neke stvari u životu

su važne i potrebne

a raznim ljudima

razne stvari padaju na pamet.

kad bi čovjek o tome razmišljao bez pića

bio bi u opasnosti

i zato mu je čaša

vrlo važna

u životu

punome opasnosti.

čaša u tvojim rukama

je potrebna za snove

ona ti treba

da ispuniš neka očekivanja

ona ti treba

da doživiš neka priviđenja

u svome jedinom životu

gdje je sve tako lomljivo

i gdje je sve

podložno promjenama

i ruci koja se trese

i grlu koje je žedno.

možeš plakati u životu

možeš plakati do mile volje

ali ništa nećeš moći napraviti

dok u noćima

tvoja prošlost kezi svoje zube.

ležim u krevetu i čitam

a to volim više od svega:

ležeti u krevetu i čitati

amerikance i engleze i ruse

koji su već odavno mrtvi.

zaista mi je bilo lijepo -

i uzdahnuo sam zbog toga

a pepeljara je bila puna

i trebalo ju je isprazniti

I UČINIO SAM TO.

sad mi je pokraj kreveta

hrpa opušaka i pepela

i ja se osjećam najbolje u životu.

dobar je osjećaj kad se smeća

uspiješ rješiti u jednome potezu

bez opasnosti

da zaglaviš u zatvoru.

na Remizi

nismo se vidjeli 12 godina.

znači, tako sada izgledaš?

rekla je ona

dok je autobus

dolazio na stanicu.

da, tako sada izgledam,

odgovorio sam

i ona je ušla u autobus.

neka mjesta

jednostavno

nisu pogodna

za duži razgovor.

a i godine

često

naprave svoje.

iz sjajnih automobila

neobrijani i

izbrijani i

šepavi i

krivousti i

većinom debeli i

većinom sa naočalama

koje izgledaju pametno.

u pravilu sa ženom i troje djece

i sa jasno izraženim

nacionalnim bitkom

i sa mislima na rodni kraj

oni imaju koncept

i viziju

i dobre plaće.

sa mirisom janjetine i mladoga luka

vraćaju se u automobile

u pratnji šofera i tjelohranitelja

koji ih čuvaju od naroda

što ih je izabrao.

glavešinari

izlaze i ulaze

bez straha

za svoju budućnost.

izjurio sam van bez novca

i bez cigareta

i bez ambicije da se vratim.

morao sam pobjeći

iz pakla

vani nije bilo nikog

osim prolaznika i vozača

i kolportera i zaljubljenih parova

i vani su bili samo vlasnici kafića i

diplomati iz Alžira i Japana i Češke

i vani su bile ubojice i majke s djecom

i prodavačice cvijeća

i bio sam neurotičan

i nesposoban za bitku s njima

i shvatio sam

da mi je ipak najbolje

da se vratim kući

i da legnem s vragom.

i vratio sam se.

i legao sam.

mladi pjesnici se okupljaju

i stari pjesnici se okupljaju

muškarci i žene i djeca i starci

većinom su bolesni i ludi

i uništeni

i svi su pjesnici

i poete

i okupljaju se

ujutro i u podne

i popodne i predvečer

i u kasnu noć

i čitaju si pjesme

i osluškuju reakcije.

mnogi od njih su nezadovoljni

jer nitko nije pao u nesvjest

pa vrte glavama

i od nekud vade

nove listove papira

i zauzimaju ubitačan stav:

'ne znam... ne znam...' govore

i svejedno nastavljaju čitati

čitati

čitati

svoje pjesme

kao da te pjesme

što ih čitaju jedni drugima

nešto znače.

ja sam često gadan prema njoj

i onda ona plače

i onda joj ja kažem:

'slušaj mala, i život je bio

gadan prema meni,

ja ne znam drukčije.'

ona onda spava

a ja cijelu noć tipkam

i pijem i pušim

kao da mi je to posljednje

što ću učiniti u životu.

ujutro je sve u redu

i ona se smije i grli me

i kaže 'kaj si opet u komi?',

a ja tražim zraka

i čudim se kako netko

sa tako malim rukama

uspjeva grliti

tako veliku mrcinu

kao što sam ja.

dugo mi je trebalo da shvatim

tog tipa u kockastom puloveru.

s papučama na nogama

on sjedi među tonama knjiga

i onako rahitičan i blijed

piše svoj govor zahvale

jer su ga izabrali da i ove godine

predsjeda vrlo uglednom žiriju

neke vrlo vrlo važne nagrade.

u velikom uzbuđenju

on je napisao rečenicu:

stereotipi gledanja usmjeravaju

tumačenje na nužnosti traženja

specifičnih detalja koji su bitni

zbog fiksacije prostornoga

i svobuhvatnoga labirinta

koji korespondira sa ikonvilentnim

i observističkim promatranjem...

dugo mi je trebalo da shvatim

tog pismenog kretena

kojemu vjerojatno upravo sada

neki vrlo pošteni vozač trajvana jebe ženu.

stvar je jasna: stvar je u svršavanju.

vrlo talentirani pisci sjede

jedan pokraj drugoga.

jedan je prekrižio ruke na jajima.

drugi kao Papa drži ruke ispod brade.

treći i četvrti se smijulje i poput dva pederka

drže ruke na koljenima.

peti je zabio šake u džepove i izbacio ramena.

pažljivo je odabrao naočale i frizuru.

nema greške - isti Lenjin iz mlađih dana.

sa žarom u očima i sa facama punim očekivanja

svaki je pogled upro u neku drugu stranu.

vrlo talentirani hrvatski pisci

čekaju na odluku žirija.

ova moja mi je rekla da me mrzi

i da joj je život sa mnom pravi pakao

i ja joj vjerujem od prve -

i ja teško podnosim život

sa samim sobom.

kaže da proklinje dan

kad smo se upoznali

i kaže da sam ja jebeni kurvin sin,

a ja opet imam razumijevanja za nju;

ona je izdržala

najviše

od svih do sada.

nudim je pićem,

a ona se prekriva preko glave

i želi da je ostavim na miru.

meni ne preostaje ništa drugo

pa pijem svoje piće i pijem njeno piće

pijem sva jebena pića sve moje braće

i pijem sva jebena pića mojih sestara

pijem sva jebena pića svih jebenih ljudi

na ovom jebenome svijetu

dok moja draga plače

pokrivena dekom sa slikama životinja.

ne preostaje mi ništa drugo

pa uključujem radio,

a tamo su Wagner i Brahms i Mozart

i sva ta luda kompanija.

uz njih ćemo ova moja i ja

izdržati do jutra.

na neki određeni način

pripadam svojoj porodici.

tu činjenicu

(na žalost)

moja porodica

ne može sakriti od mene.

na žalost

tu činjenicu ni ja

ne mogu sakriti

od svoje porodice.

tako mi žalimo

već godinama.

jedni druge.

od svega

najgore su noći,

a sad je još jedna noć u Zagrebu

u još jednoj podstanarskoj

sobi u Zagrebu

i žene koje su nekad vjerovale u mene

neće doći

i bivši prijatelji koji su isto tako

vjerovali - neće doći,

kao da su sklopili nekakav savez;

ti bivši vjernici.

u vječnoj potrazi

pijan sam i moćan

sa cigaretom u ruci,

i pišem pjesme

za ljude koji neće doći.

natjecatelji me mrze,

a ja ih ne jebem pol posto.

to su mladi književnici

studenti

novinarke i

dramski umjetnici.

buduća jezgra društva

uglavnom.

većinom su ustrašeni

i bez imalo talenta.

oni idu na razna natjecanja.

i ja idem na ta ista natjecanja.

oni se pripremaju za to

i znoje se

i ponavljaju tekst

i na rubu su sloma živaca

dok se ja zabavljam

i uz piće odvaljujem iz prve.

bez greške da primim nagradu

za osvojeno prvo mjesto.

jer natjecatelji me ne podnose.

u noćima

dok sat odbrojava

jednostavno

ne postoji prilika

da se napravi

neki dobar potez.

automobili samo prolaze

vijesti na radiju prolaze

ljudi stvaraju događaje

i prolaze.

sve samo prolazi

ne pitajući ništa

nas

koji razmišljamo

o svemu tome.

razmisli o svojoj budućnosti 

lažno je sve ovo...

jutra dolaze u magli

i policajci stoje spremni na uglovima

i čekaju da uklone

nepoćudne.

trgovine se otvaraju za ljude

koji neprestano rade,

satima danima godinama

ljudi rade

i nadaju se

da ih smrt neće uhvatiti

nespremne.

te sitne duše.

tu je čaša koju moraš napuniti

da bi bila puna,

a led se topi u piću

i dok to gledaš,

izgleda ti kao da se topi

i nestaje

sve što si proživio,

kao da je sve bilo lažno...

sve ljubavi koje su bile snažne i

moćne

i sve žene koje su bile uz tebe

dok si bio snažan

i moćan,

sve raspadnute porodice

koje nikad nisu imale šansu,

i sva zaposlenja koja su bili uspješna

samo dok su trajala.

svi dani i sve noći

sve nestaje dok se led topi u piću,

i dani i noći...

sve nestaje u jutarnjoj magli

dok se policajci po uglovima smiješe.

kao da znaju gdje sam.

ona je danas u tvornici 9 sati

šivala suknje i hlače i košulje

a ja sam napisao 2 pjesme

i popio 6 piva.

mislio sam na neka efikasna sredstva

za smirenje i mislio sam

kako bi bilo dobro biti kralj u nekoj

stranoj i dalekoj zemlji.

vani je bilo vruće

- Nova cesta je bila rijeka od vatre -

i mene je boljela glava

od tolikog razmišljanja po vrućini

i od piva

i bio sam bez ikakvoga efikasnog sredstva

za smirenje.

onda je došla ona

i legla je

i okrenula mi je leđa,

a njena je guzica bila početak raja

- a ja nisam čovjek za raj -

pa sam pružio ruku

i potražio pakao.

uzdahnula je

i mi smo na neko vrijeme

zaboravili na sve razlike među nama.

loša poezija i isprazne govorancije

šampanjac iz plastičnih čaša

i ljudi puni zavisti i mržnje -

još jedna promocija

još jednoga genijalca kojem je

'zaista drago što sam i ja došao'.

galerija likova je bila na okupu:

ponosna rodbina i naduti recenzent

za kojega nitko nikada nije čuo

i izdavački mogul

koji nas je gledao pogledom:

'Boudelare je pizda, Whitman je sranje...

POGLEDAJTE ovo! KUPITE ovo!!!'

žene prelude za moj ukus

i žene prehladne za bilo čiji ukus

i gnjavatori koji su isto

NEKAD DAVNO IZDALI KNJIGU.

gnjavatori koji sada

jedva stoje na nogama

pijanci kojima se slina cijedi

po rubovima usta

i za sve to su im krive

njihove lude i frigidne žene

ali nema veze

oni i dalje grle sve od reda,

oni KUŽE POEZIJU:

'stari! stari moj - super si,

imaš pljugu, jebiga, daj ono...

pa mi smo ono...kolege...ne?'

dajem mu cigaretu a Zajec me pita:

'hoćemo li i mi postati takvi?'

ne znam, kažem mu, izvjesno je samo

da je budućnost neizvjesna.

on je na to poentirao da sam ja legenda,

a ja sam na to poželio biti mrtav.

na sreću, imao sam kamo otići:

njene ruke su me opet dočekale,

i ja sam se osjećao sigurno i snažno.

dovoljno snažno da kažem: jebite se,

kolege moje, jebite se i laka vam noć...

uvijek treba dobro paziti

na način kojim se pije u javnosti;

treba se maknuti od ljudi

koji se glasno smiju

i treba se maknuti

od pjevanja i uzdignutih ruku

a naročito

se treba maknuti od nepoznatih ljudi

koji te zovu za svoj stol

jer 'oni znaju za tebe'.

to su ljudi koji rade razliku

između riječi kao što su:

krivnja nježnost mržnja i milost

to su ljudi koji bi rado

gurnuli prste u tvoju dušu

to su ljudi koji vjeruju

da će doživjeti duboku starost

ljudi koji vjeruju u državu i zakone

ljudi koji vjeruju u raj i spasenje.

to su ljudi koji su svjesni

da su uglavnom bolji od tebe

i zato ih treba izbjegavati.

u javnosti treba piti

samo za vlastito zadovoljstvo

i to po mogućnosti:

barem 2 stola dalje

od onih koji te žele 

počastiti.

ja sam često gadan prema njoj

i onda ona plače

i onda joj ja kažem:

'slušaj mala, i život je bio

gadan prema meni,

ja ne znam drukčije.'

ona onda spava

a ja cijelu noć tipkam

i pijem i pušim

kao da mi je to posljednje

što ću učiniti u životu.

ujutro je sve u redu

i ona se smije i grli me

i kaže 'kaj si opet u komi?',

a ja tražim zraka

i čudim se kako netko

sa tako malim rukama

uspjeva grliti

tako veliku mrcinu

kao što sam ja.

ne treba ništa dobrog očekivati

od nedjelje

koja započne s glavoboljom

i s povraćanjem,

a u stanu nema nikoga

osim zidova

na kojima su slike svetaca

i slike krajolika

koje je ostavila gazdarica

kako bi stanarina bila opravdana.

tu je kalendar iz 1998.

s danima i datumima

koji su se već dogodili,

i ostaci vina od sinoć

i još jedno povraćanje

i sad mi se čini da su

moji krajolici bitno suženi.

uvijek je to bilo tako:

dok se sveci na zidovima smiješe

ljudi ispod zidova plaču

i izgleda mi da ovi moji pizduni

sad upravo umiru od smijeha,

ali ja im ne zamjeram

ja nikome ništa ne zamjeram

ja nemam snage za ništa.

mislim da ću ostati u krevetu

barem godinu dana.

kada shvatiš da su ti

provalije tuđe duše jedini zaklon,

ne treba ništa dobrog očekivati

od budućih dana

na drugome katu Adžijine 38.

ona kaže -

tvoje su pjesme dosadne

ništa se ne događa u njima

to su sve bezvezne situacije

strašno je to kako govoriš o ljudima

ti mrziš ljude

po tebi ispada da su samo

u zatvorima i ludnicama stvarni ljudi.

zašto ne pišeš o pravim osjećajima

zašto ne pišeš o ljubavi?

što ti sa time želiš postići

želiš li ti uopće išta postići

tebi je stil to da ti uopće nemaš stila

samo pušiš

ti samo pušiš i piješ sve više

pogledaj si trbuh - TO TI JE SVE OD PIVA.

ne jedeš do podneva i samo piješ i pušiš

ZAŠTO NE PRESTANEŠ SA TIME?

zašto ne napišeš neku osjećajnu i ljubavnu pjesmu?

.......................................................................

stajala je u izmaglici

histerična i lijepa,

a ja sam bio sretan 

zbog te ljubavi

koju je ona osjećala 

prema meni.

RECENZIJA

    Spoznao sam da je Fošner svojom poezijom sljedbenik Charlesa Bukowskog, načinom kojim opisuje crnu svakodnevicu, a isto tako, u njegovoj poeziji se osjeća snaga poput one u poeziji Tina Ujevića.

   Fošner u svojim pjesmama obrađuje svakodnevnu problematiku ljudi. Ponekad zna izvanredno i apsolutno neočekivano poentirati i zaključiti pjesmu, što je gotovo jednako savršenstvu, kao u pjesmama 'blaženo stanje' i 'mogla bi to biti pjesma o kišobranima'.

   Rijetko se događa da se tako običnim i svakodnevnim riječima izvede vrhunska pjesma, a Fošner to svojim izvanredno ukomponiranim stilom uspijeva učiniti u gotovo svakoj svojoj pjesmi.

   Ova zbirka poezije ne poznaje nikakve dobne granice, i zato je preporučujem svima koji se ne boje (ili možda baš – boje) sraza sa stvarnošću života.

Ivan Puljić