Damir Jukica, dopredsjednik Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava - recenzija knjige "SUMRAK HRVATSKOG ŠKOLSTVA - kronologija jednog mobbinga"

Dok se Ured pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske još uhodava u svoju, nedavnim proglašenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, najnoviju ulogu službenog zaštitnika hrvatskih građana od svakovrsnih oblika diskriminacije, u Lijepoj se Našoj, čini se, i dalje nesmanjenim intenzitetom redaju "slučajevi" obespravljenosti, a time i kršenja ljudskih prava, brojnih naših (su)građana - najčešće radno-pravne naravi - od kojih se većina ne čini samo "slučajevima" konkretnih pojedinaca i njihovih (ne)suđenih poslodavaca ili pak rukovoditelja, već i "slučajevima" cijelih djelatnosti, pa i "slučajevima" današnjega, da ne kažem modernoga hrvatskog društva. Veliki nas broj takvih "slučajeva" na krajnje dramatičan način upozorava da se tu kraj nas, u našoj neposrednoj blizini, zapravo nad jednim od nas (ako i osobno još nismo "došli na red") danas i ovdje, koncem 2009. godine u državi Hrvatskoj - koja, štoviše, "nogama i rukama" hrli u Europsku Uniju – opet događa (još) jedno za mnoge nezamislivo bešćutno i brutalno nasilje nad statusno običnim, "malim ljudima", a time i nasilno kršenje njegovih ljudskih prava od strane nekog statusno većeg i moćnijeg, ako ne i jednog od "velikih i moćnih", a time, na žalost, i pred zakonima nedodirljivih i zaštićenih pojedinaca, koji su – a tu počinje i naš hrvatski demokratski apsurd - najčešće jedni te isti, moćnici i pod onom i pod ovom vlašću – kao da se od "prijelomne" 1990. godine, pa sve do danas u demokratskom pogledu, a time i u pogledu zaštite ljudskih prava, u ovoj našoj, mnogi će reći, "otužnoj Hrvatskoj" nije dogodilo, odnosno politički promijenilo, ("ama baš") ništa ili barem ništa bitno, kao da je – dakle, i poslije 1990. godine - riječ o zapravo jednoj te istoj vlasti, o jednoj te istoj oligarhiji, o jednoj te istoj partiji, stranci, kasti, loži, organizaciji ili nazovimo je nekim sedmim imenom, tek mudro (pravodobno i uredno) presvučenoj u demokratsko ruho, u demokratske - košulje i kapute.
Što je većini takvih "slučajeva" zajedničko i što im je bit? Iako je većina promatrača obrazloženja i za ovakve "slučajeve" sklona tražiti u suprotstavljenoj ideološko-političkoj pripadnosti pritom "sukobljenih strana", odnosno njihovih aktera, pravi su im motivi najčešće vrlo prozaični, da ne kažem banalni. Čim se, naime, malo dublje uđe u srž problema, vidljvo je da su najčešće posrijedi «goli» materijalni interesi – bilo da je riječ o (ne)dobivanju ili gubljenju određenog radnog mjesta ili pak različitih povlastica koje uz rukovodeće dužnosti i radna mjesta obično "idu" u manjoj ili većoj mjeri. Pri osvajanju se i čuvanju tih "malih izvora nafte", naime, "ne biraju sredstava", a sve se to, pa i "gaženje preko leševa", opravdava "višim ciljevima" i, obvezatno, "provedbom zakona", iako je, ponovimo, riječ o najobičnijem prilaganju žrtava na oltar održa(va)nja osobne i/ili grupne vlasti, privilegiranosti i - bogaćenja. To je, dakle, ta "prozaična" činjenica da je neki radnik/djelatnik svojim poštenjem i ustrajnošću u borbi za svoje osobne i/ili, bez demagogije, za interese svoje uže ili (naj)šire zajednice, počeo "previše smetati" nečijoj statusnoj ambiciji ili, još gore, uspješnom odvijanju nekog privatnog poduzetništva («biznisa»), ponekad/nerijetko i u državnim, i u tijelima lokalne (samo)uprave, pa i u odgojno-obrazovnim ustanovama (iako je u svima njima sve određeno zakonom, i ovlasti i obveze svih dužnosnika, službenika i namještenika), najčešće temeljni, tj. glavni "motiv" većine takvih sukoba i "slučajeva" - dok je sve ostalo – i sve "točke optužnice" i svi "proizvedeni dokazi" protiv tih (para)poslovno "nepoćudnih" pojedinaca - samo «tehnika» obračuna s njima kao "remetilačkim faktorima", koji, kao takvi, dakle, «moraju, a, na štetu i sramotu našeg društva, i mogu biti uklonjeni, tj. - "eliminirani". Naravno, "humano" - "samo" otkazom, statusno, gubitkom radnog mjesta – ne, srećom, i doslovce - iako, znamo, nijedan takav (zapravo nasilni) otkaz nije "samo otkaz", već je nerijetko/često i znak "početka kraja" cijele jedne karijere, a ponekad, bez pretjerivanja, i osobnog «kraja» - jer nesretnice i nesretnici koji ih, kao žrtve tih moćnika, dožive neizbježno trpe velike neugodnosti i patnje, koje u pravilu ne završavaju bez ozbiljnih, a ponekad i kobnih psihofizičkih posljedica!
Kako, dakle, izgleda ta, čini se, već rutinska "tehnika statusne eliminacije" nepoćudnih pojedinaca, manje-više je poznato. Riječ je u pravilu o sustavnom prikupljanju i, štoviše, o izmišljanju ("fabriciranju") dokaza o nečijem "neradu" i/ili "neprofesionalnom ponašanju"; o, što mi se s društvenog i s aspekta zaštite ljudskih prava čini još opasnijim, bezočnom ignoriranju protuargumenata, pa čak i materijalnih dokaza koji "optuženima" idu u prilog, te o sustavnoj izloženosti potonjih profesionalnom i osobnom ponižavanju, sve valjda kako bi - pod sve većim teretom frustrirajućeg i, logično, sve teže podnošljivog pritiska - one "napokon" počinile makar malu "osobnu grešku u koracima" i time si, prije ili kasnije, "same" formalnopravno zabile fatalni - "autogol". Kada se, prije ili kasnije, takav epilog (praktički neminovno i razmjerno brzo) dogodi, kada se, dakle, taj i takav "proces" profesionalne i osobne diskreditacije tih "modernih žrtava" (pa i "klasično hrvatski", bez materijalnih dokaza, ali uz dva «svjedoka») «uspješno privede kraju» i kada one, žrtve, naposljetku, «izvuku deblji kraj» i, najčešće, ne budu samo "osuđene" i degradirane, već dobiju i otkaz i završe "na cesti", ugroženih egzistencija i zdravlja i pogaženih elementarnih ljudskih prava (svojih osobnih, a, neizravno, i članova svojih obitelji), njihovi "krvnici" - i nalogodavci i provoditelji tih njihovih "egzekucija" - cjelokupnoj hrvatskoj javnosti - htjeli-ne htjeli – time svaki puta javno ponove svoju već poznatu, ali ništa manje zastrašujuću poruku: -"Drugarice i drugovi ili, ako hoćete, dame i gospodo, Hrvatice, Hrvati i svi ostali građani Republike Hrvatske, dobro pogledajte, razmislite i izvucite korisne zaključke iz svakog ovakvog slučaja. 'Mi' smo, mi 'odabrani', i iz ove 'bitke' izašli kao pobjednici, a ova za nas beznačajna žrtva, jedna ili jedan od 'vas', naravno, kao gubitnik, i to potpuni: bez posla, bez prihoda, poražena i ponižena! Ako ste pametni, ako vam je stalo do sigurnosti svog radnog mjesta, do svoje obitelji i do sebe samih, nemojte nikada počiniti ovakvu glupost i, kao ovi otpušten nesretnici, računajući valjda na pravnu državu, sukobiti se s nekim od 'nas', koji smo – a takvih je uvijek i svugdje bilo otkako je svijeta i vijeka – izvan i iznad zakona i kojima, istodobno, ako ne ide drukčije, i zakoni mogu poslužiti kao oruđe i oružje u borbi za očuvanje aktualnog poretka, u kojem smo 'mi' uvijek gore, a 'vi' uvijek dolje - s tim da, nemojte ni to zaboraviti, uvijek možete biti još niže nego što vam se to sada čini. Jer mi možemo sve ili gotovo sve! Na vama je, dakle, da odlučite: hoćete li podanički poštovati ovaj "zacementirani" i, štoviše, "armirani" poredak i skromno, ali i mirno proživjeti svoje "smrtničke" živote ili ćete krenuti putem ovih "raspetih", nekoć nadobudnih pojedinaca, kako se to u Hrvatskoj slikovito kaže, "putem Ankice Lepej, Vesne Balenović i njima sličnih" koji su, jadnici, valjda naivno pomislili kako će njihovu pravedničku borbu, ako nitko drugi, svesrdno poduprijeti barem ovdašnja 'opozicija' iliti 'oporba', koje, međutim, u Hrvatskoj – nema! Jer svi smo 'mi' na i pri vlasti bili i ostali jedno, svi smo mi monolit koji je to čvršći, što se međusobno pred vama više teatralno 'optužujemo', 'svađamo' i 'borimo za vlast'. Nemamo se mi, naime, za nju što boriti kada je, ma što se vama možda činilo, iz svojih ruku, iz svojih šapa, nikada nismo ni ispustili.
Nažalost, u poslovično, a mnogi će reći i u beznadno oportunističkoj Hrvatskoj, pojedinci koji se moćnicima naprosto "nađu na putu" i zbog toga statusno nastradaju ostaju u pravilu bez potpore svih onih koji bi u takvoj situaciji trebali, odnosno morali reagirati - bilo da im to nalažu njihove zakonske ovlasti (čitaj: dužnosti), bilo da im to nalaže moral – onaj kućni, roditeljski, crkveni, a na kraju i školski, zbog kojeg ih se i naziva "akademskim građanima", ali to - ne čine jer se, kažu, "protiv rogatih bosti ne mogu", a možda će se, nakon što najstručniji među njima "odlete", i osobno u internoj hijerarhiji pomaknuti za stepenicu više.
Unatoč osobnom poštovanju prema profesoru Sabljaku i neizmjernom trudu, sustavnosti i minucioznosti koje je kao autor u ovu svoju opsežnu i fascinantno dokumentiranu knjigu očigledno uložio, čitateljima prepuštam da sami zaključe je li i on jedna od tih nevinih žrtava moćnih pojedinaca i jesmo li svi mi koji godinama na ovakve i slične «slučajeve» ne reagiramo - primjereno ili, još gore, nikako - na svoju sramotu, koautori i ove priče, i ovog "slučaja" i ove knjige jer smo godinama nereagiranja i pristajanja (su)kreirali društvenu klimu u kojoj je i takvo što moguće, ako ne i - "normalno". A reagirati bismo morali tim više što smo i osobno roditelji djece koja idu ili će ići u te i takve škole. Knjiga nas profesora Sabljaka s puno elemenata i detalja navodi na zaključak da je krajnje vrijeme da počnemo razmišljati i o tome kolika je zastupljenost zaista stručnog i sposobnog vodećeg kadra u našem školstvu, kako u samim školama tako i u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa i drugim pratećim institucijama. Profesor Sabljak je smogao snage i hrabrosti iznijeti probleme i poteškoće s kojima se osobno susreo i, štoviše, zbog kojih je dobio otkaz i sada nadu polaže u - hrvatsko pravosuđe. U knjizi nam je ujedno predočio i neke ozbiljne probleme s kojima se susreću nastavnici i profesori u cjelokupnom (ne)funkcioniranju odgojno-obrazovnog sustava naše države, kao i u neprijeporno najvažnijem, njihovu neposrednom radu s djecom. Čini se, primjerice, čitajući knjigu, kao da od obveza i državnih i školskih rukovodećih struktura dosta toga jednostavno izostaje, dok im, s druge strane, ovlasti - ne nedostaje. Ako će se nekome možda u početku činiti kako mnogi od u tom pogledu naznačenih problema nemaju veze sa "slučajem" profesora Sabljaka i njegovim mukama, kada se malo zamisli, uvidjet će da nije tako.
Profesor Sabljak se naposljetku s molbom za pomoć obratio i Hrvatskom društvu za zaštitu i promicanje ljudskih prava (nastavno: Društvo), uime kojega sam se i osobno upoznao s cijelim ovim slučajem, pa i udovoljio njegovoj molbi da, i na ovaj način, Društvo podupre njegovu borbu za istinu, za hrvatsko školstvo i za Hrvatsku kao pravnu, pravednu i uljuđenu državu, za Hrvatsku kao društvo znanja, etičnosti, demokracije i poštivanja ljudskih prava. Iz svega što smo iz njegova izlaganja imali prilike čuti, kao i iz ove njegove, ponavljam, u dokumentarnom i komunikološkom pogledu vrlo dojmljive, a, čini se, i pošteno napisane knjige, Društvo je steklo čvrsto uvjerenje da profesor Sabljak zaslužuje njegovo povjerenje i potporu – štoviše, da on zaslužuje povjerenje i potporu svih mjerodavnih institucija – ponajprije zbog njih samih, odnosno zbog njihove službene zadaće da odgojno-obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj bude što uređeniji i učinkovitiji, a potom i zbog zaštite jednog vrsnog stručnjaka i pedagoga, što profesor Mladen Sabljak, Društvo je uvjereno, nesumnjivo jest.