12. siječanj 2010.

INTERVJU: Mladen Sabljak, autor knjige «Sumrak hrvatskog školstva»

Izvor: L’inefficienza del sistema d’istruzione si manifesta attraverso il mobbing

Od Monice Kajin Benussi
Prevela: Denise Defranza, prof.

«Sumrak hrvatskog školstva - kronologija jednog mobbinga» možemo nazvati priručnikom ponašanja kada se u radnoj sredini dešavaju takvi i slični slučajevi mobbinga. Autor prepričava svoje iskustvo, priču koja počinje 1992. i koja je još aktuelna. Ista se temelji na dokumentaciji koju je sakupljao kroz čitavo to razdoblje, a iz koje je vidljivo koliko je neefikasan školski sustav te zakonski propisi koji ga reguliraju. Mladen Sabljak rođen je 1954. u Zagrebu gdje je pohađao gimnaziju i Fakultet za fizičku kulturu na kojem je 1979. i diplomirao. Počeo je raditi u nastavi odmah nakon diplome i to 1980. Više od 25 godina je radio kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u Prvoj ekonomskoj školi. Godine 2004. je objavio priručnik za učitelje i trenere «Elementi tehnike odbojke i metodika». Njegov posljednji književni uradak nema veze sa sportskim tehnikama, već se temelji na jednoj mnogo ozbiljnijoj temi tj. na mobbingu unutar školskih zidova koji je autor proživio u prvom licu.

Kako ste se odlučili na pisanje ove knjige?
Odlučio sam se na takav potez još prije sedam - osam godina jer su ponižavanja koja sam kao nastavnik i kao čovjek do tada proživljavao predugo trajala. Kroz cijeli period sam se obraćao mnogim institucijama, tražio pomoć koju zapravo nisam nikad dobio. I na kraju ustao sam tužbama radi zaštite svojih prava. Htio sam u knjizi objediniti svu dokumentaciju koju sam godinama skupljao i na zoran način prikazati metode pritisaka, omalovažavanja i ponižavanja pojedinca. Budući da ne postoji nitko tko vam je u ovakvim slučajevima dužan ili voljan pomoći, ovo je bio moj način da pokažem nužnost rješavanja problema zlostavljanja na radnom mjestu.

Zašto ste knjizi dali naslov SUMRAK HRVATSKOG ŠKOLSTVA?
U svim događanjima vidio sam niz nelogičnosti i doživljavao metode za koje smatram da im nije mjesto nigdje pa tako sigurno niti u jednom odgojno-obrazovnom sustavu. Jedan od primjera takvih metoda jest provođenje ankete u kojoj su učenici uz svoje ime i prezime morali upisivati vrijeme boravka u WC-u za vrijeme mojeg nastavnog sata. Zanimljivo je i objašnjenje ravnatelja koji opravdanje za takve ankete nalazi u pedagoško-psihološkoj i didaktičkoj znanosti i u zakonskim propisima koji reguliraju srednjoškolsko obrazovanje. Upravo te metode o kojima dokumentirano pišem u knjizi navele su me da knjizi dam ovaj naslov. Indikativno je i to da su sve nadležne prosvjetne institucije bile upoznate s takvim metodama ali nisu nikad reagirale. Dakle, smatram da nije problem samo u odnosu ravnatelja prema nastavniku nego prvenstveno u odnosu nadležnih prosvjetnih institucija prema cjelokupnom obrazovnom sustavu.

Pišete o mobbingu?
Da, ali ne o mobbingu općenito nego sam nastojao argumentirano iznijeti metode koje se primjenjuju kako bi se nepoželjnog prisililo da se makne iz radne sredine. Ne slažem se s teorijom da se mobbing teško dokazuje jer za sve mora postojati nekakav trag (dokaz). Svakako mislim da ne može poslodavac vršiti mobbing nad nekim zaposlenikom, a da ne krši zakone što je u knjizi dovoljno vidljivo i dokumentirano. Osim toga, mišljenja sam da u cijeloj priči nismo više bitni niti ja kao zaposlenik, a niti ravnatelj Prve ekonomske škole u Zagrebu kao poslodavac. Bitno je nefunkcioniranje sustava odnosno svih nadležnih institucija (MZOŠ-a, Uprave za inspekcijske poslove, Agencije za odgoj i obrazovanje) i smatram da sam to dovoljno zorno prikazao. Uočljivo je iz knjige kako se radi po dvostrukim kriterijima počevši od vrha, dakle od samih službi MZOŠ-a pa sve do ravnatelja škole. O tome je vrlo kvalitetno po mojem mišljenju napisala u svojoj recenziji prosvjetna inspektorica Nada Stanović.
Tek kada sam javnosti predstavio dio knjige na internetu, shvatio sam koliko je mobbing raširena pojava u Hrvatskoj. Naime, nakon objavljivanja svog sajta mnoge su osobe sa mnom željele stupiti u kontakt jer ih muči isti problem.

Što smatrate najzanimljivijim u knjizi?
Ima više toga. Zanimljivim u knjizi smatram kako me se kroz svih tih 15 godina nastojalo proglasiti nepodobnim za rad s djecom. U sve to uključuju se i prosvjetni inspektori MZOS-a iskrivljujući pojedine činjenice služeći se upitnim anonimnim podnescima, neistinama, navodeći formulaciju „neprimjereno ponašanje s elementima seksualnog uznemiravanja učenika“, a da bi mi se na kraju dao otkaz radi „nerealiziranja“ dva nastavna sata što također smatram protuzakonitim i više je nego uočljivo iz samog sadržaja knjige. A o mojem „neprimjerenom ponašanju“ nema u otkazu niti jednog slova. Pretpostavljam da im je ta formulacija poslužila da ostave „dojam“ na okolinu i na članove školskog odbora među kojima se nalaze i pojedini izabrani roditelji.
Interesantno je da je ravnatelj škole pisao odluku o otkazu u vrijeme dok se protiv njega vodio kazneni postupak iako je prema Zakonu morao biti suspendiran. Vezano za taj kazneni postupak o kojem su nadležne institucije na vrijeme bile pismeno upozorene, zanimljiva su reagiranja ravnatelja škole, školskog odbora, prosvjetnog inspektora MZOŠ-a i konačno samog državnog tajnika za srednje školstvo Želimira Janjića u odgovoru saborskoj zastupnici Mariji Lugarić. Svi redom odbacuju mogućnost primjene obvezujućeg članka 106. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama iz različitih razloga na temelju kojeg je ravnatelj trebao biti udaljen sa svog radnog mjesta do okončanja sudskog spora.
Indikativno je i da je na moje mjesto, dva dana nakon donošenja odluke o otkazu, došao sin tadašnjeg ravnatelja Uprave za inspekcijske poslove Marijana Kajmaka, a danas savjetnika ministra.

Gdje su po vama uzroci takvim dugotrajnim pritiscima?
Svojedobno sam se usprotivio pojedinim pedagoškim potezima ravnatelja škole. Zatim sam se usprotivio načinu organiziranja maturalnih putovanja i načinu sakupljanja novaca za štete od učenika odnosno roditelja. Vezano za organizaciju maturalnih putovanja i sakupljanje novaca za štete od učenika prosvjetni inspektor Lautaro Galinović je mnogo godina kasnije utvrdio da su nezakoniti.
Zanimljivo je i reagiranje prosvjetnog inspektora Lautara Galinovića na višegodišnje i protuzakonito sakupljanje novaca od učenika za štete. Koliko mi je poznato, prema Zakonu o prosvjetnoj inspekciji, morao je to proslijediti na državno odvjetništvo. Međutim, on je samo napisao Rješenje o zabrani sakupljanja novaca za štete pro futuro, a nije sankcionirao dugogodišnju protuzakonitu praksu. Bizarni je podatak da je taj isti prosvjetni inspektor na činjenicu da profesor koji predaje u školi ima i turističku agenciju u čijim aranžmanima se organiziraju maturalna putovanja napisao da je to sukob interesa, zlouporaba položaja na koju je trebao reagirati poslodavac. No u vezi s tim nisu poduzete nikakve mjere.
Smatram da je žalosno da pojedinci iz institucija kojima bi zadatak trebao biti unapređenje školstva na dobrobit u prvom redu učenika a onda i onih koji rade u tom sustavu, podržavaju pa čak i sudjeluju u metodama koje sam dokumentirao u knjizi a uvjerenja sam da su neljudske, zadiru u kršenje ljudskih prava i nisu prihvatljive niti u jednom civiliziranom društvu.

Koji je vaš današnji status?
Trenutno sam nezaposlen. Naravno, obratio sam se sudu za zaštitu svojih prava, ali stvari se sporo odvijaju. Prvo je ročište održano pred otprilike deset mjeseci, a sljedeće je zakazano za mjesec ožujak.