UŽASNO VAM JE DOBRO, ZAR NE? Vlastita naklada 2005 |
Recenzija-Darija Žilić
Vruće, vruće
kao u paklu Ponekad nije lako Sasvim obično jutro Dok je muzika vrištala Loša žena Na pravi način Obična je noć Severina on my mind |
Najbolji način da se krene dalje Nova generacija Chopin je popio moje vino 8.20 ujutro Jače od zaborava Nestali ljudi Amen Loše pisanje Nekad ljubav poput uragana proleti kroz dušu |
Očigledan slučaj pomanjkanja sreće u životu Oduvijek sam bio dobar vjernik Propala veza sa sretnim završetkom Verno pseto Dobra noć Otići odavde Oprostite, ali moja guzica je u pitanju Moj prvi automobil Život je lijep Sva ta gostovanja po malim gradovima |
automobili se cijede po ulici
jedan za drugim,
cijede se sporije
od znoja
koji se cijedi ispod mojih pazuha.
ja nemam novaca za pivo,
a voda je nedovoljno dobra;
ugasiti žeđ bez sjaja u očima
to je kao dobiti
nečiju razglednicu sa ljetovanja
na koje ti nikada nećeš otići.
vruće je kao u paklu u Zagrebu 15. 7.
vruće je bez piva.
vruće je dok automobili prolaze.
vruće je dok mi je vlastiti znoj
jedino društvo.
još jedna noć uz piće
ovdje gore kod mene
sjedim sam i čitam
dok vatra u peći pucketa.
lijepo je tu gore kod mene
bacim neku dasku
tu i tamo
pa peć i dalje pucketa
pa ja potegnem
za sve dobre napisane riječi
i u redu: potegnem i za one
manje dobre napisane riječi,
i stvarno je lijepo tu gore kod mene
dok vatra curi iz peći napolje,
ja bacim neku dasku
pa se igra nastavlja.
da svijet nestane ovoga trena
ne bi bilo nikakve štete.
osim što bi se ubojice izvukle.
za trideset i drugi rođendan
sam dobio jednu čokoladu
konzervu piva
šampon i sapun i dezodoran
i to je bilo sve.
bila je rana jesen
i dan je bio sunčan
ali moj otac
i moja mama
i moja sestra
su bili negdje
i nisu došli.
plakao sam
kao nikad.
oprostite, ali moja guzica je u pitanju
ništa ne radim po cijele dane
samo televizija i cigarete
nešto jedem i masturbiram više nego inače.
od svega toga sam umoran
pa spavam popodne
pa se probudim i tako prođe dan.
onda dođe noć i ja sjedim u gaćama
na svome tavanu. slušam radio i pišem
i muče me hemeroidi...
stalno razmišljam o tome
i namještam se
i ne vrijedi
pa odlazim na spavanje
jer moja guzica je važnija od svjetskoga mira
i važnija je od predsjednika države.
važnija je i od toga kakvo će vrijeme biti sutra
i važnija je od gladne djece u Africi
i sto puta je važnija od književnih kritičara
i od sportskih komentatora i važnija je od nečije
fakultetske diplome i važnija je od posjete
zubaru ili zoološkome vrtu.
moja guzica je važnija i od moje majke
i važnija je od bilo koje druge žene.
moja guzica mi je važnija i od vlastite poezije.
iako mnogi misle da to u mome slučaju
- nije slučaj.
ovoga puta sam zaista dobro prošao:
gazda je bio normalan tip
i rekao je cijenu i znao sam
da imam za pet mjeseci stanarine.
posebna kuhinja i posebna spavaća soba
posebna kupaonica sa veš mašinom iz '75,
a imam čak i vlastitu baštu
do koje stižem vlastitim stepenicama.
prve susjede sam vidio tek za tjedan dana,
nije bilo buke pa su me pustili na miru.
bio je to lijep osjećaj:
pet mjeseci pića
pet mjeseci pisanja
pet mjeseci spavanja
bez pasa i bez djece,
iako znam da bih pse
još nekako i podnio.
imam samo jedan truli zid u kuhinji
i to je prava sreća – sjećam se: nekad sam
mjesecima spavao na madracu na podu
među trulim zidovima,
boljela su me koljena i boljela su me ramena,
i često zbog toga nisam mogao ustati.
teško sam podnosio jesen i zimu,
i u proljeće je sve smrdjelo
po trulim zidovima.
ljeti mi je bilo svejedno
i dalje su me boljela koljena i ramena,
ali ne i ovdje: samo jedan truli zid u kuhinji
za mene više ne predstavlja nikakav problem.
sad imam svoju baštu sa cvijećem
imam svoj kompjuter i imam svoje misli,
neka me sad vide sve bivše gazdarice
koje su me uništavale zbog ovog ili zbog onog
zbog razbijenih vrata
zbog stanarine koja bi zakasnila
samo jedan jedini dan
zbog svojih pijanih muževa koji su ih tukli;
kad god bi kucale na moja vrata
nadao sam se da njihovi muževi negdje piju
i nadao sam se da će doći kući
i da će ih prebiti:
te debele kuje sa viklerima u kosi.
novi život za mene u 3 ujutro
sjedim u svojoj privatnoj bašti
i gledam cvijeće.
lijepo je,
kao da ga vidim prvi put.
javila mi se jedna od mojih bivših
kaže da je pročitala moje knjige
i kaže da pišem dobre stvari
i kaže da bi se mogli vidjeti
da pričamo o starim danima
kaže da je prošlo
sedam godina od tad
gledajte, ona mi je dala
mnoge teške trenutke
i uvijek je lagala i muljala
i uvijek je bila prava kuja prema meni
ali - doći ću u 9, rekao sam joj
ipak je prošlo
sedam godina od tad.
moji snovi slabo funkcioniraju
kad su u pitanju neki ljudi.
jednostavno:
neke od mojih snova
su uništili neki ljudi,
a većinu sam svojih snova
uništio ja sam:
opet zbog nekih ljudi.
mnoge noći sam potrošio
da doznam
zašto je to tako...
ova pjesma je samo jedan
mali prilog
tome.
što da čovjek radi kad su dani takvi,
umiranje od vrućine
i mizerno plaćeni poslovi,
golubovi na trgu republike
golubovi u bilo kojem drugom gradu
i sirene automobila koje paraju noć.
ne razumijem sve te riječi
ali osjećam kao da su stvarne,
stvarne kao što su stvarne plima i oseka
stvarne kao što su stvarne bolest i tuga
stvarne kao prošlost koja se ponavlja.
ne razumijem sve te ljude
i ne razumijem zašto se toliko trude
da izgledaju stvarno: svi ti biznismeni
i istraživači i advokati i sportaši
urednici dnevnih novina
saborski zastupnici
trudne žene sa svojim muževima
njihova sreća njihova sreća
i njihovo nastojanje da dožive ljubav.
zahvalan sam za pivo i za svako drugo piće
zahvalan sam za cigarete
zahvalan sam za ženu u mome krevetu
zahvalan sam za svako novo samouništenje.
i možda je sve to moglo i bolje ispasti
ali tko bi znao:
prošlost mi se vraća
dok golubovi umiru od vrućine
i dok sirene automobila paraju noć.
svi snovi o nježnosti
blijede
dok po ulicama hodaju ljudi
bez stanova
i dok po ulicama hodaju
ljudi bez telefona
ljudi bez adresa
ljudi bez budućnosti;
to su ljudi koji su u stanju
pojesti sami sebe.
to su ljudi koji znaju da su zvijezde mrtve
to su ljudi koji preziru to što su živi
to su ljudi koji znaju da je čast
odavno
izgubila bitku sa novcem.
i zato – bez nježnosti večeras
dok zvijezde mrtvo trepere
i moje srce
je sa njima.
mjesec je isti
i tu i tamo
dok vani psi laju
i dok me noć drži za srce.
možda će se sada
desiti neka nova ljubav
upravo sada
dok traju sjećanja na staru:
a ja nikada nisam znao
kako sa svojim osjećajima
i nikada nisam znao
kako sa bilo čime.
mjesec je isti i tu i tamo
kad je život sjeban
mjesec je isti
dok psi laju na ljubav
mjesec je isti i sve je isto
kad noć ne pušta.
jebi ga
ipak sam napravio nešto
možda sad umrem
a možda i ne
nema veze
ipak sam napravio nešto.
cijeli grad je ispod mene
dok pada kiša olovka je u ruci
kao u stara vremena
kiša je utopila srce
i srce je na papiru gdje mu je i mjesto.
svaki drugi red posvećen ljubavi:
ljubav je snažna
kada je tu
ljubav je snažna
kada je nema
ja sam napravio nešto
u svemu tome.
pijan
pijan
to je sudbina ljubavi.
moja večer uz vino i vodu
cvrčci se nadmeću
ljubav je pobijedila
u njihovom slučaju.
pijem tablete sa vinom
u nadi da ću utišati svoju savjest,
dovoljno spreman
da podnesem
poraz po tom pitanju.
okružen knjigama
i dimom cigareta
nadam se da postoji nešto
što bi se moglo promijeniti
sutra
sutra kao i jučer
sutra
kao i bilo koji drugi dan.
oni su uvijek tu
i to je pod obavezno:
redovitiji su od redovne publike.
pravilo su raspoređeni
u zadnjim redovima
poput pasa u šinteraju
oni imaju njuške
kojima znaju namirisati
svoj trenutak.
život im je dao instinkt
da prepoznaju
svoju situaciju
oni samo čekaju
da ima dobacim
kost
i onda kažu:
NE SERI!
ili kažu:
JEBEM TI MAJKU!!
ili, najčešće kažu:
ČITAJ DALJE, PEDERU...
na kraju
uvijek netko od njih
pošalje pivu za moj stol:
kada si u zadnjem redu
najbolje znaš
kada je pas žedan.
proleti kroz dušu
nekad ljubav poput uragana
proleti kroz dušu
i ti onda sjediš sam
na nekoj stanici
i sa glupim izrazom na licu
stalno se pitaš
kako je do toga došlo.
dok ljudi prolaze
vjetar bez prestanka
slama
sve što je preostalo
u tebi
jedino razočaranje preživljava.
pjesme mi nikako ne dolaze
dok rješavam stambeno pitanje
i nema ih na vidiku kad gledam
cijene u marketu.
nema ih na policama
i nema ih u ogromnim frižiderima
nema ih kad plaćam na kasi
pjesme su mi upravo nedostižne
dok provjeravam stanje na plinskome brojilu
i ne čujem ih kad je na radiju moderna glazba
i ne čujem ih kad je na radiju etno glazba
i ne čujem ništa dok puštaju reklame.
ne čujem ništa dok govore političari
ne čujem ništa kad kažu
da će se situacija popraviti
ne čujem ništa kad govore ti prokleti ljudi.
nema pjesama dok me žena mrzi
i nema ničeg lošeg u tome što ona želi
voditi ljubav sa nekim drugim
dok ja pokušavam pronaći pjesmu.
paleći novu cigaretu palim sve svoje nade
i čudim se što sve već nisu izgorjele
u svim mojim bivšim pjesmama.
najbolje je ne misliti o pjesmama
i najbolje je ne misliti ništa o svemu tome.
i najteže je.
evo ga, opet ste ovdje
i opet vaša usrana lica gledaju
u moje usrano lice,
i opet sjedite uz piće u mraku
i očekujete zabavni program
ali, na to vam samo mogu reći:
draga gospodo, i dalje ste blesavi!
ja vidim samo jad i bijedu
gdje god da se okrenem:
ljudi oko mene su gladni i nemaju od čega da žive,
ljudi ovdje nemaju da kupe djeci knjige za školu
ljudi ovdje žive bez nade,
a političari su sve deblji i ružniji;
svako malo bacaju kosti
pa se narod i dalje glođe
zbog partizana i zbog ustaša,
kao da je sada bitno čiji je nož
bio krvaviji.
penzioneri su žilavi i uporni
penzioneri i dalje čekaju
da im vrate ukradene penzije, hahaha
kakav smijeh - recite mi:
koja je pošta vječnih lovišta...
doktori i profesori ogrezli u mitu
jebi ga, tu je stvar jasna - koverta je koverta
a kontejner je kontejner,
mislim... tko je vama kriv što vi nemate fakultet?
i - o čemu pričamo gospodo...!?
ljudi rade i ne primaju plaće za to i svejedno
i dalje odlaze na predizborne skupove
pa se tamo skupljaju kao muhe oko govna
i mašu sa papirićima i slušaju govore,
a poslije idu kući i plaču dok kuhaju krumpire,
i... psssst – nemojte nikome reći:
klinke se ovdje jebu za običnu majicu,
a one mlađe dobit će i mobitel -
pa tko ne bi riskirao 6 mjeseci uvjetnog
zbog malo mladoga mesa..?
i zašto nitko ne kaže da je sloboda prodana:
moji prijatelji iz klupe su ostavili kosti po Slavoniji,
a oni koji su preživjeli rat sada se vješaju o zastave
par muktaša je sjebalo cijelu generaciju:
nije u redu
nije u redu.
mnogo toga nije u redu
i ja sada pričam o tome
iako znam da ne vrijedi;
kažu da revolucija jede vlastitu djecu,
a ovdje je revolucija svoju samo izmučila
i ostavila je na životu,
neka naruči novo piće
onaj koji ima,
neka pogleda oko sebe
onaj koji može,
mrak će nas ionako
sakriti sve
kada izađemo odavde.
U novoj knjizi pjesama“Užasno vam je dobro, zar ne?” već samim naslovom u kojem je sadržano retoričko pitanje, pjesnik naznačava vlastito ogorčenje nad društvom, nad socijalnom situacijom, nad postratnim besmislom, a to će biti i tematska okosnica knjige. Unatoč tome što niti vidi nadu, niti vjeruje u promjenu, ostaje mu tek gotovo zaboravljena vjera u pisanje, u riječ, ali i u ljubav, koji jedini čine smisao postojanja i drže ga na životu. Zato i nerijetko opisuje sam proces nastajanja pjesme - negdje u noći, kada isključi televizor, kada se umorio od masturbiranja, počinje taj za njega sakralni čin. On pak uz piće i cigarete, promatra svoje dobro i loše napisane riječi. Proces pisanja je bolan - stvara fizičke bolove - hemeroide, gastritis, razne boli koje su se nakupile za vrijeme brojnih natupa. On vjeruje u sebe, u svoje mjesto, da će biti pamćen baš po pjesmama, da one ostaju njegov trag u svijetu. A Fošnerov junak osjeća jak “nagon za samoćom”- najčešće je sam u vlastitoj sobi, “okružen knjigama/i dimom cigareta”, ili je u stanu nekog prijatelja u kojem će, kad svi odu raditi, popiti i pojesti ostatke hrane i pića, ili je pak negdje na putu, u malom mjestu u kojem će govoriti svoju poeziju.Upravo u pjesmi “Dobacivači iz zadnjih redova” govori o poniženjima i provokacijama koje doživljava na nastupima na kojima su obično ljudi koji poeziju niti ne razumiju. Oni su u zadnjim redovima i samo čekaju “da im dobacim/kost”, a nakon toga ipak se smire. Jer shvaćaju da su i pjesnik i oni tek obični ljudi u - zadnjim redovima. Pa mu pošalju pivu. No ipak, junak ustvrđuje kako mu sva ta gostovanja po malim gradovima “ništa dobrog nisu donijela”.
Na kraju, ostaje tek sjećanje na pijanu noć, a njegov nastup događaj je koji se ne pamti dugo u provinciji. No ipak on će se, kako ističe, vratiti i iduće godine i opet će biti “pjesme uz pivo/pjesme uz vino/pjesme uz cigarete/pjesme za publiku koja odlazi/pjesme za zaborav”. I on će i dalje, usprkos svemu, opet pisati pjesme kako bi doznao kako su nestali snovi. Za neke kaže da su ih uništili neki ljudi, a”većinu on sam”, a da bi doznao zašto je tako, potrošio je mnoge noći.
Milan Fošner u svojim pjesmama često postavlja pitanja na koja niti ne očekuje odgovor. On pita o svojoj izgubljenoj generaciji koja je ostavljala kosti po ratištima. Pita se i o ljudima koje je poznavao, ali ih ne viđa.”Ljudi, pa gdje ste vi?”, ali opet “nitko ne odgovara”. Za vlastiti život, za koji i ne vidi osobiti smisao, ipak nalazi opravdanje, gotovo starinsko, u pisanju, jer upravo pjesme o ljubavi daju mu snagu da ustvrdi “ipak sam napravio nešto.”On je i socijalno vrlo angažiran; osobito je kritičan prema licemjerju crkve, na gotovo radikalan način - povezuje je ne samo sa zatupljivanjem, već i sa pedofilijom, pa naglašava u pjesmi “Amen”- “vidim lice dječaka/i vidim na njegovome licu/spermu i suze”. Fošner s osobitim prezirom piše o političarima, jer svo ono što vidi oko sebe je bijeda, očaj ljudi “ljudi ovdje žive bez nade, /a političari su sve deblji i ružniji”. Njegovi vršnjaci su pod zemljom, jer je “par muktaša sjebalo cijelu/generaciju”. I u tom besmislenom životu u kojem se ništa novo neće dogoditi, u kojoj smo kao riba u akvariju u staklenoj kugli svijeta, ostaje tek poezija i ljubav. Česte su pjesme o ljubavi, o junaku koji se posve otkriva, nimalo ne uljepšavajući sebe kao ljubavnika. Nekad gotovo romantično očekuje ljubav, dok još traju sjećanja na staru. Doduše, ponekad su žene muljale njega, no češće on njih, kao Ljilju koja je trpjela sva njegova stanja i kojoj ipak odaje počast jer “na ovom svijetu gdje vladaju kučke/ti si bila moje verno pseto”.I čini se kao da pjesnik želi zahvaliti samom životu, prkositi svim onima koji se trude “izgledati stvarno”. Njegovo pisanje poezije koja više nikome ne treba, cjelodnevno gledanje televizije zbog koje će ga ostavljati žene, nešto je što ne pripada brzom vremenu, stjecanju kapitala i stvaranju karijere. Junak u poeziji Milana Fošnera svoj je smisao našao u pisanju, u ženama, u, kako ističe, “svakom novom samouništenju”. Njegovo je srce na papiru, sa beskućnicima, poniženima, onima “koji znaju da je čast/odavno/izgubila bitku sa novcem”.U ovom prezrenom, hipokritičnom vremenu, umjesto milijunaša, Europe, dnevnika, on slavi eros i ljubav. I umjesto Mona Lise, kao novu ikonu vremena na prijestolje postavlja Severinu sa kurcem u ustima. Jer kod nje “barem znamo zašto se/smije”. Jer ona slavi život.