PRIJE PRVE PJESME

bilo bi dobro ovdje, prije prve pjesme,

da se zahvalim samome sebi na

razumjevanju i da si čestitam

što sam znao biti i dovoljno glup

i dovoljno jak da izdržim sve

ovo kroz što sam morao

proći u životu. hvala

i onima što su znali

držati svijeću -

a da ja to ne

primjetim,

sigurno im

nije bilo

lako.

LOŠA REALIZACIJA

vrlo često mi na pamet

padaju

neke dobre ideje,

za neke dobre pjesme.

na žalost,

ja sam jako lijen.

zato pišem - to što pišem.

DOBRO DOŠLI NA BRVNO

te pjesme koje sam napisao,

one nisu toliko vrijedne

da bi ih trebao slaviti

ovaj sajam gluposti i muke,

i one nisu za vječni postav

ovoga muzeja sramote i bruke,

i nikako nisu tu za slijepce,

što kljucati znaju samo iz tuđe ruke.

sve pjesme koje sam napisao

služe samo točki što dolazi.

na kraju.

PJESMA O KONJIMA I ŽENAMA

jučer je opet pitala za mene,

brzo su mi to javili.

loše vijesti stignu uvijek prije,

a loši konji stignu uvijek kasnije.

rekli su mi da je još uvijek lijepa,

ja im vjerujem, nikada nisam

sumnjao u to.

nije me odmah prepoznala,

kaže mi da sam se promjenio.

ja s time nisam imao problema,

znao sam da se ona nikad neće promijeniti,

iako je pokušala: sada nosi kratku kosu.

uvjeravala me da se još nije predala,

i pitala me jesam li to primjetio?

ja sam joj rekao da je sve još isto,

rekao sam joj da putnici i dalje putuju,

rekao sam joj da se zemlja i dalje uporno okreće,

i rekao sam joj još neke nebitne stvari.

onda je ona otišla, a meni su dani

nastavili prolaziti kao i inače.

pazio sam da ne pretjeram s pićem,

razmišljajući na kojeg konja da se kladim.

na kraju dana bi me

opet posjetila neka žena,

i tako bi se to vrtjelo u krug.

u životu se uvijek nađu žene koje će htjeti

predati nagradu i umornom konju.

ZNAM DA ZNAM

znam da znam

pušiti bez prestanka,

i znam da mi to ne valja. znam i to

da kad u ispijanju kave prolaze sati,

srce od toga mora

jednom

jednostavno - stati.

znam da znam

voditi ljubav satima, iako to rijetko

zavisi samo od mene.

znam i da često znam pokisnuti,

ja ne volim kišobrane, oni zahtijevaju

toliko brige: zato ni nemam kišobran.

znam i to da je laž

da će jednom biti bolje: ljudi su ljudi,

ljudi će uvijek ostati dolje.

znam da znam

kada privlačim djevojke, odaju ih

neki sitni tikovi,

i znam da neke od njih

ne znaju ukloniti te sitne dlačice

iznad gornje usne,

ali i na to se čovjek navikne:

samo ako želi. znam da su horoskopi

obična

glupost,

no, to je još jedina prilika

da o sebi pročitam

nešto

lijepo.

znam i to da je već vrijeme

da zaboravim Ninu,

isto kao što znam da je

greška

zakoračiti na šinu,

u trenutku kad dolazi vlak.

znam da ne volim parole,

one uvijek zazivaju

te što su gore: a njih stvarno ne volim.

znam da znam

što je dobro, a što ne,

znam da znam

da neke stvari ipak i ne znam,

i znam i to

da mi je i bolje

što ih ne znam.

OŽENJENI I RASTAVLJENI

znam neke koji su oženjeni,

a znam i one koji su se već rastali,

često sam u prilici da mi se

i jedni i drugi žale zbog svog statusa.

iako ja nemam nikakvog iskustva,

jer se nikada nisam ni ženio ni rastavljao,

uvijek rado popijem piće s tom

kritičnom masom našeg društva.

kad mi se izjadaju svi oženjeni pokajnici,

i kad se isplaču svi rastavljeni patnici,

ja pomislim 'dragi bože, koliko usamljenih ljudi'.

zato uvijek platim još jednu rundu,

da popričamo još malo,

jer, i ja sam usamljen kao i oni.

ipak, u neki kasni noćni sat,

ja ću iz lokala izaći nasmijan,

pazeći pri tome, da me ne vide

ni oženjeni ni rastavljeni.

KAKO TO?

ova prva mojih je godina

i već je prošla sve:

od dopa do dilera,

od kupovanja do prodavanja,

tuče i rane poslije njih.

bila je u zatvoru godinu i pol,

priča mi o tome

dok joj krv teče iz desnog palca,

ne može to nikako sakriti.

ova druga je radila i zaradila u Italiji.

prvo je plesala na podiju,

a zatim bi išla od stola do stola,

odlazila je sa svima koji su joj plaćali.

izgubila je sve: i roditelje i prijatelje,

ali nije to primjećivala i nije joj bilo važno,

jer stvarno su joj dobro plaćali.

sada je na ulici i kaže mi

da godine u tome poslu najviše koštaju.

i prvu i drugu život je poveo

na onu tamnu stranu,

s koje nema povratka.

i jedna i druga su na tome putu

naletjele na mene.

kako to? - pitam se,

dok mislim na njih.

TOGA NEMA NIGDJE

(ovo je jedan, više onako, ironičan naslov)

svi su tu,

potlačeni i kapitalisti,

ozračeni i pacifisti,

karijeristi i boemi,

mudre glave i kreteni,

svi su oni tu, isto kao i

globalni i odbačeni,

isto kao i smireni i otkačeni,

kao bogomoljci i kao anarhisti,

kao komunisti i fašisti,

svi su oni tu, baš svi.

svi ti koji žive pod presijom,

i svi oni što liježu s depresijom,

oni koji žive bez grijanja,

i oni što odlaze na skijanja,

svi nosioci spomenica i odlikovanja,

i svi preživjeli od silovanja i klanja,

svi su tu, viđam ih svaki dan.

vidim i ove što umiru od gladi,

a vidim i one što rade za njih -

pa sjede u vladi.

tu su i oni koji se uvijek penju,

tu su i oni koji uvijek padaju,

tu su i dežurni krivci koji uvijek stradaju,

zajedno s optimistima što se uvijek nadaju,

baš svi oni žive tu u mome susjedstvu.

sigurno i ja spadam među neke od njih.

DA SU MI VELIKE RUKE

žene koje nose vrećice po rukama,

i radnici iz Šavrića što su se digli prije pet,

i autobus koji tutnji po putu

kojeg Maja zove 'divlji zapad'.

sa strane leševi neopreznih životinja,

i stanice na kojima nitko ne silazi a svi ulaze,

i komadići moga pamćenja,

što se vraćaju - bez poziva:

sve me to okružuje dok sanjam

o moćnome automobilu,

sa kojim bih se mogao zaletjeti

u gomilu od ljudi.

preživjele bih prekrio

sa svojim velikim rukama,

i držao ih tako dugo -

sve dok ne bi prestali disati.

DANI KAD TI NIŠTA NIJE VAŽNO

u danima kad ti ništa nije važno,

pališ novu cigaretu

prethodnom,

i malo kašlješ zbog te ludosti.

zasuzi ti lijevo oko,

nakon njega i desno,

ali svejedno se nastavljaš

gušiti u dimu, to ti odgovara,

jer - sad su došli dani

u kojima ti nije važno što radiš.

tih dana sve se poklopi:

nema poziva na koji se želiš javiti,

nema posla kojeg moraš obaviti,

tih dana ostaješ duže u krevetu, jer,

svi ljudi koje znaš trenutno su vrlo zauzeti:

svojim muževima, svojim ženama, svojom djecom

i svojim karijerama koje su još u začetku

(i samo je pitanje vremena kad postat će blistave).

svi ti dragi ljudi koje znaš,

zauzeti su svojim traumama i skrivanju istih.

ti nemaš ništa od svega toga,

pa ostaješ u krevetu dokle god želiš

sa mislima,

kako ništa od svega toga

ionako

nije

toliko

važno

da bi žalio za propuštenim.

ustaješ - da otvoriš prozor,

i griješiš kad misliš da je

jedan

udarac

dovoljan.

zato udaraš sve dok zidovi

ne promjene boju,

smiješ se bezobrazno i slobodno,

živiš dane kad ti ništa nije važno.

pozdravljaš ljude koji su se okupili

ispod tvoga prozora i

pljuješ na njihove traume i karijere.

šalješ poljubac njihovim monstrumima

dok oni upiru prstom u tebe.

povlačiš se natrag u svoju sobu

u kojoj su zidovi promjenili boju,

i nastavljaš držati u neizvjesnosti

sve one koji očekuju tvoj pad.

dok pališ cigaretu - čekaš:

koga će prvog poslati ?

TEK TADA

tek kada mi skinu glavu, tek ću tada znati

da sam bio u pravu. tek tada. a dotle:

idioti, lupeži, luđaci, prodavači droge,

scenaristi, fakeri, vozači, dame što me

kritiziraju, krvavi ručnici, rasizam, čuvari

parkirališta, čuvari pečata, čuvari plaže

su u redu (zanimanje je toliko besmisleno -

mora da je u redu), medijski pokrovitelji,

narodnjaci, opet narodnjaci, i opet - isto,

boljševici, ubojice, oženjeni, pederi, hladetina,

smrdljivci, dizači ruku, bolesnici, krtice,

gnuovi, čaplje, sove, sve ostale odvratne

životinje, film Četverored, rano ustajanje,

rano biloštadrugo, moljci, bogomoljci, živi,

mrtvi, budale, svjedoci, oci, zaljubljeni,

sebeljubi, domoljubi, etno glazbenici, AIDS,

pjevači, poljevači, oni što nadgledaju izbore,

nogometaši, žicari, kontrolori, reketaši,

naši glumci, uvlakači, oni što samo pričaju

viceve, prometne nesreće, Jasna - jer je još

uvijek frigidna, Krleža, Kranjčević, komesari

iz prošlog režima, komesari iz ovog režima,

pjesme nabrajalice, pjesnici koji uvijek stanu

na vrijeme,vjenčanja, prehlada, obavezan

odlazak na more, dijete za mršavljenje, djeca,

šahtovi 5cm ispod ili iznad ceste, proljev, moji

zadovoljni čitatelji, zadovoljavanje kaotakvo,

svi oni koje ovo zabavlja, svi oni koji misle

da ja još imam želje za živjeti do sljedeće

ovakve pjesme, i svi ostali, i sve ostalo...

OPUŠTEN, NAKON DUGO VREMENA

kratke pjesme

duge pjesme

dobre pjesme

loše pjesme

sasvim je svejedno

kolike su

i

kakve su.

važno je

samo

da kad

povraćaš,

ne ostaviš iza sebe -

svinjac u wc-u.

DALJE, JOŠ DALJE OD SVEGA

dalje od šefova i dalje od gospodara,

dalje od njihovog pederskog popravljanja

hlača, sakoa i kravata.

dalje i od njihovih uvijek viših žena,

klimakterij uz ručak, klimakterij za večeru,

cvijeće u proljeće, a robija na jesen.

dalje i od ovoga tornja

s kojim sam u svađi već dvije godine,

jednom kad se sruši ljudima će spljoštiti glave,

bit će puna kanalizacija mozgova - made in CRO.

o, bilo bi super da se to dogodi,

a ja da budem dalje od svega toga.

dalje i od ustajanja iz tuđih kreveta,

u njima uvijek nalazim nepoznate ruke što me grle,

što misle da me grle.

što dalje od njihovih nada,

nek' se utope u vlastitim suzama.

ja sam se već utopio u tuđim,

i sad pišam krv zbog toga.

bože, sve sam dalje od zdrava razuma,

i sve sam dalje od stvarnosti,

dalje sam i od

nade

da će se dogoditi ono što bi se ipak moglo dogoditi,

sve sam dalje od toga da se dogodi

ono što smo se dogovorili da će se dogoditi,

ali, to je sve dalje,

razumiješ li brate što ti kažem - TO JE SVE DALJE!!!

dalje i od gledanja televizije šesnaest sati na dan,

dalje i od zidova koji su promijenili boju,

dalje i od Beograda i dalje od Sarajeva,

dalje od tipova sa dva završena fakulteta,

ulica će ih ubiti za manje od tjedan dana,

a pravi frajeri krepavaju tek za mjesec,

idioti koji žderu drogu zajedno sa špricama,

dalje od njih, što dalje od njih.

dalje i od krivnje koju ti nabijam,

ne znam kamo ću s njom, pun sam krivnje,

oprosti mi, stvarno nisam fer.

oprosti mi, sigurno sam te negdje

razočarao,

nisam znao kako se nositi s time

što nosiš u sebi.

oprostimo se sad, ja sve prebrzo izgubim.

bože, sve sam dalje od zdravog razuma,

i sve sam dalje od istine koja mi je obećana,

dalje sam od života i još dalje od smrti,

dalje sam od svega

što znam.

MOMCI IZ PROVINCIJE

momci iz provincije su izašli na piće,

sada se trbusima - naslanjaju na šank.

sport i sportska prognoza,

pivo, pelin i naravno - loza,

tako oni iz dana u dan...

ne znaju oni za Hemingwaya, i ne znaju

tko je bio ili što je bio Warhol, ali znaju

da je zemlja u krizi, i sasvim su sigurni

da je bog stvorio ljude.

svoje cure vole zvati svojim ženama, iako

su to tek, i samo, obične cure

koje nemaju nikakve ambicije, osim da

rode djecu - tim momcima iz provincije.

životni luzeri htjeli bi biti bluzeri,

ali ne mogu - crnce su vidjeli samo na televiziji.

dragi dečki, dok vi prepričavate

subotnji izlazak iz '95 kao da je bio jučer,

ja znam da još nisam uspio

pobjeći

dovoljno daleko od vas.

ali, trudim se, i dalje se trudim.

znate to, jel' da?

DRUŠTVO ZA ZAŠTITU OD LJUDI

noćas sam prebio svoga psa,

ubio sam boga u njemu. baš šteta,

bio mi je tako dobar - a ja sam ga razbio.

pili smo pivo, moj vjerni pas i ja,

i dobro nam je išlo, mi nikada nismo

imali problema s pićem.

lijepo smo se zabavljali i

sve je bilo u redu dok se ispred mene

nije pojavilo jedno lice iz prošlosti.

da, to je bila ona, stala je kraj mene,

i samo mi dodirnuvši rame

tiho je rekla: 'griješiš'.

rekla je da griješim i brzo nestala za vratima.

naglo sam ustao i krenuo za njom,

htio sam samo još vidjeti je na trenutak,

htio sam je pitati - što je time htjela reći?

želeći me zaustaviti, pas mi je polizao ruku:

rekao je da vani ništa neću naći,

rekao je da se ne isplati,

rekao je da se prošlost uhvatiti ne da.

pao mi je mrak na oči,

baš se on našao to da mi objasni,

taj kujin sin, ta vreća dlaka

koja noći provodi lajući na mjesec,

zar će mi i on govoriti da griješim!?

pljunuo sam mu ravno u oči,

a on je sakrio njušku među šape.

htio sam sad vidjeti njegovu pseću facu

pa mu svom snagom stadoh na šapu.

glasno je zacvilio zbog tog,

a ja sam ga, potpuno izgubivši razum,

udarao vrhom čizme sve dok nije odletio do zida.

ostao je ležati ondje, sav krvav i nikakav.

vani se je čula graja,

okupljalo se društvo za zaštitu životinja.

ja sam naručio još jedno crno pivo,

ne mareći za glupane što uzvikuju parole,

njih ovoj zemlji nikada nije nedostajalo.

ova moja džukela već je lizala rane,

nekako se dovukavši do mojih nogu.

počeo sam razmišljati kako bi bilo dobro

da napokon netko osnuje društvo za zaštitu od ljudi.

ljudi poput mene i ljudi poput njih...

čim dovršim pivo, uzet ću svoje pseto pod ruku,

pa ću sa njime izaći napolje.

kao pravi kujini sinovi,

zajedno ćemo zalajati na sve ljude

koji nam se nađu na putu.

DOBAR OSJEĆAJ

ipak,

dobar je osjećaj

da i kad me prodaju za pet para

pa sam rasprodan za pet minuta,

i kada prije spavanja

moram povaditi noževe iz leđa,

i kada sam mračan pa me se boje,

ipak - kažem:

dobar je osjećaj da usprkos svemu tome

znam,

da još mogu pronaći svoj odraz u ogledalu.

IMAM BIJELI DOKAZ

definitivno sam promašeni slučaj

za zabave ovoga tipa.

mlada je u bijelom, zidovi su u bijelom,

lusteri u bijelom i stolnjaci isto u bijelom.

jedino su konobarice u crveno - BIJELIM

KOMBINACIJAMA.

mladoženja je pijan već satima (ili - već danima),

ali on to fantastično podnosi, znam da mu nije lako,

sigurno mu nije lako, znate, on se ženi.

nije lako niti meni, znate, ja sam jedan

od sudionika, i jedan od uzvanika,

i jedan sam od uznika sveg ovog,

o, boga mi - i ja ću uskoro biti posve pijan.

moja večerašnja družica je vrlo lijepa,

ima odlične noge i vrlo čvrste grudi i ja je volim,

zaista je volim,

ali ona me ne razumije, misli da je zanemarujem,

jer sam pijan i jer pišem ovo.

kako bih popravio stvar rekao sam joj

da ima divne uši i rekao sam da je sigurno

puno vremena utrošila da si napravi takvu frizuru,

a ona je na to iz torbice izvadila nož i rekla:

NIKAD NE ZNAŠ KADA TI MOŽE ZATREBATI!

rekao sam joj da spremi nož i ona ga je spremila.

do kraja večeri je plesala

s vrlo kratko ošišanim mladićem

koji je imao veliku mrlju od znoja na leđima.

imao je mrlje od znoja i ispod pazuha, i na prsima,

i njegovo je cijelo lice bila jedna velika znojna mrlja.

no, to mu nije smetalo da i dalje pleše s mojom

dosadašnjom družicom: vrtio ju je, vrtio je i vrtio,

a ona je za to vrijeme svima mahala

BIJELOM platnenom salvetom.

poslije mi je rekla da je sretna i oboje smo znali

da laže.

stigavši kući,

svejedno sam prije spavanja

desetak minuta intenzivno mislio na nju.

NA +30 SU DOVOLJNA TRI PIVA

(da razmisliš o svemu)

dobro je kad sjediš negdje,

kad piješ pivo, i kad promatraš

sve djevojčice i sve djevojke

i sve žene koje ti dolaze u susret.

gledaš ih. gledaš njihova lica i njihove noge,

gledaš sve te lijepe i čvrste grudi i zaljubljen si

u njihove guze koje ti mašu - dok odlaze od tebe.

voliš to što znaju probuditi muškarca u tebi

i okrećeš se baš za svakom od njih,

jer, to ti daje pravo da misliš kako znaš

sve o svemu tome. naručuješ novo pivo

i skrivaš erekciju od konobara koji je cijeli život

ostavio u ovoj restauraciji u kojoj se tebi dignuo

zbog nekoliko dobrih sisa i guzica.

sramiš se što si zaboravio kako je sigurno

jedna od njih razlog tome što ovdje sjediš sam,

i shvaćaš da ovaj čovjek od pedest i pet godina

ovdje radi i poslužuje ti pivo upravo

zbog jedne od njih, i shvaćaš - napokon,

da ćeš i ti jednog dana u nekoj restauraciji

posluživati piće zbog jedne od njih.

ne preostaje ti ništa drugo osim da uzmeš sa stola

plehnatu pepeljaru (koja je nekad bila plava),

i da si njome pokušaš izvaditi srce.

ako uspiješ,

ako ti to pođe za rukom,

možeš biti siguran da ćeš privući pažnju

prolaznika, policije, psihijatra i novinara.

a - ako ne uspiješ,

konobar će ti donijeti još jedno pivo

i ti ćeš opet znati da nisi uspio.

otići ćeš u zahod i jedina će ti briga biti

od kuda da počneš.

nećeš mariti što je već netko drugi

zasjeo na tvoje mjesto.

RAME UZ RAME

išli smo spavati negdje oko šest,

vani je još bio dan, a probudili smo se

opet oko šest, i opet je vani bio dan.

ti si rekla 'hej, prespavali smo cijelu noć!',

a ja sam se namrštio, ja se uvijek mrštim

kad je neka misterija u pitanju.

nasmijala si se i dirala mi kažiprstom

bore po čelu. pitala si me koji mi je najdraži junak,

a ja ti rekoh da je to Kapetan Miki. opet si se nasmijala

i ovaj put mi stavila cijeli dlan na čelo.

znam, trebao sam ti reći da mi je najdraži Dylan Dog,

monstrumi i čudovišta me proganjaju isto kao i njega,

trebao sam ti to reći - ali nisam,

ja sam te pitao kako je bilo u Rovinju.

rekla si da nije bilo loše i rekla si da si mislila na mene,

i pitala si me 'A ŠTO SI TI RADIO?'

'ništa' odgovorio sam ti, 'ništa posebno'.

bilo je već skoro osam kada smo ustali iz kreveta

i zajedno otišli u kupaonicu.

dok si ti piškila, ja sam prao zube.

zatim smo zamijenili mjesta.

MIRNO SPAVAJ, OVDJE ĆE SVE BITI U REDU

ti i ja se nikada nismo upoznali

i nismo nikada zajedno bili u

automobilu

na autoputu

iz Splita prema Zagrebu.

ali poznajem te,

poznajem te,

poznajem te: isto smo čelo poljubili.

znam te bolje i od onoga koji me je krstio,

a znam te bolje i od ovoga koji mi donosi piće

i koji me mrzi (isto kao i ja njega).

znam da si jednom rekao da ne možeš više,

I ZNAM ŠTO SI UČINIO,

i razumijem te, razumijem te:

MOŽDA SAM JA JEDINI KOJI TE RAZUMIJE.

to je valjda dobar razlog za bijeg, to:

razumijevanje nekog - tko nije u situaciji

da pomogne.

njene noći vrište zbog tebe, i plaču,

i očekuju...

znaš, paževi su i prije bili paževi,

i ostat će paževi,

a ti si Ante bio car,

i zauvijek ćeš biti car i vladar

krhkih duša koje te traže

u virovima.

NE, NIJE JOŠ GOTOVO...

u nedjelju

dvadeset i četvrtog devetog,

na križanju Vukovarske i Savske,

rekao sam ti da te pamtim, ali

ti si to već znala, od početka života.

nitko toga dana nije tako mislio na strah,

nitko, nitko ništa nije vidio ni čuo,

bili smo sami sa automobilima i tramvajima

u Zagrebu, sve je bilo puno tjeskobe,

i znali smo da se rastajemo,

i ja ti rekoh 'do viđenja'.

u tvojim očima je bila kiša koja je

tek kasnije pala i pokušala

oprati naše stisnute zube.

i sada, toliko godina kasnije,

mi smo još uvijek čuvari prstena

od crvenoga ruskog zlata.

 RECENZIJA

Prateći kronološki slijed nastanka pjesama vidljiv je odmak od mladenačkog "Weltschmertz"-a, te put preko cinizma do sarkazma prerano ostarjela čovjeka. U dijalogu kojeg vodi iz prazne sigurnosti svog, zidovima omeðenog pribježišta s "onim ostalima" koji se nalaze "tamo vani", u još većoj praznini besperspektivnog ništavila amorfnog ljudskog čopora, prevladava rezignacija samoproglašenog gubitnika, pesimizam utemeljen na prerano stečenim iskustvima iz njegove svakidašnjice.

   U svijetu, kojem je otet sustav etičkih, moralnih i emocionalnih vrijednosti, preostala je samo sigurnost samoće u koju ima pristup tek rijetki pokušaj ljubavi, a i taj - gotovo u pravilu - rezultira samo banalnošću i razočaranjem, što je zatim argumentirano opravdanje za još žešću agorafobiju. Gorčina sa ponekom protuberancom bunta, zaodjenuti su u površno -ravnodušni jezik mladosti i tvore pjesništvo već prepoznatljiva unutarnjeg ritma i konstrukcije.

   Zanimljivo je komuniciranje stiha sa naslovom kao poantom, što nimalo nije slučajno. Sve je u funkciji poruke, od odabira riječi, dužine stiha, do agresije na pravopis. Ritam i od proze čini pjesme, pjesme koje će možda - nakon fermentacije pjesničkog zrenja - jednog dana i vrlo stroga kritičara nagnati na riječi:" Ecce poeta! "

Silvija Bosner