Josip Aničić 28.04.2004

http://www.inet.hr/~joanicic/

Četvrti razred srednje škole

ZVANJE I ZANIMANJE

Oče naš…Bože, blagoslovi nas, nadahnjuj i prati svaki naš rad, da ga s tobom počinjemo i dovršavamo, jer bez tvoje pomoći ništa nemožemo, to te molimo po Kristu, Gospodinu našem. (Amen)

Razmišljanje jedne djevojke, vaše vršnjakinje)

:«Što me očekuje? Kakva će zapravo biti ta moja famozna budućnost u koju tako slijepo vjerujem kao u bajke koje pričaju djeci prije spavanja?Jesu li sve moje zamisli i planovi samo utopija, odraz mladenačkog idealizma koji će odrastanjem nestati?

Koliko pitanja... Koliko li tek strahova... Dovoljno je tek okrenuti se malo oko sebe i vidjeti ratove i razdor koji tako obeshrabruje. Slika suvremenog svijeta ispunjena je nasiljem, kriminalom, nažima, mržnjom, svađom, siromaštvom, drogom, bolestima, a napose besmislom, prazninom, smrću...U mojoj neposrednoj blizini svakodnevne svađe i neslaganja u brakovima, obiteljima, na poslu, u školi, među prijateljima, u meni samoj.

A ja svoj život zamišljam tako lijepim i ispunjenim: upisati fakultet koji želim, uspješno ga završiti, raditi lijepo posao koji volim, pronaći svog «princa na bijelom konju», osnovati obitelj punu ljubavi i divne dječice, sačuvati zdrav duh i tijelo, imati svoju «kućicu u cvijeću» daleko od nesreće, siromaštva, rata...

Jesam li glupa i samo idealiziram ono što zapravo i ne postoji.Je li to u što vjerujem tek mjehur od sapunice?

Mogu li što učiniti da moja budućnost ne bude tek daleko zamagljena slika koja se stalno iščekuje, a možda nikada i ne postaje stvarna?Nije li ta budućnost možda besmislena, isprazna i nikada uhvatljiva, budućnost narkomana, alkoholičara?

Mogu li izbrisati tu zamagljenu sliku, i iščekivanje pretvoriti u akciju, započeti svoju budućnost već DANAS?

Gdje je u svemu tome Bog i kolika je njegova uloga u mome životu»?

Imati traženo i cijenjeno zanimanje, koje je pošteno nagrađeno i osobno nam odgovara to je san svakog mladog čovjeka. Danas je malo onih koji mogu izabrati posao koji im se sviđa. Onoga koji to uspije smatraju sretnikom. Većina se mora zadovoljiti onim što im društvo nudi.Ideali se moraju čim prije prepraviti i ograničiti, a s njima često i oduševljenje.

Ovo stanje stvari čini da jedni i drugi zaboravljaju da u svakoj situaciji, rad moramo doživljavati kao poziv, poslanje. Vjerujem da u svakodnevnom životu čujete da se kaže: po zanimanju sam liječnik, medicinska sestra, prjofesor, zidar, tokar, vodoinstalater..., ali koji je njegovo zvanje (poziv)? Da li je poziv tražiti radno mjesto ili nešto drugo?

ZANIMANJE

(posao, zaposlenje) me raduje i daje sigurnost u životu (plaća), dobrima koja stvaram mogu činiti dobra i sebi I drugima.

- bez zanimanja čovjek bi bio parazit u društvu
- stjecanje materijalnih dobara
- ostvaruje se čovjek kao osoba i dokazivanje u društvu
- čovjek je dužan raditi po naravnom Božjem planu

Tvoj poziv je biti kršćanin, pomagati, činiti dobro zato i upravo zato što ti je Bog dao talente, a ti ih želiš iskoristiti i Bogu, sebi i drugima na korist!
Poziv u srcu čini mi da na svaki svoj rad gledam ozbiljnije, zadovoljnije, uzvišenije...
Poziv me nadahnjuje, osmišljava život i moje djelovanje, a proizlazi iz mog pogleda na smisao života.

POZIV (ZVANJE)

Da bi došli do svog pravog poziva trebate:
- služiti s ljubavlju

1. UPOZNATI SEBE
- odgovornost

2. SVOJE INTERESE, NAVIKE
- čovjek izgrađuje

3. VLASTITU LJESTVICU VREDNOTA
- poziv je u tebi
- duhovna vrednota
- izgrađuješ Kraljevstvo Božje na zemlji

Čovjeku je zvanje potrebno:

DA USMJERI SVOJ ŽIVOT K SREĆI;
DA IZGRADI SVIJET KAO DOSTOJNO OBITAVALIŠTE!!!

Promjenom i obnovom vlastitog života postižeš izgubljeni mir i slobodu.Prihvaćanjem Božje Volje pobjeđuješ sebeljublje, nezadovoljstvo, gorčinu i nemir.Prihvaćanjem pametnih ljudskih savjeta, pa i kritika postaješ mudriji i bolji.Prihvaćanjem žrtve popravljam pokvareno, nadoknađuješ propušteno.Prihvaćanjem starog puta, ali sada s čistim, jasnim i bistrim motivima...Ako uza sve to ne nađeš mir, znak je da ovo nije tvoj put i da možeš tražiti drugi.

Copyright (C) by Josip Aničić 2003.