 |
HRVATSKA U SRCU
Muzikologija Musicology |
|
Godine 1994. hrvatski muzikološki časopis "Arti musices" proslavio je srebrni jubilej – 25. godišnjicu svoga postojanja. No, kasnio je u objavljivanju i časopis je tek sredinom 1995. g. objavljen kao jubilarni dvobroj - s povodom. U proteklih dvadeset i pet godina izmijenila su se četiri urednika: na čelu redakcije bili su Josip Andreis, Krešimir Kovačević, Koraljka Kos i Stanislav Tuksar. Od objavljenih 25 godišta samo su dva tiskana na engleskom jeziku, a svi ostali tiskani su na hrvatskom jeziku, za domaću upotrebu. Zanimljiv je podatak do toga časa u listu surađivalo 108 autora/ znanstvenika, od čega su 27 bili inozemni suradnici i svi su oni objavili točno 430 priloga, čime su bitno pridonijeli upoznavanju hrvatske glazbene kulture i estetike glazbe, kao nove discipline. Josip Andreis (1909. – 1982.) jedna je od najvažnijih figura u novijoj povijesti hrvatske glazbe i kulture općenito. Očito da u svojim preporodnim nastojanjima nisu mogli uspjeti. A kako nekada tako i danas u Crkvi slušamo zabavnu glazbu, jer se još uvijek nije našao nitko tko bi crkvenim ljudima znao objasniti zbog čega ta glazba ondje ne spada. Dr. Kos u članku "Začeci nove hrvatske glazbe" upozorava na važnost hrvatskih skladatelja s prelaska stoljeća, koji su sve do osamdesetih godina ovoga stoljeća bili marginalizirani. To su Vjekoslav Rosenberg-Ružić (1870. – 1854.), Blagoje Bersa (1873.-1934.), Franjo Dugan Stariji (1874.-1948.), Josip Hatze (1879._1959.) i Dora Pejačević (1885.-1923.). U "Arti musicesu" nalazi se i jedan od najvažnijih tekstova prof. dr. Ivana Supičića, koji danas pripada važnijim hrvatskim muzikolozima (uz Dragana Plamenca, osobito u prvoj polovici 20. st.). Supičić je u drugoj polovici 20. stoljeća pokrenuo prvi internacionalni časopis za estetiku i sociologiju glazbe "IRASM" , te je time postao najvažnija osoba hrvatske muzikologije u razdoblju do kraja stoljeća. U članku "Problem značaja u glazbi" iz god. 1974. znanstvenik obrađuje različite poglede na programnu i apsolutnu glazbu, koju naziva "čistom glazbom". Supičić u ono vrijeme drži da "…treba odbaciti sve apriorističke estetičke i filozofsko-psihološke teorije, koje simplicistički zastupaju kako muzika izražava samo emocije i osjećaje, ili u starijoj terminologiji, afekte i strasti (dakako, skladateljeve). U takve teorije treba ubrojiti jedino još vulgarnije stajalište, koje zastupa tezu da je izražavanje emocija ili osjećaja cilj umjetnosti, napose muzike, ili – još gore – da je sama muzika naprosto emocija, osjećaj, ili slično …" (str. 219).
U godini 1995. još jedan muzikološki hrvatski časopis proslavio je svoju dvadeset i petu obljetnicu: to je IRASM ili Internacionalna Revija za Estetiku i Sociologiju Glazbe ( na engleskom jeziku to je International Review of the Aesthetics and Sociology of Music). Specifičnost se ovog časopisa sastoji u tome što on objavljuje članke najuglednijih svjetskih muzikologa na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku, oni glazbeni fenomen razmatraju iz svih mogućih stručnih i intelektualnih kutova gledanja. Ovaj je vrijedan časopis godine 1970. pokrenuo prof. dr. Ivo Supičić, koji je tada ostvario jedinstven pothvat: pokrenuo je prvi časopis koji se jedini u čitavome svijetu bavio sociologijom i estetikom glazbe, a Hrvatska je postala središtem kulturološke discipline o glazbi. Supičić o tome kaže: ".…Hrvatska muzikologija sve do sedamdesetih godina nije kročila preko svoje nacionalne granice (…) I tada je došlo doba "Hrvatskog proljeća" i nove mlade snage, koje nisu imale nikakve nade na političkom i socijalnom polju u okruženju s komunističkom diktaturom … (bile su) nezaustavljive u svojoj djelatnosti na polju kulture …" U tim općim nacionalnim tendencijama pojavio se IRASM sa željom da Hrvatsku predstavi i znanstveno unaprijedi. U tome je ovaj časopis, zahvaljujući dr. Supičiću, i uspio. Proteklih godina Zagreb je bio ne samo stjecištem znanstvenih radova namijenjenih internacionalnoj reviji, već i stjecište brojnih međunarodnih muzikoloških skupova. Na žalost, Supičić nije bio svemoćan. Nove generacije muzikologa nije uspio potaknuti na to da porade i na tiskarskoj muzikološkoj djelatnosti, te danas još uvijek nemamo mogućnost predstaviti se sa sređenim notnim izdanjima hrvatskih skladatelja i kao zemlja stvaratelja. Tu je domaća muzikologija zakazala. Na 345 stranica dvadeset i peti broj IRASMa objavljuje 20 znanstvenih radova objavljenih od 1970. pa do 1989. Radi se o izboru najzanimljivijih radova s polja sociologije i estetike, pa i filozofije glazbe. Nema nikakve dvojbe da ova knjiga daje vrlo točnu dijagnozu i prikaz glazbeno-kulturnog stanja dvadesetog (i drugih) stoljeća. Budući da na malome prostoru ne može prikazati sve autore, ograničiti ćemo se na članke Kurta von Fischera "Novo u europskoj umjetničkoj glazbi kao sociološko-kulturni problem. Esej", Carla Dalhausa "Glazbeno umjetničko djelo kao predmet sociologije", Irmgard Bontick "Masovni mediji i novi tipovi glazbe za mladež", Williama Webera "Masovna kultura i preobrazba (preoblikovanje) europskog glazbenog ukusa (godine 1770. i 1870.)", te Kurta Blaukopfa "Pozapadnjenje, modernizacija i medijamorfoza glazbe". U tome je bit ideologije "New agea": tehnologija 1) mijenja slušateljev doživljaj zvučnog prostora, 2) navikava na specifične zvučne kvalitete i 3) oblikuje naviku na određene efekte glasnoće zvuka. Time " …nastaje intimni odnos između pjesme, glazbe i tjelesnog pokreta (…), što podsjeća na prijašnje glazbene prakse. Ovaj blizak odnos između tjelesnosti (fizikalnosti) i glazbe (…) obično se smatra sasvim novim fenomenom. No, ako bacimo pogled na opći razvoj zapadne glazbe uočavamo (… da je ) oslobođenje glazbe od tjelesnosti specifično dostignuće zapadno-kršćanske civilizacije (…) Mnoga velika dostignuća zapadnoeuropske glazbe bila bi nemoguća bez ovoga razdvajanja (…) i spiritualizacije (glazbe)… ". Dakle, najviši glazbeni dometi kršćanske civilizacije ugroženi su od tehnološkog pristupa glazbi. "…Masovni mediji glazbu opskrbljuju novom funkcijom i tako vrše temeljitu preobrazbu kvalitete glazbene poruke. Oba ova fenomena potpuno mijenjaju socijalno i glazbeno ponašanje …" iz čega možemo zaključiti da kršćanska civilizacija to prestaje biti. Ovo je dramatičan zaključak rada muzikološkinje Bontinck, a s time se slaže i dr. Kurt Blaukopf, koji promjenu i dekultivaciju glazbenog europskog ukusa naziva "medijamorfozom glazbe". Rock- civilizacija postaje tako smrt glazbene kulture! A Britanija je glavni uzrok tome (što se nameće kao zaključak), jer poznata kao prvi izvoznik i glavni proizvođač rocka. Pitanjem rasprostiranja masovne kulture pozabavio se William Weber u spisu "Masovna kultura i preobrazba europskog glazbenog ukusa, 1770.-1870." Objašnjavajući pojam masovne kulture, Weber dokazuje da u taj pojam spada i klasična glazba, i to od vremena kada se počinju tiskati note za masovnu upotrebu građanstva. "…Masovna kultura u glazbi prvi put se pojavljuje u tiskarskoj industriji (…) između 1780. i 1850.…" Izdavači pojednostavljuju klasične komade prilagođene ukusu i izvođačkoj razini amatera. "…Tiskana glazba ostaje središte businessa u popularnoj glazbi, sve do izuma snimanja na velikim (long-play) pločama u kasnim četrdesetim godinama. Ako to isključite iz suvremene masovne kulture, tada ste isključili čitavu polovicu XX. stoljeća…" Virtuozni glazbenici 19. stoljeća bili su lukavo iskorištavani upravo za propagiranje banalne glazbe. Njihov se ugled koristio za masovno promicanje jednostavne glazbe, koja se potom tiskala za mase. "…Istaknuti shawmani poput Spohra i Hummela oko 1810.-20., te Thalberga i Liszta oko 1830.- 40. započeli su tradiciju sviranja za javni nivo glazbenog ukusa, što se s tiskanih nota lako i brzo prebacilo na snimke i produžilo do Paula McCartneya i Eltona Johna …" (str. 182). Zapadna je glazbena kultura samo u religioznoj glazbi imala visoku glazbenu kulturu i teko oko 1850. počinje visoka masovna kultura s rasprostranjenim simfonijskim orkestrima, koji za široku publiku sviraju u koncertnim dvoranama. Tiskarska je industrija bila prva koja je poremetila prvenstvo visokih umjetničkih vrijednosti i omasovila svjetovne melodije za svačiji neškolovani ukus i "…odgovorna je za lom glazbenih vrijednosti…". Masovna je kultura time oblikovala "…svoj vlastiti ritual (rituale!) svjetovne religioznosti…". Time se ponovno dolazi do zaključka da je masovna kultura počela promicati vrijednosti različite od elitnog kršćanskog kriterija. Najveći stručnjak za medije, prof. dr. Kurt Blaukopf, između 1969. i 1986. bio je generalni tajnik instituta MEDIAKULT (Međunarodni institut za audiovizualnu komunikaciju i kulturni razvitak), što ga je u Beču osnovao UNESCO. |
Ovaj muzikolog tiskao je prvu opsežnu povijest glazbe u četiri sveska u našoj domovini Hrvatskoj i pridonio je mnogim spoznajama o hrvatskoj glazbenoj kulturi. U svojem članku Prvi muzički časopisi u Hrvatskoj obrađuje časopise Sv. Cecilija (godine 1877., 1878., 1883. i 1884. – urednik: Cugšvert), Gusle (1892. – urednici: Vje. Novak i V. Klaić), te Glazbu (1893. Vjenceslav Novak). Govoreći o počecima glazbenih časopisa Andreis kaže da … padaju u prvu polovinu XVIII. Stoljeća, kada je u njemačkom baroku J. J. Matheson počeo izdavati periodičku publikaciju Critica Musica (1722./23.). Kasnije susrećemo muzičke časopise u Francuskoj (1756.) i Engleskoj (1784.) … Hrvati su pak vjekovima nosili na leđima teret dugih borbi i robovanja istočnim i zapadnim velesilama, pa tek 1877. g. donosi rađanje prvog muzičkog časopisa …" (str. 174). Iz pregleda tih hrvatskih časopisa vidi se da je glazbeni život vrvio najgorim diletantizmom i neznanjem koje se časopisima nastojao iskorijeniti, ali – bezuspješno: oni koji su o glazbi pisali, u početku nisu bili mnogo veći znalci od onih protiv kojih su pisali.…" Već 1. točka (programa Sv. Cecilije) upozoruje da su se u Crkvi pjevale neukusne 'necrkvene' pjesme …", no, pred kraj svojega izlaženja "Sv. Cecilija" pravi pogrešku bez presedana: "… S jedne strane želi se podići razinu crkvene muzike, uozbiljiti je i izagnati iz nje sve što joj je strano: s druge pak strane nastoji se privući nove prijatelje crkvene muzike obećanjima koja se koriste upravo onom jeftinom građom s područja plesne i zabavne glazbe što se bila ugnijezdila u orguljama hrvatskih gradova i sela, otkud ju je baš "Sv. Cecilija" željela odstraniti …" (str. 181) !!!
Godine 1988. dobio je austrijsku državnu nagradu za kulturnu publicistiku i tom prigodom održao govor (objavljen u novinama "Die Presse" 1988.), u kojem je između ostaloga protiv pop-kulture rekao: "…Ključna uloga medija u području kulture, kulturnoj politici i kulturnoj politici – nameće tešku odgovornost. Jer, sada su pitanja prava medija, autorskog prava i prava emitiranja postala bitnim pitanjima kulturne politike (…) Institut MEDIACULT (…) nedavno je objavio studiju u kojoj su prikazane šanse i opasnosti medijalizacije (medijske manipulacije) kulture …" Zbog toga autor smatra da država mora razviti koncepte koji stvarateljima kulture i publicistima osiguravaju egzistenciju da tako "… brane trajni identitet austrijske kulture u novom okolišu što ga pružaju mediji …"
|