Načela uspješnog odgoja mačaka 

Usprkos mišjenju mnogih kako je mačke teško ili čak nemoguće bilo čemu naučiti, istina je potpuno drugačija. Postoje tri vrste (stupnja) radnji/ponašanja kojima možemo naučiti mačku. Razlikuju se po složenosti, a donekle i po načinu na koji ih učimo.

OSNOVNI STUPANJ

U prvu vrstu (stupanj) spada kontrola ponašanja u kući, odnosno ono što uglavnom zovemo ‘lijepo, socijalizirano ponašanje’ ili ‘kućni odgoj mačke’. Ovaj stupanj obuhvaća (između ostalog) učenje mačke da se ne penje po zavjesama, po stolu u vrijeme objeda ili kuhinjskom stolu općenito, ne gricka biljke koje ne smije, ne grebe tamo gdje ne smije, da prihvati novu životinju u kući te slične oblike ponašanja koje mačka ‘ne smije’ raditi jer vlasniku to ne odgovara. Zapravo, potrebno je životinju naučiti što joj je činiti, što je vlasniku poželjno. Važna stvar pri učenju, ispravljanju, odnosno kontroliranju ponašanja, jest prirodno ponašanje domaće mačke koje se nije promijenilo od početaka udomaćenja prije kojih 7000 godina. U knjizi koja je utemeljila etologiju felina, Cat Behavior - the predatory and social behavior of domestic and wild cats, autor Dr Leyhausen (opširnije u Biblioteci) obrazlože kako je fiziologija ponašanja domaće mačke potpuno jednaka ponašanju svih ostalih malih/velikih mačaka, uz iznimke koje pojedine vrste čine nešto drugačijima. Na primjer domaće mačke, lavovi i muški gepardi su jedini pripadnici porodice Felidae koji žive u skupinama. Fiziologija (nagoni i instinkti) svih Felida su potpuno identični. Razliku između domaće mačke i ostalih, nepripitomljenih vrsta Mačaka čini upravo sposobnost naših malih kućnih lavova i tigrova da nauče skladno živjeti s ljudima i ljudskom kulturom te postati (više-manje) potpuno ovisni o nama.

Učenje mačke nama ljudima prihvatljivom ponašanju, zapravo je učenje mačke preusmjeravanju njezine fiziologije, njezinih prirodnih poriva i ponasanja. Važno je razumjeti, a ustanovio je to začetnik etologije, znanosti o ponašanju životinja Dr Konrad Lorenz, kako je u prirodi životinje ponašati se upravo onako kako od nje zahtijevaju njezini nagoni. Dr Lorenz je u knjizi Motivation of human and animal behavior opisao Hidraulički model nagomilavanja neotpuštene energije specifičnih instinktivnih ponašanja. Ako se nagoni potiskuju, ne 'otpuštaju' se, odnosno ne zadovoljavaju prema potrebama, što je čest slučaj kod kućnih životinja, oni će se nakupljati u jednom (slikovito rečeno) rezervoaru, čijim će ispunjavanjem unutar životinje proporcionalno rasti i potreba za pražnjenjem, odnosno otpuštanjem nagomilavane specifične energije pa će se na koncu to i dogoditi u vidu prave eksplozije nekog vlasniku neželjenog ponašanja. Dakle, prirodna ponašanja među kojima su vlasnicima najpoznatiji i najnepoželjniji grebanje, destruktivna ponašanja te obilježavanje, nikako se ne smiju potiskivati, već isključivo preusmjeravati. Krajnji rezultat potiskivanja obično je agresivnost, prema sebi ili prema drugim bićima.

Najveći uzročnik spomenutih, ali i sličnih ponašanja kao što su skakanje i trčanje po kući, penjanje po zavjesama, grebanje po kauču i stolicama, nalazi se u veličini njezinog (kućnog) teritorija, u usporedbi s onim kakav bi mačka prema svojim prirodnim porivima imala da je rođena u prirodi. Površina teritorija domaće mačke lutalice, ovisno o nekim faktorima, može iznositi kvadratni kilometar, dva, čak i više, a domet njezinog kretanja je neusporedivo veći. Usporedite tu površinu s kvadraturom stana (podijelite je s brojem pasa i/ili mačaka) pa bi vam trebalo biti jasnije zašto se ponekad čini da se mačka ponaša ‘totalno otkačeno’.

Pri ispravljanju, odnodno svođenju prirodnog ponašanja na ljudima prihvatljivu mjeru, koriste se aktivne i pasivne metode. Samo su dvije aktivne koje priznaje većina etologa, biologa i biheviorista - preusmjeravanje ponašanja i odbijanje ponašanja (npr. neugodnim mirisima lavande, octa itd). Treća metoda je kažnjavanje. S obzirom da je kažnjavanje najlakša metoda, ujedno i duboko ukorijenjena u ljudsko društvo, veliki broj vlasnika kućnih ljubimaca tom se metodom i koristi. Međutim, sve je veći broj vlasnika životinja koji kažnjavanje i primjenu sile u odgoju izbjegavaju zbog kratkotrajnog i previše traumatičnog učinka. Postoje neusporedivo pametnije i učinkovitije metode.

Nakon aktivnih, valja spomenuti i pasivnu metodu koja se svodi na uklanjanje i osiguravanje stvari koje mogu dovesti do huncutarija. Radi se zapravo o kvalitetnom kućnom menadžmentu, prema načelu – bolje spriječiti, nego se ljutiti. Sve se metode mogu, ali i ne moraju koristiti u kombinaciji, što ovisi o njihovom pojedinačnom učinku u određenoj situaciji. Moje je mišljenje da je pasivna metoda malčice važnija od aktivnih, jer se gotovo uvijek može primjeniti.

Navest ću nekoliko svakodnevnih primjera: nije dovoljno naučiti mačku da će se vlasnik/vlasnica ljutiti ako je zatekne na kuhinjskom stolu (što samo po sebi neće ništa riješiti), korisnije je zatvarati vrata od kuhinje, pogotovo dok vlasnik nije u blizini ili dok se na stolu nalazi nešto primamljivo kao npr. ljudska hrana; grickanje štetnih biljaka ili kopanje po teglici, jednom kad nastanu uglavnom su teže ispravljiva ponašanja, dok ih ne obilježimo mirisom koji mački smeta. Mirisom lavande ili stavljanjem kamenčića ili kuglica protiv moljaca na zemlju u teglici vrlo su učinkovita rješenja (aktivne metode), a ujedno i najlakši načini spriječavanja neželjenog ponašanja. Ipak, možda bi najpametnije bilo podignuti biljku na nedokučivo mjesto te tom pasivnom metodom zaštititi mačku od eventualnih toksina, onemogućiti njezinu sposobnost za izazivanjem nevolje, a ukućane poštedjeti nerviranja. Primjera je mnogo i siguran sam da bi ih svaki vlasnik mogao sam dalje nabrajati.

Još jedna metoda može biti učinkovita u ispravljanju određenih neželjenih ponašanja. Radi se o ignoriranju. Primjer je čekanje hrane kod stola, a mačke će tu naviku brzo steći ako im se daje prilika. Odvikavanje može biti dugotrajno i zahtijevati primjenu više metoda odgoja, no ignoriranje je osnovna i najučinkovitija metoda protiv loših navika te ponekih situacija pretjeranog traženja pažnje. Zapravo, biheviorizam primjenu ignoriranja tumači na suprotan način: da bi metoda bila uspješna, važno je ne poticati i ne pojačavati neželjeno ponašanje (žicanje hrane) ili obnavljanje neželjenog ponašanja (npr. nuđenjem hrane sa stola dok mačka nije u blizini). Na žalost, a u skladu s pravilom da ne postoji lako, brzo, jednostavno ili univerzalno rješenje pri odgoju, u gotovo svim situacijama i pri gotovo svim oblicima odgoja i preodgoja životinja potrebno je kombinirati i aktivno usklađivati više vrsta učenja, učenja klasičnim i instrumentalnim uvjetovanjem, ali povesti računa i znati prepoznati razne fenomene kao ekstinkcija ili spontano obnavljanje. Sve su to faktori koji vlasnika mogu obeshrabriti i natjerati na potpuno pogrešan zaključak kako njegova/njezina mačka ništa ne može naučiti, naročito kad ova, prividno ničim izazvana, u navedenoj situaciji odjednom skoči na stol.

POGLED S MAČJE STRANE

Možda bi bilo dobro sagledati sliku i s druge strane. Najveci problemi s kojima se kućne mačke suočavaju jesu: pretjerani zahtjevi vlasnika, narušavanje odnosa kažnjavanjem, premalo strpljenja, premalo poštovanja prema njezinim potrebama i nepoznavanje uzroka (fiziologije) njezina ponašanja.

Najčešća greška je u kažnjavanju. Ako se već morate koristiti silom, osim kad životinju neposredno uhvatite u nedozvoljenoj radnji, nipošto je ne smijete kazniti! Možda zvuči čudno, ali ako mačku koja je 3 sekunde ranije dobro naoštrila kandže na kauču, okrenula se, pogledala vas ili se počešala, povučete je za šiju ili oblijete mlazevima iz pištolja na vodu, učinak će biti potpuno promašen jer mačka više nikako ne može shvatiti zbog čega ste to napravili. Pa ako se isto ponovi još koji puta, počet će vas se bojati, a da vam neće biti jasno zašto. Naravno, grebat će i dalje po istom mjestu, i to – što je najbolje, uslijed vrlo specifične i labilne mačje psihe – još i više! Općenito, učinak kažnjavanja uopće nije edukativan. Prije svega, kažnjavanje služi kao 'ispušni ventil' vlasnika. Drugo, kažnjavanjem se (privremeno) učini da neko neželjeno ponašanje prestane, međutim ono će se neminovno vratiti jer kažnjavanjem životinja nije poučena što zapravo treba činiti. Životinja nije poučena što treba, već samo što izaziva frustraciju vlasnika. Dakle - nije naučena ničemu. Nagoni su potisnuti, nisu preusmjereni! Neprimjerenost kazne je također veliki problem mačaka. To je najčešće povezano s nepoznavanjem uzroka huncutarije pa tako ponekad neki vlasnici imaju običaj uroniti mačji nos u kakicu ili mokraću koji nisu tamo gdje bi trebali biti te na taj način (u kombinaciji s neizbježnom ljutnjom i vikom) izazvati novu reakciju i potpuno pogoršati situaciju. Treba upamtiti sljedeće:

Prije nego možete kontrolirati svog ljubimca, morate ga razumjeti!

Životinje, usprkos uvriježenom stavu, nisu sposobne za urote, inat ili smišljanje nepodopština. To su isključivo ljudske osobine.

Neki oblici patoloških ponašanja (uključujući i obavljanje nužde na za vlasnika neprimjerenom mjestu) ukazuju na postojanje ozbiljnog problema i rješavaju se analitičkim pristupom pomoću etologije i psihologije. U zapadnom svijetu za rješavanje problema ponašanja kućnih ljubimaca školuju se posebni stručnjaci, neovisno o veterinarskoj struci. U Hrvatskoj takvih škola i studija nema, iskusnih stručnjaka etologa nema, a moja je najiskrenija želja postaviti temelje - potaknuti edukaciju uz suradnju Veterinarske udruge, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i zainteresiranih pojedinaca struka bliskih životinjama. Imate li problem s ponašanjem ljubimca ili ste zainteresirani za suradnju, možete mi se obratiti na  macja-posla@mail.inet.hr  .

Pomanjkanje strpljenja je također vrlo česta pogreška. Životinjama ponekad treba, ali zaista treba ponavljanja i vremena da prihvate ono što vi  želite da prihvati! Ilustracije radi, koliko je strpljenja potrebno za ‘job well done’  (u prijevodu 'dobro obavljen posao') pri odgoju mačke, neka vam pokaže učenje mačke da se odaziva na svoje ime, jedna vrlo jednostavna vježba. Međutim, vrlo često, vlasnik bi se trebao upitati ne radi li nešto krivo pa mačka zbog toga ne reagira kako bi trebala? Možda bi neko drugo mišljenje ili iskustvo dobro došlo?

Vezano uz poštovanje potreba mačaka, one bi i o tome imale puno za reći. Ukratko, želite li da mačka poštuje vas kauč, fotelju, nogu od stola i slično, te da ne grebe po tim površinama, trebali biste i vi pokazati poštovanje prema njezinim potrebama, tj. ponuditi joj odgovarajuću površinu po kojoj to smije raditi. Ponavljam, mačka kućni ljubimac ima jednake prirodne nagone kao i ona koja živi u prirodi, ali je teritorij one kućne bitno smanjen.

NAPREDNI STUPANJ

Druga skupina radnji kojima mačku možemo učiti je naprednija pa je možda pravilnije reći da se radi o drugom stupnju. Ovdje između ostalog spada odazivanje na ime, naredbe sjedni i stani, šetanje na uzici i slično.

Phil Maggitti u jednoj od svojih knjiga kaže: “Umjesto da se pitamo zašto mačke ne žele doći kad ih zovemo, trebali bi se upitati – a zašto bi došle?”. I u tom se pitanju nalazi ključ za uspješno treniranje mačaka! Glavni mačji motivator pri učenju i izvršavanju radnji jest sama motivacija, koja se mačjim jezikom kaže hrana. Mnogi hranu navode kao jedini motivator, no moje je mišljenje da je ona samo prvi i najznačajniji. Odnos s vlasnikom te pasminska pripadnost mogu biti važni, a ta važnost može varirati u intenzitetu.

Pri učenju je i dalje veoma važno strpljenje, u jednakoj mjeri kao i pri kućnom odgoju. Nadalje, ako želimo mačku nečem naučiti, moramo to i dovoljno puta ponoviti te je pravilno nagraditi za preciznu i potpunu izvedbu. Starost mačke pritom nije nimalo važna.

Kao primjer poslužit će nam dvije različite radnje, jednostavne za učenje – prepoznavanje imena i dolazak na poziv.

Večina mačaka nauči svoje ime vremenom. Dovoljno je da je zovete svaki puta kad otvarate konzervu, samo što će večina nakon nekog vremena početi dolaziti samo na zvukove otvaranja konzerve ili šuškanja keksa u vrečici, ne i na poziv.

Da bi bili sigurni kako mačka zaista poznaje svoje ime, a ne okreće samo uho u pravac govora, potrebno ju je motivirati. Potrebno je da, zapravo, mačka upamti svoje ime kao sinonim za hranu i pohvalu.

Ako mačka nema izraženu želju za nekakvom poslasticom, mačjim bombonima, mogu vam poslužiti i njezini obični keksi, ali u tom je slučaju nemojte hraniti neko vrijeme te vježbajte uvijek prije jela. Neka obrok bude konačna nagrada na kraju uspješne vježbe. S mačkom uvijek treba vježbati kratko, 3-5 minuta, 2, 3 ili 4 puta na dan. Nemojte je nagraditi ako reakcija nije u potpunosti onakva kakvu želite, ali budite razumni. Kad se vježbaju teži i složeniji trikovi, treneri ne dozvoljavaju da ih bilo što ometa te se s mačkom zatvore u posebnu sobu.

Dakle, uzmite mačku u krilo, ili sjednite pored nje jedno poslijepodne, oboružani nekom poslasticom. Počinjete tako da mačku pozovete imenom. Ako nema reakcije, ponavljate drugi, treći put, sve dok vas mačka ne pogleda ravno u oči, makar i zato što ćete njezino ime izreći glasnije i intenzivnije (što gotovo uvijek privuče mačju pažnju). Kad ostvarite kontakt očima, nagradite je uz hrpu općenitih pohvala bez daljnjeg spomena njezinog imena. Nešto kasnije, kad mačka skrene pogled, sve ponovite. Važno je da njezino ime ne spominjete, osim onda kad tražite da vas pogleda u oči. Čim dobijete pogled, nagradite. U tih početnih 3-5 minuta mačka će naučiti pogledati vas kad je zovete i bit će potrebno ponoviti vježbu još jednom-dvaput kasnije. Od tada nadalje, sve što ćete trebati napraviti je povremeno nagraditi, bilo poslasticom bilo pohvalom, jer će mačka svoje ime povezati s tim.

Dolazak na poziv je jednako jednostavan jednom kad mačka poznaje (stvarno poznaje!) svoje ime, ali može zahtijevati više vremena i strpljenja. Kao što sam već rekao, sve kućne mačke poznaju zvuk otvaranja konzerve pa i to treba iskoristiti. Počinjete tako da je, kad se u vrijeme obroka sjuri u kuhinju, zovete uvijek istim riječima (npr ‘dođi’), odete korak-dva od nje, ponovno je zovete (to što će mačka sama ići za vama nije loše, čak je poželjno), a prije nego spustite posudu s hranom pohvalite je s ‘bravo’ i pogladite po glavi. To će trajati 7-10 dana, možda i više. Tek ćete tada uvježbati dolazak u vrijeme jela, prije otvaranja konzerve ili šuškanja keksa pa možete krenuti na drugi dio. Ponavljam, strpljivost, dosljednost i nagrade su ključni. U drugom čete dijelu učenja doći blizu mački dok je negdje drugdje u stanu. Sjednite ili čučnite, pa ako ona sama krene prema vama, odmah recite ‘dođi’ (ili što već koristite uz njeno ime), a kad dođe prvo je pohvalite s ‘bravo’ i dodirom po glavi pa onda i nagradite poslasticom. Takvim redosljedom mačka povezuje pohvalu sa svojim dolaskom te će naučiti da nagrada slijedi nakon pohvale. Točno taj redosljed događanja je važan, jer kako kaže Nancy Kobert koja trenira životinje za nastupe u filmovima, riječ ‘bravo’ mački zapravo mora značiti ‘pričekaj trenutak, sad ja dugujem tebi’ pa se neće dogoditi da mačka poveže dobivanje nagrade s ičim drugim osim točno s onim što je napravila kad je dobila ‘bravo’ i (poželjno) bila poglađena po glavi. Neke su pasmine više, a neke manje motivirane, dok puno ovisi i o odnosu s vlasnikom.

Informacije radi, ovakav rad sa životinjom ima veliko uporište u znanosti, dovoljno veliko i za Nobelovu nagradu, za razliku od primjene bilo kakve sile ili kažnjavanja neposlušnosti. Na navedenom redosljedu i opisanom načinu treninga koji koristi Nancy Kobert, temelji se kliker trening američke bihevioristice dr Karen Pryor. Radi se o vrlo raširenoj, zabavnoj i učinkovitoj filozofiji rada sa životinjama svih vrsta koja također tek treba proširiti krug svojih poklonika u Hrvatskoj.

U treći stupanj obuke spadaju napredniji i složeniji trikovi, kao što su prevrtanje, skakanje kroz obruč, stajanje na dvije noge, davanje šape i slični. Drugačije su po tome što ih je za uspješno treniranje potrebno rascjepkati na jednostavnije radnje drugog stupnja.

ČEMU SVE TO?

Nedavno sam imao u rukama posljednju knjigu jednog uglednog hrvatskog veterinara, ali se pritom i poprilično razočarao jednim njegovim stavom. Cijenjeni stručnjak sa desetljećima veterinarskog iskustva konstatirao je u jednom poglavlju knjige kako postoje ljudi koji tvrde da se mačke mogu dresirati i naučiti raznim trikovima, zaključivši pritom da iako je to možda i moguće, nema nikakvog smisla. Mačka je mačka, po njemu, i njezina je ljepota upravo u tome što je nedokučiva, svoja i potpuno nepredvidljiva. Moj je stav potpuno različit i nije temeljen na stoljeću veterine, već na svega par godina studiranja etologije uz primjese psihologije i filozofije te rada s mačkama, psima i njihovim vlasnicima. Međutim, u tih par godina slika se kompletirala u tolikoj mjeri da je postalo jasno kako je smisao treniranja životinje ili bilo kakvog rada s njima veličanstvena i neprocjenjiva dobrobit za sve uključene – i za vlasnika kojeg neosporne i brojne medicinske studije hvale kao čovjeka zdravijeg i otpornijeg na bezbroj ataka po zdravlje, ne samo zato jer boravi pored životinje, već i zato jer s njom živi interaktivno, i za životinju/mačku koja je prirodno znatiželjna, prirodno pohlepna za nagradom, a neizravno nagrađena kvalitetnijim odnosom s vlasnikom. Uostalom, učenjem trikovima mačji se nagoni neće potiskivati. Mogu se samo zadovoljavati, a to je svakako dobro za nju.

Pozivam vas da sami otkrijete i kompletirate svoju sliku odnosa sa kućnim ljubimcem!

Marko Jirasek
Savjetnik za ponašanje životinja
098/702986

Rujan, 2005.