KADA JE MILNER g. 1897. otišao u Južnu Afriku, Rhodes i on već su dugi niz godina bili stari poznanici. Već smo ukazali na to da su na Oxfordu bili  suvremenici, ali i više od toga, jer su bili članovi tajne udruge koja je osnovana g. 1891. Štoviše, Milner je bio, ako ne g. 1897., onda barem 1901. izabrani izvršitelj oporuke Rhodesa u vodstvu nad društvom.

       Tajna Udruga Cecila Rhodesa bila je spomenuta u prvih pet od njegovih sedam zadnjih želja. U petoj želji dodana je ideja o odgojnoj instituciji sa stipendijama, čiji bi bivši učenici bili vezani zajedničkim idealima – Rhodesovim idealima. U šestoj i sedmoj želji tajna udruga nije bila spomenuta, a stipendije su stekle monopol nad cjelokupnim vlasništvom. No, Rhodes je imao još nekih ideala i još je vjerovao da ovi najbolje mogu biti provedeni od tajne udruge, s ljudima koji su posvećeni  zajedničkoj stvari.  Stipendije su samo postale fasada iza koje se krije tajna udruga, ili točnije, one su bile jedan od instrumenata s kojim su članovi tajne udruge mogli provesti svoj naum. Taj naum, kao što je izraženo u prvoj želji (1877.) bio je:

"Širenje britanske vladavine u svijetu, usavršavanje sustava emigracije iz Ujedinjenog Kraljevstva i kolonizacija po britanskim državljanima svih zemalja gdje se sredstva za život mogu postići energijom, radom i pothvatima (…) konačno ponovno uključenje Sjedinjenih Država Amerike kao integralnog dijela Britanskog Carstva, konsolidacija cijelog carstva, inauguracija sustava kolonijalne reprezentacije u Imperijalnom parlamentu, koji bi težio sjedinjavanju razjedinjenih članova imperija i, na kraju, utemeljenje moći koja bi bila tako velika da ubuduće učini ratove nemogućima, te da promovira najbolje interese čovječnosti. "

       Da postigne svoju svrhu Rhodes, u svojoj prvoj želji napisanoj dok je još bio student na Oxfordu u starosti od dvadeset i četiri godine, čitavo svoje bogatstvo ostavio je Sekretaru za Državne Kolonije (Lordu Carnarvonu) i Generalnom odvjetniku Griqualand West (Sidney Shippard), da bude upotrebljeno tako da se stvori jedno tajno društvo po uzoru na isusovce. Pozivanje na isusovce, kao model za njegovo tajno društvo, nađen je u "Ispovjedi vjere" koju je Rhodes napisao dvije godine ranije (1875.) i koja je bila uključena u njegovu zadnju želju. Trinaest godina kasnije, u pismu izvršitelju oporuke treće želje, Rhodes je kazao kako da se oblikuje tajno društvo, rekavši: "… Pri razmatranju sugeriranih pitanja uzmi Konstituciju isusovaca, ako ju možeš dobiti, i umjesto 'Rimokatolička Crkva' stavi 'Englesko Carstvo'  … "

       U svakoj od svojih posljednjih želja Rhodes je svoju imovinu povjerio jednoj grupi ljudi koji će izvršiti njegovu zamisao. U prvoj želji, kao što smo vidjeli, izvršitelji oporuke su bili Lord Carnarvon i Sidney Shippard. U drugoj želji (1882.) jedini izvršitelj oporuke bio je njegov prijatelj N. E. Pickering. U trećoj želji (1888.), nakon što je Pickering umro, izvršitelj oporuke postao je Lord Rothschild. U četvrtoj želji (1891.) dodan je W. T. Stead, dok je u petoj (1892.) Rhodesov  zagovornik, B. F. Hawskey dodan uz prethodna dva. U šestoj (1893.) i sedmoj (1899.) želji, osoblje izvršitelja oporuke znatno se promijenilo, završivši po Rhodesovoj smrti g. 1902. s upravom sedmorice izvršitelja oporuke: Lord Milner, Lord Rosebery, Lord Grey, Alfred Beit, L. L. Michell, B. F. Hawksley i dr. Starr Jameson. To je bilo upravno tijelo, koje je svijet promatrao, čekajući da ono uspostavi Rhodeseove stipendije.

       Dr. Frank Aydolotte, najbolje poznati američki autoritet o pitanju Rhodesovih posljednjih želja, tvrdi da se Rhodes u svoje zadnje želje nije pozivao na tajno društvo, jer je napustio tu ideju. Prvo poglavlje njegove nedavne knjige The American Rhodes Scholarships, izjavljuje i ponavlja tvrdnje da je između 1891. i 1893. Rhodes u svom načinu gledanja podlegao velikoj promijeni i sazrio u svojim sudovima do točke da je u svojoj šestoj želji "zauvijek napustio svoju mladenačku ideju o tajnoj udruzi…". To je u cijelosti jedna neistina i ne postoji evidencija koja bi podržavala takvu izjavu. [2] (2) Nasuprot toga sva evidencija, u oba slučaja direktno i  potanko, ukazuje  na to da je Rhodes želio tajnu udrugu od 1875. do svoje smrti u 1902. g. Prema vlastitom priznanju dr. Aydelottea, Rhodes je udrugu želio od 1877. do 1893. g, kroz razdoblje od šesnaest godina. Uobičajena prihvaćena praksa koja se koristi u povijesnom evidentiranju od nas zahtijeva da vjerujemo kako je Rhodes ustrajao u toj ideji u idućih devet godina svoga života, sve dok se ne dokaže suprotno. A takve evidencije nema. S druge strane, postoji direktna evidencija da on nije promijenio svoje ideje. Ovdje se mogu spomenuti dva primjera takve evidencije. Dana 05. veljače 1896., tri godine poslije svoje šeste želje, Rhodes je dugi razgovor s R. B. Brettom (kasniji Lord Esher) završio riječima: "Želim da možemo dobiti našu tajnu udrugu". A u travnju 1900., godinu dana nakon što je napisao svoju sedmu i posljednju želju, Rhodes je Steada prekorio radi njegovog suprotstavljanja Burskom ratu, s opravdanjem da bi on u tom slučaju morao biti voljan da prihvati prosudbu čovjeka, koji je izazvao taj rat, na licu mjesta. Rhodes je Steadu rekao: "To je stvar koja će biti fatalna za naše ideje – nepodvrgavanje. Zar ne mislite da je to vrlo neposlušno od vas? Kako će naša udruga raditi ako će se svatko postaviti kao jedini sudac onoga što treba biti napravljeno? Samo pogledaj naš položaj. Nas trojica smo u Južnoj Africi i svi smo vaši momci … Ja osobno, Milner i Garrett, i svi smo učili politiku od vas. Mi smo na licu mjesta i svi smo jednodušni u izražavanju mišljenja da je ovaj rat neophodan. Nikada niste bili u Južnoj Africi i umjesto da se pokorite mišljenju svojih vlastitih momaka vi si dopuštate  silovito oponiranje tom ratu …". [3] (3)

       Pretpostavka dra Aydelottea da bi stipendije bile alternativa tajnoj udruzi je prilično neodrživa, jer čitava evidencija ukazuje da su stipendije bile jedan od nekoliko instrumenata kojima se Udruga služila. G. 1894. Stead je s Rhodesom raspravljao o tome na koji bi način tajna udruga trebala raditi, a poslije Rhodesove smrti o tome je napisao kako slijedi: "… Također smo diskutirali različite projekte promičbe, slanje emisara na promičbene misije po Imperiju i korake što bi ih trebalo poduzeti da se utre put za utemeljenje i posjedovanje jedne novine koja bi se posvetila službi  te stvari..…" To je točan opis načina na koji je Udruga, a to znači Milnerova grupa, funkcionirala. Štoviše, kada je u siječnju 1895. Rhodes sa Steadom razgovarao o stipendijama na Oxfordu, on nije napuštao ideju udruge nego je o njoj nastavio govoriti kao o realnoj moći što stoji iza stipendija. Savršeno je jasno da je Rhodes u svoje posljednje dvije želje spominjanje udruge izostavio zato, jer je znao da je do tog vremena postao toliko slavan da bi jedan od načina da se udruga udalji od tajnosti bilo upravo spominjanje takve svrhe u njegovoj zadnjoj želji. Očito je da ako je Rhodes želio tajnu udrugu i nakon 1893., onda je ne bi uopće spominjao u svojoj zadnjoj želji, već bi svoj novac ostavio izvršiteljima oporuke za legitiman javni cilj, a sve bi aranžirao tako da stvaranje tajne udruge bude ostvareno privatnim dogovaranjem njegovih izvršitelja oporuke. Tako postaje jasno što se dogodilo, jer je tajna udruga osnovana, a Milner je iskoristio Rhodesov novac da udrugu financira, upravo tako kao je to Rhodes namjeravao. [4] (4)

       Stvaranje tajnog društva bila je sama jezgra Rhodesovih planova za sva vremena. Stead čak ni poslije Rhodesove smrti nije sumnjao da će se nastojati da društvo nastavi s radom. U svojoj knjizi o Rhodeovim željama on je na jednom mjestu napisao: "Gosp. Rhodes je bio više od utemeljitelja dinastije. Aspirirao je na to da bude jedan od onih tvoraca polureligioznih, quasi-političkih udruženja koja su u povijesti čovječanstva, poput Družbe  Isusove, odigrala važnu ulogu. Da budem strogo točan, kao instrument dinastije želio je osnovati Red, i dok je živio sanjao je o tome da bude oboje: njegov Cezar i njegov Lojola. To je bila dalekosežna, svjetska aspiracija čovjeka koji je pomoć pružao onima koji su ga poznavali, a spekulacije njegovih kritičara o njegovim pravim motivima su besmisleno apsurdne." Šezdeset stranica dalje Stead je pisao: "… Pitanje koje se nametalo glasilo je: da li se u engleskom govornom području mogu pronaći ljudi čija bi vjera bila materijal adekvatan za oblikovanje udruge o kojoj je Rhodes sanjao…"

       Ta ideja udruge nazočne u čitavu svijetu, koja radi za federalnu uniju, fascinirala je Milnera kao što je fascinirala i Rhodesa. Već smo spomenuli sporazum što ga je potpisao s Georgeom Parkinom 1893.g., da vrši promičbu u tu svrhu. Osam godina kasnije u pismu Parkinu iz Južne Afrike, Milner je opširno pisao o pitanju imperijalne unije i završio: "…Do viđenja za danas. Održavajmo kontakt. Želio bih da u Novome Zelandu i Australiji imamo osobe koje misle poput nas, i koje bi bile osobni prijatelji. Više snage vašem proboju naprijed …" [5] (5)

       Štoviše, poslije 1902. g. bilo je više prilika u kojima je Milner izrazio svoju želju da vidi " jedno moćno tijelo ljudi" koji "…izvan postojećih političkih stranaka…" rade za imperijalno jedinstvo. Tu je želju izrazio u pismu Congdonu g. 1904. i ponovno ju je izrazio u svoj "oproštajnom govoru" Kindergartenu g. 1905. Također postoji i komadić negativne evidencije koji mi se čini od znatnog značaja. G. 1912. g. Parkin je napisao knjigu nazvanu "The Rhodes Scholarships", u kojoj je nekoliko stranica posvetio Rhodesovim posljednjim željama. Iako je ponešto rekao o svakoj toj želji, dodavši joj i datum, ništa nije rekao o tajnoj udruzi. Toliko je začuđujuće da je Parkin propustio spomenuti tajnu udrugu, koja se spominje u pet od sedam posljednjih želja, da to naprosto mora biti namjerno. On ne bi imao razloga da ovo pusti otići u tišinu, osim ako Udruga nije bila oformljena. Ako bi postojeći Rhodes Trust prije svega bio zrelija alternativa za tajnu udrugu nego li paravan za nju, ne bi bilo razloga  da se to prešuti, nego bi naprotiv postojala urgentna potreba da se spomene stvar općeg interesa i primjer kako su sazrijevale Rhodesove ideje.

       Činjenica je da Rhodesove ideje nisu sazrijevale. Činjenica koja se pojavljuje kao apsolutno jasna jest da se od 1875. do 1902. g. njegove ideje nisu niti razvijale niti sazrijevale. Parkin, koji je očito znao za tajnu udrugu, čak i da je nije spomenuo, u odnosu na Rhodesovu posljednju želju kaže: "…Bitno je sjećati se da je ta posljednja volja bila dosljedna prema onima koji su je nasljedovali, i da nije bilo kajanja za greške, kao što bi neki pretpostavljali, nego je bila realizacija dosljedno nastavljenih doživotnih snova,.…"

       Ostavljajući sve hipoteze postrance, činjenice su jasne: Rhodes je želio stvoriti tajnu grupu diljem svijeta, posvećenu engleskim idealima i Imperiju koji bi utjelovio te ideje, a takva je grupa bila stvorena. Stvorena je u razdoblju poslije 1890. od Rhodesa, Steada i, nadasve, Milnera.

       Ideja tajne međunarodne udruge, propagatora federalnog imperijalizma Milneru, kada je postao Rhodesov izvršitelj oporuke g. 1901., ni u kome slučaju nije bila nova, jer je u Rhodesovu tajnu udrugu kao šesti član bio doveden g. 1891. To je učinjeno od njegovog starog superiora W. T. Steada. Stead, kao što smo ukazali, bio je glavni Rhodesov pouzdanik u Engleskoj i vrlo blizak Milneru. Mada Stead Rhodesa nije susreo sve do 1889. Rhodes se smatrao mnogo ranijim Steadovim učenikom i žarko je prihvatio ideju imperijalne federacije utemeljene na Zakonu Doma (Home Rule). Nastojanje oko te ideje bilo je povod da je Rhodes g. 1888. Parnellu dao svoj doprinos u iznosu od 10.000 funti. Mada je Rhodes prihvatio Steadove ideje, nije se mogao odlučiti da bi Stead bio taj čovjek za kojeg bi on poželio da bude njegov zamjenik u tajnoj udruzi, sve dok g, 1885. Stead nije završio u zatvoru zbog svog članka o organiziranoj izopačenosti u Pall Mall Gazette. Ta hrabra epizoda osvjedočila je Rhodesa u tolikoj mjeri da je Steada pokušao vidjeti u zatvoru, ali je bio odbijen. Nakon što je Stead bio oslobođen, Rhodes nije imao prilike sresti ga sve do 04. travnja, 1889. Uzbuđenje što ga je za Steada proizveo taj dan najbolje se može prikazati u citiranim odlomcima pisma koje je napisao gospođi Stead, neposredno nakon sjednice. Rekao je:

".…Gospodin Rhodes je moj čovjek! Upravo sam s njime razgovarao tri sata. On je prepun daleko divnijih ideja u svezi s novinama nego li sam ih ja ikada imao. Ne mogu ti reći njegov nacrt jer je previše tajan. Ali to uključuje milijune. Nije imao pojma da bi početak izdavanja novina stajao 250.000 funti. Ponudio mi je za početak besplatan poklon od 20.000 funti da kupim dionice u P. M. Gazette. Iduće godine bi napravio više. On očekuje da će prije svoje smrti posjedovati 4 ili 5 milijuna funti, i sve će ostaviti da se provede njegov nacrt od kojega su novine jedan integralni dio. Upravo daje 500.000 funti da izgradi željeznicu do Matabelanda, pa trenutno za početno izdavanje jutarnjih novina na raspolaganju više nema novaca. Njegove su ideje federacija, ekspanzija i konsolidacija Carstva … povjerio mi se. Rekao mi je stvari koje nije rekao nijednom drugom čovjeku – osim Lorda Rotschilda – i prisilio me da uzmem tih 20.000 funti, bez povratka novca, ne dajući nikakav recept, naprosto da ih uzmem i iskoristim dajući mi slobodne ruke za P. M. G. Sve liči na bajku … Rekao mi je da je svoje ideje preuzeo iz P. M. G., da su te novine omogućile Južnu Afriku, da je on to svuda uvidio. Kako je Bog dobar prema meni … Zapamti da je sve ovo gore o R. sasvim privatno rečeno …"

       Dan nakon senzacionalnog razgovora Stead je izgubio vrijednost akcija u novinama u iznosu od 2.000 funti štete. Rhodes je istog časa poslao ček da pokrije štetu i rekao je: "Moju povjerljivost morate čuvati kao tajnu. Ideja je prava, ali ako bi dospjela u previše ruku, dok joj linije još nisu ostvarene, mogla bi biti upropaštena. Vaša ideja o pomoći tiska može se prodiskutirati bez rizika, no unutarnji krug ne smije biti prevelik, s možda trojicom ili četvoricom …" [6] (6)

       U isto vrijeme Rhodes je Steadu otkrio svoje planove da utemelji Britansku Južno Afričku kompaniju i pitao ga je tko bi mu u Engleskoj najbolje mogao pomoći da dobije neophodni statut. Stead je preporučio Alberta Greya, budućeg Lorda Greya, koji je bio Steadov prisni prijatelj od 1873. g. i član Milner-Toynbeejeve grupe u razdoblju 1880.-1884. Kao posljedica toga, Grey je postao jedan od prvih ravnatelja Britanske Južno Afričke kompanije i poduzeo je prve korake koji su ga, eventualno, mogli odvesti u Krug Izabranih Rhodesove tajne udruge.

       Ova je udruga poduzela idući korak naprijed u vrijeme Rhodesovog posjeta Engleskoj u veljači 1890. Uvid u to može se pronaći u Dnevniku  Lorda Eshera (u to vrjeme R. B. Bretta), koji je u plan očito bio upućen od Steada. Na dan 03. veljače 1890. mi u Dnevniku čitamo: "Cecil Rhodes prošle je noći stigao iz Južne Afrike. Danas kada me pozvao bio sam kod Steadovih. Ostavio sam ih zajedno. Večeras sam Steada ponovno sreo. Rhodes je o svim svojim velikim planovima (…) govorio  oko tri sata. Rhodes je divni entuzijast. Ali na ljude gleda kao na strojeve. To nije vrlo prodorno.…" Dvanaest  dana nakon toga, 12. veljače, u seoskoj kući Lorda Rotschielda, Brett je u svoj Dnevnik zapisao: "Ovamo sam stigao prošle noći. Cecil Rhodes, Arthur Balfour, Harcourts, Albert Grey, Alfred Lyttelton. Dug razgovor s Rhodesom danas. Ima opsežne ideje. Imperijalne pojmove. Izgleda nezainteresirano. Ali on je vrlo lukav, i kako sumnjam, što se tiče sredstava koje koristi - prilično beskrupulozan.…" [7] (7)

       Tajna Udruga, poslije toliko mnogo uvodnih razgovora, oblik je dobila 1891. g., iste godine u kojoj je Rhodes skicirao svoju četvrtu posljednju želju i Steada zajedno s Lordom Rotschildom učinio izvršiteljem oporuke svoga bogatstva. Iz evidencije je savršeno jasno kako je Rhodes očekivao da će Rothschild upravljati financijskim investicijama koje se tiču izvršenja oporuke, a da je Stead  imao punu vlast nad metodama kojima se fond imao služiti. Nekako u isto vrijeme, u veljači 1891., Stead i Rhodes imali su još jednu dugu raspravu o tajnoj udruzi. Prvo su raspravljali ciljeve i složili su se da, ako je to neophodno kako bi se postigao cilj Anglo-Američkog jedinstva, bi se Britanija trebala priključiti Sjedinjenim Američkim Državama. Potom su raspravili organiziranje tajne udruge i podijelili je u dva dijela: unutarnji krug "Udruga Izabranih" i vanjski krug koji je uključivao "Društvo pomagača", te The Times Review (Steadov magazin, utemeljen g. 1890.). Rhodes je izjavio da je Rothschildu i "malom Johnsonu" već otkrio plan za "Udrugu Izabranih". Pod "malim Johnsonom" mislio je na Harryja H. Johnsona (Sir Harry  poslije 1896.), afričkom eksploatatoru i upravitelju, koji je položio temelje da Britanija može Nyasaland, Keniju i Ugandu zahtijevati kao svoje teritorije. Prema Siru Frederycku Whiteu Johnstone je bio biograf Steada, u Engleskoj doslovno nepoznat prije nego li je Stead na naslovnoj stranici prvoga izdanja od The Review of Reviews objavio njegov portret. [8] (8) Nema sumnje da je to učinjeno na zahtjev Rhodesa. Nastavivši diskusiju o članstvu u "Udruzi Izabranih" Stead je zatražio dopuštenje da unutra uvede Milnera i Bretta. Rhodes se složio, te su oni to odmah telegrafirali Brettu, koji je stigao dva sata kasnije. Potom su skicirali "idealni aranžman" društva:

       U iduća dva tjedna Stead je imao još jedan razgovor s Rhodesom i potom s Milnerom, koji je – sukladno Steadovoj bilješci kako ju je objavio Sir Frederick Whyte - "bio ispunjen dubokim poštovanjem" prema toj zamisli.

       "Idealni aranžman" za tajnu udrugu, kako je to bilo zacrtano 1891. g., nikada nije realiziran u svim njegovim detaljima. Organizacija, kakva je bila zacrtana na papiru, odražavala je romantične i melodramatske ideje Cecila Rhodesa i Steada, i bez ikakve je sumnje da su oni zamislili formalne inicijacije, zakletve, tajne znakove prepoznavanja i td. A kada su Milner i Brett jednom bili inicirani u grupu situacija se promijenila. Za njih su tajni znakovi i zakletve bile takve gluposti da nisu bili ni potrebni ni poželjni, jer su se inicirani prisno poznavali, što je uključivalo uzajamno povjerenje, bez potrebe za znakovima i zakletvama. Prema tome, melodrama što si ju je Rhodes zamislio bila je odbačena, bez umanjivanja ozbiljnosti s kojom su inicijati odlučili koristiti svoj vlastiti osobni utjecaj i Rhodesovo bogatstvo i moć da time postignu konsolidiranost Britanskog imperija, što su kao ideal dijelili zajedno s Rhodesom. 

       S eliminacijom znakova, zakletvi i formalne inicijacije, kriterij za članstvo u "Udruzi Izabranih" postalo je znanje i spremnost da se surađuje u smjeru zajedničkih ciljeva zajedno s ostalim inicijatima. Razlika između inicijata i "Društva pomagača " počivala je na slijedećoj činjenici; dok su članovi oba kruga bili spremni surađivati, inicijati su znali za udrugu, dok "pomagači" vjerojatno nisu znali. Razlika je naglo poprimila mali značaj, jer bi članovi Društva pomagača bili vrlo glupi kada ne bi shvatili da su i oni članovi tajne grupe, u kojoj rade u kooperaciji s drugim članovima iste grupe. Štoviše, krug Izabranih s vremenom je postao sve manje važan, jer kako je vrijeme prolazilo članovi grupe su umirali, postajali otuđeni ili sve manje neposredno upoznavani s razvojem projekta. Kao rezultat takvog stanja, tajna je udruga gotovo u cijelosti bila predstavljena kroz  Društvo pomagača – a to znači kroz grupu ljudi s kojom se Milner osobno najviše bavio. A unutar Društva pomagača nastajale su gradacije prisnosti, te su oni izabraniji članovi participirali u brojnim područjima aktivnosti, dok su se oni periferiji bavili manjim brojem, manje značajnih, područja. Ipak, jasno je da je Udruga Izabranih nastavila postojati i nesumnjivo je regrutirala dodatne članove, tu i tamo iz Društva pomagača. Vrlo je težak zadatak prosuditi tko jest a tko nije član društva kao cjeline, a čak je i teže prosuditi dali je pojedini član inicijat ili pomagač. U skladu s ovim zaključkom, u ovoj studiji neće biti donesena konačna prosudba o tom pitanju. Prije nego li u cijelosti napustimo takvo prosuđivanje, ipak bi trebalo učiniti napor i imenovati inicijate, pa makar one u ranijem razdoblju.

       Od dosad imenovanih osoba, možemo biti sigurni da su šestorica bila inicirana. Ti su bili  Rhodes, Lord Rothschild, Johnston, Stead, Brett i Milner. Od ovih Rothschild je uglavnom bio indiferentan i u radu grupe participirao je samo povremeno. Od ostalih Johnston je godišnje od Rhodesa primao 10.000 do 17.000 funti i to nekoliko godina poslije 1889., i kroz to razdoblje  pokušavao je eliminirati utjecaj trgovaca robovima i Portugalaca iz Nyasaland. Oko 1894. otuđio se od Rhodesa, jer je Johnston odbio surađivati u napadu na Portugalce u Manikalandu. Kao ishod toga Johnston je prestao biti aktivnim članom udruge. Napori Lorda Greya da zacijeli lom bili su samo nominalno uspješni. [9] (9)

       Stead je u razdoblju 1899.-1904. također eliminiran na neformalan način, prvo kroz Rhodesovo uklanjane njegove osobe iz povjerenstva za izvršenje oporuke, a kasnije kroz Milnerovo odbijanje da se njime koristi ili mu vjeruje, i čak i da ga vidi, mada je javno nastavio iskazivati svoju osobnu sklonost prema njemu. Budući da je Milner postao pravi vođa udruge poslije 1902. g., to je imalo učinak Steadova eliminiranja iz društva. [10] (10)

       Od ostalih spomenutih, nema evidencije da su kardinal Manning ili Booth i njegov sin ikada bili informirani o shemi plana. Sva su trojica bili prijatelji Steada i jedva da bi bili prihvatljivi za Milnerov porast osobne moći. Kardinal Manning je preminuo 1892. A što se tiče "generala" Bootha i njegova sina, oni su bili zaposleni upravljanjem Armije spasa u razdoblju 1878. do 1929. i nisu igrali  nikakvu značajnu ulogu u povijesti grupe.

       Od ostalih koje smo spomenuli, Bretta, Greya i Balfoura sa sigurnošću mogu biti smatrani članovima udruge. Za Bretta to možemo tvrditi na temelju dokumentirane evidencije, a za drugu dvojicu zato jer su s Milnerom i ostalim članovima grupe doživotno surađivali ili im asistirali.

       Brett koji je naslijedio svoga oca vikonta Eshera g. 1899., je jedan od najutjecajnijih i jedan od najmanje poznatih ljudi u britanskoj politici u zadnje dvije generacije. Njegova bi se važnost bolje mogla prosuditi prema položajima što ih je odbio nego li po onima koje je držao u vrijeme svoga dugog života (1852.-1930.). Bio je privatni tajnik Markiza od Hartingtona (Vojvoda od Devonshirea) g. 1875.-1885.) i liberalni član parlamenta. 1880.-1885. Zadnje godine bio je poražen u  pokušaju da dobije mjesto u parlamentu za Plymouth, te se penzionirao i povukao iz javnog života u svoju seosku kuću pokraj Windsora u visokoj starosti od trideset i tri godine. A da je desetljeće kasnije izronio iz svog umirovljenja u dobroj bi se mjeri moglo pripisati njegovom članstvu u Rhodesovu tajnom društvu. Susreo je Steada dok je još djelovao u javnome životu i pomoću povjerljive pozicije s budućim Vojvodom od Devonshirea bio je kadar da Steadu proslijedi mnogo vrijednih informacija. Ova je poruka bila poslana preko potpisa "XIII".

       Tu je pomoć Stead tako visoko cijenio da je Bretta smatrao važnim dijelom organizacije Pall Mall Gazette. Pišući g. 1902. o Milneru i Brettu, Stead je o njima govorio, bez spominjanja njihovih imena, kao o "dva prijatelja, sada člana Gornjeg Doma, koji su sasvim u skladu sa evanđeljem po Pall Mall Gazette a koji su mi bili moja lijeva i desna ruka u vrijeme mog izdavanja novina…" Za uzvrat Stead je Bretta informirao o Rhodesovim tajnim planovima najranije u veljači 1890. g. i doveo ga je u tu  udrugu kada je organizirana iduće godine.

       Službeni položaj što ga je Brett (kasnije Lord Esher) imao i razdoblju nakon 1905. g. bio je položaj tajnika u Uredu javnih radova (1895.-1902.), zamjenik–guverner i Guverner Windsor Castlea (1901.-1930.), član Kraljevske komisije za Južno afrički rat (1902.-1903.), stalni član komiteta imperijalne obrane (1905.-1930.), predsjedavajući i potom predsjednik Udruge Londonskog okruga teritorijalnih snaga (1909.-1921.) i glavni britanski član od Privremene mješovite komisije o razoružanju pri Ligi naroda (1922.-1923.). Mada neki od tih položaja, a posebno onaj u Komitetu imperijalne obrane, igraju važnu ulogu u povijesti Milnerove grupe, niti jedan od njih ne daje indikaciju o značajnom političkom položaju koji je Esher imao u britanskom političkom životu. Istu bi se stvar moglo reći i o položajima što ih je odbio, premda bi ga ona, da ih je prihvatio, učinila jednim od najvećih imena u nedavnoj britanskoj povijesti. Među položajima, koje je odbio, možemo spomenuti sljedeće: Stalni podtajnik u Kolonijalnom uredu (1899.), Guverner Cape kolonije (1900.), Stalni podtajnik u Ratnome uredu (1900.), Državni tajnik rata (1903.), direktor The Timesa (1908.), Potkralj Indije (1908.) i jedna titula Orla (datum nepoznat). Esherovi razlozi za odbijanje ovih položaja su dvojaki: radije je želio raditi iza scene nego li u javnome životu, a njegov rad u tajnosti bio je tako važan i toliko utjecajan da bi bilo koji javni položaj značio redukciju njegove moći. Kada je odbio istaknuti položaj potkralja Indije g. 1908. iskreno je napisao da, s takvom prilikom utjecaja na vitalne odluke u samom središtu moći, Indija bi za njega " …bila (zvuči prazno, ali nije) župska zajednica…." [11] (11) Ova mogućnost da se utječe na odluke u samom središtu moći dolazila je iz njegovih veza u kraljevstvu. Jer, najmanje dvadeset i pet godina (od 1895.- do iza 1920.) Esher je bio vjerojatno najvažniji savjetnik u političkim pitanjima kod kraljice Victorije, kralja Edwarda VII. i kralja Georga V. Taj položaj prvenstveno proizašao je iz njegovog osobnog prijateljstva s Victorijom, a taj odnos razvio se u razdoblju 1885.-1887. g., a učvrstio se kasnije kada je kao tajnik u Uredu javnih radova i kao podguverner Windsor Castlea bio nadzornik fizičkog vlasništva čitave kraljevske rezidencije. Ove prilike nisu bile zanemarivane. Organizirao je Dijamantni jubilej g. 1897., kraljevski pogreb 1901. i krunidbu iste godine. U zadnjem slučaju pokazao se kao prijeko potreban, jer je nakon šezdeset i četiri godine bez krunidbe postupak krunidbe bio zaboravljen. Na taj način Esher je dosegao točku na kojoj postao glavni neslužbeni predstavnik kralja i "veza između kralja i ministra". Kao primjer prethodne uloge, možemo spomenuti da je u 1908 g., kada je kupac poznat kao "X" stekao nadzor nad The Timesom, Esher je posjetio Lorda Northcliffea na zahtjev "jedne vrlo visoke osobe" da zatraži jamstva kako se politika novina neće promijeniti. Northcliffe, koji je bio taj "X" ustručavao se dati nužna jamstva, kako proizlazi iz službene Povijesti The Timesa. Northcliffe i povjesničar The Timesa tim su povodom Eshera smatrali  emisarom kralja Edwarda ali mi, koji znamo za njegov odnos s Rhodsovim tajnim društvom, imamo opravdanja upitati nije li on isto tako bio agent Milnerove grupe, jer grupi je isto toliko kao i kralju bilo vitalno važno da The Times ostane nepromijenjen. Kako ćemo vidjeti u kasnijem poglavlju, kada je Northcliffe u razdoblju 1917.-1919 usvojio politiku suprotnoj onoj od Milnerove grupe, grupa je s njime osobno prekinula svaki odnos, a u iduće tri godine svoj interes ostvarila je tako da je tiskovinu otkupila i nadzirala (kupivši većinski dio dionica: prim. prev.).

       U idućih par godina izvjesne druge osobe  možda su primljene u "Udrugu Izabranih". Hawksley, Rhodesov odvjetnik, bio je jedan od tih. On je očito znao za tajnu udrugu, jer je upravo on skicirao želje u kojima je ovo spomenuto. Ovo, u kombinaciji s činjenicom da je on bio učinjen izvršiteljem oporuke u zadnje tri želje (1892.), čini vjerojatnim da bi mogao biti smatran iniciranom osobom.

       Isto tako, gotovo je sigurno da je Milner uveo Sira Thomasa Brasseya (kasnije, Lord Brassey), bogatog pomorskog entuzijasta čije je ime očuvano u  Brassey's Naval Annual. Brassey je bio rizničar i najaktivnija figura u Ligi imperijalne federacije kroz čitavo vrijeme njezina desetogodišnjeg trajanja. G. 1889., kao što smo spomenuli, unajmio je Georgea Parkina da ode u Australiju na zahtjev Lige da održi govore u korist imperijalne federacije. Već smo ukazali na to da se Milner g. 1893. približio Parkinu na zahtjev misteriozne i neimenovane grupe bogatih imperijalista, i kasnije, Milner i Brassey potpisali su ugovor s Parkinom da mu plate 450 funti godišnje u razdoblju od tri godine da bi promicao imperijalnu federaciju. Budući da je projekt od strane samog Milnera najprije pokazan Parkinu, i budući da je Liga imperijalne federacije do g. 1893. bila u procesu rastvaranja, mislim da imamo pravo pretpostaviti da je neimenovana grupa za koju je Milner djelovao bila Rhodsovo tajno društvo. Ako je tako, Brassey je s planom morao biti upoznat između 1891. i 1893. g. Ova posljednja interpretacija potpomognuta je brojnim i povjerljivim pismima što su cirkulirala između Brasseya i Milnera i godinama što su slijedile. Neka od tih pisama biti će spomenuta kasnije. Ovdje je  vrijedno spomena da je Brassey bio imenovan Guvernerom Victorije g. 1895. i igrao je važnu ulogu u stvaranju Commonwealtha Australije g. 1900.

       Promičbeno djelovanje što ga je Parkin izvršio u razdoblju 1893.-1895. u ispunjavanju ovog ugovora bilo je dio pokreta koji je u to vrijeme bio poznatka "Seeleyjevi predavači /Seeleys's lecturers". Taj je pokret vjerojatno bio sve što je proizišlo iz petog dijela "idealnog aranžmana" – a to znači, iz koledža projektiranog pod profesorom Seeley.

       Još jedna osoba koja je dovedena u tajnu udrugu bio je Edmund Garrett, intimni prijatelj Steada, Milnera i Rhodesa, koji je kasnije bio korišten od Milnera kao komunikacijska veza s drugom dvojicom. U početku Garrett je od Steada bio poslan u Južnu Afriku, dok je g. 1889. još bio u Pall Mall Gazette. Drugi je put tamo otišao g. 1895. kao izdavač Cape Timesa, najutjecajnijih novina na engleskome jeziku u Južnoj Africi. Taj je položaj nesumnjivo postigao od Steada i Rhodesa. Sir Frederick White, u svojoj biografiji o Steadu, kaže da je Rhodes bio glavni vlasnik novina. Sir Edward Cook, međutim,  biograf Garretta i čovjek koji je vrlo blizak Rhodesovoj tajnoj udruzi, kaže da su vlasnici Cape Timesa bili Frederick York St. Leger i dr. Rutherfoord Harris. Ovo je odmak s malo  razlike, budući da je dr. Harris, kao što ćemo vidjeti, bio ništa više nego li agent Rhodesa.

       U Južnoj Africi, Garrett je s Rhodesom bio u najprisnijim osobnim odnosima. Čak i kada je ovaj drugi postao premijer u Cape Colony, Garrett je s njime običavao komunicirati tako da je ured noći bacao kamenčiće šljunka na prozor  Rhodesove spavaće sobe. Prirodno je da mu je takav odnos omogućio prestiž u Južnoj Africi, koji on nikada ne bi mogao postići svojim vlastitim položajem ili sposobnostima. Kada je, poslije Jamesonovog upada (Jameson Raid),  Visoki komesar Hercules Robinsonnapisao proglas, pokazao ga je Garrettu prije nego li je bio izdan i na insistiranje ovog drugog izrezao je jedan članak.

       Garret je također, u vrijeme svog razdoblja na položaju Visokog komesara poslije 1897., bio vrlo povjerljiv s Milnerom. U stvari, kada bi Rhodes govorio o političkim pitanjima u Južnoj Africi, često bi govorio o "meni, Milneru i Garretu." Već smo citirali prigodu kojom je koristio taj izraz za Steada u 1910. g. Milnerov odnos s Garretom može se obuhvatiti iz pisma što ga je Garretu napisao g. 1899., nakon što je Garret morao napustiti Južnu Afriku, jer je išao u sanatorium u Njemačkoj: "…Besmisleno je protestirati protiv dekreta sudbine, a  ne bih želio reći previše o onom što Rhodes naziva "osobnim". Ali ovo je za mene odista bio veliki udarac, i nikada nisam sasvim prebolio Tvoj slom i odlazak, i nikada nisam osjećao isto za nekog čovjeka, bilo politički bilo privatno (…) Dragi prijatelju, iskreno mi nedostaješ, i uvijek ćeš mi nedostajati. A tako i ovoj mladoj zemlji…" [12] (12)        

       Ja mislim da imamo pravo pretpostavljati da je čovjek, koji je s Milnerom i Rhodesom bio toliko intiman koliko je ovaj bio, koji je kod njih obojice bio korišten u tako povjerljivim i važnim razgovorima, koji je znao za planove Johannesburške pobune i Jamesonov napad (Jameson raid) i prije nego li se oni dogodili, i koji je znao za Rhodesovu tajnu udrugu, - naprosto morao biti iniciran. Da je Garrett za Jamesonovu zavjeru znao unaprijed zabilježeno je kod Sir Edwarda Cooka u njegovoj biografiji. Da je Garrett znao o tajnoj udruzi zabilježeno je od samog Garretta u članku koji je objavljen u Contemporary Review nakon Rhodesove smrti g. 1902. Riječi kojima je Garrett ovo otkrio imaju neko značenje. On je govorio o "toj ideji, o vrsti tajne udruge slične isusovcima u svrhu promocije Carstva, koju je dugo održavao i – minus, možda tajnost i isusovci – za koju znam da je među našim suvremenicima velikim dijelom fascinirala i druge ljude, ne računajući vizionare u svijetu."

       Rekli smo da je Garrett korišten od Milnera kao posrednik između Rhodesa i Steada. Potreba za takvim posredništvom s Rhodesmom izrasla je Milnerova osjećaja da je politički neophodno skrivati prisnost njihovog odnosa. Kao što je Rhodes rekao Steadu, govoreći o Milneru 10. travnja 1900., "ja sam ga viđao vrlo malo. Rekao mi je: ' Što se ti i ja zajedno manje viđamo to bolje.' Uostalom, nikada ga nisam pozvao da dođe u Groote Schuur.…" [13] (13)

       Milner je Garretta također koristio i kao posrednika sa Steadom, nakon što se ovaj drugi, radi svog oponiranja Burskome ratu, udaljio od iniciranih. Evo takvog primjera koji ima neko značenje. G. 1902. Milner je otišao na put u Englesku bez da je vidio Steada. No, 12. travnja te godine Garrett, koji je vidio Milnera, Steadu je napisao sljedeće pismo: "… Stead, volim tog skrovitog čovjeka, unatoč svim razlikama, a volio bih ga sve i da me prokune još deset puta više, zajedno s mojim činima i mojom politikom. A tako je i Milnerom – u unutarnjem krugu smo se složili kada je otišao, no ondje ima povremenih ograničenja i izbjegavanja … Rekao mi je zbog čega misli da bi u cijelosti bilo bolje da vas ovaj puta ne sretne. Ja sam sasvim shvatio, no nisam siguran biste li i vi, no siguran sam da biste voljeli način na koji je, bez da bi ga netko poticao, govorio o svojim osobnim osjećajima za vas, koji su ostali netaknuti uza sve to što se dogodilo. Nadajmo se da će jednoga dana sva ta tiranija proći i da ćemo opet biti kadri da se slažemo, vi Milner  i ja. …" Moguće je da bi Milnerova nužnost da nadvlada svoje osjećaje i spominjanje "unutarnjeg kruga" mogli biti prikrivene reference prema tajnome društvu. U svakom slučaju, pismo pokazuje način na koji je Stead u tom društvu, od njegova novog vođe,  bio sasvim izguran u stranu.

       Druga istaknuta politička figura koja bi u razdoblju prije 1902. g. mogla biti inicirana jest lord Rosebery. Poput svoga svekra, Lorda Rotschielda, koji je bio iniciran, Rosebery možda nije bio vrlo aktivni član Udruge Izabranih, ali radi sasvim drugih razloga. Lord Rothschild držao se izdvojeno, jer je njemu čitav taj projekt bio nepojmljiv i nespojiv s poslom; Lord Rothschild držao se izolirano i zato jer je bio sumnjičava osoba, a njegovo fizičko zdravlje bilo je slabo. Ipak, on je surađivao s članovima te udruge i imao je tako blizak odnos s njima da je za tajnu udrugu vjerojatno znao. Brett je bio jedan od njegovih najprisnijih suradnika i predstavio ga je Milneru g. 1885. Što se tiče Rhodesa, Roseberyjev službeni biograf, Markiz od Crewea, kaže da su "obojica voljeli i poštovali Cecila Rhodesa koji je bio njihov čest gost. …On je Rhodesa učinio Tajnim kancelarom, a Rhodes ga je učinio izvršiteljem oporuke svojih želja. Ove stvari i činjenica da su inicirani članovi općenito pretpostavljali da bi Rosebery prihvatio podupirati njihove zahtjeve, daju izvjestan temelj za uvjerenje da je bio članom udruge…" [14] (14) Ako je to i bio, nakon 1900. igrao je u njemu malu ulogu.

       Dva druga čovjeka, obojica bajoslovno bogati Južno Afrikanci, mogli bi se smatrati članovima društva i vjerojatno je da su inicirani. Ovi su bili Abe Bailey i Alfred Beit.

       Abe  Bailey (kasnije Sir Abe, 1864.-1940.) bio je najveći zemljoposjednik u Rodeziji, najveći posjednik rudnika, i jedan od glavnih, ako ne i glavni financijer podupiratelj Milnerove grupe u razdoblju do g. 1925. Ovi financijski doprinosi se nastavljaju, premda su od 1925.  nesumnjivo bili nadmašeni onima od Lorda Astora. Bailey je bio udružen s Rhodesom i Alfredom Beitom, s dvije najmoćnije osobe u Južnoj Africi, i poput njih bio je blizak prijatelj Milnera. Svoga sina rođenog 1900. g. nazvao je John Milner Bailey. Poput Rhodesa i Beita bio je voljan dopustiti da njegov novac koristi Milner, jer je simpatizirao s njegovim ciljevima. U svom nekrologu u The Timesu to je izrazio ovako: "… U politici se namjerno suobličio Rhodesu i njegovu idealu dobrog Južno Afrikanca i oduševljenog imperijalista (…) On je imao je isto poštovanje prema Milneru i do kraja je ostao blizak prijatelj 'mladog Milnera' …." Ova zadnja fraza odnosi se na Milnerov Kindergarten ili Društvo pomagača, koje će u detalje biti opisano kasnije.

       Abe Bailey bio je jedan od glavnih zavjerenika u Jamesonovu napadu g. 1895. Preuzeo je Rhodesovo mjesto u razdoblju 1902.-1907. u parlamentu Capea i bio je prvi bič (u smislu glavni zastupnik, pokretač, prim. prev.) Progresivne stranke, kojoj je vođa bio dr. Jameson. Kada je Transvaal postigao samoupravu g. 1907. on je onamo otišao i bio je zastupnik iste stranke u zakonodavnom saboru Pretorije. Poslije ostvarenja Južno Afričke Unije, u čijem je stvaranju, kako ćemo vidjeti, igrao glavnu ulogu, bio je član Parlamenta Unije i lojalni podupiratelj Bothe i Smutsa od 1915.-1924. Poslije njegovog  poraza g. 1924. podijelio je svoje vrijeme između Južne Afrike i Londona. U Engleskoj se, kako to kaže The Times poslije njegove smrti, "… zainteresirano zauzimao iza političke scene …". Ovo "zainteresirano zauzimanje" bilo je moguće, kako ćemo još vidjeti, kroz članstvo u najužem krugu Milnerove grupe.

       Neki drugi glavnu suradnici Rhodesa surađivali su s Milnerom u njegovim zamislima poslije Rhodesove smrti i također bi mogli biti smatrani članovima Rhodesova društva i Milnerove grupe. Od ovih mogli bismo spomenuti Alfreda beita, dr. Starr Jamesona i njegova pomoćnika R. S. Hollanda, J. Rochfort Maguirea i Lewisa Loyda Michella.

       Alfred Beit (1853.-1906.) bio je poslovni genije koji je rukovodio svim Rhodesovim poslovnim djelatnostima i nekim slučajem je imao naviše veze sa stvaranjem Rhodesova bogatstva. Bio je Rhodesov opunomoćenik i mnoštvo svoga vlastitog bogatstva ostavio je za javne i odgojne svrhe, slično darovnici Rhodesa. Ovo ćemo raspraviti kasnije. Njegovu biografiju napisao je George Seymour Fort, štićenik Abe Baileya, koji je u direktorskim upravama mnogih kooperacija djelovao kao Baileyjev agent, a to je činjenica koju je u jednom pismu The Timesu, 13. kolovoza, 1940. otkrio osobno sam Fort.

       Leander Starr Jameson (kasnije, Sir Starr, 1853.-1917.) bio je Rhodesov doktor, drug iz iste studentske sobe, i najbliži osobni prijatelj i s utemeljenjem Rodezije imao je posla više od bilo koga drugog. Njegov slavni upad u Transvaal s Rodezijskom policijom g. 1895. bio je jedan od glavnih događaja koji su vodili u Burski rat. Poslije Rhodesove smrti Jameson je bio vođa svoje stranke u Koloniji Cape, a kao premijer je služio od 1904.-1908. Član je Nacionalne konvencije od 1908.-1909., također je bio direktor Britanske Južno Afričke Kompanije i povjerenik Rhodesa. Bio je veliki obožavatelj Milnera i, čak prije smrti Rhodesa, pokazao je očitovanje sklonosti  da svoju odanost Rhodesu promjeni u smjeru Milnera. G. 1898. svome je bratu pisao: "…Rhodes nije učinio apsolutno ništa, osim što je otišao unazad … Mrzim sve to, a te ljude mrzim više nego ikad; radije bih otišao idućim brodom, nego li imao dovoljno hrabrosti da se priznam poraženim … U čitavoj toj rulji Milner je jedina zdrava osobnost …" [15] (15)

       Ovaj je osjećaj mogao biti samo privremena reakcija, koja proizlazi iz načina na koji je Rhodes primio vijest o Jamesonovu napadu u Transvaalu, no vjerojatnije da  se ovo ticalo mnogo značajnijih temeljnih problema, jer su između ovih izjava i napada na Transvaal prošle više od dvije godine. U svakom slučaju, Milner i Jameson poslije svega toga bili su kadri i dalje surađivati. Jamesonov biografski portret u The Dictionary of National Biography napisao je Dougal Malcom iz Milnerova Kindergartena.

       Reginald Sothern Holland (sada Sir Sothern) bio je privatni tajnik dr. Jamesona g. 1904. i u iduće tri godine stalni upravitelj Odjela premijera (1905.-1908.). postao je tajnikom Južno Afričke brodarsko-teretne konferencije  (1905.- 1906.) s Birchenoughom i naslijedio je Birchenogha kao Trgovački komesar Južne Afrike Njezina veličanstva (1908.-1913.). U vrijeme rata pod njegovim zapovjedništvom nalazila se opskrba streljivom, na početku u Ratnom uredu a kasnije (1915.) u Ministarstvu streljiva. Također je bio u raznim komisijama za koje je bio zainteresiran sam Milner, i to takvima kakva je Kraljevska komisija za snabdijevanje papirom (s Birchenoughom), a kraj rata dočekao je kao nadzornik odjela za kultivaciju pri Odjelu za proizvodnju hrane (koji je težio izvršavanju preporuka učinjenih od strane Milnerova i Selborneova Komiteta za proizvodnju hrane). Rhodesov izvršitelj oporuke postao je 1932.

       Lewis Loyd Michell (kasniji Sir Lewis, 1842.-1928.) bio je Rhodesov bankar u Južnoj Africi, a poslije njegove smrti preuzeo je mnoge od njegovih ekonomskih interesa.  Kao ministar bez lisnice u Jamesonovu kabinetu u Koloniji Cape (1904.-1905.) bio je također i ravnateljem Britanske južnoafričke kompanije i Rhodesov izvršitelj oporuke. U dva sveska je publicirao Rhodesov život/ Life of Rhodes g. 1910.

       J. Rochfort Maguire (1855.- 1925.), član All Soulsa, bio je istovremeni suvremenik Milnera na Oxfordu (1873.-1877.) i Rhodesov najintimniji prijatelj u koledžu. Ostatak života radio je za Rhodesa. Dobio je prvu rudarsku koncesiju (koja je postala temeljem Britanske južno-afričke kompanije) od Lobengula g. 1883., bio je Rhodesov  predstavnik u Donjem Domu pet godina (1890.-1895.), [16] (16) i u vrijeme Rhodesove odsutnosti na oba mjesta - osobni predstavnik Rhodesa u Londonu. Bio je ravnatelj Britanske južno-afričke kompanije dvadeset i sedam godina (1898.-1925.), a zadnje dvije godine postao je predsjednik. Njegov portret u The Dictionary of National Biography napisao je Dougal Malcom.

       Od ovih šestoro ljudi što ih je Milner naslijedio od Rhodesa, samo je jedan bio dovoljno mlad da postane aktivnim članom Milnerove grupe. To je bio Sothern Holland, rođen 1876., koji je doduše postao članom, ali možda ne u unutarnjem krugu grupe. Preostalih pet bili su Milnerovih godina, s utvrđenim položajima i s vlastitom moći. Svi su jako dobro poznavali Milnera  i surađivali su s njime. Sve da su bili i inicirani, poslije 1905. g. u Milnerovoj grupi nisu igrali nikakvu vitalnu ulogu.

       Kako smo već ukazali, karakter tajne udruge i njezina personala promijenio se poslije 1902. g. To je bio rezultat aktivnosti Lorda Milnera. Smrt Rhodesa i eliminacija Steada organizaciji je dala znatno umanjenu melodramatsku dimenziju, dok ju je s druge strane učinilo mnogo moćnijim političkim instrumentom. Štoviše, kao rezultat osobne premoći Milnera, članstvo organizacije se drastično primijenilo. Od iniciranih ili inicijata što smo ih spomenuli, Rothschild, Johnston, Hawksley, Rosebery, Jameson, Michell i Maguire poslije 1902. g. igrali su u udruzi malu ili nikakvu ulogu. Beit je preminuo 1906., a Garrett iduće godine. Od ostalih Grey, Brassey, Esher i Balfour nastavili su s aktivnom suradnjom s članovima grupe. Proizlazi da bi stvarni krug iniciranih u dvadesetom stoljeću, ipak uključivao sljedeća imena: Milner, Abe Bailey, George Parkin, Lord Selborne, Jan Smuts, A. J. Glazebrook, R. H. Brand (Lord Brand), Philip Kerr (Lord Lothian), Lionel Curtis, Geoffrey Dawson, H. A. L. Fisher, Edward Grigg, Leopold Amery i Lord Astor. Nakon 1925., kada je preminuo Milner, nesumnjivo su dodana druga imena. Ovaj krug, s izvjesnim dodanim imenima, mi ćemo zvati "nutarnje srce" ili "nutarnji krug" Milnerove Grupe. Povijest aktivnosti ovih ljudi i evidencija koja nas ovlašćuje da ih pripišemo krugu iniciranih, preokupirati će nas u najvećem dijelu ove knjige.

       Promjene što ih je Milner napravio u Rhodesovoj tajnoj udruzi nisu bile tako značajne. Nije bilo promjene u ciljevima, a bilo je vrlo malo promjena u metodama. U stvari, oboje je nakon Milnerove smrti znatnije modificirao Lord Lothian i njegovi prijatelji, nego li je to bio slučaj od strane Milnera nakon smrti Rhodesa.

       Rhodes i Milner težili su istim ciljevima, a tako je bilo dvadeset i pet godina, sve do 1902. g. Neznatno su se razlikovali u tome kako bi ti ciljevi trebali biti postignuti, jedna razlika utemeljena na različitosti osoba. Rhodesu se činilo da bi konačni ciljevi mogli biti ostvareni preko zadivljujuće velikog bogatstva, a Milneru se činilo da bi oni mogli biti postignuti preko promičbe, tvrdog rada, i preko osobnih veza (kako je to naučio od Toynbeea). Nijedan nije odbacivao metode onog drugog, a svaki je bio voljan da iskoristi drugoga i njegove metode da bi, zavisno od prigoda, postigli njihov zajednički san. Smrću Rhodesa g. 1902. Milner je postigao nadzor nad Rhodesovim novcem i bio je kadar upotrijebiti ga da time podmaže strojeve svoje promičbene mašinerije. To je bilo točno ono što je Rhodes želio i kanio. Milner je bio Rhodesov baštinik i obojica su to znala. Prije svoje smrti sam je Rhodes izjavio: "… Rekli su mi da mogu živjeti još samo par godina. Ne bih želio umrijeti. Želim živjeti. Ali, ako ja odem, postoji čovjek – Sir Alfred Milner. Uvijek vjerujte Milneru. Vi sada ne znate što ste dobili s njime. …" G. 1898. u razgovoru sa Steadom, Rhodes je izjavio: "…Podržavati ćete Milnera u bilo kojoj mjeri koju bi on mogao poduzeti neposredno prije rata. Ja ne postavljam nikakva ograničenja. Podržavam Milnera apsolutno, bez rezerve. Ako on kaže mir, ja kažem mir; ako kaže rat, ja kažem rat. Štogod da se dogodilo ja kažem isto tako kao i Milner…." [17] (17)

       Ciljevi kojima su Rhodes i Milner težili i metode kojima su se nadali da će ih postići do 1902. g. bile su toliko slične da je njih dvojicu bilo gotovo nemoguće razlikovati. Obojica su težili ujedinjenju svijeta, i nadasve svijeta na engleskom govornom području, u okviru federalne strukture na čelu s Britanijom. Obojica su osjećala da bi ovaj cilj najbolje mogao biti postignut preko tajne bande ljudi ujedinjenih jednih s drugima preko odanosti zajedničkoj stvari i preko osobne lojalnosti jednih drugima. Obojica su osjećala da bi ta banda trebala svoj cilj ostvarivati preko tajnog političkog i ekonomskog utjecaja iza scene i preko nadzora tiska, odgoja i promičbenih agencija. Milnerova namjera da radi za taj cilj i da koristi Rhodesov novac i utjecaj da bi to napravio, jasno je uključena u sve njegove akcije (kako prije tako i poslije 1902.), vidljiva je u njegovoj korespondenciji s Rhodesom (neka od pisama su neobjavljena)  i u pismima Parkinu u rujnu 1901. g te Lordu Greyu u svibnju 1902. [18] (18)

       Visoka je vjerojatnost da je taj plan, dugo prije smrti Rhodesa, raspravljen u privatnim razgovorima od kojih nemamo sačuvanih bilježaka. Na primjer, tri Rhodesova izvršitelja oporuke – Grey, Milner i Beit – su s Lyttelton Gellom, u Beitovoj kući, imali večeru i sve do u noć dana 30. studenog, 1898., raspravljali su o važnim stvarima. Sasvim je jasno da je Rhodes sa svojim suradnicima raspravio načine kojima bi se njegovi ideali, nakon smrti, proveli u djelo. Stalno je živio u strahu od smrti i smatrao je čitav svoj život utrkom u kojoj prije svoje smrti, od onog što je moguće, mora postići najviše. Biograf Alfreda Beita sasvim je uvjeren da je Rhodes s Beitom raspravljao o planu o kojem je Rhodes iz svoje oporuke izostavio ikakav spomen, da je raspravljao o jednom projektu, koji mu je posebno ležao na srcu – o željezničkoj mreži od Capea do Kaira – prepuštajući da taj projekt bude prikriven, kao što je u rukama Beita i bio. Nema sumnje da bi Rhodes s oporučnim izvršiteljima njegove vlastite želje raspravljao o projektu koji mu je bio najbliži srcu – o svjetski razgranatoj grupi Anglo-Saksonskih simpatizera – i nadasve jasno, s jednim od onih koji su bili najodaniji njegovim idejama, s Milnerom.

Bilješke:

Poglavlje 3