Parkin trebao biti plaćen 450 funti godišnje u razdoblju od tri godine. U tom razdoblju u korist imperijalne solidarnosti trebao je vršiti promičbu na način koji je smatrao prihvatljivim. Rezultat tog sporazuma bio je da je Parkin započeo stalnu korespondenciju s Milnerom, što se nastavilo ostatak njegova života. Kada se "Imperial Federation League" / "Liga Imperijalnih Federalista" ukinula g. 1894., Parkin je postao jedan iz grupe propagandista poznate kao "Seeleyevi predavači" prema profesoru J. R. Seeleyu s Cambridge University, koji je bio slavni imperijalist. Parkin je zaključio da je njegov prihod ipak nedostatan, premda je bio snabdjeven iz raznih izvora, uglavnom iz "The Timesa". Godine 1894. otišao je na "Kolonijalnu konferenciju" u Ottawi, kao specijalni dopisnik "The Timesa". Iduće godine, kada mu je ponuđen položaj dekana na "Upper Canada College", Toronto, savjetovao se s Buckleom i Moberly Bellom, urednicima "The Timesa", nadajući se da će dobiti stalni posao u "The Timesu". Nijedno mjesto nije bilo slobodno, tako da je prihvatio akademsko mjesto u Torontu, kombinirajući ovo s pozicijom kanadskog korespondenta "The Timesa". Ovaj odnos s "The Timesom" nastavio se čak i nakon što je postao tajnik-organizator Rhodesova Trusta godine 1902. Godine. 1908., na primjer, bio je "The Timesov" korespondent u Quebecu na proslavi tristogodišnjice (pokrajine). Kasnije, na zahtjev "The Timesa", i s dozvolom Marconija, preko Atlantskog Oceana emitirao je prvu radioemisiju. Godine 1902. Parkin postaje prvim tajnikom Rhodesova Trusta i idućih dvadest godina pomagao je Milneru u oblikovanju metoda kojima će se izabirati stipendisti Rhodesa. Do današnjega dana, više nego li četvrt stoljeća poslije smrti, njegov je utjecaj u Milnerovoj grupi u Kanadi još moćan. Njegov nećak, Vincent Massey, i njegov imenjak George Parkin de T. Glazebrook vođe su Milnerove grupe u tom Domininu. [2] (2) Još jedan član ove Balliolove grupe iz 1875. bio je Thomas Raleigh (kasniji Sir Thomas, 1850. – 1922.), blizak prijatelj Parkina i Milnera, član All Soulsa (1876. – 1922.), kasniji matičar Tajnog vijeća (Privy Council, 1896. – 1899.), legalni član Vijeća potkralja Indije (1899. – 1904.) i član Vijeća Indije u Londonu (1909. – 1913.). Raleighovo prijateljstvo s Milnerom nije se temeljilo jedino na članstvu u Balliolu, jer je s Milnerom živio u istoj kući u Tübingenu, Njemačka, kada su ondje obojica studirala prije g. 1868. Još jedan student, koji je u Balliolu ostao sasvim kratko, ali je ostao Milnerov blizak prijatelj ostatak života, bio je Philip Lyttelton Gell (1852. – 1926.). Gell je bio blizak prijatelj obitelji Milnerove majke i bio je s Milnerom na King's College, London i prije nego li su obojica došla u Balliol. U stvari, krajnje je vjerojatno da je Gell, kao njegov senior dvije godine, bio uzrokom što je Milner iz Londona prešao u Balliol. Gell je učinjen prvim predsjedavajućim Toynbee Halla, kada je ovaj otvoren g. 1884., i držao je to mjesto dvanaest godina. U vrijeme kada je Milner Toynbeeju izrekao laude, - g. 1984. već je bio predsjedavajući. Godine 1899. Milner je Gella učinio ravnateljem od "The British South Africa Company", a tu je poziciju zadržao dvadeset i šest godine (pri čemu je tri godine bio predsjednikom). Još jedan prisni prijatelj, s kojim Milner provodio većinu svojih studentskih praznika, bio je Michael Glazebrook (1853. – 1926.). Glazebrook bijaše nasljednik Toynbeea na religioznom polju, kao što je to Milner bio na polju politike. Postao je direktor na Clifton College (1891. 1905.) i na Vanon of Ely ( 1905 . – 1926.) i zbog liberalnih pogleda često je dolazio u sukob sa svojim crkvenim nadstojnikom. Ovo se u najakutnijoj formi odigralo poslije Glazebrookove publikacije "The Faith of a Modern Churchman" / "Vjera modernog svećenika/crkvenjaka" godine 1918. Njegov mlađi brat, Arthur James Glazebrook, bio je utemeljitelj i glavni vođa kanadske grane Milnerove grupe sve dok ga godine 1935. nije naslijedio Massey. Dok je Milner bio na Balliolu, Cecil Rhodes bio je na Orielu, George E. Buckle na New College, a H. E. Egerton bio je na Corpusu. Nije jasno je li Milner te mlade ljude poznavao u to vrijeme, ali kasnije su sva trojica igrala uloge u Milnerovoj grupi. Među njegovim suvremenicima na samom Balliolu mi bismo trebali nabrojati devet imena, od kojih je šest kasnije postalo članovima All Soulsa: H. H. Asquith, St. John Brodrick, Charles Firth, W. P. Kerr, Charles Lucas, Robert Mowbray, Rowland Prothero, A . L. Smith i Charles A. Whitmore. Sva šestorica kasnije su primila titule od zahvalne vlade i svi su ušli u povijest Milnerove grupe. U Milnerovu vlastitom malom krugu na Balliolu dominantnu poziciju držao je Toynbee. Unatoč njegove rane smrti godine 1883., Toynbeejeve ideje i nazor na Milnerovu grupu nastavljaju utjecati do današnjih dana. Kao što je Milner godine 1894. rekao: " … U javnome je životu aktivno mnogo ljudi, čija najbolja djela tek trebaju doći, a koji naprosto razrađuju ideje nadahnute njime …". Što se tiče Toynbeejeva utjecaja na samog Milnera, ovaj je, govoreći o svom prvom susretu s Toynbeejem u godini 1873., izrekao dvadeset i jednu godinu kasnije: "… Odmah sam se osjećao očaran i uvijek sam bio pod tim dojmom …". Nitko tko ignorira postojanje Milnerove grupe nije u stanju da uvidi istinu ovih citata, i kao rezultat toga, tisuće osoba koje su čitale ove izjave u uvodu u za Toynbeejeva slavna "Predavanja o industrijskoj revoluciji" bile su zagonetno zbunjene Milnerovim insistiranjem na važnosti čovjeka koji je umro u ranim godinama i k tome prije tako dugo vremena. Većina je čitatelja izjave zanemarila kao sentimentalnost inspiriranu osobnom odanošću, premda bi trebalo biti jasno kako je na čitavome svijetu Alfred Milner bio zadnja osoba koja bi pokazala sentimentalnost ili čak čuvstvo. Među idejama Toynbeeja koje su utjecale na Milnerovu grupu, spomenuti ćemo tri: (a) Uvjerenje da povijest Britanskog Carstva predstavlja razvoj velike moralne ideje – ideje slobode – i da se jedinstvo Carstva može sačuvati kroz prožimanje tim idejama; (b) Uvjerenje da glavna pažnja bilo kojeg čovjeka treba biti vezana uz smisao dužnosti i obaveze da se služi državi; i (c) Osjećaj nužnosti da se vrši rad društvenog služenja (posebno odgojni rad) među radničkim klasama engleskog društva. [3] (3) Te su ideje prihvaćene kod većine ljudi čija smo imena već spomenuli i kasnije su postale vladajući princip Milnerove grupe. Toynbee također može biti smatran za utemeljitelja metoda potom korištenih od Grupe, osobito u grupama Okruglog stola i u "The Royal Institute of International Affairs". Kao što je opisano u predgovoru izdanju Toynbeejevih "Predavanja o industrijskoj revoluciji" iz 1884. g., od Benjamina Jowetta, upravitelja Balliola, ta se metoda sastojala u sljedećem: " … On bi svoje prijatelje okupio oko sebe; oni bi oblikovali organizaciju; neko bi vrijeme potiho radili, neki na Oxfordu, neki u Londonu; pripremali bi se na različitim dijelovima jednog sadržaja sve dok ne bi bili spremni da javno nastupe." U uvodnom dijelu istog izdanja Toynbeejeva je udovica pisala: "… Sve je bilo revidirano od prijatelja koji je dijelio cjelokupan intelektualni život moga supruga, gospodina Alfreda Milnera, bez čije bi pomoći knjiga bila daleko nesavršenija nego li što jeste, a njegovo je prijateljstvo bilo previše prisno i nježno da sada dopusti riječ zahvale…" Alfred Milner publicirao je "Sjećanja na Arnolda Toynbeea", i ona su bila priložena u svakom reprintu, ponovljenim izdanjima "Industrijske revolucije", kao memoari koji zamjenjuju one Jowettove. Nakon napuštanja Oxforda g. 1877, Milner je nekoliko godina studirao pravo, no putem kluba organizirana od Toynbeea sa svojim je prijateljima ostao u uskoj vezi. Ta grupa, koja se susretala kod "Templ-a" u Londonu, isto tako kao i na Oxfordu, blisko je radila u suradnji sa slavni socijalnim reformatorom i kustosom Sv. Jude, mjesto Whitechapel/ Bijela Kapela, Samuelom A. Barnettom. Grupa je održavala predavanja slušateljstvu iz radničke klase u Whitechapelu, a Milner je držao niz govora na temu "Država i dužnosti vladara" godine 1880. i još jedan o "Socijalizmu" u 1882. g. Serije govora objavljene su u "National Review" g. 1931. od Lady Milner. U ovoj Toynbeejevoj grupi nalazio se Albert Grey (kasniji Orao/Earl Grey, 1851. – 1917.), koji je postao gorljivim zagovornikom imperijalne federacije. Kao što ćemo vidjeti, kasniji odani podupiratelj Milnera – ostao je član Milnerove grupe sve do svoje smrti. Još jedan član grupe, Ernest Iwan-Muller, bio je na king's College, London, s Milnerom i Gellom, i na New College dok je Milner bio na Balliolu. Ovaj Milnerov bliski prijatelj, koji je postao novinar, u vrijeme Burskog rata s Milnerom je boravio u Južnoj Africi i o tome je iskustvu napisao vrijedno djelo nazvano "Lord Milner u Južnoj Africi". Kad je ovaj umro, Milner je uzvratio napisavši o njemu skicu u "The Dictionary of National Biography" g. 1910. Krajem 1881. Milner je odlučio da napusti pravo i posveti se radu od socijalnog značaja. Dne 16. prosinca napisao je u svome dnevniku: "Čovjek ne može imati sve. Siromašan sam čovjek i moram izabrati između javne korisnosti i osobne sreće. Izabirem ono prvo, ili radije, izabirem da se za to borim." [4] (4) Šansa da ostvari svoj smisao života dogodila mu se kroz socijalni rad s Barnettom, jer preko te veze susreo je Georgea J. (kasnijeg Lorda) Goschena, člana parlamenta i ravnatelja Engleske Banke (The Bank of England), koji je u razdoblju od tri godine (1880. – 1883.) odbio položaje potkralja Indije, Državnog tajnika Rata i Govornika u Donjem Domu (The House of Commons). Kao što ćemo vidjeti, Goschen je postao jedan od instrumenata preko kojih je Milner stekao politički utjecaj. Godinu dana (1884. – 1885.) Milner je Goschenu služio kao osobni tajnik, napustivši to mjesto samo zato jer je godine 1885. osobno ušao u Parlament. Vrlo je vjerojatno da je Goschenov utjecaj rezultirao Milnerovim ulaskom u novinarstvo, te ovaj počinje pisati u "The Pall Mall Gazette" g. 1881. U tim je novinama razvio jedan broj osobnih veza, koje su bile od kasnijeg značaja. U to je vrijeme urednikom bio John Morley, s Williamom T. Steadom, kao svojim pomoćnikom. Stead je bio pomoćni urednik u razdoblju 1880. – 1883., i urednik u razdoblju 1883.- 1890. U zadnjoj je godini utemeljio "The Review of Reviews". Gorljivi imperijalist, koji je u isto vrijeme bio žestoki reformator u domaćim stvarima, bio je "…jedan od najjačih šampiona Engleske Cecila Rhodesa…". Alberta Greya predstavlja Rhodesu, i kao rezultat toga, Grey postaje jedan od glavnih ravnatelja "Britanske Južnoafričke Kompanije" čim je ova utemeljena kraljevskim dekretom g. 1889. Grey je postao administrator Rodezije kada je dr. Jameson bio prisiljen dati ostavku na to mjesto godine 1896., kao posljedicu njegovog slavnog upada u Transvaal. Bio je generalni guverner Kanade u razdoblju 1904. – 1911. i otkrio je Rhodesov Memorijal u Južnoj Africi godine 1912. Ovaj Liberalni član Donjeg Doma (Haus of Commons) od godine 1880. – do 1886., bio je poražen kao Unionist iduće godine. Godine 1894. ušao je u Dom Lordova kao Četvrti Orao/Earl Grey, naslijedivši titulu i 17,600 jutara zemlje od svog ujaka. Kroz to razdoblje bio je blizak Milneru i kasnije je, u priskrbljivanju praktičnog iskustva za razne članove Milnerove grupe, bio vrlo uspješan. Njegov sin, budući Peti Orao Grey, oženio je kćer drugog Orla od Selbornea, člana Milnerove grupe. Kroz razdoblje u kojem je Milner radio s "Pall Mall Gazette" sprijateljio se s tri osobe koje su kasnije imale izvjestan značaj. Jedna od tih osoba bio je Edward T. Cook (kasnije Sir Edward, 1857. – 1919.), koji je postao član kruga Toynbee-Milner godine 1879., dok je još bio student na New Collegeu. Milner je postao nastavnik New Collegea godine 1878. i zadržao je to imenovanje sve dok nije postao izabrani kancelar sveučilišta godine 1925. S Edwardom Cookom započeo je praksu koju je ponovio mnogo puta u svome životu. A ta je bila da se, kao nastavnik New Collegea, zbližavao sa studentima koje bi kasnije smještao u situacije sa šansama i odgovornostima, da ispita njihove sposobnosti. Cook bijaše imenovan "Tajnikom za širenje sveučilišnog učenja" (1882.) i pozivan je da dade svoje doprinose za "Pall Mall Gatezze". Naslijedio je Milnera kao pomoćnog urednika Steadu g. 1885. i naslijedio je Steada kao urednika godine 1890. Dao je ostavku na uredništvo g. 1892., kada je Waldorf Astor "Gazette" kupio i utemeljio novu "The Westminster Gazette", kojoj je bio urednik tri godine (1893.-1896.). Potom urednik od "The Daily news" pet godina (1896.-1901.), zbog vlasnikova prigovora o njegovoj nekvalificiranoj podršci Rhodesa, Milnera i Burskog rata. Ostatak svog života (1901. – 1919.) bio je vodeći pisac za "The Daily Chronicle", izdavao je djela J. Ruskina (glavnog inspiratora svih britanskih imperijalista, prim. prev.) u trideset i osam svezaka, pisao standardnu biografiju Ruskina i o životu Johna Delanea, velikog urednika "The Timesa". U tom razdoblju s Milnerom se sprijateljio i Edmund Garrett (1865. – 1907.), koji je nekoliko godina bio Steadov i Cookov asistent u "The Pall Mall Gazette" (1887.-1892.) i s Cookom je otišao u "Westminster Gazette" (1893.-1895.). Godine 1889. od Steada je poslan u Južnu Afriku radi svoga zdravlja i postao je velik prijatelj Cecila Rhodesa. Za "Gazette" je napisao niz članaka, koji su objavljeni u knjizi iz 1891. g. kao "In Afrikanderland and the Land of Ophir" / "U zemlji Afrikanera i zemlji ofira (dragulja)". U Južnu Afriku se vratio godine 1895. kao izdavač "Cape Thimesa", najvažnijih novina na engleskome jeziku u Južnoj Africi. U oba slučaja kao urednik (1895. – 1900.) i kasnije kao član Parlamenta Capea (1898. – 1902.) on je snažno podupirao Rhodesa i Milnera i toplo zagovarao uniju čitave Južne Afrike. Njegovo se zdravlje potpuno slomilo godine 1900., ali napisao je analizu Rhodeseova karaktera za "Contemporary Review" (lipanj 1902.) i poglavlje pod naslovom "Rhodes i Milner" za list "The Emipre and the Century" (1905.). Edward Cook napisao je punu biografiju Garretta godine 1909., dok je Milner o Garrettu napisao skicu osobe u "The Dictionry of National Biography", ističući "kao njegov glavni doprinos za sjećanje" njegovo zagovaranje "… Ujedinjene Južne Afrike kao potpuno autonomne u vlastitim poslovima, ali tako da ostane dio Britanskog Imperija". U razdoblju dok je bio pomoćni urednik "Gazette", Milner je kao sobnog druga u redakciji imao Henrya Birchenougha (kasnijeg Sira Henryja, 1853. – 1937.). Birchenough je otišao u posao izrade svile, no njegova glavna prilika za slavu došla je kroz kontakte s Milnerom. Godine 1903. učinjen je "Specijalnim britanskim trgovačkim namjesnikom" u Južnoj Africi, 1906. je član "Kraljevske komisije za brodski transport" (kontraverzna Južno Afrička stvar), godine 1905. ravnatelj je "Britanske Južnoafričke kompanije" (predsjednik je 1925.) i u 1920. g. povjerenik je "Beit fondacije". U vrijeme prvog svjetskog rata bio je član raznih vladinih komiteta koji se bave sa sadržajima što su Milnera naročito zanimali. Nakon rata bio je predsjedavajući "Uprave trgovačkog komiteta za tekstil"; predsjedavajući "Kraljevske komisije za papir"; predsjedavajući "Komiteta Imperija za rast pamuka " i predsjedavajući "Savjetničkog vijeća Ministarstva Rekonstrukcije". Godine 1885., kao rezultat kontakta sa tako slavnim liberalima kao što su Goschen, Morley i Stead, a i radi direktnog poziva Michaela Glazebrooka, Milner se natjecao za Parlament, no bio je poražen. Iduće godine podupro je Unioniste u pitanju kritičnih izbora za Pravilnik Doma za Irsku (Home Rule ) i djelovao je kao vođa "Književnog komiteta" nove stranke. Kada je postao Kancelar državne riznice u vladi Lorda Salisburya g. 1887., Goschen ga je učinio osobnim tajnikom. Dva su čovjeka bila slična na mnogo načina: obojica su bili odgojeni u Njemačkoj, i obojica su mislili matematički. Goschenov utjecaj je bio onaj čimbenik koji je Milneru dao priliku da oblikuje svoju Milnerovu grupu, jer upravo Goschen je bio taj koji ga je uveo u Cecilov blok.. I dok je Milner bio Goschenov osobni tajnik, njegov parlamentarni osobni tajnik bio je Sir Robert Mowbray, Milnerov stariji suputnik na Balliolu i nastavnik na All Soulsu čitavih četrdeset i šest godina (1873. – 1919.). Milner je, kao posljedica Goschenova utjecaja, u spojenom nizu bio biran za podtajnika financija u Egiptu (1887. – 1892.), predsjedavajućeg u upravi za tuzemnu obnovu (1892. – 1897.), i visokim komesarom za Južnu Afriku (1897. – 1905.). Sa zadnjom pozicijom u ovom nizu on je kombinirao i nekoliko drugih mjesta, te je bio guverner Capea i Dobre Nade (1897. – 1901.), te guverner Transvaala i Kolonije rijeke Orange (1901. – 1905.). No, Goschenov utjecaj na Milnera bio je veći od ovoga, kako u detaljima tako i općenito. Goschen je osobito kao kancelar Oxfordskog sveučilišta, nakon što je naslijedio Lorda Salisburya (1903. – 1907.), pa i kao intimni prijatelja nadstojnika All Souls, Sira Wiliama Ansona, postao jednim od instrumenata preko kojih se Milnerova grupa stopila s učilištem All Souls. No, najvažnije u svemu je to da je Goschen, u razdoblju 1886. – 1905., Milnera uveo u izuzetno važni krug koji je kružio oko Cecilove obitelji. Bilješke Poglavlje 1.
[1] Izvor ovih
informacija i detaljnija provjera organizacije i osoblja "Rhodesova tajnog
društva", može se naći u trećem poglavlju, koje slijedi. [2] O Parkinu:
vidi biografiju započetu 1929. od Sira Johna Willisona, a dovršenu od Parkinova
nećaka, Williama L. Granta. Također vidjeti skicirane biografije Parkina i
Milnera u "The Dictionary of National Biography". Debata u "The
Oxford Union-u" koja je privukla Milnerovu pažnju prema Parkinu spomenuta
je u "Memories and Reflections" (2 svezak/vols., Boston, 1928.), I.,
26. [3] Ideja rada i društvenog služenja među siromašnima, kao
i izvjesne druge ideje što su njegovane od Toynbeea i Milnera, proizišle su iz
učenja Johna Ruskina, koji je na Oxfordu počeo predavati u vrijeme njihova
studija. Ova su dva mladića postali gorljivi učenici Ruskina i bili su članovi
njegove grupe što je putove počela utirati u ljeto 1870. Standardnu biografiju
napisao je Milnerov patron Edward Cook. Isti je čovjek objavio kompletnu
kolekciju Ruskinovih djela u trideset i osam svezaka. Vidi: Lord Oxford and
Asquith, "Memories and reflections" (2 svezak, Boston, 1928.). I.,
48. Cookovu biografsku skicu napisao je
Asqithov blizak prijatelj i biograf J.
A. Spender. [4] Citat potječe iz izdanja "The Milner Papers"
Cecila Headlama (2. svezak, London, 1931. – 1933.), I., 15. Nema Milnerove
biografije, a sva djela koja se bave njegovom karijerom napisana su od članova
Milnerove grupe i više skrivaju nego što li otkrivaju. Najvažnije uopćene skice
njegova života čine skice u "The Dictionary of National Biography",
nekrolog u "The Timesu" (svibanj, 925.) i nekrolog u "The Round
Table" (lipanj, 1925, XV., 427-430). Milnerovo vlastito stajalište moralo
bi se tražiti u njegovim govorima i esejima. Od ovih glavne zbirke su
"Nacija i Imperij"/ "The Nation and the Empire" (Boston,
1913.) i "Pitanje trenutka"/ "Questions of the Hour"
(London, 1923.). Na žalost, govori poslije 1913. i svi eseji koji su se
pojavili u časopisima, još nisu sabrani u knjigu. Ovo zanemarivanje jedne od
najvažnijih figura dvadesetog stoljeća vjerojatno je namjerno, tj. dio je politike
tajnosti prakticirane od Milnerove grupe. |
Vrlo
su rijetke prilike da se objavljuje knjiga koja zauvijek mora promijeniti način
na koji gledamo na svijet oko nas. U jednom trenutku postaje nam teško shvatiti
kako smo uopće mogli funkcionirati bez znanja dobivenih iz takve knjige. A
knjiga Anglo – Američki Establishment jest takva knjiga. U njoj profesor
Carroll Quigley predstavlja nam krucijalne "ključeve" bez kojih 20.
stoljeće sa svojim političkim, ekonomskim i vojnim događajima nikada ne može
biti potpuno shvaćeno. Čitatelj će uvidjeti da je ja ona primjenjiva na prošle
– sadašnje i buduće događaje.