|
-iz knjige
"ZAGREBAČKA
ŠOKADIJA"
Šokac jesam, šokačko mi
tilo,
Samo nosim gospodsko odilo.
Šokica sam, govor me
izdaje,
Po govoru svatko me poznaje.
Ta koliko poruka o
Šokcima, tomu narodu hrvatskome, slavonskom nose ova dva
distiha. I zar treba išta više tražiti za sliku osjećaja, neki
bi se usudili reći, naravi naših. Od rođenja na slavonskoj
crnici, do posljednjeg daha, ma gdje Šokac bio. Mnogi, u
Zagrebu. Upravo njima: u gospodskim odilima, s riči svojom
šokačkom -ikavicom otegnitom, njima koji se nikada i nigdje
nisu postidili svojega i svojih, njima kojima je na Zrinjevcu
mirisala Slavonija a na Trgu svirala tambura, njima koji su
pokazivanjem naštirkanih rubina i zlatom izvezenih marama
Esplanade hotel pretvorili u svoj cintor i nedjeljnu
prijepodnevnu svetkovinu - zagrebačkim Šokcima posvećena je,
njima je na spomen ova monografija. A odakle su došli? Koji
je dio Slavonije "prava" Šokadija? Ma, kakvi bi mi bili Šokci
kad bi se oko toga pitanja mogli složiti? Jesu li Šokci
samo Vinkovčani i cvelferi? Neki bi od njih u nju primili i
mještane istočno brodskih sela. Što će na to reći Đakovčani? A
što svi oni drugi koji na to ime polažu pravo jer su im
pradjedovi bili krajišnici Marije Terezije? Jesmo li
zaboravili Valpovčane, i sve one druge istočnije od Ilove,
sjevernije od Save i južnije od Drave? I nije to još sve. Jer
Šokci su i u Baranji i u Bačkoj. Iz svih tih krajeva
dolazili smo u Zagreb, i u njemu uvijek ostajali - Šokci. A
kad nas pitaju: Što vam je to Šokac? Što im
odgovaramo? Kratko i nejasno ili opširno i neprecizno.
Mnogi tek tada ništa ne razumiju jer složit ćemo se: teško je
to pitanje. O etimološkom značenju imena Šokac mnogo je
napisano. Teorija -malo manje od autora. Povijesni
dokumenti govore da se etnik Šokac javlja početkom XVII.
stoljeća. U fermanu sultana Ahmeda I. Šokcima se naziva
pučanstvo latinske vjere čija je "sljedba od vjere Srba, Grka
i Vlaha sasvim različita". Šokci se spominju i u ispravama u
kojima katolici iz Bosne i Slavonije traže za biskupa fra
Jeronima Lučića, te u fermanu sultana Ahmeda IL i u
dokumentima iz doba prodora Eugena Savojskog do Sarajeva 1697.
Tim imenom označavaju autori: Hrvate, katolike.
ŠOKCI I
NJIHOVO PODRIJETLO U SLAVONIJI Drugi će pak ustvrditi da je
Šokac zapravo jedan vid interpretacije albanskog naziva za
Slavene "Shqa", s tim da je oblik Šokac ostao oznaka za Hrvate
a Šop ili Šijak za Srbe. Treći taj naziv vezuju uz ime
planine Succus, koja je u dalekoj prošlosti dijelila Tračane
od naših starosjedilaca Ilira. Kako Ilire tada zovu Succi,
otud se glasovnim mijenama tog imena - preko Sukci -došlo,
smatraju neki istražitelji, i do naziva Šokci. I
naposljetku, tumačenje naziva Šokac više je istraživača
pokušalo pronaći, također, u razdoblju kad su Hrvati bježali
pred Turcima iz srednjovjekovne Bosne, ali su korijen
potražili u jeziku naših sjevernih susjeda. Za navala
izbjeglica na savske i dunavske skele mađarski skeledžija im
je stalno vikao "sok az" (šok az), što grubo prevedeno znači
"mnogo (vas) je". Taj mađarski korijen imena Šokac ima još
jedno identično tumačenje. Kad bi Slavonci išli tražiti
pomoć od mađarskog kralja Matijaša on im je gotovo uvijek
odgovarao, kao i one skeledžije, "sok az", odnosno "mnogo je"
(to što tražite). Navedene izvedenice, tvrde autori ovih
istraživanja, nastale su u drugoj polovici XV. st. (pad Bosne
pod Turke 1463. i doba vladavine ugarsko-hrvatskog kralja
Matijaša Korvina, 1458. do 1490.). Još jedno etimološko
tumačenje korjena riječi Šokac potječe iz mađarskog
jezika. Naime, povijesno je znano da je Bela IV. južno od
Save, u srednjovjekovnoj Bosni, organizirao pograničnu oblast
Soli. Ona se protezala između rijeka Drine i Bosne, a za
kralja Matije Korvina postala je i banovinom. Ta je oblast
bila naseljena katolicima a Mađari su je zvali "Soi - bansag"
- banovina soli (hrvatski: sol, mađarski: šo). Sam slani
rudnik Mađari su zvali "So - kut". I sad se opet vraćamo na
turska osvajanja i bijeg katolika na sjever. Te izbjeglice
Mađari su zvali "soiember" a oni su, identificiravši se s
mjestom "So - kut" (Šokut) prozvali "šokutac" odakle je, pak,
glasovnim promjenama nastalo ime Šokac. Jednu od
etimoloških varijanti nastanka imenica Šokac i Šokadija navodi
i autor ove monografije. On spominje istraživanje našeg
Brođanina Andrije Torkvata Brlića koji za postanak tog imena
rabi korijen glagola skočiti a Šokcima, također, označava
bosanske izbjeglice u Slavoniju naseljene pred turskim
osvajačima Bosne. Kako vidite, radoznalcima imamo mnogo
toga reći. Mnogi se slažu daje dokazivanje imena Šokac iz
mađarske varijante povijesno, a onda i jezično-znanstveno
najprimjerenije. Prva službena uporaba imena Šokac u
Slavoniji zabilježena je u Popisu kotara Đakovo 1702.
godine. U prvom dijelu ove monografije profesor Mirko
Marković daje temeljiti prikaz povijesti naših pradjedova koji
su pred turskim sabljama, iz srednjovjekovne Bosne, spas
potražili u sjevernijim krajevima. Kada su jednom došli u
njih, to nije značio konačni mir. U to doba, a dokazalo se to
i kroz kasniji slijed povijesnih događanja, život je bio
toliko okrutan da su se mnoge izbjeglice ponovno našle u
državi iz koje su morali pobjeći. U tim burnim. povijesnim
mijenama asimilacija je mnogima bila usud. Jedni su joj se
priklonili, drugi se nisu uspjeli othrvati. Islamizacija,
mađarizacija, germanizacija, srbijanizacija. Na sreću, mnogi
naši su se oduprli tim zlodusima. Narod koji se osjeća
Šokcima živi i danas od Rumunjske preko Vojvodine i Mađarske
do Hrvatske. Pa, zar je cijelo to područje onda
Šokadija? Svi znamo da nije, no teško ćemo se svi složiti
što, odnosno gdje jest. Je li to samo stari dio Granice i
ravni Srijem kako je kazivao Julije Benešić ili mali, bogati,
pusti i obijesni kraj oko Vinkovaca i Broda do Županje i
Srijema kako je ustvrdio Josip Bogner? Ili pak Šokadija s
Vinkovčanima, Županjcima i mještanima istočno-bosanskih sela
grli i Đakovčane, Našičane, Donjomiholjčane, Valpovčane,
Posavce iz novogradiškog kraja i iz cijele Bosanske Posavine,
zapadne i istočne Srijemce, pa čak i stanovnike Erduta,
Aljmaša i djelomice Dalja, što je dokazivao Vladoje
Ivakić. Ma, tko mari za te književno-znanstvene rasprave
kad u kolu cikne snaša, kad grlo pusti baja, kad se zemlja
raznježi od egeda i gajdi, kad tambura srca razgali, kad vino
ubije bol a pjesma izliječi dušu! Ta, tko bi nama koji se
dičimo tim imenom, riči našom5 slavonskom, ruvom i običajima,
koji osluškujemo zvono pastirsko, koji mirišemo Peićevu
crnicu, koji udišemo Kozarčeve šume, koji se sladimo iz
papučkih i krndijskih vinograda, koji ne brišemo sjećanja na
naše bake i blagoslov žita, koji stalno gledamo sliku majke
iza tkalačkog stana, koji i danas čekamo dadina kola i konje,
koji ju slavimo i kojoj se dičimo - zar svi mi nismo Šokci i
Šokice koji su Šokadiju obranili od svih nasrtljivaca na
njezino hrvatstvo.
Martin Vuković predsjednik Šokadije
Zagreb
| |