| |
|
«NEMOJ SINE, SRUŠIT' STAN»
Pamćenje je bitna
značajka uljudbe. Ono je, pak, pouzdano ili nepouzdano, argumentirano ili
neargumentirano, dosljedno ili nedosljedno. Zbog toga sačuvana ostavština
priskrbljuje pamćenju života slavonskog sela atribute pouzdanosti,
argumentiranosti i dosljednosti.
Ante Knežević
NEMOJ SINE, SRUŠIT' STAN
Nemoj sine srušit' stan,
ne otvaraj srcu ranu,
imam samo život jedan, ispisan je baš na stanu.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.
Kada umrem, sin moj,
sruši, prodaj sve na stanu,
koljebicu samo
nemoj, uspomene nek' ostanu.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.
U koljebskom toplom gnijezdu,
prvo mliko ti si sis'o,
iz njeg gledam zadnju zvizdu,
tako nam je Bog propis'o.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.
Od kako sam noćas prevrćući po časopisu za književnost, umjetnost, kulturu i povijest «Hrašće» tražeći neke druge teme i tekstove, otkrio pjesmu Ante Kneževića, s kojim me je upoznao moj prijatelj Mata Blažićev iz Babine Grede, «Nemoj sine, srušit' stan», nikako mi ne ide iz glave, neda mi mira. Ova me se pjesma doima kao svojevrsna duhovna oporuka oca, koji je očito ili cijeli svoj život proživio na stanu, ili se taj stan do te mjere «usadio» u njegov život i significirao ga.On očito već u godinama, nije siguran u svog «modernog» sina kojemu vjerojatno taj stan ne predstavlja ništa ili čak nekakovo opterećenje. Nije to očito sin kao Ilija Andrin, koji u svojoj crtici «Sa stana» kaže:»Kad bih se s dadom vozio doma, u kolima, i prolazio pored koljeba, svaki je stan drugačije mirisao, svaka je šikara imala svoj dah i svoju poruku. I sve sporedne linije su bile obrasle drugačijom travom i svaka je imala svoj vagaš, a ja bih tad uspoređivao tragove kolskih kotača, uspoređivao ih s drugim te se u sebi veselio što bih uvijek mogao prepoznati trag naših «rafova» i tragove potkova naših kobila. Sanjao sam kad ću narasti da i ja kočijašim i kobile «ćeram» kud ja hoću i kud je ravnije. Sanjao sam kad ću i ja smatat cigaru i držati uzde među koljenima, a onda zaklopiti tozu, netegnuti kajase da kobile dignu glave i krenu kasom. Sanjajući rastao sam, narastao, vraćao se, došao i nažalost, kasno se vratio. Mnogi su porušeni, oronuli i obrasli trnjem, mnogi su prazni, ali neki žive, neki oživljavaju i kada ih takve vidim, u meni raste sreća, vraćaju se sjećanja u koja bih želio vratiti i svoje kćeri i sina, a brižnu majku i oca u mladost i sve rođene i pokojne koji su me koje čemu korisnome naučili, upućivali u život stanarski.«
Zato ovaj dado naprosto preklinje sina «Nemoj sine, srušit stan, ne otvaraj srcu ranu»! Ta ne ruši bar dok sam živ ono što mi je život značilo, ono što je bilo moj život, «ispisan baš na stanu». Ova je pjesma ne samo duhovna oporuka oca sinu, nego me se doima kao duhovna oporuka stare generacije Šokaca novoj, jer očito vide u opasnosti propast onoga što im je život značilo. «Narod bez prošlosti je narod bez budućnosti!» Nije to moja mudrost, a zar nije istinita? Josip Lovretić (30.06.1865 – 27.10.1948.), svećenik, povjesničar, etnograf Šokac rođen u Otoku, kojega se smatra začetnikom hrvatske etnografije, jednom je rekao:»Sve što je u narodu iz naroda je. Smije se pobilježiti i ostaviti narodu na spomen”. Ja bih čak rekao: mora se ne samo pobilježiti nego sačuvati i ostaviti mladim naraštajima na spomen. Ne odnosi se to samo na jezik, književnost, opis pojedinih običaja, slike, pjesme, nego i na ahritekturu, onu jedinstvenu slavonsku, šokačku. Gdje se možemo diviti takovim lijepim štagljevima kao u Šokadiji, gdje tako lijepim kućama, dvorišnim zgradama, vanjskim pećima i ambarima kao u Šokadiji? A sve je to» u narodu i za narod».I sam sam nažalost bio tužnim svjedokom rušenja ovakvih prastarih svjedoka kulture življenja šokačkog kraja. Morali su praviti mjesto modernim stajama, garažama, kupaonicama, kućama na kat!
Povijest je Slavonije moguće najkraće, dakako površno, odrediti kao povijest slavonskog sela i seljaštva. Premda i gradovi Slavonije imaju svoju dugu povijest, selo je ipak davalo pečat životu ovoga podneblja za većinsku populaciju. Veza grada i sela imala je svoj život, ali više službeni, rekao bih proceduralni (npr. odlasci mladića u vojsku, odlasci na sudove, u "velike" kupovine, slanje djece u više škole i sl.). Gradjanski stalež i seoski puk, medjutim, uvijek su ostajali na vidnoj distanci. Dok se za grad na prijelazu stoljeća nikako nije mogla upotrijebiti sintagma gradska zajednica, selu je, pak, ona u cijelosti pripadala. Selo je uistinu živjelo život zajednice. Kao takvo, ono je u sebi oslikavalo elemente seljačkog društva.
Običaji su takodjer činili selo svojevrsnom zajednicom. Oni su propisivali ponašanje svim žiteljima sela. Nepridržavanje je bilo uvijek obilježeno. Lovretićeva je podjela običaja vrlo slikovita: tu su običaji kod jela i posla, kod zajedničkih poslova (moba), običaji prela i posila, pravni običaji kod dijeljenja u zadruzi, običaji u druženju. Lovretić izdvaja godišnje običaje koje dijeli na domaće i javne. Svi ti običaji (Badnjak, Božić - prvi dan, drugi dan, treći dan, Stara godina, Sveta tri kralja, Poklade, Cvjetnica, ...) pokazuju uniformnost života svakog mladića i djevojke, starih i mladih, svakog domaćinstva, pa time i cijelog sela.
Pamćenje je bitna značajka uljudbe. Ono je, pak, pouzdano ili nepouzdano, argumentirano ili neargumentirano, dosljedno ili nedosljedno. Lovretićeva je ostavština priskrbila pamćenju života slavonskog sela s prijelaza stoljeća atribute pouzdanosti, argumentiranosti i dosljednosti. Vremenska distanca koja nas dijeli od vremena Lovretićeva svećeničkog, etnografskog, povijesničarskog i sociološkog rada nije nam, pak, prepreka doživljaju socijalnog i kulturnog konteksta slavonskog sela, i to upravo zahvaljujući tom radu.
Selo, kao zasebni kolektivitet s njemu svojstvenom kulturom, izučavali su brojni povjesničari, etnolozi i sociolozi. Njegovu je kulturu najsadržajnije sažimala riječ seljak. Seljak otjelovljuje način života, kako proizvodnjom sredstava potrebitih za život, tako i odnosom prema uživanju tih dobara. U proizvodnji i u trošenju seljak je uvijek okrenut zajednici. Odnjegovane vrijednosti seljačke kulture, parafrazirajmo Mendrasa, potvrduju ljubav za zemlju, brigu za porodicu i okrenutost kolektivitetu kojemu se pripada.ll)
Nove vrijednosti, koje ulaze u život sela, razbijaju autohtonost i zatvorenost seljačkog životnog ciklusa, te se selo sve više udaljava od seljaka. Seljak je postao pojam kojim se odredjuje mjesto življenja, a ne i način. Sve se rjedje ovim pojmom misli na kulturu, na cjelinu životnog ciklusa pojedinca i kolektiviteta. Sliku je te cjeline danas moguće oživjeti kroz ostavštinu Josipa Lovretića, koja nam pouzdano predočava sve segmente životne cjeline kolektiviteta i pojedinca, sela i seljaka.
U ovom je radu središnje mjesto dobila zajednica kao način života kakav se odvijao u slavonskom selu. Otok je, kao dobar primjer slavonskog sela, svjedoči Lovretić, potvrdjivao obilježja zajednice i zajedništva kroz život zadruga, instituciju susjedstva, vjerski život, običaje i drugo. Danas se ta obilježja sve više smjestaju u sferu pamćenja, sve ih se manje živi. Promjene izazvane modernizacijom tijekom stoljeća učinile su slavonsko selo prepoznatljivim jedino grografski. Kultura življenja sve je sličnija onoj u gradu. Seoski svjetonazor više je oblikovan informatizacijom društva i procesima globalizacije negoli običajima i tradicijom predaka.Stoga je zadatak obraniti od zaborava posebnost slavonskog sela, zadatak kojega je Lovretić davno započeo. Početi s primjerom svećenika koji u propovijedi viče na prisutne, jer drugi na dolaze u crkvu. Uslijed prodora robnonovčane privrede i industrijalizacije dolazi do zaživljavanja individualizama, koji razara zadruge, a na površinu isplivava stalež neimaćnika.
Zadrugari su ponosni kad svi žive u slozi i ljubavi. Tu svoju slogu iskazuju riječima: Pogledi u moju štalu, a pogledi u tvoju, pa ćeš viditi ko je gazda. Ili
Pogledi u moj čopor, a pribroji svoj, pa ćeš znati, što ko vridi. - Josip Lovretić
Ivan Šarić Baća
ŠOKADIJO ČUVAJ STARU SLAVU
Čuvajte staru slavu
Sinovi dične majke Visoko dignite čelo Hvalu joj dužnu dajte.
A čuvati imate svašta Jezik njen, drage riči
Po njem svatko nas pozna Šokac se njime diči.
Neka on ne bude samo Divan na slavama,
ritki kad svitu treba pokazat kako smo na riči britki.
Čuvajte pjesmu joj milu
To naše je majke duša
Pociknite uz tamburu
Nek svako čuje, nek sluša.
Pjesma njena nas nosi Kroz stoljeća slavna,
duga S njom na usni život dali Njom branili i padali.
Izvadite iz sanduka naše stare običaje
Nitko tako bogat nije
Srce nam u njima bije.
Navucite nošnje zlatne
Bogate ko nekad mati
Momci kape najerite
Zagrljeni zapjevajte.
Upregnite konje bjelce
U šarena stara kola
Nek klepeću kroz sokake
Nek se vidi ko je lola.
Glavu lipo okitite
Al ne samo starim zlatom
Već šokačkim poštenjem
Vjerom i inatom.
Kroz život nas vječno vodi L
jubav prema zemlji, kraju
Čvrsta vjera u Boga
Nada roda šokačkoga.
Očuvajte Šokadiju
Našu majku, njenu slavu
Propnite se, ta nedajte
Tuđin njom da kiti glavu.
26./27.10.2003 posvećujem Udruzi za promicanje i očuvanje šokačke baštine «Šokadija» Babina Greda. ;
|
|
