UŽASNO VAM JE DOBRO, ZAR NE?

Vlastita naklada 2005

Home

 

Sadržaj :

Recenzija-Darija Žilić

Vruće, vruće kao u paklu

Ponekad nije lako

Dobar prolaz

Noć uz piće

Sasvim obično jutro

Dok je muzika vrištala

Kuja i pas

Loša žena

Teško je sanjati ljude

Zahvala životu

Na pravi način

Bez nježnosti

Obična je noć

Severina on my mind

  Najbolji način da se krene dalje

Nova generacija

Chopin je popio moje vino

8.20 ujutro

Jače od zaborava

I tu i tamo

Nestali ljudi

Pijana pjesma

Amen

Pobjeda

Dobacivači iz zadnjih redova

Loše pisanje

Nekad ljubav poput uragana proleti

kroz dušu

  Očigledan slučaj pomanjkanja sreće u životu

Oduvijek sam bio dobar vjernik

Propala veza sa sretnim završetkom

Verno pseto

Dok sve to traje

Dobra noć

Otići odavde

Oprostite, ali moja guzica je u pitanju

Tuga

Moj prvi automobil

Život je lijep

Sva ta gostovanja po malim gradovima

Užasno vam je dobro, zar ne?

 

 

 

 

vruće, vruće kao u paklu

automobili se cijede po ulici

jedan za drugim,

cijede se sporije

od znoja

koji se cijedi ispod mojih pazuha.

 

ja nemam novaca za pivo,

a voda je nedovoljno dobra;

ugasiti žeđ bez sjaja u očima

to je kao dobiti

nečiju razglednicu sa ljetovanja

na koje ti nikada nećeš otići.

 

vruće je kao u paklu u Zagrebu 15. 7.

vruće je bez piva.

vruće je dok automobili prolaze.

vruće je dok mi je vlastiti znoj

jedino društvo.

sadržaj

 

 

noć uz piće

još jedna noć uz piće

ovdje gore kod mene

sjedim sam i čitam

dok vatra u peći pucketa.

 

lijepo je tu gore kod mene

bacim neku dasku

tu i tamo

pa peć i dalje pucketa

pa ja potegnem

za sve dobre napisane riječi

i u redu: potegnem i za one

manje dobre napisane riječi,

i stvarno je lijepo tu gore kod mene

dok vatra curi iz peći napolje,

ja bacim neku dasku

pa se igra nastavlja.

 

da svijet nestane ovoga trena

ne bi bilo nikakve štete.

osim što bi se ubojice izvukle.

sadržaj

 

tuga

za trideset i drugi rođendan

sam dobio jednu čokoladu

konzervu piva

šampon i sapun i dezodoran

i to je bilo sve.

 

bila je rana jesen

i dan je bio sunčan

ali moj otac

i moja mama

i moja sestra

 

su bili negdje

i nisu došli.

 

plakao sam

kao nikad.

sadržaj

 

oprostite, ali moja guzica je u pitanju

ništa ne radim po cijele dane

samo televizija i cigarete

nešto jedem i masturbiram više nego inače.

od svega toga sam umoran

pa spavam popodne

pa se probudim i tako prođe dan.

 

onda dođe noć i ja sjedim u gaćama

na svome tavanu. slušam radio i pišem

i muče me hemeroidi...

 

stalno razmišljam o tome

i namještam se

i ne vrijedi

pa odlazim na spavanje

jer moja guzica je važnija od svjetskoga mira

i važnija je od predsjednika države.

važnija je i od toga kakvo će vrijeme biti sutra

i važnija je od gladne djece u Africi

i sto puta je važnija od književnih kritičara

i od sportskih komentatora i važnija je od nečije

fakultetske diplome i važnija je od posjete

zubaru ili zoološkome vrtu.

moja guzica je važnija i od moje majke

i važnija je od bilo koje druge žene.

 

moja guzica mi je važnija i od vlastite poezije.

iako mnogi misle da to u mome slučaju

- nije slučaj.

sadržaj

 

dobar prolaz

ovoga puta sam zaista dobro prošao:

gazda je bio normalan tip

i rekao je cijenu i znao sam

da imam za pet mjeseci stanarine.

 

posebna kuhinja i posebna spavaća soba

posebna kupaonica sa veš mašinom iz '75,

a imam čak i vlastitu baštu

do koje stižem vlastitim stepenicama.

prve susjede sam vidio tek za tjedan dana,

nije bilo buke pa su me pustili na miru.

 

bio je to lijep osjećaj:

pet mjeseci pića

pet mjeseci pisanja

pet mjeseci spavanja

bez pasa i bez djece,

 

iako znam da bih pse

još nekako i podnio.

 

imam samo jedan truli zid u kuhinji

i to je prava sreća – sjećam se: nekad sam

mjesecima spavao na madracu na podu

među trulim zidovima,

boljela su me koljena i boljela su me ramena,

i često zbog toga nisam mogao ustati.

teško sam podnosio jesen i zimu,

i u proljeće je sve smrdjelo

po trulim zidovima.

 

ljeti mi je bilo svejedno

i dalje su me boljela koljena i ramena,

ali ne i ovdje: samo jedan truli zid u kuhinji

za mene više ne predstavlja nikakav problem.

 

sad imam svoju baštu sa cvijećem

imam svoj kompjuter i imam svoje misli,

neka me sad vide sve bivše gazdarice

koje su me uništavale zbog ovog ili zbog onog

zbog razbijenih vrata

zbog stanarine koja bi zakasnila

samo jedan jedini dan

zbog svojih pijanih muževa koji su ih tukli;

kad god bi kucale na moja vrata

nadao sam se da njihovi muževi negdje piju

i nadao sam se da će doći kući

i da će ih prebiti:

te debele kuje sa viklerima u kosi.

 

novi život za mene u 3 ujutro

sjedim u svojoj privatnoj bašti

i gledam cvijeće.

lijepo je,

kao da ga vidim prvi put.

sadržaj

 

 

kuja i pas

javila mi se jedna od mojih bivših

kaže da je pročitala moje knjige

i kaže da pišem dobre stvari

i kaže da bi se mogli vidjeti

da pričamo o starim danima

 

kaže da je prošlo

sedam godina od tad

 

gledajte, ona mi je dala

mnoge teške trenutke

i uvijek je lagala i muljala

i uvijek je bila prava kuja prema meni

 

ali - doći ću u 9, rekao sam joj

ipak je prošlo

sedam godina od tad.

Sadržaj

 

 

teško je sanjati ljude

moji snovi slabo funkcioniraju

kad su u pitanju neki ljudi.

jednostavno:

neke od mojih snova

su uništili neki ljudi,

a većinu sam svojih snova

uništio ja sam:

opet zbog nekih ljudi.

 

mnoge noći sam potrošio

da doznam

zašto je to tako...

 

ova pjesma je samo jedan

mali prilog

tome.

sadržaj

 

zahvala životu

što da čovjek radi kad su dani takvi,

umiranje od vrućine

i mizerno plaćeni poslovi,

golubovi na trgu republike

golubovi u bilo kojem drugom gradu

i sirene automobila koje paraju noć.

 

ne razumijem sve te riječi

ali osjećam kao da su stvarne,

stvarne kao što su stvarne plima i oseka

stvarne kao što su stvarne bolest i tuga

stvarne kao prošlost koja se ponavlja.

 

ne razumijem sve te ljude

i ne razumijem zašto se toliko trude

da izgledaju stvarno: svi ti biznismeni

i istraživači i advokati i sportaši

urednici dnevnih novina

saborski zastupnici

trudne žene sa svojim muževima

njihova sreća njihova sreća

i njihovo nastojanje da dožive ljubav.

 

zahvalan sam za pivo i za svako drugo piće

zahvalan sam za cigarete

zahvalan sam za ženu u mome krevetu

zahvalan sam za svako novo samouništenje.

 

i možda je sve to moglo i bolje ispasti

ali tko bi znao:

prošlost mi se vraća

dok golubovi umiru od vrućine

i dok sirene automobila paraju noć.

sadržaj

 

bez nježnosti

svi snovi o nježnosti

blijede

dok po ulicama hodaju ljudi

bez stanova

i dok po ulicama hodaju

ljudi bez telefona

ljudi bez adresa

ljudi bez budućnosti;

to su ljudi koji su u stanju

pojesti sami sebe.

 

to su ljudi koji znaju da su zvijezde mrtve

to su ljudi koji preziru to što su živi

to su ljudi koji znaju da je čast

odavno

izgubila bitku sa novcem.

 

i zato – bez nježnosti večeras

 

dok zvijezde mrtvo trepere

i moje srce

je sa njima.

sadržaj

 

i tu i tamo

mjesec je isti

i tu i tamo

dok vani psi laju

i dok me noć drži za srce.

 

možda će se sada

desiti neka nova ljubav

upravo sada

dok traju sjećanja na staru:

 

a ja nikada nisam znao

kako sa svojim osjećajima

i nikada nisam znao

kako sa bilo čime.

 

mjesec je isti i tu i tamo

kad je život sjeban

mjesec je isti

dok psi laju na ljubav

 

mjesec je isti i sve je isto

kad noć ne pušta.

sadržaj

 

pijana pjesma

jebi ga

ipak sam napravio nešto

možda sad umrem

a možda i ne

nema veze

ipak sam napravio nešto.

 

cijeli grad je ispod mene

dok pada kiša olovka je u ruci

kao u stara vremena

 

kiša je utopila srce

i srce je na papiru gdje mu je i mjesto.

 

svaki drugi red posvećen ljubavi:

ljubav je snažna

kada je tu

ljubav je snažna

kada je nema

ja sam napravio nešto

u svemu tome.

 

pijan

pijan

to je sudbina ljubavi.

sadržaj

 

pobjeda

moja večer uz vino i vodu

cvrčci se nadmeću

ljubav je pobijedila

u njihovom slučaju.

pijem tablete sa vinom

u nadi da ću utišati svoju savjest,

dovoljno spreman

da podnesem

poraz po tom pitanju.

 

okružen knjigama

i dimom cigareta

nadam se da postoji nešto

što bi se moglo promijeniti

sutra

sutra kao i jučer

sutra

kao i bilo koji drugi dan.

sadržaj

 

dobacivači iz zadnjih redova

 

oni su uvijek tu

i to je pod obavezno:

redovitiji su od redovne publike.

 

pravilo su raspoređeni

u zadnjim redovima

poput pasa u šinteraju

 

oni imaju njuške

kojima znaju namirisati

svoj trenutak.

 

život im je dao instinkt

da prepoznaju

svoju situaciju

 

oni samo čekaju

da ima dobacim

kost

 

i onda kažu:

NE SERI!

ili kažu:

JEBEM TI MAJKU!!

ili, najčešće kažu:

ČITAJ DALJE, PEDERU...

 

na kraju

uvijek netko od njih

pošalje pivu za moj stol:

 

kada si u zadnjem redu

najbolje znaš

kada je pas žedan.

sadržaj

 

 

nekad ljubav poput uragana

proleti kroz dušu

nekad ljubav poput uragana

proleti kroz dušu

i ti onda sjediš sam

na nekoj stanici

i sa glupim izrazom na licu

stalno se pitaš

kako je do toga došlo.

 

dok ljudi prolaze

vjetar bez prestanka

slama

sve što je preostalo

u tebi

 

jedino razočaranje preživljava.

sadržaj

 

dok sve to traje

pjesme mi nikako ne dolaze

dok rješavam stambeno pitanje

i nema ih na vidiku kad gledam

cijene u marketu.

nema ih na policama

i nema ih u ogromnim frižiderima

nema ih kad plaćam na kasi

pjesme su mi upravo nedostižne

dok provjeravam stanje na plinskome brojilu

i ne čujem ih kad je na radiju moderna glazba

i ne čujem ih kad je na radiju etno glazba

i ne čujem ništa dok puštaju reklame.

 

ne čujem ništa dok govore političari

ne čujem ništa kad kažu

da će se situacija popraviti

ne čujem ništa kad govore ti prokleti ljudi.

 

nema pjesama dok me žena mrzi

i nema ničeg lošeg u tome što ona želi

voditi ljubav sa nekim drugim

dok ja pokušavam pronaći pjesmu.

 

paleći novu cigaretu palim sve svoje nade

i čudim se što sve već nisu izgorjele

u svim mojim bivšim pjesmama.

 

najbolje je ne misliti o pjesmama

i najbolje je ne misliti ništa o svemu tome.

i najteže je.

sadržaj

 

užasno vam je dobro, zar ne!?

evo ga, opet ste ovdje

i opet vaša usrana lica gledaju

u moje usrano lice,

i opet sjedite uz piće u mraku

i očekujete zabavni program

ali, na to vam samo mogu reći:

draga gospodo, i dalje ste blesavi!

 

ja vidim samo jad i bijedu

gdje god da se okrenem:

ljudi oko mene su gladni i nemaju od čega da žive,

ljudi ovdje nemaju da kupe djeci knjige za školu

ljudi ovdje žive bez nade,

a političari su sve deblji i ružniji;

svako malo bacaju kosti

pa se narod i dalje glođe

zbog partizana i zbog ustaša,

kao da je sada bitno čiji je nož

bio krvaviji.

 

penzioneri su žilavi i uporni

penzioneri i dalje čekaju

da im vrate ukradene penzije, hahaha

kakav smijeh - recite mi:

koja je pošta vječnih lovišta...

doktori i profesori ogrezli u mitu

jebi ga, tu je stvar jasna - koverta je koverta

a kontejner je kontejner,

mislim... tko je vama kriv što vi nemate fakultet?

 

i - o čemu pričamo gospodo...!?

ljudi rade i ne primaju plaće za to i svejedno

i dalje odlaze na predizborne skupove

pa se tamo skupljaju kao muhe oko govna

i mašu sa papirićima i slušaju govore,

a poslije idu kući i plaču dok kuhaju krumpire,

i... psssst – nemojte nikome reći:

klinke se ovdje jebu za običnu majicu,

a one mlađe dobit će i mobitel -

pa tko ne bi riskirao 6 mjeseci uvjetnog

zbog malo mladoga mesa..?

 

i zašto nitko ne kaže da je sloboda prodana:

moji prijatelji iz klupe su ostavili kosti po Slavoniji,

a oni koji su preživjeli rat sada se vješaju o zastave

par muktaša je sjebalo cijelu generaciju:

nije u redu

nije u redu.

 

mnogo toga nije u redu

i ja sada pričam o tome

iako znam da ne vrijedi;

kažu da revolucija jede vlastitu djecu,

a ovdje je revolucija svoju samo izmučila

i ostavila je na životu,

neka naruči novo piće

onaj koji ima,

neka pogleda oko sebe

onaj koji može,

 

mrak će nas ionako

sakriti sve

kada izađemo odavde.

sadržaj

 

 

 

Recenzija

U novoj knjizi pjesama“Užasno vam je dobro, zar ne?” već samim naslovom u kojem je sadržano retoričko pitanje, pjesnik naznačava vlastito ogorčenje nad društvom, nad socijalnom situacijom, nad postratnim besmislom, a to će biti i tematska okosnica knjige. Unatoč tome što niti vidi nadu, niti vjeruje u promjenu, ostaje mu tek gotovo zaboravljena vjera u pisanje, u riječ, ali i u ljubav, koji jedini čine smisao postojanja i drže ga na životu. Zato i nerijetko opisuje sam proces nastajanja pjesme - negdje u noći, kada isključi televizor, kada se umorio od masturbiranja, počinje taj za njega sakralni čin. On pak uz piće i cigarete, promatra svoje dobro i loše napisane riječi. Proces pisanja je bolan - stvara fizičke bolove - hemeroide, gastritis, razne boli koje su se nakupile za vrijeme brojnih natupa. On vjeruje u sebe, u svoje mjesto, da će biti pamćen baš po pjesmama, da one ostaju njegov trag u svijetu. A Fošnerov junak osjeća jak “nagon za samoćom”- najčešće je sam u vlastitoj sobi, “okružen knjigama/i dimom cigareta”, ili je u stanu nekog prijatelja u kojem će, kad svi odu raditi, popiti i pojesti ostatke hrane i pića, ili je pak negdje na putu, u malom mjestu u kojem će govoriti svoju poeziju.Upravo u pjesmi “Dobacivači iz zadnjih redova” govori o poniženjima i provokacijama koje doživljava na nastupima na kojima su obično ljudi koji poeziju niti ne razumiju. Oni su u zadnjim redovima i samo čekaju “da im dobacim/kost”, a nakon toga ipak se smire. Jer shvaćaju da su i pjesnik i oni tek obični ljudi u - zadnjim redovima. Pa mu pošalju pivu. No ipak, junak ustvrđuje kako mu sva ta gostovanja po malim gradovima “ništa dobrog nisu donijela”.

Na kraju, ostaje tek sjećanje na pijanu noć, a njegov nastup događaj je koji se ne pamti dugo u provinciji. No ipak on će se, kako ističe, vratiti i iduće godine i opet će biti “pjesme uz pivo/pjesme uz vino/pjesme uz cigarete/pjesme za publiku koja odlazi/pjesme za zaborav”. I on će i dalje, usprkos svemu, opet pisati pjesme kako bi doznao kako su nestali snovi. Za neke kaže da su ih uništili neki ljudi, a”većinu on sam”, a da bi doznao zašto je tako, potrošio je mnoge noći.

Milan Fošner u svojim pjesmama često postavlja pitanja na koja niti ne očekuje odgovor. On pita o svojoj izgubljenoj generaciji koja je ostavljala kosti po ratištima. Pita se i o ljudima koje je poznavao, ali ih ne viđa.”Ljudi, pa gdje ste vi?”, ali opet “nitko ne odgovara”. Za vlastiti život, za koji i ne vidi osobiti smisao, ipak nalazi opravdanje, gotovo starinsko, u pisanju, jer upravo pjesme o ljubavi daju mu snagu da ustvrdi “ipak sam napravio nešto.”On je i socijalno vrlo angažiran; osobito je kritičan prema licemjerju crkve, na gotovo radikalan način - povezuje je ne samo sa zatupljivanjem, već i sa pedofilijom, pa naglašava u pjesmi “Amen”- “vidim lice dječaka/i vidim na njegovome licu/spermu i suze”. Fošner s osobitim prezirom piše o političarima, jer svo ono što vidi oko sebe je bijeda, očaj ljudi “ljudi ovdje žive bez nade, /a političari su sve deblji i ružniji”. Njegovi vršnjaci su pod zemljom, jer je “par muktaša sjebalo cijelu/generaciju”. I u tom besmislenom životu u kojem se ništa novo neće dogoditi, u kojoj smo kao riba u akvariju u staklenoj kugli svijeta, ostaje tek poezija i ljubav. Česte su pjesme o ljubavi, o junaku koji se posve otkriva, nimalo ne uljepšavajući sebe kao ljubavnika. Nekad gotovo romantično očekuje ljubav, dok još traju sjećanja na staru. Doduše, ponekad su žene muljale njega, no češće on njih, kao Ljilju koja je trpjela sva njegova stanja i kojoj ipak odaje počast jer “na ovom svijetu gdje vladaju kučke/ti si bila moje verno pseto”.I čini se kao da pjesnik želi zahvaliti samom životu, prkositi svim onima koji se trude “izgledati stvarno”. Njegovo pisanje poezije koja više nikome ne treba, cjelodnevno gledanje televizije zbog koje će ga ostavljati žene, nešto je što ne pripada brzom vremenu, stjecanju kapitala i stvaranju karijere. Junak u poeziji Milana Fošnera svoj je smisao našao u pisanju, u ženama, u, kako ističe, “svakom novom samouništenju”. Njegovo je srce na papiru, sa beskućnicima, poniženima, onima “koji znaju da je čast/odavno/izgubila bitku sa novcem”.U ovom prezrenom, hipokritičnom vremenu, umjesto milijunaša, Europe, dnevnika, on slavi eros i ljubav. I umjesto Mona Lise, kao novu ikonu vremena na prijestolje postavlja Severinu sa kurcem u ustima. Jer kod nje “barem znamo zašto se/smije”. Jer ona slavi život.

 

sadržaj