Sve protekle događaje kroz koje sam u Prvoj ekonomskoj školi u Zagrebu prolazio "kolokvijalno" prikazujem kao mobbing i nastojim ga
analizirati kroz nekoliko aspekata. Napisao sam „kolokvijalno“ jer mobbing zapravo, gledajući zakonsku regulativu, kod nas niti ne postoji.
Međutim, Zakon o radu govori u jednom svojem dijelu o zaštiti ljudskog dostojanstva, a uvjerenja sam da dokumentacija izložena u knjizi,
osim što govori o narušavanju ljudskog dostojanstva, ukazuje i na narušavanje profesionalnog, stručnog digniteta. Također sam uvjerenja i
da ne bi dolazilo do narušavanja ljudskog dostojanstva kad bi se mobberi, u ovom slučaju se radi o rukovodećim strukturama (u osnovi vertikalni
mobbing), kako pridržavali propisa koji im daju ovlasti, a isto tako i propisa koji ih na nešto obvezuju. Mišljenja sam da se najčešće rukovodeće
strukture transformiraju u mobbere upravo zato što se ne pridržavaju i onih propisa koji ih na nešto obvezuju te samim tim dolazi
do narušavanja nečijeg ljudskog dostojanstva. Mišljenja sam da bi se sredstva koja su u dugogodišnjim događanjima u Prvoj ekonomskoj
školi u Zagrebu upotrebljavana s ciljem da me se izolira i u krajnosti "otkloni" iz te radne sredine moglo podijeliti u nekoliko grupa.
Prvu grupu sredstava potvrđuje dokumentacija (disciplinski postupak, anonimna pisma i anonimni podnesci neistinitog sadržaja,
neistinito „Izvješće“ roditelja o neprimjerenom ponašanju nastavnika, pojedini neutemeljeni i neistiniti navodi u nalazima o stručno-pedagoškim
nadzorima i Očitovanju nadzornika, pojedini zapisnici o inspekcijskim nadzorima) iz sadržaja koje proizlazi da bih ja bio osoba koja šamara
i vrijeđa učenice, osoba koja stalno ulazi u svlačionicu djevojkama dok se presvlače, osoba neprimjerenog ponašanja s elementima seksualnog uznemiravanja.
Dakle, jednom riječju smatram da je svrha ovih sredstava bila da me se prikaže kao osobu nepodobnu za rad u školskoj ustanovi. Zanimljivo je i to
da s obzirom na težinu optužbi koje se pojavljuju na moj račun u tim dokumentima, nikad nisam doživio suspenziju s radnog mjesta. To me je s jedne
strane iznenađivalo, a s druge strane učvršćivalo u mojem početnom uvjerenju da je sve smišljeno. Na stranu to da su neke „optužbe“ mogle biti otklonjene
objelodanjivanjem pojedinih dokumenata potpisanih od samog poslodavca, a koje su dobivali svi nastavnici tjelesnog odgoja u Prvoj ekonomskoj školi u
Zagrebu. Upravo to "zaobilaženje" takvih dokumenata navodi me na razmišljanje da su upravo i bili pisani kako bi se putem njih postupno dovelo
do "optuživanja" nastavnika, odnosno u najmanju ruku stavljanja pod jaku sumnju u takve radnje koje se kasnije spominju u "optužbama".
Druga grupa sredstava može se iščitati u dokumentima (provođenje ankete o tome koliko je koji učenik vremena proveo na WC-u za vrijeme nastavnog
sata TZK-a, provođenje ANKETE ZA UČENICE s ciljem poboljšanja nastave TZK-a) po čijim sadržajima mogu također zaključiti da me se nastojalo "promovirati"
kao osobu nesposobnu i neprimjerenu za rad u školskoj ustanovi.
Treća grupa sredstava su gotovo kontinuirana Upozorenja o obvezama
iz radnog odnosa kroz proteklih desetak godina. Bilo ih je, koliko sam uspio nabrojati, osam. Većinu od svih tih Upozorenja smatram i "nategnutim",
da ne kažem izmišljenim. Svim tim Upozorenjima nastojalo me se prikazati kao nastavnika koji ne poznaje i krši svoje radne obveze. Rekao bih da sam
i po sadržaju tih Upozorenja trebao biti osoba koja nije sposobna za rad u školskoj ustanovi. A koliko su pojedini elementi u sadržajima tih Upozorenja
u skladu sa zakonskim propisima, govori dovoljno i zadnje Upozorenje, dakle Upozorenje pred otkaz.
Mišljenja sam da pojedina sredstva ovdje
nabrojana, kao i pojedini dijelovi u sadržajima pojedinih dokumenata, ukazuju na postupke neprimjerene za školsku ustanovu i općenito za obrazovanje
i nije mi poznato je li ikad itko od aktera koji su se time služili dobio barem usmenu opomenu od svojih nadređenih. I najinteresantnije je na
kraju to da je o većini događaja Uprava za inspekcijske poslove MZOŠ-a bila upoznata dokumentirano i pismenim putem, ali nije gotovo nikad
reagirala, ili je neadekvatno reagirala. Uvjerenja sam da su na moje potpisane dopise prosvjetni inspektori neadekvatno reagirali, ali zato su
bili vrlo brzi na pojedine anonimne dojave u kojima se, da ne navodim opet u detalje, optuživalo mene. I sve se to izvodilo na način da mi
se ne pruži niti najmanja mogućnost da se branim niti me se pita o čemu je tu riječ i samim tim me se dovodi pred gotov čin. Pa neka se nastavnik
poslije svega brani!?!? Smatram da je u reakcijama nadležnih tijela i institucija na sve poteze, ma od koga dolazili u dugogodišnjim događanjima
koje navodim u knjizi, bilo propusta i grešaka kako u pravnom tako i u stručnom, odnosno pedagoškom smislu. Naime, čini se kako je grešaka bilo
previše, a da bi se moglo reći da su slučajne. Pozornim čitanjem i povezivanjem svih dokumenata iz svih tih godina došao sam do zaključka da su
propusti nadležnih, kad se radi o ponašanju nekih pojedinaca, činjeni namjerno s ciljem da se zataškaju pogreške. Isto tako, mišljenja sam da su
propusti nadležnih često puta bili usmjereni na davanje što većeg značaja čak i minornim greškama u ponašanju drugih pojedinaca. U svim tim događanjima
i nečinjenje, odnosno nereagiranje nadležnih smatram također propustom. I sve to kontinuirano traje preko petnaestak godina. Ne znam što bih rekao.
Dozvoliti sve te godine da radi nastavniku kojeg se konstantno nastoji prikazati "nepodobnim za rad" u školskoj ustanovi radi njegovog
"problematičnog ponašanja", a s elementima "seksualnog uznemiravanja učenika", a pri tom ne iskoristiti barem pravo suspenzije nastavnika s radnog mjesta
i pokrenuti istražne radnje, nastavniku koji kontinuirano ne izvršava radne obveze, ili je smiješno ili tragično. A kad je posrijedi nereagiranje
ili neadekvatno reagiranje svih nadležnih na sve od mene potpisane, znači neanonimne dokumente što su ih dobivali i koji ukazuju na nepedagoške metode
koje se provode u jednoj odgojno-obrazovnoj ustanovi, tim više što se u pojedinim situacijama uvlačilo učenike, onda to ne mogu drugačije nazvati nego
sumrakom hrvatskog školstva. I kao da je u određenim obrazovnim krugovima donesena odluka da se to sve prekine davanjem otkaza.
A o kakvom je otkazu riječ, neka čitatelji kroz dokumentaciju prikazanu u knjizi sami zaključuju. Mišljenja sam, uzimajući u obzir (protu)zakonitost
i (ne)argumentiranost, da je otkaz u najmanju ruku potpomognut ako ne i dirigiran odozgo. A o tome da je Odluku o otkazu donijela osoba koja je u to vrijeme
morala biti suspendirana prema članku 106. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, o tome neću niti pisati.
Nedjeljna Dalmacija, 4. siječnja 2009.
Uloga Uprave za inspekcijske poslove
Obzirom da stanje u našem obrazovanju uvelike ovisi i o radu Uprave za inspekcijske poslove (Prosvjetna
inspekcija) i da taj segment obrazovanja svojim radom u velikoj mjeri daje pečatcijelom obrazovnom sustavu, osvrnut ću se malo i na njih. Kako taj resor radi, govori dovoljno
i afera u splitskom otvorenom učilištu u kojem je prosvjetna inspektorica gospođa Nada Stanović svojim inspekcijskim nadzorom utvrdila i razotkrila
nekoliko stotina falsificiranih svjedodžbi. Čim je to razotkrila, počela je doživljavati niz ponižavanja i šikaniranja. "Vrh" Ministarstva "sjetio se
suspendirati je temeljem iskonstruiranog postupka radi teških povreda službene dužnosti". I nakon toga, kako bi "nastojali ugasiti vatru", proveli su
ponovni "inspekcijski nadzor" u kojem su "novi prosvjetni inspektori" imali zadatak, vrlo vjerovatno, zažmiriti na sve veće nepravilnosti u učilištu.
Da ne duljim, dosadašnji rezultat svega bili su javna isprika samog ministra Dragana Primorca i ukidanje suspenzije prosvjetnoj inspektorici Nadi
Stanović. Zahvaljujući upornosti prosvjetne inspektorice koja ih je, između ostalog i 4. siječnja 2009. godine u intervjuu danom za Dnevnik TV
Nova dotakla izjavom ("kriminalni milje razasut po cijeloj prosvjetnoj vertikali"), ipak se nešto počelo mijenjati. Dosta vremena nakon
otkrivanja te afere pojedini su akteri ipak morali odstupiti. Zašto spominjem ovu aferu!? Pozornom usporedbom splitske afere i dokumenata iskazanih
u ovoj knjizi o događanjima u Prvoj ekonomskoj školi u Zagrebu došao sam do zaključka da se u obje situacije pojavljuju pojedina ista imena.
