| |
Prodrijeti
u ljubičastu samoću školjki razasutih u modrim dubinama, naslutiti
plave snove mora, zaplesati s ribama i makovima crvenim, darovati
nam šipak raspukli s hercegovačkog krša i udahnuti dušu oblacima
koje vječno miluje "ždrjebica" Neretva, može samo
umjetnica koja je ponikla u maloj, al velikoj zemlji Hercegovoj,
i plodnoj i neplodnoj, i gaženoj, a ne zgaženoj...nikada.
Autoričine školjke pjevaju ljubičaste pjesme koje raduju i
oplemenjuju našu stvarnost. Njeni krševi nisu goli, nisu sivi...jer
druguju s vječnim plavetnilom impresionističkog treptaja.
I valovi te krhke umjetnice raduju sve oko sebe, oni ne jure,
ne prijete, ne razaraju...njima se obala raduje kao i usamljena
školjka koja se odmara na umivenim oblucima.
Sve živi i raduje se na slikama LJiljane Markote, bile one
u tehnici pastela, ulja ili kombiniranoj tehnici. Njene ruke
hvataju trenutke onih sitnih radosti koje, ako i ne postoje
treba izmisliti svako jutro, da bi im se radovali do večeri.
Jer samo tako možemo opstati, i samo takvi dragi smo i drugima
i sebi, i samo takvi ljudi mogu ovjekovječiti ljepotu življenja
i ostaviti takva dijela, koja će ih uvesti u vječnost.
U motive, pomalo bizarne, i samo svoje, unosi maksimalnu svijetlost
i boju koja vrišti od radosti. Slikarica ne podliježe manirističkom
shematizmu, nego slobodnom interpretacijom ostvaruje i uspostavlja
skladnu misaonost s projekcijom intimnih doživljaja i raspoloženja,
tražeći svoj put...slikarski put koji odmara.
"Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda",
uzviknuo je rano preminuli hercegovački i hrvatski pjesnik
Antun Branko Šimić, a Ljiljana Markota može biti sretna da
je odabrala put na kojemu će je nesumnjivo, "ozariti
blaga svjetlost zvijezda".
|
