Josip Aničić 28.04.2004

http://www.inet.hr/~joanicic/

Četvrti razred srednje škole

Euharistija - izvor i vrhunac kršćanskog života

(svi sjedimo u krugu, a na mom stoli mali bijeli stolnjak, cvijeće i upaljena uljanica) Pjevamo pjesmu koju oni žele ili Oče naš ...blagoslovi nas i ovo naše zajedništvo, to te molimo po Kristu, Gospodinu našem. Amen.

IMPULS:

Dragi moji prijatelji, danas ćemo slaviti, vjerujem da ste zapazili da nemam dnevnika... Što ćemo danas slaviti, naš susret, naše zajedništvo... Vidite okupili smo se oko stola, stol nam doziva u pamet obiteljsko zajedništvo, zajedništvo duha i srca, diobu zemaljske i duhovne hrane! Za zajednički stol pozivaju se prijatelji, a ako pozovemo one koje ne volimo, činimo to zato da stol postane mejsto oproštenja i pomirenja. Poziv se prihvaća samo ako se odazivamo kao braća. Jedna stara njemačka priča kazuje kako se ne mije ubiti onoga koga se zove za isti stol. Za nomatske narode i danas je jedan od najgroznijih zločina izdati sustolnika. Biti u srcu izdajica, a u isto vrijeme u usta stavljati zalogaj koji označuje prijateljstvo, upravo je ono što se dogodilo Judi.

U blagovalištima ljudi, koji sve više postaju robovi, usta su tek organ za ubacivanje hrane. Međutim u bratksim gozbama ljubavi usta su prije svega usne tj. osmijeh, riječ i razgovor, one su mjesto izmjene novosti, ideja, osjećaja, a ne samo uzimanje hrane. Na stol se stavlja sve što je u mislima i u srcu: muke, brige, radosti i nade. To onda može biti i mjesto rasprave i prepirke, ali zadnja je riječ uvijek sačuvana za ljubav, radost i mir.

Ima li nešto lijepoga kod vas ili tužnoga, tko će nam ispričati kako se danas osjeća, što ga danas posebno raduje, veseli, zašto je danas možda tužan, zabrinut...

Možda je netko na nekoga u razredu ljut i to smije izraziti, ali zadnja riječ neka bude ljubav...

PODIJELIMO S DRUGIMA:

slušamo jedni druge dok iznose svoja iskustva...

Razgovarajmo sada o vašem odnosu prema Euharistiji:

- Ideš li na misu, zašto?

- Što očekuješ od mise?

- Što je za tebe misa?

- Vjerujem da znate važne dijelove Mise, izreci ih svojim riječima?

(Imamo 1. uvodni dio: Ljudska riječ - MOLIM (pristupne molitve; Gospodine, smiluj se, Slava, Zborna molitva), 2. bogoslužje Riječi: Božja Riječ - SLUŠAM (čitanje, Evanđelja, Propovijed ili homilija, vjerovanje, molitva vjernika), 3. Euharistijaka žrtva (prikazivanje – darivam; pretvorba – žrtvujem; pričest – primam) I 4. zaključni obredi (oglasi, blagoslov, otpust).

To su dakle ove razine: - služba riječi; - služba darova; - spomen-čin; - pričest; - znak mira; - zajedničko blagovanje i zajednica zahvaljuje.

Pročitajmo biblijske tekstove: Lk 24,13-31 i Dj 20,7-11 (netko od vjeoučenika čita)

O čemu govore ovi biblijski tekstovi?

I tako to traje već više od 2000 godina, zajednica vjerna Isusovoj oporučnoj želji sastaje se, zajedno moli, čita Božju riječ i čini spomen-čin Isusove Posljednje večere. Usprkos svim promjenama tijekom povijesti, ono bitno se nikada nije mijenjalo. Uvijek je bila služba rijači i sam čin Isusove Posljednje večere: donosio se kruh i vino, izgovarale su se Isusove riječi, lomio se kruh i blagovao. Već od najranijih vremena (svjedočanstvo Justina mučenika iz prve polovice II. st.) tu je i služda darova; zajednica donosi darove na stol i na taj način iskazuje svoje sudjelovanje.

(stavljam na stol veliku neposvećenu hostiju, kruh, pšenicu, brašno)

EMOCIONALNO-INTELEKTUALNA PAUZA:

kako bi što dublje doživjeli riječi i ono što je na stolu

IMPULS:

Čovjek često živi od uspomena, one su duboko upisane u njegovu dušu i srce. Znaju odatle izroniti i biti izvor radosti ili žalosti, vedrih ili turobnih raspoloženja.

Takve uspomene hrane sadašnji trenutak i daju čovjeku snagu da ide naprijed.

Nekih se osoba posebno sjećamo. Nosimo njihovu fotografiju ili neki osobni znak. Pohranjujemo njihova pisma ili su nama drage uspomene na njih. Sve nas upozorava na osobu koja nam puno znači. Spomen na nju puni nas radošću i mirom. Znamo da je ne možemo fizički dozvati u svoju blizinu, pogotovo ako je daleko ili ako je već preminula, ali nam sjećanje na nju ispunja stanovitu prazninu u duši.

Isus je apostolima bio drag, pratili su njegove geste, pamtili njegove riječi, sve im je bilo važno! On im je ispunjao srca! Na osobit su način zapamtili riječi i geste koje je on učinio na posljednjoj, oproštajnoj večeri s njima. Osjetili su da se u tom času događa nešto neobično. Doduše, ništa nisu razumjeli, ali ništa nisu željeli propustiti. Pogotovo zato što ih je Isus zamolio da ovo što sada čini i oni nastave činiti “njemu na spomen”.

Kruh i vino što ih je Isus uzeo u svoje ruke, blagoslovio i pružio učenicima kao svoje tijelo, spomen je njegove ljubavi, spomen njegova darovanog života za svoje, njegove prolivene krvi. To je spomen prijateljstva i blizine. Po Isusovoj nakani on je i više nego samo uspomena na prošlost, jer po sakramentu sv.mise postaje činom, događanjem.

Ono što je Isus povijesno jednom učinio postat će zauvijek trajnim darom njegove ljubavi.

U svakoj misi Bog govori kako nikada više neće prestati ljubiti ovu zemlju, ljubiti čovjeka, mene, biti uz čovjeka, uz mene, željeti ga spasiti, željeti me spasiti.

Misa se ne služi u crkvama zbog ljepote ceremonije, nego zato da ne zaboravimo da i danas živimo

od onoga što se dogodilo na Posljednjoj večeri, zato što je netko za mene i tebe prvi darovao svoj život! Vrijedni smo ljubavi i darovanog života Isusa na križu, to je poruka mise!
Isus nam je pokazao ljepotu i vrijednost bratske gozbe. Od njega možemo naučiti kako nas svaka gozba unosi u veličinu drugoga, u susret s drugim.

Snagu svoje uskrsne ljubavi Isus je i nama darovao i neposredno daruje u svakoj misi. Euharistija će zauvijek ostati sakramenat Kristova raspetog i uskrsnulog tijela, sakramenat njegove, iz ljubavi za nas, prolivene krvi. Ona je za nas toliko zbiljski znak koliko je zbiljska naša vjera da je Isus živ.Sveta je misa ne samo uspomena na davne događaje, nego čin sadašnjeg trenutka i susret sa živim Gospodinom Isusom.

Poslušajmo jednu životnu priču: Vidjela sam kako se poklonio (iz: Umbro de Vanna: S adolestentima): “Jedan biskup, dok je još bio župnik, jedne večeri, kao što je i običavao, kad je zatvorio crkvu ostao je dugo u molitvi, a kad je odlazio duboko se poklonio Isusu u svetohraništu. U tom času začuje neki žamor i okrene se. Iza jednog stupa pojavila se neka žena. Rekla je: “Oprostite. Ja nisam vjernik, ali sam htjela vidjeti svojim očima vjerujete li vi svećenici doista u ono što govorite o Isusovoj nazočnosti u Euharistiji. Vidjela sam kako ste se poklonili. Pomozite i meni da steknem takvu vjeru”

EMOCIONALNO-INTELEKTUALNA PAUZA:

(kako bi tekst našao odjeka u duši, u nutrini)

PODIJELIMO S DRUGIMA:

Ima li netko potrebu komentirati ovu životnu priču?

Što nam je zapravo važno, na kakvo nas ponašanje u svakodnevnom životu među ljudima poziva euharistija?

Isus ne želi biti prisutan samo u euharistijskom kruhu i zatvoren u svetohranište. On hoće od svakoga sudionika euharistije učiniti svoje živo svetohranište, živi tabernakul i tako biti prisutan u svijetu.

Slavljenje Euharistije ima ozdravljajući učinak, ona je lijek protiv razornih snaga u cijelom čovjeku. Euharistija je “slavlje”, “svečanost”. S euharistijom je uvijek spojeno svečano raspoloženje i najosamljeniji i najpotišteniji čovjek nalazi u slavljenju Euharistije tračak radosti i vedrine, trenuatak koji nadilazi sivilo svakidašnjice.

- Slavljenje e. je za nas šansa “drugovanja s Uskrslim”!

- Slavljenjem e. Kristova žrtva postaje sve više “naša” tj. njezini učinci (otkupljenje, spasenje) nama sve više postaju razlog našeg spasenja

- “e. čini Tijelo Crkve” tj. kršćanin se ne ostvaruje u nekoj osami, udaljenosti od ostalih kršćana, nema “privatnog kršćanstva”.

- “pričest” nas povezuje s Kristom uskrslim, uvodi u Božji život

- pomirenje “cjelov mira”, nije samo znak kršćanskog prepoznavanja, nego program kršćanskog života i djelovanja!!!

- VAŽNO! Sudjelovanjem kod slavljenja euharistije treba tražiti osobne razloge za redovito i vjerno dolaženje na misu. Ni jedan pravi Isusov učenik ne propušta lako dolazak na euharistiju, osobito nedjeljom, jer ona je privilegirani dan njezinog slavljenja. To je prvenstveno put da se kao kršćani doživimo. Isto: tu ćemo opravdati pred samim sobom činjenicu da smo primili sakramente u svom životu. Trebamo vjerno i korjenito živjeti od Euharistije. Primiti Euharistiju može samo onaj tko je duhovno živ! Krist je u e. prisutan kao osoba, a ne kao stvar (tijelo i krv). Prisutan je kao Uskrsli u punini svojeg proslavljenog života i punini svoje prisutnosti. Misa je nekrvna žrtva, a na Kalvariji je bila krvna žrtva! E. je susret s Kristom. Moj svijet postaje njegov svijet (s kim si takav si). E. je zajedništvo s drugim ljudima, što smo bliže njemu bliži smo i drugima.E. je dar, daruje se i poziva na darivanje. U e. dajemo Kristu ono što jesmo, a on nam daje ono što on jest!

Pripremite se za nedjeljno euharistijsko slavlje, ne propuštajte svetu misu, aktivno sudjelujte na misi, možda biste mogli I željeli čitati misna čitanja na misi, uključite se u svoje župe…

Sada ćemo rukama razlomiti kruh koji sam dala prije našeg susreta svećeniku da nam ga blagoslovi (htio je doći kod nas ovaj sat, ali je morao otputovati) , a vi otkinite malo za sebe i šaljite drugima i tako redom. Nije ova da se najedemo nego znak našeg zajedništva,našeg susreta, našeg dijeljenja. Redovito dijeliti s nekim kruh znači biti mu prijatelj. U tom smislu smo pozvani biti “dobri kao kruh”, “biti kruh za druge”!

Svi smo mi pozvani da i sami, hraneći se tim blagoslovljenim kruhom, Tijelom Kristovim, postanemo kruh i hrana za mnoge. Ljubav Božja trijumfira na čitavoj zemaljskoj kugli. Ljubav briše suze, liječi rane, uskrišava mrtve. Ova ljubav živi u tebi, jer ti si Kristov, stoga budi, budimo živa Euharistija za druge!

(uz glazbu, ako bude vremena (može, a i ne mora),netko od vjeroučenika interpretativno čita pjesmu: «Isus u svetohraništu» N.Šop (vidi prilog)

Copyright (C) by Josip Aničić 2003.