HRVATSKA U SRCU Povijest hrvatskih neprijatelja
	Recenzije:
	ZASTRAŠUJUĆE ČINJENICE Povijest hrvatskih neprijatelja - temeljito objašnjenje prošlosti i sadašnjosti FOKUS, Zagreb, 28. studenog 2003. >    Antun Abramović, prof. povijesti u Zagrebu, 14. veljače 2002. godine
	Knjiga pod spomenutim naslovom zbirka je eseja, članaka i recenzija uglednog hrvatskog muzikologa, povjesnika i esejista Emila Čića nastala u vremenu stvaranja hrvatske države tijekom posljednjih deset godina i objavljena u hrvatskim časopisima i kulturnim tjednicima.
	Kao i uvijek u takovim knjigama čitatelj se uvijek iznova iznenadi količinom i kakvoćom informacija koje posjeduje i obrađuje svestrani hrvatski intelektualac kao što je prof. Emil Čić. Posebice je to vrijednost po sebi u vremenu u kojem živimo, jer ne zaboravimo danas je u civiliziranom i kulturnom svijetu euro-američke sfere utjecaja u modi intelektualac koji ni približno ne posjeduje širinu i dubinu duha kojim se nekada dičila judeo-kršćanska civilizacija. Danas je površnost i plitkost upravo zakon među intelektualcima, da ne spominjemo kukavičluk i puzavost bez kojih se ne može napredovati ni u politici ni u znanosti.   Svemu tome unatoč Emil Čić je čovjek upravo polihistorske erudicije.
	Već po sadržaju knjige to je posve jasno i površnom čitatelju. Svaki njegov esej, članak ili recenzija mali je i savršeno izbrušeni dragulj, pomno rezan britkoćom uma i osjećanjem duše.
	U prvom poglavlju pod naslovom «Hrvatski ideolozi: borci proroci i utemeljitelji» Čić nam prezentira one hrvatske muževe koji su tijekom posljednja dva stoljeća hrvatske borbe za državu i narod bili svjetionici misli i ideja, ali i mača i pera, počam od bana Josipa Jelačića pa sve do Milana Šufflaya. Čićev je izbor neobičan; tu ćemo naći jednog vojnika (Josipa Jelačića), glazbenika (Franju Kuhača), redatelja (Josipa Bacha), povjesnika i novinara (Milana Šufflaya), geopolitičara (Ivu Pilara) i dr.
	Što po Čiću ujedinjuje te hrvatske velikane? Čić izvrsno uočava kako je to prije svega «osjećanje Hrvatske» i njene sudbine, ali i različiti odgovori na bitna pitanja hrvatskog puta kroz povijest koji su oni, često i uz nerazumijevanje vlastitog naroda (odatle i njihov često tragičan i uzvišen život), nudili tom istom narodu. Neshvaćeni, odbacivani, progonjeni oni su ipak ustrajali na putu svoje sudbine uvjereni kako će njihove ideje i zamisli jednog dana naći svoj put do srca hrvatskog naroda. Pouka je to i novim generacijama hrvatskih intelektualaca koji moraju, u svojoj u krvi stvorenoj državi, odbaciti svaki ropski i sluganski mentalitet kako bi dostojanstveno služili svom narodu.
	Dakako, Čić je po vokaciji glazbeni teoretičar te je u drugom poglavlju pod naslovom ''Kultura i hrvatski glazbenici u kolopletu domaćih i svjetskih političkih interesa: uzroci razvoja umjetnosti'' donio i nekoliko izvrsnih eseja o odnosu glazbe i politike. To je tema o kojoj se gotovo uopće ne piše, a zaslužuje našu punu pozornost! Kao i u drugim sferama života i u glazbi je politika itekako duboko nazočna. Čić nam pokazuje kako je još od Francuske revolucije glazba bila dio ideologije od koje se nije oslobodila niti danas. Upravo kroz medij glazbe, gotovo nevidljivim nitima, ideologija je, često protiv svakog morala i savjesti, prela svoju paukovu mrežu okrećući čovjeka protiv Boga i prirode.
	U trećem poglavlju ''Nepoznata povijest Hrvata'' Čić nam prezentira do danas ideologijski zabranjene teorije o podrijetlu Hrvata iznoseći neke nepoznate činjenice. Važno je istaknuti kako Čić ovdje ne nastupa ostrašćeno već poziva na istraživanja, protiv je svake isključivosti, njegova je lozinka «Audiatur et altera pars!» čime se razlikuje od onih suvremenih povjesnika koji dvojbenim činjenicama pridodaju ideološku isključivost.
	Važno je ovdje istaknuti kako autor, koji nije znanstvenik muze Klio, pronicljivošću, razumijevanjem svjetske, a napose hrvatske povijesti, dolazi do mnogo značajnijih rezultata nego mnogi ugledni hrvatski povjesnici. Naime, Čić posjeduje nešto što se danas na katedrama povijesti uopće ne uči – on je filozof povijesti, on povijest shvaća kao osjećanje života, u potpunosti razumijevajući glasovitu Ciceronovu izreku o povijesti i to ne samo kao «učiteljicu koja nije nikada nikoga ništa naučila» već u cjelovitosti te izreke. Povijest nije, kako veli glasoviti Rimljanin, samo učiteljica, ona je svjetlo Istine (lux Veritatis), vjesnica Drevnosti (nuntia Vetustatis), život Sjećanja (vita Memoriae). Povijest jednog naroda i kulture određuje Genius Populi (genij naroda) i Genius Loci (genij prostora ili zemlje koju taj narod nastanjuje). To je danas potpuno zanemarena i bitna dimenzija Povijesti koja nije, kako se to obično misli, samo vijest o prošlim zbivanjima, već prije svega i iznad svega, govor o budućnosti čovjeka i to posve konkretnog čovjeka, njegova društva i kulture, na posve konkretnom prostoru. Stoga Čića zanima sve o hrvatskoj povijesti što dotiče misao tih dvaju Genija – i povijesni događaji, i zemljopis, i vjera.
	Slijedi četvrto poglavlje pod zanimljivim i izazovnim naslovom: «Povijest hrvatskih neprijatelja: tko sve, kako djeluju i zašto nas žele uništiti». Danas se svi trude pisati o hrvatskim prijateljima, ili ako već ne spominju ''prijateljstvo'' onda govore o ''interesima'' ( pod Bismarckovim geslom: ''Narodi nemaju prijatelje, oni imaju samo interese!'').
	Hrabro je stoga danas pisati o hrvatskim neprijateljima, pače i spominjati sintagmu «neprijatelj», koja je u svijetu globalizacije vješto prikrivena ne samo pod krinkom «interesa» već i pod sintagmama «ljudska prava», «tržište», pa čak i «demokracija». Naime, danas se ne smije spomenuti kako pojedini narodi i kulture pod tim pojmovima podrazumijevaju često posve suprotne kontekste. «Ljudska prava» u Hrvatskoj nisu isto što i u SAD ili Norveškoj ili u Afganistanu. Dakako, kultura i civilizacija Zapada uočava te razlike ali ih tumači kao zaostajanje za visoko razvijenom, pa onda i visoko etičnom Zapadnom civilizacijom. Tu nije samo početak nesporazuma i različitog govora već i neoimperijalizam Zapada koji drugim društvima i narodima (rekli bismo drugim Genijima), nameće svoj svjetonazor i vrijednosti, danas već i brutalnom silom oružja. Tako je Zapad razvio svoju posebnu socio i psihopatologiju – Genij je postao Demon koji više ne bira sredstva za ostvarenje cilja – potpune svjetske dominacije.
	Hrvatska je, to savršeno uočava Čić, žrtva takove psihopatologije, i to prije svega na području kulture duha, a danas već i na tvarnom, materijalnom planu. Ukratko, Čićev je zaključak porazan – po ideolozima ''Novog svjetskog poretka'' hrvatski narod i kultura moraju biti zbrisani s ovih prostora jer se ni po čemu ne uklapaju u ''novu sliku svijeta''.
	Zastrašujući su argumenti i činjenice koje nam autor nudi. On ih ne prešućuje, ne ublažuje, ne prikriva već ih neoborivom silom argumenta predočava čitatelju.
	Danas je za takav stav potrebna velika hrabrost, jer budimo svjesni progon onih koji misle nije nikada prestao. Promijenile su se samo metode, koje su postale suptilnije, sofisticiranije, iznijansiranije. Danas se zbog svojih stavova ne ide u zatvor ili na gubilište, danas se postaje ''tehnološki višak» na poslu, danas se intelektualcu odbijaju tekstovi u pisanim medijima jer nemaju ''tržišni karakter'', ili pak nastupi u javnim medijima jer njegovi istupi mogu biti ''govor mržnje''. Taj se postupak tihe eliminacije naziva još i «političkom korektnošću». Sve su vrijednosti izokrenute – manjina terorizira većinu, marginalno postaje bitno, psihopatološko poželjno.
	Ukratko, veli Čić, danas ti nije neprijatelj onaj koji ti navješćuje rat ili pokazuje otvoreno neprijateljstvo, već lažni prijatelj koji ti svoj interes prikazuje kao tvoj. Velika je zasluga Emila Čića koji je hrabro odlučio progovoriti o pravim neprijateljima Hrvata – dijelu intelektualne javnosti Europe. Pri tome Čić ne odbacuje Zapad i njegove vrijednosti – on se kao katolički vjernik i osoba prožeta Duhom uvijek nada kako će naši neprijatelji uvidjeti svoje zablude i progledati. On dakle, nije razočarani eurofil već optimistični kroatofil. Vjeruje u starodrevnu snagu hrvatske tisućljetne kulture ukorijenjene u temelje judeokršćanske civilizacije, pače on pomalo i proročki govori o duhovnoj snazi koju hrvatski narod posjeduje i koju može i mora unijeti u duhovno zatrovanu europsku uljudbu. Vjeruje u pobjednički i slobodni hrvatski Genij, prezire podanički mentalitet u Hrvata naslijeđen u tolikim stoljećima neslobode.
	Sve su to vrlo jaki razlozi da ova knjiga, toliko bogata činjenicama i mislima, kao svježe vrelo u hrvatskoj intelektualnoj pustoši bude u žarištu misli svakog čestitog i slobodnog Hrvata.
	Kako je nastajala Jugoslavija, izvješća Arthura Evansa iz 1877./8. AFIRMACIJA HRVATSKE OKOMICE HRVATSKO SLOVO, Zagreb, 14. 02. 2003
	(Emil Čić, Povijest hrvatskih neprijatelja, Zagreb, 2002.)
	Prof. dr. sc. Ivan Biondić,   Zagreb, 3. prosinca 2001.
	Hrvatski javni djelatnik, Emil Čić je u ovom rukopisu sabrao, klasificirao i redizajnirao glavne članke koje je tijekom desetljeća hrvatske slobode objavljivao u hrvatskim novinama i časopisima.
	Članci su podijeljeni u tri skupine pod zajedničkim nazivom afirmacija hrvatske okomice.
	Prvo poglavlje obasiže 19 radova u kojima se raščlanjuje doprinos domovini bivših i sadašnjih boraca, proroka i utemeljitelja hrvatske državnosti.
	U drugom poglavlju se u posebno prikazani dosezi hrvatskih glazbenika u ostvarbi kulturnog bića Hrvata.
	U trećem poglavlju autor razglaba o tabu temama u hrvatskoj povjesnici, koje su dugo skrivali podložnici i izdajice hrvatskog naroda, te afirmira najnovija otkrića o podrijetlu Hrvata, smještaju i važnosti Hrvata u Europi, hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi u europskom surječju.
	Na kraju, u četvrtom poglavlju autor je izradio i kartu izrazitih hrvatskih neprijatelja s naznakom na ciljeve hrvatskih herostrata koji su vazda živjeli od prodaje Hrvatske za održavanje vlastitih pozemljarskih interesa. Ovo je poglavlje kontrastivno ustrojeno kao negativni pandan prvom i drugom poglavlju u kojima se prikazuju hrvatski velikani.
	Neizravno, ova knjiga predstavlja i svojevrsni vodič kroz hrvatsku okomicu (neimare i graditelje Hrvatske) i hrvatsku vodoravnicu (gdje je prikazan panopticum hrvatskih herostrata i izdajica), pa će se čitati u svim hrvatskim slojevima. To više što su jezik i stil tečni i zanimljivi, što otklanja tzv. intelektualne barijere između autora i širih narodnih slojeva.
	Prikazujući u prvom poglavlju glavne borce za samostalnu  i nezavisnu Hrvatsku, autor  s pravom svoj prikaz počinje s banom Josipom Jelačićem, jer je on nakon 1102. godine  prvi uskrisitelj Hrvatske (makar i nakratko) u 1848. prevratnoj godini. Po redu u toj plejadi zatim dolazi Ante Starčević kao pater patriae secundus. Šteta je jedino što se u ovom poglavlju uz bok Starčevića ne nalazi i Eugen  Kvaternik.
	Nakon ovih korifeja autor svu  pozornost svoje prikazbe hrvatske okomice usmjerava na borbu i uspostavu Hrvatske u 20. stoljeću, kada se s riječi i ideologija konačno prilazi djelu. Naravno, na čelu plejade hrvatskih boraca je Milan pl. Šufflay (filozof, povjesnik, ideolog, futurolog i beskompromisni borac za slobodnu Hrvatsku). Uočivši sva ta njegova značenja za Hrvate  velikosrpski koljači su ga zato smakli usred bijela dana u Zagrebu (po svemu sudeći po nalogu Engleza). Uz bok njemu to su  još: Filip Lukas, dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske koja je u njegovom vremenu održavala doista najvišu okomicu hrvatske slobode. U toj plejadi se nalazi i Mile Budak kao jedna od najvećih modernih  hrvatskih pisaca, pa veliki etnomuzikolog Franjo kuhač i drugi. S pravom je autori izabrao kao središnju točku novovjekog hrvatstva dr. Milana pl. Šufflaya, jer  on doista predstavlja hrvatski sljub i okomicu koja nas je pratila sve do 1990. kada se i ostvarila.
	U drugom je poglavlju autor obradio posebnu ulogu hrvatske glazbe i glazbenika u buđenju, razvijanju i održavanju hrvatskog duha.
	U trećem poglavlju autor je sakupio 41 svoj rad u svezi otkrivanja i razvijanja istinske hrvatske povjesnice. U ovom poglavlju on je prikazao razvoj i važnost protoiranske teorije o podrijetlu  Hrvata, koja nam daje legitimitet samosvojnosti i razlike od ostalih naroda u Europi. Druga osna točka autorovih otkrića zatajene povjesnice je raščlamba života i djela Bartola Kašića. Na taj je način autor uspješno afirmirao izvorne točke i veličine  u hrvatskoj povjesnici, te pridonio afirmaciji izvorne naspram kolonijalne hrvatske povjesnice.
	Zadnje poglavlje autor je naslovio sintagmom “povijest hrvatskih neprijatelja” s naglaskom na  najnovije hrvatske herostrate koji ponovno pokušavaju uspostaviti  treću Jugoslaviju. Posebnu je pozornost u ovom herostratskom poglavlju obratio na Igora Mandića kao mrzitelja svekolikog hrvatstva. Autor nije  zaboravio ni utjecaj  stranih ideologa, posebice iz okružja  New agea, koji danas doktrinom  globalizacije  misle osvojiti i prisvojiti cijeli svijet. Ovo je poglavlje za suvremenog čitatelja iznimno važno, jer mu daje u ruke kriterije po kojima će prepoznati te iskonske neprijatelje  hrvatstva.
	Dajući konkretne primjere i slike s argumentacijom, autor je u ovom autozborniku  vlastitih radova uspio sazdati jedan suvisli mozaik onog što treba “nasljedovati” svaki istinski Hrvat, kao i onog zlog, što treba odbaciti i protiv čega se treba trajno boriti ako želimo konačno uspostavljenu neovisnu Republike Hrvatsku sačuvati i za našu mladež.
	Sa znanstvene točke gledišta, autorove recenzije i prikazi objektivno osvjetljavaju našu prošlost  kroz likove dobra i zla, pa tako daju solidnu propedeutičke temelje za stvaranje istinskog i demokratskog duha s kojima jedino možemo ući u treće tisućljeće u kome će Hrvati moći živjeti od svoga rada i stvaralaštva.
	U personalnom smislu, ovaj autozbornik orisava i lik samog autora koji se pred našim očima razvija u istinskog kritičara onoga što trebamo napustiti i futurologa šufflayevske posvjedočenosti koji nam pokazuje zajednički put emancipacije u 21. stoljeću.
	"Odgovor Igoru Mandiću" (Dom i Svijet)