Literarno takmičenje - DUŠA MOJA HRVATSKI JE KRAJ  - 4. rujna 2004.   -             

                                                      
Plemenita i hvalevrijedna inicijativa učitelja hrvatskoga jezika Ilije Babića da svake godine bude objavljena zbirka najboljih radova učenika osnovnih škola s područja Slavonije, evo, drugi put doživljuje nadasve uspješnu provedbu.
Dani susreta Duša moja hrvatski je kraj, sigurno će svake godine unositi u život stanovnika Babine Grede i njezine okolice nove dimenzije: ukazivat će na vrijednosti, poticati na stvaralaštvo, ohrabrivati i usmjeravati energiju mladih na put napretka, a to je i bila intencija pokretača susreta. Ići naprijed, ali ne bježati od onoga što Slavoniju karakterizira, obilježuje: njezino bogatstvo u različitosti, posebice njezin jezik sa starim akutom, obilježen je kao neposredan izdanak, inovacija ili negacija njegove uporabe u pisanom dječjem ostvaraju. Želja je organizatora ovoga susreta motivirati djecu da jednim dijelom svojeg stvaralačkog bića ostanu i na razini matične, zavičajne književnosti, kojoj po svim svojim bitnim odrednicama pripadaju (to se primarno odnosi na jezik).
U dječjim se pisanim radovima pretaču slike, raste krajolik široke Slavonije, pokazuje se izraziti smisao za ljubav zemlje, ponekad iskazan zavičajnim dijalektom i leksikom, čudnovato odnjegovanim, kako pulsira njima dragi život zavičaja, kako se u zavičaju živi i raste.
U tim se ostvarajima mogu osjetiti mirisi dozrelih žitnih polja, miris kruha iz vanjske peći, mogu se čuti pjesme ptica, što dopire iz šume, može se osjetiti ritam slavonskoga kola.
Ono što nas veseli - to su različite teme, baš kao što su različite stvari u prirodi naše Slavonije. Bogatstvo motiva -od tekstova posvećenih opisima prirode, običaja i navika, portreta ljudi iz zavičajne sredine - pa sve do stidljivo prošaputanih riječi o ljubavi - također nas može obradovati.
Treba naglasiti istinu o tome da se otkrivaju pred nama naši mladi prijatelji, rastu u svojim pisanim ostvarajima i stvaraju o sebi, zanos, svoje pravo lice:

                                                Otkrivao sam rukama
                                                meku glinu Bosuta,
                                                izrovanu ilovaču
                                                i izbrazdanu crnicu
                                               
                                               (koju nikada ne ću ostaviti).
                                                Sada znam!
                                                           (Sada znam)

Ono što u ovim dječjim radovima ohrabruje, to su iskazana nadanja u bolje sutra, vjera u svoju čvrstu povezanost sa zemljom, u kojoj su naši korijeni i vjera u čovjeka:
Vjerujem u ljude u čijim će grudima opet zakucati čovječje srce.
Gradu za svoje literarne ostvaraje, u skladu s realističkim postupkom, učenici crpe ponajvećma iz sredine u kojoj žive, iz ambijenta koji najbolje poznaju. Dominantno mjesto zauzima selo, osim radova o Iloku.
Žanrovski specifičnost dječjih ostvaraja obilježuju opisi i putopisi, mala sklonost fantastičnoj priči, neobičnom, čudesnom, imaginacijskom. Stidljivo se javalja i simbolički dekor. Nevelik je broj radova obogaćen dijalozima i različitim proznim tehnikama.
U pjesničkim ostvarajima pojavljuju se i haiku pjesme.
Moramo pripomenuti i to da se forme i jezične norme tzv. književnosti za odrasle prenose u dječje pisane radove, što treba zaobilaziti da se ne ude u svojevrstan hibrid, starmale dječje ostvaraje.
Raduje nas pojava učeničkih radova iz prepoznatljiva i dohvatljiva svijeta u kojem je dječja ljubav usmjerena prema neslavonskom, nekom drugom, ali hrvatskom kraju:
More se tada meni smije i ništa od tog draže mi nije.
(More)

Kao antipod ovim stihovima navest ćemo stihove iz pjesme Slavonska šuma:

                            Podnevnim suncem pozlaćena.
                            Oblacima tmurnim zasjenjena,
                            Proklijalim žirom ožirena.
                            Snagom vjetra razbarušena,
                           'ladovinom obdarena.
                            Studvom, Spačvom umivena,
                            Jelenima osnažena.
                            Stoljećima podizana,

                            U pjesmama uzvišena.

I na kraju neka odzvuče riječi pjesme Zovi me:

        Zovi me tkanicom trobojnicom,
        Zovi me kićenim vrancima,
        Zovi me lolom, dikom i bećarima bez broja
        I odazvat će ti se jedno ime
        Slavonija moja!
                                                                                  

                                                Ana Cvenić
                (uvod u zbornik radova učenika osnovnih škola)