Sadržaj:
- Zapis o prijateljstvu (Milan Milošević)
- Jozef (Sanja Pilić)
- Oponašajući ježića (Nada Iveljić)
- Je li ovo smiješna priča (Sandra Ružić Čajavec)
- Sjajna nit (Stjepan Lice)
- Moraš (Sandra Ružić Čajavec)
- Mala morska priča (Petra Tomljanović)
- Krumpirska priča (Ivan Tomičević)
- Nestašni trokut (Sanja Polak)
- U mravinjaku (Milan Milošević)
- Prepoznavanje tragova (Nada Iveljić)
- Bilježnica s ušima (Ivana Radić)
- Televizijske gliste (Vlasta Vuk)
- Moji leptiri (Nada Zidar Bogadi)

ZAPIS O PRIJATELJSTVU

Neki kažu da je čovjekov najbolji prijatelj - pas.
Neki drugi opet kažu da je knjiga najbolji prijatelj.
Prijatelji su i knjige i psi, ali i jedne i druge treba platiti, pogotovu ako su, knjige tvrdo ukoričene, a psi rasni.
Ali postoji prijateljstvo koje se ničim ne može platiti.
Ima ljudi koji ga pokušaju kupiti, a onda shvate da više nikada neće doći do njega.
To prijateljstvo jedino se može uzvratiti prijateljstvom.
To je i najbolje prijateljstvo. To je prijateljstvo medu ljudima.
Milan Milošević

JOZEF

Jedan se dječak zvao Jozef. Imao je naočale. Debele. I nije naročito vidio
I zato je bio pomalo nespretan. I pomalo nesretan.
Pomalo zamišljen. Miran.
A kada je netko miran svi misle da je zadovoljan.
A kada netko izgleda zadovoljno svi misle da je sretan. To je dobar dječak, rekla je učiteljica.
Vrlo dobar, dodala je mama. Najbolji, rekao je ujak.
Jozef je bio dobar zato jer nikoga nije gnjavio.
A kada netko ne gnjavi onda ga se i ne zamjećuje. Jer je sve u redu.
Jer je dobrota dosadna za promatranje. Nitko s Jozefom nije imao problema.
Jozef je jedino imao problema sam sa sobom. Bio je tužan, a to nitko nije vidio.
Bio je previše miran da bi to pokazao. Bio je previše šutljiv da bi to rekao. Bio je previše stidljiv da bi to otkrio. Svi su mislili kako je Jozef vrlo sretan.
Gledali su ga posve zdravim očima i nisu vidjeli.
I što se desilo s Jozefom?
Ništa posebno.
Završio je u jednoj pomalo tužnoj priči koja vas moli, vas koji je čitate, da se povremeno okrenete oko sebe i pogledate ne nalazi li se u vašoj blizini kakav Jozef.
Netko tko je tužan, miran, šutljiv, stidljiv.
Netko tko bi htio biti vaš prijatelj, a boji se to reći. Učinite prvi korak. Svi ljudi trebaju prijatelje samo Jozef ne zna kako da ih nađe. Zato vi pronađite Jozefa.
Sanja Pilić

OPONAŠAJUĆI JEŽIĆA

Iva je odjednom postala samovoljna i prkošljiva. U igri uvijek mora biti u pravu, ističe sebe a druge djevojčice omalovažava; ne pokazuje razumijevanje nego ih bocka zajedljivim primjedbama. Takva je otkako želi biti glavna, u svemu najbolja.
To je djeci dosadilo. Odvratiše se od nje, i Iva ostade sama. Nema se s kime igrati. Kad se potužila mami da je dječaci i djevojčice u dvorištu i razredu izbjegavaju, mama, koja je primijetila njeno ponašanje ali se nadala da je prolazno, umjesto odgovora ispriča joj priču.
- Slušaj dobro! - reče. Pričat ću ti o nevolji jednog ježića. On je, zalutavši, zvao u pomoć šumske stanovnike. Odazvaše se mnoge životinjice, od zeca i hrčka do krilatih ptičica. No, ubodene, ubrzo se razbjegoše.
Luta ježić, ne zna se vratiti u svoj brlog pa od muke plače.
Naposljetku se smilio sovi. Ne slijećući s grane; mudrica ga ovako posavjetuje: "Ako želiš da ti netko od nas priđe, uvuci bodlje!"
"O, hvala na savjetu. Kako se prije nisam toga sjetio!" radosno usklikne ježić.
"Osim toga, odozgo sam vidjela odakle si došao", nastavi sova i krilom mu pokaže smjer kojim treba ići.
Ježić je putem sreo mnogo životinjica. Sve su prihvatile njegov poziv na igru čim je uvukao bodlje.
Dovršivši priču, mama upitno pogleda Ivu.
- Razumjela sam pouku, nasmije se Iva. - Kad zloću zamijenim blagošću, i djeca će se rado igrati sa mnom. Potom pridoda oponašajući ježića: - Kako se toga nisam prije sjetila!
Nada Iveljić

JE LI OVO SMIJEŠNA PRIČA?

Jedna je djevojčica, a bijaše lijep; plavetan dan, skakutala ulicom. Pogled joj je lutao posvuda okolo, samo ne na pločnik. Tako nije primijetila izbočinu na ispucalom asfaltu. Posrnula je i pala. Kosa joj se rasplela, suknjica zaprašila, suze poletjele niz trepavice.
Gledala to dva dječaka, u dokolici naslonjena na obližnju vežu. Nisu se obazirali na slane kapljice u trepavicama. Sjajno su se zabavljali, smijući se djevojčičinom padu. Nedugo potom, jednoga od njih pozove mama na objed. Dok je trčao prema svojoj kući, jedna je gospođa, zalijevajući cvijeće na prozoru trećeg kata, izlila višak vode na ulicu. Dječak je u trenu postao mokar kao da se upravo tuširao. Zajedno s odjećom. Nije plakao. Bio je ljut.
Gledale to tri djevojčice, koje su preko puta igrale "gumi-gumi". To im je bilo toliko smiješno pa su se morale uhvatiti za svoje male trbuhe. Nisu zamijetile nemoćnu ljutnju u dječakovim očima, nego samo njegovu mokru i slijepljenu figuru usred vedra dana.
Jedna od tih djevojčica posebno se dugo smijala tome prizoru. Kad je bio njen red preskočiti na suprotnu stranu, ona, ne pazeći, ispusti povisoko rastegnutu gumu. Guma je prerano odskočila i zapekla djevojčicu posred nosića. Tu suze nisu ni pitale smiju li se pojaviti. Jednostavno, prelile su se prije negoli se djevojčica uspjela iznenaditi.
Vidjela to djevojčica s početka priče. Oprezno je prišla ozlijeđenoj djevojčici, pružajući joj mirišljavu papirnatu maramicu. Znala je kako ovoj djevojčici maramica neće ublažiti bol, ali barem će joj mirisati ljepše ispred ranjena nosića. I nije se smijala. Nema ničega smiješnog kada boli, ma kako to smiješno izgledalo.
Sandra Ružić Čajavec

SJAJNA NIT

Čim je malena ribica proplivala, stara mudra riba počela joj je otkrivati svijet u kojem će živjeti. Plivajući uz nju, zaštićena njezinom blizinom, upoznavala je podvodni morski svijet.
Upoznala je sve stanovnike mora, raznovrsne ribe i biljke. Dobrohotne stanovnike mora upoznavala je iz neposredne blizine, a one koji se nisu doimali prijateljski raspoloženi, s razumne razdaljine. Upoznala je i hridi i pećine skrivene medu njima, izvore svježe vode koji su se probijali u more u blizini njezine obale i predmete koji su tko zna otkuda stigli u morski svijet.
Malena je ribica bila oduševljena svijetom koji je upoznavala. Bila je zanesena njegovom ljepotom i gostoljubivošću. No, odjednom ugleda jednu dugačku sjajnu nit koja se odnekud spuštala u more. Na njezinu je kraju bilo ovješeno nešto nalik hrani. Htjede iz bliza promotriti što je to, no stara je mudra riba zaustavi:
- Nikada se i ni zbog čega ne primiči ovakvim nitima bez obzira na to kakva je zamamna ljepota o njih ovješena. One bi te, nakon kratko trajnog zadovoljstva, istrgnule iz ovoga svijeta i grubo usmrtile.
Dok je malena ribica još slušala što ~ joj stara mudra riba govori, neka se ~ oveća riba primakne niti i pokuša trzajem otkinuti ono što je o nju bilo ovješeno. U taj čas iščeznu i nit i riba.
Malena je ribica prestravljena promatrala što se događa. Kada se pribrala, upita mudru staru ribu:
- Zar ona nije ništa znala o ovome što si mi govorila
- Znala je - sa žaljenjem potvrdi stara mudra riba - ali je primamljivost niti nadjačala njezino znanje i iskustvo. Ti nikada nemoj na to pristati. Nemoj dopustiti da te trenutak nepromišljenosti i ludog zadovoljstva otme iz tvoga svijeta i odvede na put bez povratka.
Stjepan Lice

MORAŠ

Nestašna Vještica domogla se Glavnog čarobnog štapića i silno je željela dodvoriti se njime djeci. Iz svojega, nikome poznata, šumskog dvorca, mrmljajući čarobne riječi, u trenu je ukinula svako "MORAŠ". Tako više nije postojalo: MORA~ napisati zadaću, MORAŠ uvježbati tablicu množenja, MORAŠ naučiti pjesmicu napamet, MORAŠ oprati ruke (sad, poslije i u međuvremenu), MORAŠ ovo i MORAŠ ono...
Ta čarolija (jer Nestašna Vještica bijaše početnica) prvo je pala na Ninu. Tako se Nina silno iznenadila kada je učiteljica sljedeći dan kazala: - Djeco, napišite zadaću iz prirode! Svi osim Nine, Nina ne mora! Na satu matematike dovršili su cijelu tablicu množenja i učiteljica reče: - Dječice, imate tjedan dana za uvježbati tablicu! Naravno, svi osim Nine, Nina ne mora. - Sada su svi učenici već zavidno gledali Ninu. Da stvar bude gora, veliku pjesmicu iz čitanke morali su do petka naučiti napamet. Dakako, svi osim Nine, Nina ništa ne mora!
Nininu čuđenju nije bilo kraja kada se nakon nastave vratila kući. Prvi put, otkako pamti, baka nije izrekla onu svoju čuvenu rečenicu: "Ah, došla si, zlato! Požuri jer ručak je na stolu i ne zaboravi oprati ruke!"
I Nina se prepustila. Nije napisala zadaću, nije naučila tablicu množenja, nije znala pjesmicu, a ruke su je već svrbjele od nečistoće: Bila je oslobođena svih obveza, ništa više nije morala, pa ipak, osjećala se nekako isključenom, osjećala se neznalicom i osjećala se prljavicom. Pa reče sama sebi: - Ne MORAM, ali HOĆU! - i baci se na posao.
U međuvremenu Nestašna je Vještica uhvaćena u nestašluku. Glavna joj je kazala: - Ti se MORAŠ naučiti obuzdavati, MORAŠ još mnogo učiti želiš li postati dobrom vješticom i, iznad svega, MORAŠ shvatiti kako je od svake čarolije jači zdrav razum!
Sandra Ružić Čajavec

MALA MORSKA PRIČA

Helena je bila školjka koja je živjela u jednoj uvali negdje u Jadranskom moru. Izvana je bita pomalo hrapava, a iznutra je imala divne glatke ljuske čije su se boje presijavale i sličile na dugu. Živjela je spokojno. Po cijele dane je drijemala u pijesku i uživala. Samo bi ponekad otvorila svoje ljuske i progutala ponešto hrane.
Imala je najboljeg prijatelja Viktora. On je bio rak. Imao je jaka kliješta kojima bi mogao zgrabiti svakoga tko bi želio nauditi Heleni. Osim toga, Viktor je stalno lutao okolinom, pa je vidio i čuo sve novosti koje su se dogodile u uvali. Helena je željno očekivala Viktora da joj ispriča novosti.
- Dobro jutro Viktore! Što ima novoga? - pitala je Helena.
- Imam jako loše vijesti za tebe Stiglo je ljeto i u našu uvalu je došlo mnogo kupača. Stalno viču, plivaju i rone po uvali. Ovdje život postaje nespokojan. Samo mi treba da me netko ulovi. Ja napuštam uvalu! - rekao je Viktor.
- Viktore ako odeš tko će me štititi? Sigurno će me netko od znatiželjnih kupača uzeti. -jecala je Helena.
- Mogli bi i mene uloviti. Moja kliješta nisu više dovoljno jaka za obranu. Osim toga, život mi je jako drag!
Zbogom Heleno! Možda se ipak sretnemo nakon ljeta. - govorio joj je Viktor na rastanku.
Helena je ostala sama u suzama. Znala je da će je kupači pronaći u pijesku i uzeti.
To se nažalost i dogodilo. Jedan ju je ~dječak pronašao i odnio kući. Sada Helena stoji na njegovoj polici, tužna bez svoje morske uvale.
Petra Tomljanović

KRUMPIRSKA PRIČA

Živjela u polju dva krumpira. Živjeli su sasvim dobro i ništa im nije nedostajalo. Sunce je grijalo zemlju i bilo im je toplo. Kiša se s vremena na vrijeme brinula da ne budu žedni.
- Znaš - rekao je prvi krumpir jednog dana - želim postati netko i nešto u životu. Želim postati najveći krumpir na svijetu.
- Kako hoćeš. Meni je dobro i ovako malenom - rekao je drugi.
I tako je prvi krumpir počeo rasti. Trudio se iz sve snage i dobro mu je išlo. Rastao je naočigled. Drugi krumpir ga je gledao i ponekad upozoravao da ipak ne bi trebao pretjerivati. Prvi mu se smijao uživajući u svojoj veličini i za dokaz svoje moći porastao još malo.
Otkrili su ih krajem ljeta. Prvom su se divili i hvalili ga. On se od prevelike sreće upinjao narasti još malo. Zatim su ga mjerili, vagali, fotografirali i na kraju odnijeli. Drugog su bahato bacili u polju na stranu govoreći:
- A što ćeš nam ti kad si tako malen da ni pod zub ne staneš. Malen krumpir bijaše zadovoljan. Tu je našao drugi krumpir svoje veličine, pa se odmah sprijateljiše. Bilo im je lijepo. Pričali su šaljive priče i bijahu veseli.
Jednog dana vjetar je odnekud donio u polje list novina. Krumpirići su na slici vidjeli svog znanca i saznali da je stvarno postao najveći krumpir na svijetu. Na kraju su pročitali koliko su porcija pomfrita uspjeli ispeći od njega. Bilo im je žao velikog krumpira. Vidjeli su da biti velik i slavan ne znači i biti sretan.
Ivan Tomičević

NESTAŠNI TROKUT

U Ivorovoj bilježnici živi plavi trokut. Vrlo je zaigran i nestašan. Često iznenadi Ivora svojim nestašlucima.
Jednog jutra šetao trokut bilježnicom i razgovarao s ostalim geometrijskim likovima. Veoma mu se svidio zeleni kvadrat.- Kako si ti lijep! I ja bih želio izgledati kao ti.
- Nema problema - rekao je kvadrat i jako ga povukao za lijevo uho.
- Evo, malo boli, ali sada izgledaš baš kao ja!
I zaista, trokut se pretvorio u kvadrat. Tako pretvoren bio je sretan samo nekoliko minuta. Na lijevoj strani bilježnice ugledao je crveni krug.
- Ti si ljepši od kvadrata. Želim biti kao ti!
- To je bar jednostavno. Trebaš se samo jako, jako zavrtjeti - objasnio mu je krug.
I zaista. Za nekoliko trenutaka postao je pravi pravcati krug.
U tom obliku sreo se s tri dužine. Svaka dužina željela ga je samo za sebe. Kako se nisu mogle dogovoriti čiji će biti, počele su ga navlačiti. Svaka na svoju stranu. I tako je kvadrat-krug ponovno postao trokut
- Što mi je to trebalo? - pitao se trokut. - Vrti mi se u glavi, boli me uho i noge ne osjećam. Dužine su me pošteno navukle.
- Tako ti i treba kada želiš biti ono što nisi - rekao je Ivor i zatvorio svoju geometrijsku bilježnicu.
Sanja Polak

U MRAVINJAKU

Ovo mi možda nećete povjerovati, ali zaista se ovako dogodilo.
Dugo vremena je trajalo prikriveno negodovanje medu stanovnicima mravinjaka. Tih nekoliko milijuna malih radinih stanovnika nikako nije moglo prihvatiti ponašanje jednog njihovog člana. Što je to zapravo s njim bilo?
U krevet je redovito odlazio prvi, a iz kreveta izlazio zadnji. Kod jela je uvijek tražio još, a da zlo bude još veće, radio je najmanje od svih. Ako su prenosili zrna žita ili mrvice, obavezno je uzimao najmanje komadiće. Ako je pak u nekoj grupi morao pomoći oko nekog većeg komada, uvijek se postavljao tamo gdje će na njega pasti najmanji teret.
Medu mravima je iz dana u dan rastao nemir. Jednog dana, nakon završetka posla, odlučili su održati sastanak. Niti najstariji stanovnici nisu pamtili kad je zadnji održan.
Vijeće starih mrava povuklo se u jedan hodnik da bi riješilo ovaj slučaj. Imali su probleme pri odabiru članova u Vijeće, budući da ni jedan od njih nije pouzdano znao dan svoga rođenja, a nisu imali ni službenika koji bi takve podatke bilježio. Zadnji pokušaj da osnuju takvo radno mjesto propao je, jer se nijedan mrav nije htio prihvatiti tog posla. Svima se činio ponižavajućim. Ali i taj su problem brzo riješili, jer je slučaj bio neodložan, a ni vremena za gubljenje nisu imali.
Dugo su vijećali. Odluka je bila jednoglasna: njihov drug je teško obolio od ljenitisa i nužno je odmah početi s terapijom.
Terapiju su počeli provoditi već sutradan. S bolesnim mravom nitko nije htio progovoriti ni riječi. Svi su ga se klonili, izbjegavali i odvraćali pogled od njega.
Usamljeni mrav je ubrzo postao svjestan situacije u kojoj se našao. Nije mu bilo lako podnositi toliku samoću, a živjeti među tolikim milijunima. Jedne noći nikako nije mogao zaspati. Donio je odluku da izmjeni svoj položaj.
Ujutro je prvi bio na nogama. Cijeli dan je radio usporedo s ostalima, a uvečer, kad su svi bili u mravinjaku, glasno je objavio svoje ozdravljenje. Svima je laknulo. Ponovo su ga prihvatili na opće zadovoljstvo cijelog mravinjaka.
I to se događa, medu mravima.
Milan Milošević

PREPOZNAVANJE TRAGOVA

Kišno poslijepodne. Tomica ne može u dvorište, u stanu više ne zna čime bi se igrao. Zadaću je napisao, a sve što uči u drugom razredu zna, ili barem misli da zna.
Djed je zadrijemao u naslonjaču čitajući "Lovački glasnik" koji mu ispadne iz ruke. Tomica podigne časopis s poda, pogleda ga i primijeti u njemu članak o tragovima životinja. Iscrpno se navodi kakvi su i kako ih razlikovati, u prilogu je mnogo crteža. "Veoma zanimljivo", pomisli Tomica. Sve je pročitao čekajući da se djed probudi, a onda ga zamoli da mu priča o tragovima. Kao stari lovac on ih može prepoznati lako poput Indijanca. Pokazujući mu crteže, a rukom pokrivajući potpise ispod slika, provjerio je njegovo znanje. Bez zabune djed je pogodio kome pripada svaki otisak šapa, papaka i kopita. Bila je to prava igra prepoznavanja tragova u kojoj je osvojio sve moguće bodove.
- Ljudi nose cipele, stoga su njihovi tragovi slični - izvali Tomica.
- Bez brige! Da detektivi umiju očitati različite otiske obuće, mogao si vidjeti u krimićima na televiziji - primetne djed i nastavi:
- Kad si već spomenuo trag koji ostaje iza ljudi, ja ponajprije pomišljam na onaj koji ostavljaju u svojim djelima. Taj je važan! Svaki čovjek ostavlja neki trag, barem u srcu svojih najbližih. I ne mora za to biti genije kao Salk ili Einstein, dovoljno je da za života bude pošten i dobar.
Djed je igru pretvorio u ozbiljno predavanje.
"Uvijek me želi poučiti", otpuhne Tomica. No, sam sebi je priznao da ga se pouka dojmila, zapamtit će je i o njoj razmišljati. Jer, ako prolazan trag ostavlja i najmanja životinja, onda se i on mora potruditi da djelima iza sebe ostavi onaj daleko vredniji i trajniji koji je dostojan čovjeka.
Nada Iveljić

BILJEŽNICA S UŠIMA

Zašto svi govore Mislavu da njegove bilježnice imaju ~ uši?
Ušima čujemo. Što bilježnica sluša?
Sluša ona, sluša učiteljicu kad Mislav spava na svojim ušima.
Sluša ona, sluša mamu kad ona govori kako ruke đaka moraju biti spretne.
Sluša ona, sluša tatu kad on tvrdi da bilježnica nije nogometna lopta.
Sluša ona, sluša Mislava kad iz nje kida list po list za lađe i zrakoplove.
Eto, zato su joj potrebne uši. I imat će ih tako dugo dok Mislav ne nauči slušati.
Ivana Radić

TELEVIZIJSKE GLISTE

Poznavao sam tog blijedog dječaka. Uvijek je zurio u televizor i igrao video-igre. Bio je mršav i nespretan, jedva je trčao po igralištu kada bi igrali nogomet. Ali zato je sebe nazivao super majstorom za kompjuterske i video-igre.
Hubertino kaže da onaj koji dugo gleda televizijski program dobiva televizijske gliste. To su gliste koje normalno žive u televizoru. Kad jako, jako dugo gledaš TV-program, televizijske gliste te uspavaju i uđu ti pod kožu. Kad se probudiš sve ti izgleda kao prije. Ali nije! Ali nije! Poslije toga ti još više voliš da gledaš televiziju, ne možeš spavati, ne želiš propustiti nijednu reklamu, nijedan film, gledaš čak i televizijske dnevnike. Povremeno te zasvrbi stražnjica od dugog sjedenja, a ti nemaš pojma da su to u pitanju TV-gliste. Tako ti prolazi vrijeme . . . U školi ništa drugo ne pričaš nego samo o onome što si gledao na televiziji. Roditelji te, tjeraju na: spavanje, a ti se , stalno dereš: Hoću gledati televizor!
Djeca zaražena televizijskim glistama imaju malo prijatelja jer su stalno u kući. Često su im prijatelji ona djeca koja su također zaražena spomenutim glistama: Tako oni zajedno sjede pred TV-ekranom i uživaju. A televizijske gliste su presretne…
- Koji je lijek protiv tih glista? - zapitao sam Hubertna.
- Jednostavan - odgovori on.
Televizijske gliste ne vole trčanje, skakanje, plivanje, vožnju na biciklu, pjevanje, ne vole ići u dućan. Ne vole. igrati graničara, nogometa, ne vole ni knjige ni slikovnice. Kad dođu u vrt padaju u nesvijest Ako odeš na izlet na kakvo brdašce i udišeš svježi zrak, televizijske gliste jednostavno nestanu iz tvoje pameti. Poneke se od njih pretvore u obične kišne gliste i .nastavljaju živjeti u zemlji. Tamo one rahle zemlju i tako pomažu biljkama. Moglo bi se reći doprinose razvoju poljoprivrede i uopće im ne pada na pamet da se hvale da su bile televizijske gliste.
Vlasta Vuk

MOJI LEPTIRI!

Na satu likovnog odgoja crtali smo leptire. Moji su bili najšareniji: ljubičasti na bijele točkice, žuti s crvenim prugicama, bijeli s nacrtanim plavim krugovima umjesto očiju.
- Učiteljice, ovakvi leptiri ne postoje! - bunio se Krešo vireći preko ramena u moj crtež.
- Ja imam kod kuće mrežicu za hvatanje leptira.
Prošlog vikenda moj je otac bio u lovu na fazane, a ja u lovu na leptire. U ovom kraju ima najviše leptira kupusara. Nađe se i pokoji žuti ali nijedan nije ovakav, šaren! Vjerujte mi, ja ih satima promatram povećalom.
- Kako, zar ti ne pobjegnu - čudila su se djeca.
- Ne kad su pribadačom pričvršćeni...
- Pa to su onda mrtvi leptiri! - rastuže se djevojčice. I skoro su zaplakale.
Tada mojoj klupi priđe učiteljica i podigne moj crtež pokazujući ga učenicima.
- Ovakvi čarobno lijepi leptiri, leptiri iz mašte, ne hvataju se mrežicama. Oni dolete sami. Ponekad...
Nada Zidar Bogadi