|
105
GODINA OSNOVNE ŠKOLE "STJEPAN RADIĆ" U TIJARICI.
105
MI JE GODINA TEK...
"TIJARICO
MOJA DUGA I ŠIROKA, JA TE VOLIM KO ZJENICU OKA!"
napisa
jedan bivši učenik naše škole i tako ukratko opisa veličinu Tijarice
i pjesmom pokaza svoju ljubav prema tijaričkim zaseocima, koji su, kako
kaže jedna stara legenda poredani u krug
poput dragulja u tijari, odnosno (papinskoj?!) kruni po kojoj je,
(budući postoje zapisi da je u davna vremena na njenim prostorima
stolovao i pomoćni biskup iz Salone, pa otuda i veza s papom) vrlo
vjerojatno Tijarica i dobila ime!
Poznato je da su na njenim prostorima živjeli Iliri o čijem životu
svjedoči devet poznatih
ilirskih gradina. A da su poslije njih došli i Rimljani svjedoči
Rimnica, brdo kojim je prolazila rimska cesta iz unutrašnjosti prema moru
i na kojem se i danas ako samo malo zagrebete po površini, vrlo lako mogu
pronaći ostaci starih rimskih posuda, ali i ostataka iz ilirskog
razdoblja. Da je tome tako svjedoče i nalazi iz Tijarice i slika
najpoznatije tijaričke gradine iz vremena Ilira zvane Vrgočev kuk koji
se nalaze u muzeju Cetinskog kraja u Sinju.
Postoje
još mnogi neistraženi detalji o tijaričkoj prošlosti, koja je po svemu
sudeći bila slavna, a
danas vrijedna pozornosti i detaljnijeg istraživanja arheologa i drugih
stručnjaka, čemu se u skoroj budućnosti iskreno nadamo!
No
posvetimo se, barem onoj poznatoj povijesti tijaričkog školstva.
Dakle, Tijarica je duga
cca 13 km, a široka 7 km! (otprilike, od Trilja do Sinja, op.a.)
I danas je prometno teže, pogotovo u zimskim mjesecima, povezati
sve tijaričke zaseoke, a kamoli u davna vremena bez automobila i svih
sredstava moderne komunikacije.
No bez
obzira na nedovoljnu povezanost među naseljima, svijest o potrebi školovanja
djece rodila se u Tijarici jako davno. Ako je suditi po crkvenim zapisima,
prvu školu u Tijarici osnovao je 1902. godine, dakle prije 105
godina, tadašnji tijarički župnik, don Ivan Vozila koji je bio
rodom iz Trogira. On je, naime, otvorio prvu školu u župskoj kući za
određen broj djece, a koliki je to broj nije poznato. Sudeći po crkvenim
kronikama, don Ivan je bio jako plemenita i humana osoba. Pomagao je
svima, a pogotovo siromašnim obiteljima, pa je tako u župsku kuću
smjestio i kao skrbnik brinuo o
nekoliko djece bez roditelja. Na žalost, umro je vrlo mlad, u 33. godini
od posljedica smrzavanja, a smrzotine je dobio
revno obilazeći umiruće
i bolesne na jednom putu u Kamensko nakon čega je, mjesec dana kasnije
umro, o čemu vrlo emotivno piše njegov nasljednik, don Miho Kalebić, a
čitatelj pritom ne može, a da ne pusti suzu za jednim velikim čovjekom.
Nakon
smrti don Ivana Vozile, škola se, 1912. godine otvara u privatnoj kući
Petra Bradarića. Nju su uglavnom pohađala djeca iz Gornje Tijarice
što je sasvim razumljivo iz već gore spomenutih razloga; velika
udaljenost od pojedinih zaselaka i sl. Školska dokumentacija ove škole
uništena je tijekom II. svjetskog rata.
U Donjoj se Tijarici na predjelu zvanom Čajer, 1945. godine, u
kući Zvonka Žapera otvara škola
za Donju Tijaricu. Inače u Gornjoj i Donjoj Tijarici povremeno, nakon
rata djeluju šestogodišnje i četverogodišnje škole. U
školskoj godini 1956./1957. otvara se u Tijarici Donjoj na
predjelu Tarabnik, još jedno pomoćno odjeljenje škole Donje Tijarice
koju pohađaju djeca zaseoka Klištine i Vrandolac (Tokići, Čovići
i Omrčeni) kada NOO Trilj (Narodnooslobodilački odbor, op.a.) donosi
odluku da se na istom mjestu otvori osmogodišnja škola. Rad u ovom
odjeljenju započinje učiteljica Anica Kuzminski, a nastava je
organizirana u prostorijama Zadružnog doma, smještenom u središtu
Tijarice gdje se nalazi i crkva. Tu su nastavu pohađali učenici već
spomenutih zaselaka, te učenici viših razreda Gornje i Donje Tijarice.
Tako su djeca koja su završavala šestogodišnju školu u Gornjoj
Tijarici nastavljala školovanje u sedmom razredu na Tarabniku. Zanimljivo
je da je škola radila u svega dvije učionice. Školska spomenica navodi
da škola, citiram "…nema već jednu školsku ploču, a učila nema
nikakvih!..." U ovu školu tada dolaze učitelji Anđelko, koji je
bio i upravitelj škole te Nevenka Pezelj, a 1959. godine dolazi učiteljica
Nazlić Anđelka koja započinje predavati i francuski jezik. Važno je
spomenuti da je, iste godine,
točnije, 1. 05. 1957. godine, Tijarica dobila telefonsku vezu
sa svijetom! Naime, mjesna pošta dobiva prvi telefon što je u to
vrijeme u mnogim drugim mjestima bio samo san. Autor
Spomenice navodi i podatak da su na kraju školske godine 1958./59. svi
polaznici završili osmi razred, dakle prvu osmogodišnju školu u
Tijarici, a uz pomoć zadruge priređen je zajednički ručak kojem su
prisustvovali svi učenici, nastavnici, predstavnik zadruge i kako reče
autor,... "i komandir stanice milicije u Tijarici".
Također je tijekom ove školske
godine donijeta odluka da škola "Tijarica-Tarabnik" preraste u
Centralnu školu kojoj se pripajaju škole u Tijarici Gornjoj, Donjoj i
Strizirepu, a u šire upisno područje ove škole spadaju i škole u
Ljutu, Voštanima, Rožama i Kamensku.
Na početku
školske godine 1959./60. u školu dolazi, citiram, "...svršeni
gimnazijalac Pocrnja Marko" kada su uvedene i slobodne aktivnosti
"dramska sekcija i radna brigada". Radne brigade počinju krčiti
zemljište u blizini škole i to je početak budućeg školskog vrta.
1960. godine u školu kao učitelj
dolazi Nediljko Šipić iz Vedrina, a Marko Pocrnja odlazi na Ekonomski
fakultet. U
školskoj godini 1961./62. u
školi je nadograđena zbornica i prostorija za upravu, a škola po
prvi put ima čistačicu-podvornika. Na kraju škoske godine iz škole
odlaze Anđelko i Nevenka Pezelj te Ankica Pezelj koja je došla početkom
godine. Početkom
školske 1962./63. u školu dolaze Ante Pervan koji postaje novi
upravitelj škole, a na upražnjena radna mjesta dolaze diplomirani učitelji
Ursić Neda i Živaljić Neda, a početkom
nove 1963./64. školske godine iz škole odlazi dosta učitelja među
kojima su Pervan Ante, Pelivan Branko, Ursić Neda,Alujević Luca, Krstić
Luka i Prinković Lovre. Za
upravitelja dolazi Ljubičić Paško, Vrcan Katija kao
"honorarni" učitelj, Raljević Mane je tajnik, Terze Tonka; učiteljica
na Čajeru, Tomasović Branko; učitelj na Centralnoj školi, Jurić
Lucija kao učitelj u Ljutu i Opačić Anđelka kao učiteljica u Voštanima.Tijekom
ove školske godine rade se dvije područne školske zgrade; u Gornjoj
Tijarici te u Rožama. U školskoj
zgradi-Zadružnom domu koja je inače oskudijevala prostorom bile su i
dvije male prostorije koje su služile kao stanovi za učitelje. U jednoj
su smještene učiteljice, a u drugoj učitelji. Autor Spomenice navodi i
zanimljivost da učitelji u svojim stanovima nisu mogli sačuvati hranu od
miševa pa su po učenicima poručili da donesu mačku, koja je izazvala
još veći nered, rušeći sve pred sobom u učiteljskim stanovima. Također
navodi mnogobrojna druženja i "drugarske večeri" koje su, kako
kaže sam autor ,...bile prepune kojekakvih smiješnih scena koje pero ne
može opisati!"
Godine 1968.
konačno je ostvaren dugogodišnji san o novoj (današnjoj) središnjoj
školskoj zgradi. U blizini postojeće zgrade, izgrađena je i
otvorena nova školska zgrada sa šest učionica, administrativnim
prostorijama i kabinetima. Istovremeno je u selo dovedena i električna
energija, a upravo radi izgradnje školske zgrade. Na školi je radilo
građevinsko poduzeće „Sadra“ iz Sinja, a pomagali su i sami mještani.
Nabavljena su i osnovna nastavna sredstva. Škola je dobila naziv „X.
Dalmatinska udarna brigada“, skraćeno; „X.DUB“, a usporedo s njom
izgrađena je i školska zgrada u Strizirepu, te nešto kasnije i u Voštanima.
Nastava se u novoj školskoj
zgradi počela odvijati od 1. listopada 1968. godine, a bivše učionice
u staroj zgradi preuređene su u učiteljske stanove. Uz već navedene došli
su i novi nastavnici, a škola je brojila više od pet stotina djece! U to
vrijeme v. d. direktor je učitelj Ivan Gusić, a njegova supruga Lucija
radila je kao učiteljica, te nastavnici-supružnici Tonka i Živko Bošković,
zatim Anđelija Žaper, Sonja Harapin-Colja, Petar Peša te tajnik Ilija
Omrčen. Nešto kasnije dolaze i učitelji Luka Čović, Mirko Samardžić
i Marija Živaljić. Zbog povećanog prostora zaposlene su i dvije čistačice;
Anđa Tokić i Anđa Peša te podvornik Tomislav Marasović. Tijekom
godine Luka Čović odlazi na odsluženje vojnog roka, mijenja ga Ante
Cikojević, a novi upravitelj je Živko Bošković. U svim područnim školama
rade po dva učitelja, osim na Čajeru gdje radi jedna učiteljici u
kombinciji od 22 učenika. Inače,
škola je sve do 1997. godine imala sedam, danas nema niti jedne Područne
škole, a nastava se do izgradnje sadašnje školske zgrade izvodila u
niz privatnih kuća u Tijarici; u župskoj kući, kući Petra Bradarića,
Nediljka Pervana, Silvestra Omrčena, Luke Čovića, Luke Ruščića,
Silvestra Tokića, Zvonke Žapera, u Zadružnom domu, a od 1968. u današnjoj
školskoj zgradi. U jednom periodu nakon drugoga svjetskog rata, tj.
nakon prestanka rada tzv. Narodnih škola pa do 1963. godine, škola je
radila u sastavu Osnovne škole Trilj. Godine
1969. dolazi nastavnica Jelka Rubinić koja mijenja Mirka Samardžića, te
Matija Đerek koja mijenja nastavnika Cikojevića. Nastavnika Petra Pešu
mijenja učitelj Šimun Čović. Novi direktor je Eljuga Tomislav, a
njegova supruga Mila nova je učiteljica.Tijekom ove školske godine počeo
se uređivati školski okoliš koji je bio goli kamenjar izložen jakim
udarima bure. U svim radovima, od postavljanja ograde pa do sadnje
ukrasnog bilja i stabala sudjelovali su i učitelji i učenici kao i pomoćno
nastavno osbolje.
Na
početku školske 1970./71. godine u školi su radili slijedeći
nastavnici: Bošković Živko, Žaper Anđelija, Neveščanin (Živaljić)
Marija, Čović Šimun, Čović Luka, Samardžić Mirko, Mateta Anka i
Petar Peša, a školu napuštaju Rubinić Jelka i Đerek Matija. Prvi
put od svog osnutka škola je dobila i pedagoga čiju dužnost obavlja
nastavnik Luka Matić. Upravitelj Eljuga razriješen je dužnosti,
a novi je Petar Peša. Za potrebe škole nabavljen je novi auto
„FIAT-750“ popularni fićo, a nastavljeno je pošumljavanje i uređenje
školskog interijera. Uz ogradu je posađeno 1450 sadnica pirokantusa,
drvored od 6 komada lipa, drvored od 15 sadnica sibirskog brijesta. Na južnoj
strani, uz već postojeće sadnice bora, zasađeno je 14 thuja, u blizini
bunara dvije žalosne vrbe, a na istočnoj strani tri stabla trepetljika.
Sa uređenjem se nastavlajlo svake školske godine tako da je ljuti
kamenjar dobio jedan prepoznatljiv i oku ugodan okoliš što je 1989.
godine zaključila i Republička komisija za estetsko uređenje koja je
najuređenijim u Hrvatskoj proglasila upravo okoliš naše škole koja je
za to dobila republičku Povelju, a učenici nagrađeni devetodnevnom
ekskurzijom po tadašnjoj Jugoslaviji.
1971./72. školske
godine u školi rade slijedeći učitelji: Koprčina Petar i Milica u
Rožama, Koprčina Martin i Turčinov Jasenka u Voštanima, Ana Delić u
Ljutu, Šušnjara Slavka i Pera Ivandić u Kamenskom, Ana Jukić i Šimun
Marasović u Gornjoj Tijarici, Ana Janković i Mira Krstić u Strizirepu,
a u Centralnoj školi rade: Živko i Tonka Bošković, Luka Matić, Mirko
Samardžić, Luka Čović, pedagog, Nikola Petričević, Pjerinka Šentija-Granić,
Anka Mateta, Anđelija Žaper, Danica Kunac, Petar Peša, v.d. direktor,
Olujić Grozdana i Omrčen Ilija kao tajnik.
U
narednim su godinama mnogi učitelji radili u tijaričkoj školi, svake se
godine nastavnički kadar mijenjao; jedni su odlazili, drugi dolazili, što
je vidljivo iz već spomenute pisane dokumentacije. Glavni razlog je loša
prometna povezanost i udaljenost mjesta rada od mjesta stanovanja, tako da
su se učitelji u Tijarici zadržavali kraće nego u drugim školama.
Nakon 1972. godine u školi, na žalost, nema pisanih
tragova o događanjima i učiteljima tijekom sedamdesetih i osamdesetih
godina prošlog stoljeća, tako da smo, na žalost zakinuti za mnoge
pisane podatke o radu škole.
Školsko upisno područje čine
naselja: Rože (udaljene 20 km od Matične škole), Strizirep (9 km),
Kamensko (11 km), Voštane (15 km), Gornja Tijarica (3-5 km) i neki
zaseoci Donje Tijarice (3-5 km). Zbog stalnog opadanja broja učenika i
iseljavanja stanovništva u proteklih je 1o-15 godina zatvoreno svih sedam
Područnih škola, a svi učenici se prevoze u Matičnu školu u Tijaricu.
Zbog velikih udaljenosti pojedinih zaselaka i naselja od škole, učenici
su se u školu prevozili redovitom autobusnom linijom sinjskog
„Autoprijevoza“ sve do 1986. godine kada je kupljen prvi školski
autobus iz sasvim praktičnih razloga; lakši, jednostavniji i
jeftiniji vlastiti prijevoz učenika koji se zadržao sve do danas.
Neposredno nakon prvih
slobodnih izbora u Hrvatskoj, 1990. godine, mjesne i školske
vlasti odlučuju da će škola nositi svoje današnje ime, ime
hrvatskog domoljuba i mučenika Stjepana
Radića.
U svojoj
povijesti škola je imala značajnih uspjeha, pogotovo na sportskim
natjecanjima o čemu svjedoče brojni osvojeni pehari u školskim
prostorima.Na Krosu „Sportskih novosti“, u Zagrebu 1977. godine
naše su učenice Marija Džeko i Ljubica Marasović pojedinačno
osvojile drugo i treće mejsto. Ista je ekipa predstavljala tadašnju općinu
Sinj na „Krosu Borbe“ u Požarevcu u tadašnjoj Jugoslaviji kada su
ekipno osvojile drugo mjesto, a u pojedinačnoj konkurenciji Marija Džeko
je osvojila prvo mjesto i tako postala prvakinja bivše države.
Spomenute učenice su samo 1977. godine osvojile pet medalja, dva pehara i
jednu kristalnu vazu i time postale najuspješnije sportašice naše škole.
O uspješnosti
naših bivših učenika na svim poljima govori i velik broj
intelektualaca, poteklih iz naše škole, a raštrkanih diljem domovine i
svijeta, koji, obnašajući visoke dužnosti, kako u politici tako i
ekonomiji, znanosti, ugostiteljstvu i sl. svijetom pronose znanje iz svoje
Tijarice.
Kako je
već spomenuto, škola je šezdesetih godina brojila oko 600 učenika
da bi danas taj broj spao na svega 40 učenika! Zašto je
tome tako, brojni su razlozi. Nemogućnost zapošljavanja u mjestu, loša
prometna povezanost, političke i druge prilike, otjerale su Tijarčane
proteklih desetljeća u svijet „trbuhom za kruhom“ gdje su se mnogi
pokazali kao vrsni ugotitelji, pogotovo u zemljama zapadne Evrope. Broj
stanovnika se drastično smanjio pa time i broj djece. Škola i danas
egzistira s malim brojem djece kao samostalna osnovna škola kojoj je 1996.
godine tadašnje Ministarstvo prosvjete i športa zbog
okolnosti u kojima djeluje, dodijelilo poseban status male
planinske škole. Naših
40 učenika je zajedno sa svojim nastavnicima, 30. svibnja ove godine
obilježilo Dan svoje škole prigodnim izložbama starih učeničkih
fotografija, likovnim i literarnim radovima, sportskim natjecanjima i svečanom
priredbom koje bi se postidjele mnoge veće škole, a tom prigodom je izišao
i novi broj školskog lista. No
iako mala škola, ona danas slaveći 105 godina svoga postojanja ima
razloga za nadu u bolju budućnost. Danas,
s malim brojem učenika, škola iz sasvim razumljivih razloga ne može
sudjelovati na nekim sportskim natjecanjima, no postiže zavidne rezultate
u natjecanjima iz hrvatskog i engleskog jezika, geografije te likovne
kulture, a više od 60 % naših osmaša proteklih dvadesetak godina završava
visoka učilišta postajući tako visoko obrazovani mladi ljudi, na što
smo izuzetno ponosni. Većina naših učenika bavi se izvanškolskim
aktivnostima, kao što su nogomet u NK „Čaporice“ atletika, te gluma
i folklor u nedavno osnovanom KUD-u „Tijara“ u Tijarici. U
prošlosti je škole bilo mnogo nestručno zastupljene nastave, no danas
je situacija potpuno drugačija. Sva školska nastava je stručno
zastupljena, a 80 posto učitelja ima visoku stručnu spremu, što je
dokaz kvalitete nastave. Škola
ima svoj školski list „Ogrlica“ čime se ne mogu pohvaliti mnoge veće
škole, a u suradnji s udrugom „Pokrenimo Tijaricu“ organizira mnoge
priredbe i manifestacije među kojima je najpoznatija i po mnogima najveća
kulturno-gastronomska manifestacija u Dalmaciji, a i šire, pod nazivom
„Dani komina, pure i bronzina“ kojom udruga i škola nastoje potaknuti
svekoliku javnost na Tijaricu kao mjesto bogate kulture i tradicije,
mjesto za odmor u kojem se može dobro i kvalitetno živjeti zahvaljujući
zdravom okolišu, mogućnosti
razvoja seoskog turizma boljoj prometnoj povezanosti s većim centrima i
potpuno uređenoj infrastrukturi.
Okoliš
škole se sustavno uređuje tako da je danas od škrtog kamenjara postao
prava prirodna oaza puna zelenila. Prije tri godine u školskom je dvorištu
izgrađeno i osvijetljeno novo igralište, a ove je godine na zgradi
izmijenjen krov, obnovljena i obojana fasada, a trenutno se uređuju
sanitarni čvorovi te ulaz u školu. Nakon što se obave i ovi završni
radovi, naša školska zgrada i njen okoliš bit će primjerom jedne od
najljepših škola u Hrvatskoj! Nadamo se da će škola oživjeti i u
demografskom pogledu, jer mislimo da Tijarica, kao jedno veliko hrvatsko
granično područje ne bi smjela demografski izumrijeti, pogotovo stoga što
je to područje koje ima ogromne potencijale razvoja kako već spomenutog
seoskog turizma, tako i malog i srednjeg poduzetništva, a izgradnjom auto
cesta nestaje nekadašnje izoliranosti i prometne nepovezanosti s većim
centrima. Split će, kao veće gradsko središte, uskoro biti nadomak
Tijarice! Dao Bog da oživi Tijarica, ali i mnogi nepravedno zapostavljeni
krajevi lijepe nam Domovine Hrvatske!I na kraju kao i na početku; pjeva
već spomenuti učenik o nadi u bolju budućnost i škole i mjesta:
"TU SU KUĆE NAŠIH DIDOVA, AKO BOG DA I NAŠIH SINOVA!"
Ravnateljica, Ana Bravić
Tekst
je objavljen u 2. broju časopisa „Triljksi most“ koji je izišao
povodom Svetog Mihovila, 29. rujna 2007. godine, a izdaje ga Kulturno društvo
"Trilj"
|