ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -D. Tadijanović: Dugo u noć
2.   -D. Cesarić: Jesen
3.   -A. G. Matoš: Notturno
4.   -I. G. Kovačić: Moj Grob
5.   -M. Krleža: Loza
6.   -A. B. Šimić: Opomena
c
c
ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -Dragutin Tadijanović
2.   -Dobriša Cesarić
3.   -Antun Gustav Matoš
4.   -Ivan Goran Kovačić
5.   -Miroslav Krleža
6.   -Antun Branko Šimić
c
c

 

.

---SITE JE NAMIJENJEN LJUBITELJIMA KNJIŽEVNOSTI , OSOBITO PJESNIŠTVA---
V E L I K A N I
hrvatskoga pjesništva
* * * * *

.
VIDEOPREZENTACIJA
MISLI I IZREKE

ANALIZIRANIH PJESNIKA

- *Antun. Gustav Matoš:
oo Dok je srca, bit će i Kroacije.
- * Miroslav Krleža:
-- -- Nigdar ni tak bilo, da ni nekak bilo, pa ni vazda ne bu da nam nekak ne bu.
- * Ivan Goran Kovačić:
Dobra stvar se ne može izraziti lošim stilom.
- *Antun Branko Šimić:
Pjesnici su čuđenje u svijetu.
- * Dobriša Cesarić:
Sve nas ulice vrijeđaju uvijek istim licima.

 

 

 

Startna

ANALIZA PJESME

D. Tadijanović: DUGO U NOĆ

 

Pjesnik, prevoditelj, bibliograf, urednik

---------------------------------------------------------------------------------------------------

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

Sadržaj :
Životni put
Književna ostavština
Osvrt na književno djelo

Životni put

  • Pred nama je pjesnik koji će svojim djelom izvorne snage i autentične pojavnosti postati integralni dio hrvatskog pjesničkog korpusa. Rođen je 1905. godine u selu Rastušju nedaleko Slavonskoga Broda u obitelji oca Emerika (Mirka) i majke Magdalene ( Mande ) kao najstarije dijete od šestero djece, ( četvero braće i dvije sestre ). Nižu je pučku školu pohađao u susjednom selu Podvinju udaljenom oko tri kilometra. Višu pučku školu nastavio u Slavonskom Brodu dok tamo nije osnovana 1918. realna gimnazija te je u njoj pohađao niže, a kasnije i više razrede. Dio svojega školovanja proveo je pješačeći na relaciji Rastušje - Slavonski Brod, ( oko sedam kilometara ), a dio vremena stanovao je u brodskom Samostanu.
  • Duga svakodnevna pješačenja vjerojatno su pridonijela slaboj ocjeni iz matematike u sedmom razredu. No, gimnaziju je ipak uspješno završio, a potom u Zagrebu upisuje studij šumarstva na Gospodarsko šumarskom fakultetu. Ubrzo prekida taj studij i upisuje Filozofski fakultet čiju je diplomu dobio 1937. godine. Živio je skromno, čak je više bio gladan nego sit, i kako je sam izjavljivao, jedva je čekao povratak u rodno Rastušje da se najede.
  • Još u trinaestoj godini napisao je svoje prve stihove, ali ih je kasnije uništio. U brodskome Samostanu napisao je desetak pjesama koje su kasnije gotovo sve objavljene.U Zagrebu mu je pod pseudonimom Tadeon objavljena prva pjesma u časopisu Književnik 1928. godine. Pod vlastitim imenom u Književniku mu je objavljena Pjesma mom srcu, a u Hrvatskoj reviji Jednostavne pjesme o ljiljanima 1931. U svojim prvijencima D. Tadijanović nije nailazio na naklonost izdavača. Zato je 1931. godine samostalno izdao zbirku pjesama Lirika koju je , kako kaže, jednim dijelom sam prodavao.
  • Na jednom putovanju u Zagreb upoznao je Jelenu Ljevaković, studenticu povijesti umjetnosti s kojom će se oženiti 1939. godine i proživjeti veliki dio svojega života do njezine smrti. Iste je godine postavljen za honorarnog nastavnika hrvatskog jezika i književnosti u Akademiji likovnih umjetnosti.
  • D. Tadijanovića obično svrstavaju u pjesnike između dva svjetska rata. Međutim, bogatu pjesničku, ali i uredničku aktivnost razvio je i iza rata. Nalazimo ga tako u Nakladnom zavodu Hrvatske koji će kasnije biti preimenovano u Državno izdavačko poduzeće Hrvatske Zora gdje obnaša dužnost urednika. Ovdje je s puno žara radio na uređivanju djela pjesnika svojega vremena. Jedno vrijeme obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske, a bio je i dopisni član JAZU pa je izabran i za direktora Instituta za književnost JAZU. Obnašao je i dužnost predsjednika Društva književnika Hrvatske.
  • U životu je puno putovao. Bila su to putovanja po prostorima bivše Jugoslavije, Europe, ali i drugih kontinenata. Neka od tih putovanja bila su književno motivirana, a neka su bila izletničke ture.
  • Njegov život krasi veliki radni elan. Tako je puno radio na skupljanju književne građe i dokumentacije o našim istaknutim pjesnicima. O kakvom se predanom radu radi svjedoči i podatak da je boravio u Beogradu i Parizu gdje je tragao za nepoznatim činjenicama iz Matoševa života. Jako se trudio sačuvati točnost podataka o autorima, ispravljajući netočnosti u riječima, datumima koje su se zbog nebrige izdavača ustrajno pojavljivale iz izdanja u izdanje.
  • D. Tadijanović je s pravom dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Spomenimo one najznačajnije. Zmajeva nagrada Matice srpske u Novom Sadu za knjigu Prsten 1964., Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1968., Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom 1976. u Parizu, Nagrada Tin Ujević 1987. za zbirku pjesama Kruh svagdanji, Goranov vijenac 1982. koji mu je dodijelio stručni žiri Goranova proljeća. U Zagrebu 1995. primio je odlikovanja: Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom i Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
  • Dragutin Tadijanović obiteljski nije bio nekog čeličnog zdravlja. ( brat Đuro mu je umro od tuberkuloze ), tako da se više puta liječio u bolnicama , a jedno je vrijeme boravio na klimatskom liječenju na Rabu. Unatoč tome doživio je duboku starost. Umro je 2007. godine u Zagrebu u svojoj 102. godini života.

Književna ostavština

  • Dragutin je Tadijanović iza sebe ostavio zavidan radni i književni opus. Od svoje prve pjesme koju je napisao u trinaestoj godini i zbirke Lirika iz 1931. godine cijeli je život ostao pjesnik koji je pridodavao u hrvatsku književnost značajan broj svojih pjesama. Slijedile su zbirke: Sunce nad oranicama ( 1933. ), Pepeo srca (1936.), Dani djetinjstva (1937.), Tuga zemlje (1942.), Pjesme (1951.), Blagdan žetve (1956.), Gost u Vučedolu (1957.), Srebrne svirale (1960.), Prsten (1963.), Večer nad gradom (1966.), Pjesme i proza (1969.), Poezija (1973.), Vezan za zemlju (1974.), Sabrane pjesme (1975.), San (1976.), Prijateljstvo riječi (1981.), Svjetiljka ljubavi (1984.), Moje djetinjstvo (1985.), Kruh svagdanji (1987.), More u meni (1987.), Dom tajnovitosti (1993.), Čarolije (1994.).
  • Značajan je i prevoditeljski rad. Tako imamo prepjeve pjesnika V. Nezvala, J. W. Goethea, F. Hoelderlina, H. Heinea, V. Larbauda, I. Cankara, V. Vodnika i drugih.
  • Nezamjenjiv je i njegov urednički rad. Zahvaljujući D. Tadijanoviću hrvatska je književnost dobila sačuvana sabrana djela naših pjesničkih velikana u brojnim izdanjima. Predano je radio na redakciji književnika Ivana Kozarca , Ivana Gorana Kovačića., Petra Preradovića, Silvija Strahimira Kranjčevića, uređuje pjesme A. B. Šimića, A. G. Matoša i V. Vidrića, ostvaruje kronologiju Tina Ujevića, a sudjeluje i u izdanju knjige pjesama Stanka Vraza.
  • Spomenimo kao ostavštinu još i njegove eseje, komentare, autobiografske iskaze, osvrte na svoje pjesme.

Osvrt na književno djelo

  • Kao pjesnička pojava Dragutin Tadijanović se veže za razdoblje između dva svjetska rata. To je bilo burno vrijeme kada su na pjesničkoj sceni odjekivali zvukovi različitih modernizama (ekspresionizam, nadrealizam, futurizam ) u čije su se tokove brzo uključili Miroslav Krleža i Tin Ujević.
  • Ipak na toj uskomešanoj književnoj pučini bilo je i onih koji su samoniklo i samostalno brodili brodicom svojega pjesništva.. Bili su to Gustav Krklec i Dobriša Cesarić. D. Tadijanović je isticao kako su i njega stavljali uz njihov bok i njihovu samoniklost iako su na pjesničkoj pozornici ova dvojica, već deset godina prije njega, bili afirmirani pjesnici sa zapaženim izdanjima pjesama.

    Karakteristike pjesništva

  • U takvim se uvjetima na hrvatsku pjesničku scenu dosta mukotrpno počela probijati Tadijanovićeva poezija. Bila je to poezija koja je gotovo u cijelosti napisana u slobodnom stihu. Sam je pjesnik isticao da je osjećao odbojnost prema pjesmama u kojima su prazne zvučne rime i drugi nakiti trebali nadomjestiti pravi doživljaj. Rado je govorio o jednostavnosti svojih pjesama kao niti koja povezuje sve njegove stihove. I zaista je ta intrigantna jednostavnost zaštitni znak ove poezije, njezino organsko približavanje svakodnevnom govoru. Imamo osjećaj da je to pjesništvo koje nas je gurnulo u svoj praiskon, u one početke kada se obični govorni iskaz ritmičkim preinakama pretvarao u davnu poeziju. Izgleda kao da pjesnik pođe od neke govorne situacije, a onda je ponavljanjem, inverzijom ili premještanjem riječi pretvori u pjesmu. Svakako je to poezija koja je u svojoj rudimentarnoj jednostavnosti originalna i jedinstvena, a time ju je jednostavno nemoguće oponašati u bilo kojem smislu.

Tematski okvir

  • Za Tadijanovića se može reći da je urastao u život u kojemu je nalazio sve svoje teme i inspiracije. Sam je govorio da ne izmišlja temu, nego jednostavno polazi od slika koje vidi u prirodi ili duhu. Kako život nije samo društvena situacija, tradicija, ljubav, zavičaj, djetinjstvo, nego sve to zajedno i daleko više, pjesnik je iz tog neiscrpnog vrela izvlačio snagu svojih nadahnuća i svojih tema. Zato su u tematskom pogledu ove pjesme bogate životom koliko je raznovrstan i bogat život sam. Kod njega je pjesma postala život u svojemu višem, sublimiranom obliku, zgusnuta u svoj misaono-osjećajni odraz.
  • Za ovu se poeziju ne može reći da je posebno usmjerena na određene teme, nego je to kronologija životnih tokova koji teku pred pjesnikovim očima izvana i u duhu iznutra.
  • Možemo tu naći socijalne teme, ali ne kao neku klasnu osviještenost, nego životni nanos koji se pojavio u određenom trenutku.
  • Ili će nas pjesma vratiti u naivu i prostodušnost seljačkog djeteta ( Dani djetinjstva ). Dio tog djetinjstva je i rodno selo Rastušje koje je postalo više od mjesta rođenja. Ono je dobilo simboliku pjesnikova određenja i znak osobnosti pa i u nekim tematski posve drukčijim pjesmama.
  • Pokretačka je snaga ove poezije i ljubav. Ljubav prema ženi koja je često puna čežnje, pa čak i petrarkističkih idealizacija ( Siromašni mladić bogatoj djevojci ).
  • Uronjen u život pjesnik nije mogao izbjeći ni one bolne situacije koje taj život donosi, a to su pitanja samoće, smisla, prolaznosti i smrti. ( Kad me više ne bude ). Čak bi se moglo reći da je prolaznost i smrt konstanta, sjenka koja prati mnoge njegove pjesme.
  • Pjesnikov je senzibilitet prepoznao i braću po pjesničkoj riječi. Bili su to Matoš, Ivan Goran Kovačić i drugi, ali i najuža obitelj ( bolesni brat, baka, majka, davni predci ). Svi su oni našli mjesto u njegovoj poeziji.
  • Kako je za Tadijanovića život beskrajna filmska traka na kojoj sličice neprestano smjenjuju jedna drugu, svojom poezijom pjesnik nam, na neki način, pomaže da doživimo tu beskrajnu raznolikost i njezine duboke smislove. Omogućuje nam da vidimo ono što obično ne vidimo i što nepovratno otječe ispred nas, naših osjetila i naših osjećaja. To su pjesme o hrastu, grlicama, mjesečini, noći, pticama, samostanu, jutru, moru grmljavini, jutarnjoj zvijezdi i tako stalno slika do slike, pjesnički odraz do pjesničkog odraza.
    Još ponešto
  • Uz jednostavnost ove poezije, slobodni stih, snažnu osjećajnost, iskrenost jaka njezina osobina je i autentičnost. Naći ćemo je u originalnim molitvama, obredima, pismima koja su ugrađena u strukturu pjesme. ( Dopisnica na ratište ). Gorčinu svojega siromaštva lako je nalazio u identifikaciji sa sebi sličnima. Rađalo je to ne samo gorčinnom, nego i ironijom pa i cinizmom. ( Oh, kako je sirotinja bešćutna ).
  • Tu ćemo stati i oprostiti se od pjesnika koji je za svoju poeziju rekao: "Moja je poezija izraz moga života, Ostanem li , ostat ću po njoj." ili "Poezija je dio mog života; iza riječi ja se otkrivam."

Startna pozicija