" IMAMO SKJAVETIĆA!"
Kreativni "konstruktivni pesimist" dr. Lovro Županović:
|
Županovićevo bavljenje muzikologijom (od 1960. g.) vezano je uz istraživanje hrvatske glazbene prošlosti od 16. do 19. stoljeća. Na tom području objavio je više od 80 radova, što znanstvenih što stručnih, a prvi je kod nas potaknuo organiziranje znanstvenih skupova o hrvatskim glazbenicima, te je postavio i izložbe o životu i djelu Vatroslava Lisinskog, Blagoja Berse i Borisa Papandopula. Županović je začetnik i urednik godišnje edicije (10 svezaka objavljenih od 1070. do 1979. g.) Spomenici hrvatske glazbene baštine, a godine 1996. objavljen je i jedanaesti svezak iz te edicije i to su, naravno, "Vokalne skladbe I. " J. Skjavetića. Skjavetićevih 18 moteta objavljeno je prvi put u Veneciji 1564. godine. Ove duhovne skladbe objavljene su ponovno 1996. g. u okviru Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb. Naš "konstruktivni pesimist", kako sam sebe zove, (jer se raduje ako nešto krene dobro, iako unatoč upornom radu očekuje samo loš ishod) u ovome je razgovoru progovorio o svom životnom djelu odgovorivši na sva pitanja. I na ona provokativna.
Sudeći po odjecima izvedaba Skjavetićevih moteta imam dojam da je taj skladatelj Vaše glavno životno djelo. Kako je, u stvari, tekao Vaš rad na toj temi i koliko dugo ste tražili izgubljene motete iz I. knjige tiskane u Veneciji 1564. g.?
Županović: Do sada sa, kao muzikolog, markirao tri "životna" djela: a) Lisinski; b) 10 svezaka Spomenika hrvatske glazbene baštine i c) J. Skjavetić. Možda ih bude još s prevagom, recimo, stvarno Skjavetića kada/ako objavim i svezak njegovih svjetovnih skladbi (madrigala i gregeski). Rad na Skjavetićevim motetima, nakon dobivanja mikrofilmova iz Krakova (Biblioteka Jakiellonska) trajalo je godinama u kabinetskom ozračju, bez ikakve mogućnosti uvida u odgovarajuću literaturu (koje ni u inozemstvu NEMA). Ostvareni rezultat više je plod dosadašnjeg skladateljskog iskustva, nego mogućnosti uvida u (ponavljam: NEPOSTOJEĆU) odgovarajuću stručnu literaturu. A Skjavetićevi moteti puni su "začkoljica" nizozemskih polifoničara, o kojima – osobito kod nas – nitko, pa ni Plamenac, koji je Skjavetića prvi otkrio, nije pismeno progovorio ni riječi. A da ne govorim o onima, koji danas predaju kolegij muzičke paleografije na katedrama muzikologije i kod nas i izvan naše zemlje.
U svim novinskim člancima Skjavetića se uspoređuje s Lassusom i Palestrinom. Je li razlog tome i u istom dometu Skjavetićeve popularnosti, u istome vremenu, ili se to mišljenje isključivo odnosi na umjetničku razinu?
Županović: To je isključivo moje mišljenje stečeno na temelju dugogodišnjeg intenzivnog proučavanja i transkribiranja Skjavetićevih moteta. čini se da stručni prikazi dosadašnjih izvedaba moteta (Varaždin, Zagreb, Ljubljana, Zadar, Šibenik, Dubrovnik) s razlogom sve više tiskovno prianjaju tom mišljenju i potvrđuju ga.
Koliko konačno znamo o slavi hrvatskih skladatelja u doba (prije i za vrijeme) renesanse i u kojoj je mjeri lokalno hrvatsko stanovništvo onoga doba participiralo na toj elitnoj kultu? Koliko je to bila europska razina?
Županović: U odnosu na Plamenca, posebice od 50ih do danas, znamo jako mnogo. Nije mi, međutim, moguće odgovoriti na pitanje o uključivanju onodobnog hrvatskog stanovništva u to djelovanje. A europska razina ostvarenja skladatelja poniklih iz naše sredine ili onih inozemnih, djelujućih kod nas, neprijeporno je izvan svake sumnje. Uostalom pogledajte onodobno spominjanje npr. Lukačića, Cechinija i (konačno) Skjavetića na početku moje studije uz tiskane motete.
Vi ste u doba pokojne krvave iluzije Jugoslavije više puta bili napadani zbog nacionalizma, a uzrok tome je bio Vaš rad na hrvatskim skladateljima i njihov tretman kao dijela ove kulture. Kako to da u pravilu ljudi s hrvatskim biografijama, ljudi Vašeg profila nemaju veći utjecaj u hrvatskoj kulturi i znanosti (mislimo na razna ministarstva) dok neke periferne osobe s "ugledom rada i djela " iz prošlosti dobivaju katkad i glavnu riječ?
Županović: Na to pitanje bi trebali odgovoriti oni koji dirigiraju današnjom politikom u Hrvatskoj. Recimo da osobno ne znam zašto sam na apsolutno marginalnom/rubnom ("pikzibnerskom") mjestu. A moj dragi Čić, ne samo da neke periferne osobe s "ugledom rada i djela" iz prošlosti dobivaju glavnu riječ, nego dobivaju i nagrade za životno (tj. "životno") djelo. I što se tu može?
Kao pokretač organiziranja znanstvenih skupova o hrvatskim glazbenicima imate, vjerojatno, i uvid u to koliko su ti skupovi pomogli promicanju hrvatskih skladatelja. Koliko smo, dakle, poznati u svijetu sa svojim Papandopulom, Hatzeom, a koliko ste kao skladatelj uspjeli i Vi osobno?
Županović: Pa nije da nisu pomogli, ali ne onoliko koliko sam ja to očekivao. činjenica je da stanovit broj kolega (glazbenika) radije prepisuje stare (njima poznate ) izvore, nego da pročita ono što je danas o tome, sa stajališta suvremenog proučavanja te/takve problematike, napisano. I što onda da se kaže i očekuje?
Problem (jedan od) jest i činjenica da nastavnici naše Muzičke akademije u Zagrebu ne znaju strane jezike, pa nemaju niti kontakte s drugim akademijama u svijetu. Svojedobno je Ministar znanosti Rep. Austrije (dr. E. Busek) predlagao fuziju gracerske i zagrebačke Muzičke akademije, ali do toga nikada nije došlo (vidi: "Glasnik HDZ", 08. ožujka, 1991.). Možda zato što su upoznali našu sadašnju razinu (pa su zato uskratili i daljnje nostrificiranje muzičkih diploma iz Hrvatske)?
Županović: Mislim, na žalost, DA! I dodajem: profesori moje generacije (i oni raniji) nisu, možda, bili pedagozi, ali kao imena bili su respektirani i izvan one monarhističke Juge. Danas su (opet možda) bolji pedagozi, ali kao imena izvan Hrvatske (uključujući i moju malenkost) – dvojim da traju. I tu je "caka".
Muzikologija je, ipak, priznata u svijetu, a i diploma nema teškoća oko nostrifikacije. Gdje je muzikologija u domovini danas i što bi, možebitno, trebalo učiniti?
Županović: U Domovini je muzikologija još uvijek "roba DE LUX"! Što bi valjalo učiniti? Možda to da u vladine ministarske krugove uđe jedan borbeni muzikolog s političkim i stručnim pedigreom, pa da bar uzmuti vodu (da joj ne navedem pravo ime)!
Kako se osjećate kao priznati akademik koji je "prevalio" sedamdesetu godinu života?
Županović: U svoj današnjoj subjektivno/objektivnoj stvarnosti – umorno i sumorno. Glazbenim jezikom rečeno: u ozračju madrigala Gesualda da Venose (1560. – 1613.) MORO LASSO.
450) "Imamo Skjavetića", razgovor s dr. Lovrom Županovićem, u: "NAROD" 15.10.1996./35
"Na srcu mi je hrvatska glazbena baština"
Piše: Emil ČIĆ
Akademik Lovro Županović spada u red najvažnijih hrvatskih živućih muzikologa starije generacije, zajedno s akademicima prof. dr. Ivom Supičićem, prof. dr. Koraljkom Kos i prof. dr. Jerkom Bezićem. Rođen je 21. srpnja 1925. pa upravo slavi sedamdeset i pet godina života i četrdeset godina bavljenja muzikologijom (od 1960.) što je vezano uz istraživanje hrvatske glazbene prošlosti od 16. do 19. stoljeća. Na tom području objavio je više od 80, što znanstvenih što stručnih radova s kojima je sudjelovao na znanstvenim skupovima bilo u domovini bilo u inozemstvu (Brno, Bydgoszccz, Graz, Venezia). Prvi je u nas potakao organiziranje znanstvenih skupova o hrvatskim glazbenicima, a postavio je i izložbe o životu i djelu V. Lisinskog, B. Berse i B. Papandopula. Priređivač je kritičkih i studijskih izdanja (ukupno 18 svezaka), te nekih svezaka skladbi u ediciji Izabrana djela I. Zajca (1983., 1986., i 1993). K tome kao ilustraciju o važnosti Županovićeva djelovanja na polju hrvatske glazbene kulture dodajmo da je Županović začetnik, priređivač i urednik godišnje edicije (10 svezaka 1970.-1979.) Spomenici hrvatske glazbene kulture. Kao skladatelj Županović je dobio više internacionalnih nagrada, a najveći broj djela što ih je skladao pripada vokalnom području. Lovro Županović redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1991. godine, a u ovom razgovoru nastojali smo obuhvatiti neke najvažnije segmente njegovih pogleda i djelovanja.
Kako u ovim godinama iskustva i životne starosti gledate na prijeđeni životni put?
Ja sam po prirodi individualac. U životu sam praktički startao od ništice. Po obiteljskom nasljeđu imam stanovitu upornost, a potom sam u životu naučio da nakon kiše dolazi sunce, ali da u očekivanju sunca treba biti strpljiv. Sve što sam postigao rezultat je upornog rada (99%) i tek onda talenta (1%); sve zajedno postigao sam s mnogo strpljivosti. To me dovelo do (nazovimo ga tako) "konstruktivnog pesimizma": ako se nešto dogodi loše, to sam očekivao (pa nema mjesta izrazitom razočaranju); ako se, pak, dogodi dobro, onda je radost dvostruka. Pa ako se to događa u gotovo izmjeničnom slijedu, onda čovjek ogugla. Zato se u ulozi dobitnika i gubitnika osjećam kao u životnoj uvjetovanosti bez koje se ne može. Igrač sam koji i kad dobijanjem gubi, intelektualno profitira, i zato su sve životne igre za mene poticajne. To su koordinate s kojih danas gledam "na prijeđeni (svoj) put".
Tko je od glazbenika najviše utjecao na Vaš rad i Vaše poglede?
Od skladatelja dugo vremena nakon diplome u Zagrebu J. S. Bach i B. Bartok; od znanstvenika - baveći se muzikologijom - A. Vidaković i D. Plamenac: ovaj drugi u fazi svoga djelovanja u Zagrebu prije dolaska u SAD.
Zašto ste kao preokupaciju svoga životnog poziva izabrali baš glazbu?
Općenito uzevši, glazbu kao svoju preokupaciju nisam izabrao ja. To je bio rezultat čiste slučajnosti: nakon smrti moga oca (bilo mi je onda nepunih deset godina) moja majka - da bi korisno kanalizirala moje slobodno vrijeme - uputila me je na učenje glasovira (premda to glazbalo nismo imali u kući) u obližnji samostan časnih sestri dominikanki. Otada je počelo moje postupno "trzanje" na glazbu pa onda sve intenzivnije bavljenje njome, djelovanjem u rodnome Šibeniku (do odlaska na studij u Zagreb) kao orguljaš, dirigent omladinskih zborova te autsajderski skladatelj. To je bio nukleus koji je mojim dolaskom u Zagreb na studij počeo dobivati obrise ozbiljnog stručnog bavljenja glazbom.
Opće je poznato da je temeljni predmet Vašeg znanstvenog zanimanja hrvatsko glazbeno stvaralaštvo u prošlosti. Danas znamo da su krivotvoritelji povijesti sve hrvatsko nastojali proglasiti jugoslavenskim odnosno južnoslavenskim. Hoće li baština hrvatske glazbene kulture uspjeti davati svoj doprinos budućoj nacionalnoj svijesti Hrvata koji dolaze iza nas?
Nisam prorok, ali mi se hrvatska glazbena sadašnjost čini premalo atraktivnom da bi bila kakav-takav stimulans budućem mladom naraštaju Hrvata. Mnogo je toga svakodnevnog u međuvremenu ovladalo nama da bi ustuklo pred bilo kakvom i bilo kolikom "ekspanzijom" kulture. Ali "nigdar ni bilo da ni nekak bilo...." , pa tako ni ovaj moj odgovor ne mora ne doživjeti svoju modifikaciju.
Što kažete na prijedlog Ennia Stipčevića da se napusti dosadašnja hrvatska himna "Lijepa naša" i zamijeni nekom "suvremenijom"? Nije li to jedan drzak prijedlog koji govori o niskoj nacionalnoj i kulturnoj svijesti nekih nazovi hrvatskih intelektualaca, koji su k tome i muzikolozi pa bi trebali biti kompetentni?
Znate onu narodnu: "Što se babi htilo - to se babi snilo". Da je s tom idejom E. Stipčević izašao prije četiri godine kada se obilježavala 150 obljetnica hrvatske himne, smatrao bih je iskrenom, ažurnom te bi tada bilo uputno s predlagačem polemizirati. Sada mi taj prijedlog nikako ne izlazi "ironičnim" (termin E. S. u Hrvatskom Slovu od 04. 03. 2000.) nego "adaptiranim" novim (anacionalnim) prilikama, pa ga kao takav - u kontekstu odgovora Ljubice Štefan, objavljenog u Hrvatskom Slovu od 27. 02. 2000. - odbijam s indignacijom.
I pitam se: je li to onaj Ennio Stipčević koji se zajedno sa mnom godinama zalagao za afirmaciju hrvatske glazbene prošlosti - i nije li to - jer toj baštini in modo grosso pripada i "Lijepa naša" - sada njegovo distanciranje od svega što je do sada pridonosio oživljavanju te baštine?
Što mislite: zašto imamo tako malo nacionalno svjesnih intelektualaca?
Ljudi su ljudi i krvavi su pod kožom. U osnovi većina želi da im se nastojanje i uloženi trud u stjecanju položaja u životu što više isplati, tj. da dobiju što adekvatniju i prvenstveno materijalnu korist. Odatle pojava onoga što se u Dalmaciji kaže za takve osobe da su "sette bandiere", bez obzira koliko "nacionalno (bile) svjesne".
Prijeđimo na drugu temu: U svojim ste se istraživanjima dosta bavili svoji rodnim Šibenikom. Kako to da je Šibenik, uz Dubrovnik, imao tako intenzivan glazbeni život?
More je dobar vodič i posrednik među ljudima i narodima. Blizina Italije i veze s drugim zemljama učinile su hrvatske gradove na Jadranu vrlo važnim i prilično samosvojnim primjenjivačima i rasadištima svega što se u inozemstvu zbivalo, a posebice na području kulture. Tu su sudbinu do 17. stoljeća dijelili (uz Šibenik i Dubrovnik koje ste spomenuli) Rijeka, Zadar, Hvar i Split, i po tome ti gradovi postaju zapravo važna hrvatska kulturna središta tada razdijeljene Hrvatske u svemu, pa tako i u glazbi. Od 17. stoljeća težište se, međutim, postupno pomiče prema sjeveru: fenomen sve izdašnijeg sudjelovanja sjeverne Hrvatske u prilaganju hrvatskoj (glazbenoj ) kulturi postaje sve očitije da bi u 19. stoljeću pretvorilo taj dio zemlje u gotovo isključivi katalizator hrvatskih težnji i nastojanja na raznim područjima djelovanja naših ljudi.
Budući da je Julije Skjavetić važna pojava u Vašim istraživanjima i hrvatskoj kulturnoj povijesti, molim Vas da široj javnosti objasnite važnost ovog skladatelja iz 16. stoljeća...
O životu Julija Skjavetića (Giulio Schiavetti, Schiavetto) zna se vrlo malo. Opravdano je smatrati da je ponikao iz šibenske obitelji koja je u matricama krštenih odnosno umrlih, ubilježena hrvatskim prezimenom Schiauetich/Schauetich/Scauetich i čiji se pripadnici u tom gradu mogu pratiti od 1520. do 1697. godine. To onda dozvoljava - iako bez spoznaje o godini i mjestu rođenja (i smrti) - skladateljevo inkorporiranje u hrvatsku glazbenu kulturu, što je u naše vrijeme prihvaćeno i u inozemnoj stručnoj literaturi. Može se zaključiti da je rođen u Šibeniku između 1530.- 1535. i da je krajem osmog desetljeća možda mogao biti mrtav, po svemu sudeći izvan Šibenika, a na teritoriju Mletačke Republike. Skladateljstvo J. Skjavetića proistjecalo je iz dva izvorišta opće naravi: iz onog nizozemskih polifoničara i iz onog mletačkog. Pojedinačna navođenja prezimena mogla bi se svesti na Lassusovo i Da Palestrine, Janequina, a u smislu naslućivanja i L. Marenzija. Utjecaj nizozemskih polifoničara, jasno prisutan u motetima, u svjetovnim je skladbama amalgamiran kako s onim iz Mletaka tako i s umjetnošću pojedinačno navedenih autora. Uzme li se u obzir činjenica kako je Skjavetić te utjecaje, na kojima se kao glazbenik izobražavao, prilagođivao svom ljudskom i stvaralačkom habitusu, te stvorio nadahnuta samosvojna djela, značajke njegova skladateljstva ukazuju da je on u svom vremenu - tj. sredinom 16. stoljeća - bio zaista stvaralačka osobnost i u hrvatskoj i u inozemnoj glazbenoj kulturi. Stvorenim opusom pripadao je onoj skupini skladatelja koji su se probili u sam vrh onodobnog skladateljstva, te u njemu otada traju kao "jednaki među jednakim", npr. s Palestrinom i Lassusom. Ali s dopunom o većoj različnosti/različitosti u svjetovnim pa duhovnim skladbama od njih, što u slobodnoj interpretaciji znači i stanovitoj većoj stvaralačkoj samobitnosti od njihove. Živeći kao čovjek životom tipičnog pripadnika visoke (zrele) renesanse, Skjavetić je kao skladatelj ostavio djelo, u kojem određeni broj ostvarenja nedvojbeno predstavlja vrlo znakoviti prinos glazbenom Univerzumu. Na svjetovnom području (madrigali) to je posebice skladateljev svojevrsni "intimni" diptih što ga tvore "romantično" ustreptali madrigal Amor quanto fioria i zaljubljeničko "larmoajantski" madrigal Et oltr' al mio destin. Od moteta posebno apostrofiranje zavređuju O magna mysterium, Ego sum qui sum, Pater noster, Ave sanctissima Maria, Da pacem, Domine, Suscipe verbum.
Iz tiska je krajem 1999. izašla partitura oratorija Julija Bajamontija, hrvatskog skladatelja iz Splita. Prijenos sv. Duje (La translazione di S. Doimo). To djelo je u povijesti hrvatske glazbe vrlo znakovito. Zašto?
Pobudu za stvaranje tog djela - prvog po opsežnosti u hrvatskoj glazbenoj kulturi - Bajamonti je s literarne strne našao u jednoj staroj u narodu sačuvanoj dalmatinskoj legendi iz sedmog stoljeća, koju je on sam razradio u prikladan libreto za (kako je nazvao) "un componimento drammatico per musica ossia oratoriao" (dramski glazbeni sastavak ili oratorij). S glazbene strane pošao je od pozicija tekovina tadašnje (tzv.) talijanske opere serie i - što se tiče orkestra - A. Scarlattija. Sve zajedno rezultiralo je u cjelinu koja u osnovi posjeduje značajke temeljitosti i stvaralačke spontanosti. Djelo je u naše vrijeme izvedeno 1969. u glazbenoj redakciji A. Klobučara. Sada sam ja za izvedbu na Varaždinskim baroknim večerima 1999. tu redakciju - rađenu na temelju nepotpunog orkestralnog materijala - dopunio uvidom u izvornu partituru skladatelja (autograf), koji mi je naknadno ( na kratko vrijeme) bio dostupan. Tako je sada objavljena partitura, u stvari, izvornik tiskan s manjim retušima, od strane Klobučareve i moje malenkosti, koje su bile nužne u priređivanju/osuvremenjivanju djela iz prošlih vremena. Inače, Bajamonti - kao Splićanin 18. stoljeća, odgojen i obrazovan na izvorima talijanskog podrijetla - ostao je dosljedno naš, očitujući to, npr., i jednom ne tako beznačajnom pojedinošću: nazvao je hrvatski jezik "našim jezikom" ("La linqua nostra")!
Vi imate uvid u cjelokupnu hrvatsku muzikologiju i glazbu. Što je još ostalo neistraženo?
Hvala na komplimentu, ali niti sam imao niti imam "uvid u cjelokupnu hrvatsku muzikologiju i glazbu". Ono što mi je znano jest "kap vode u Sahari". činjenica je da je posebno moja (muzikološka) generacija - inicirana prije istaknutim "voditeljima"- ostvarila svođenje mnogih "bijelih mrlja" u postojanju hrvatske glazbene kulture, posebice od 16. do (uključivo) 20. stoljeća na mnogo manju mjeru. Ali je činjenica i to da mnogo toga još uvijek "stoji u zraku" i ostaje u zadatak našim nasljednicima. Ja bih, recimo, želio doživjeti objavljivanje ovih djela koje sam poodavno priredio za tisak: - T. Cecchini/o I (op. 14); II (izbor iz opusa 19, 21, 23)
- J. Skjavetić, Vokalne skladbe II (madrigali i gregeske)
- J. K. Wiesner von Morgenstern (Tri skladbe; jedna od njih je u redakciji I. Gjadrova)
- IV. izdanje Citharae octochordae (dva sveska, timski rad, za tisak priredili fra I. Špralja i L. Ž.)
Tome dodajem i nekoliko svojih knjiga, od kojih je dobar dio dovršen u većoj ili manjoj mjeri. Ali - kako stvari stoje - to će ostati moja neostvarena pia desideria s jedinom mogućom iznimkom koja se odnosi na Citharu octochordu.
Nedavno je izveden Vaš musical "Život nije san". Kako je nastao i zašto?
To djelo radio sam 1997/98 godine i u verziji za soliste uz glasovir prezentirao sam ga 12.01. ove godine u prostorima Društva zagrebačke klasične gimnazije. Izveli su ga u koncertnoj verziji, bez zborova, solisti Zagrebačkog opernog studija pod vodstvom prof. Antuna Petrušića. U stvari, djelo sam napisao suočen s tragedijom invalida Domovinskog rata, za boravka u Varaždinskim toplicama, pa sam na libreto Carmen Kukuljević Sakcinski udate David, stvorio djelo temeljeno na sudbini dvoje stvarno postojećih protagonista (ali sa izmišljenim imenima): invalida u kolicima Miše i njegove bolničarke i dragane Sunčane, kojih ljubav - rastrzana dilemama - konačno doživljava sretan ishod. Glazba je protkana , kako mislim, prijemljivim melodijama, koje su već na praizvedbi naišle na topao prijem brojnih slušatelja. To je istaknuto u recenzijama u Večernjem listu i Vjesniku, te posebice u opširnom prikazu što ga je u Hrvatskom Slovu objavila Branka Hušnjak. Djelu, za sada u navedenoj verziji, predstoje još daljnje izvedbe tijekom ove godine (Druga je izvedba bila 13.01. u osnovnoj školi Dugave, u organizaciji Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata grada Zagreba i Zagrebačke županije, a treća i četvrta uslijediti će najvjerojatnije još ovoga mjeseca).
I što dalje?
Dragi kolega Čić, ja na svojim leđima nosim 75. godinu života. Nosim je sve intenzivnije sa spoznajom iz madrigala Carla Gesualda da Venose (1560.-1613.) kojem početni stih glasi Moro lasso (Umirem umoran/skrhan). Jer su moje fizičke okolnosti sve više takve da to geslo postaje sve aktualnije iz dana u dan. Preostaje očekivanje ispunjenja one Shakespeareove "Ostalo je (će biti) šutnja".....
Na srcu mi je hrvatska glazbena baština, Akademik Lovro Županović, interview, u: "Hrvatsko Slovo",17. 03. 2000/256
|
|
