I mangupi da se bijem,
nigde žbuna ni bandere,
nemam kuda da se skrijem... Žalim curo što prekidam,
Džabe sada more suza,
Iz tvog sela ja sad kidam,
Sačme mi je puna guza!" ("Vojvodino, što si tako ravna")
...jer njihove je dir'o ženske, kao i svaki pravi hard rocker 1987. To je bila zlatna godina hair metala, a i Vojvodina je imala Grivu, pravi hard rock/hair metal bend koji ima sve - pjesme o tome kako je pjevač okrenuo pola svoje mjesne zajednice, visoki vokal a la Alen Islamović, brze solaže s testom izdržljivosti tremolo ručice i "rock balade" koje osvajaju fragilna ženska srca. A osvajanje cura (u kombinaciji s guranjem čarapa u tijesne kožne hlače) daje inspiraciju za one brže pjesme koje govore o tome kako je pjevač okrenuo... itd.
Savršeno razrađen sistem, po kojem je album i sklopljen - jedna macho, jedna
ljubavna... I tako sve do kraja. Samo, problem je u tome što mi, Pravi Muškarci
(tm), ne volimo lagane ljubavne pjesme. Ako izbacimo balade, dobit ćemo jedan
pakleni e.p. koji frca od testosterona i rastezanja tremola (u čemu je
najekstremnija orijentalna "Istanbul" gdje se tremolo rasteže kao harmonika na
hercegovačkom vjenčanju). Ipak, najbolje stvari su prve dvije: hit "Vojvodino,
što si tako ravna", gdje možemo čuti malo tamburice (zapravo zvuči kao hard rock
verzija kultnog Garavog Sokaka) i "Februar je mesec u znaku mačora", oda seksu na
zadnjem sjedištu automobila. Ako baš moramo isticati sentiše, tu je "Devojka
biserne kose", na koju su se sigurno palili upaljači, a i adolescentice:
"Došla je lepa k'o dan,Bisernom kosom pobedila mrak,
Nebo se obojilo tad,
Toplim bojama"
Highlightovi:
- dahtanje prije nego vokal uleti ("Vojvodino, što si tako ravna")
- "joj joj JOJJOJJOJJOJ" ("Vojvodino, što si tako ravna")
- "Vojvodino, što si tako ravna"
- "Februar je mesec u znaku mačora"
- "kerovi nek' laju, iskopaću im oči,
neka sad svi znaju - i noćas ću ti doći" ("I noćas ću ti doći")