---------------------------------------------------------------------------------------------------
DRAGUTIN
TADIJANOVIĆ
-
-
Sadržaj
:
Životni
put
-
Pred
nama je pjesnik koji će svojim djelom izvorne snage i autentične pojavnosti
postati integralni dio hrvatskog pjesničkog korpusa. Rođen je 1905.
godine u selu Rastušju nedaleko Slavonskoga Broda u obitelji oca Emerika
(Mirka) i majke Magdalene ( Mande ) kao najstarije dijete od šestero
djece, ( četvero braće i dvije sestre ). Nižu je pučku školu pohađao
u susjednom selu Podvinju udaljenom oko tri kilometra. Višu pučku
školu nastavio u Slavonskom Brodu dok tamo nije osnovana 1918. realna
gimnazija te je u njoj pohađao niže, a kasnije i više razrede. Dio
svojega školovanja proveo je pješačeći na relaciji Rastušje - Slavonski
Brod, ( oko sedam kilometara ), a dio vremena stanovao je u brodskom
Samostanu.
-
Duga svakodnevna
pješačenja vjerojatno su pridonijela slaboj ocjeni iz matematike u
sedmom razredu. No, gimnaziju je ipak uspješno završio, a potom u
Zagrebu upisuje studij šumarstva na Gospodarsko šumarskom fakultetu.
Ubrzo prekida taj studij i upisuje Filozofski fakultet čiju je diplomu
dobio 1937. godine. Živio je skromno, čak je više bio gladan nego
sit, i kako je sam izjavljivao, jedva je čekao povratak u rodno Rastušje
da se najede.
- Još u trinaestoj godini napisao je
svoje prve stihove, ali ih je kasnije uništio. U brodskome Samostanu
napisao je desetak pjesama koje su kasnije gotovo sve objavljene. U
Zagrebu mu je pod pseudonimom Tadeon objavljena prva pjesma u časopisu
Književnik 1928. godine. Pod vlastitim imenom u Književniku mu je objavljena
Pjesma mom srcu, a u Hrvatskoj reviji Jednostavne pjesme o ljiljanima
1931. U svojim prvijencima D. Tadijanović nije nailazio na naklonost
izdavača. Zato je 1931. godine samostalno izdao zbirku pjesama Lirika
koju je , kako kaže, jednim dijelom sam prodavao.
-
Na jednom putovanju
u Zagreb upoznao je Jelenu Ljevaković, studenticu povijesti umjetnosti
s kojom će se oženiti 1939. godine i proživjeti veliki dio svojega
života do njezine smrti. Iste je godine postavljen za honorarnog nastavnika
hrvatskog jezika i književnosti u Akademiji likovnih umjetnosti.
-
D. Tadijanovića
obično svrstavaju u pjesnike između dva svjetska rata. Međutim, bogatu
pjesničku, ali i uredničku aktivnost razvio je i iza rata. Nalazimo
ga tako u Nakladnom zavodu Hrvatske koji će kasnije biti preimenovano
u Državno izdavačko poduzeće Hrvatske Zora gdje obnaša dužnost urednika.
Ovdje je s puno žara radio na uređivanju djela pjesnika svojega vremena.
Jedno vrijeme obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske, a bio je
i dopisni član JAZU pa je izabran i za direktora Instituta za književnost
JAZU. Obnašao je i dužnost predsjednika Društva književnika Hrvatske.
-
U životu je puno
putovao. Bila su to putovanja po prostorima bivše Jugoslavije, Europe,
ali i drugih kontinenata. Neka od tih putovanja bila su književno
motivirana, a neka su bila izletničke ture.
-
Njegov život krasi
veliki radni elan. Tako je puno radio na skupljanju književne građe
i dokumentacije o našim istaknutim pjesnicima. O kakvom se predanom
radu radi svjedoči i podatak da je boravio u Beogradu i Parizu gdje
je tragao za nepoznatim činjenicama iz Matoševa života. Jako se trudio
sačuvati točnost podataka o autorima, ispravljajući netočnosti u riječima,
datumima koje su se zbog nebrige izdavača ustrajno pojavljivale iz
izdanja u izdanje.
-
D. Tadijanović je
s pravom dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Spomenimo one najznačajnije.
Zmajeva nagrada Matice srpske u Novom Sadu za knjigu Prsten 1964.,
Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1968., Orden zasluga za narod
sa zlatnom zvijezdom 1976. u Parizu, Nagrada Tin Ujević 1987. za zbirku
pjesama Kruh svagdanji, Goranov vijenac 1982. koji mu je dodijelio
stručni žiri Goranova proljeća. U Zagrebu 1995. primio je odlikovanja:
Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom i Red Danice Hrvatske s likom
Marka Marulića.
-
Dragutin Tadijanović
obiteljski nije bio nekog čeličnog zdravlja. ( brat Đuro mu je umro
od tuberkuloze ), tako da se više puta liječio u bolnicama , a jedno
je vrijeme boravio na klimatskom liječenju na Rabu. Unatoč tome doživio
je duboku starost. Umro je 2007. godine u Zagrebu u svojoj 102. godini
života.
Književna
ostavština
-
Dragutin
je Tadijanović iza sebe ostavio zavidan radni i književni opus. Od
svoje prve pjesme koju je napisao u trinaestoj godini i zbirke Lirika
iz 1931. godine cijeli je život ostao pjesnik koji je pridodavao u
hrvatsku književnost značajan broj svojih pjesama. Slijedile su zbirke:
Sunce nad oranicama ( 1933. ), Pepeo srca (1936.), Dani djetinjstva
(1937.), Tuga zemlje (1942.), Pjesme (1951.), Blagdan žetve (1956.),
Gost u Vučedolu (1957.), Srebrne svirale (1960.), Prsten (1963.),
Večer nad gradom (1966.), Pjesme i proza (1969.), Poezija (1973.),
Vezan za zemlju (1974.), Sabrane pjesme (1975.), San (1976.), Prijateljstvo
riječi (1981.), Svjetiljka ljubavi (1984.), Moje djetinjstvo (1985.),
Kruh svagdanji (1987.), More u meni (1987.), Dom tajnovitosti (1993.),
Čarolije (1994.).
-
Značajan je i prevoditeljski
rad. Tako imamo prepjeve pjesnika V. Nezvala, J. W. Goethea, F. Hoelderlina,
H. Heinea, V. Larbauda, I. Cankara, V. Vodnika i drugih.
-
Nezamjenjiv je i
njegov urednički rad. Zahvaljujući D. Tadijanoviću hrvatska je književnost
dobila sačuvana sabrana djela naših pjesničkih velikana u brojnim
izdanjima. Predano je radio na redakciji književnika Ivana Kozarca
, Ivana Gorana Kovačića., Petra Preradovića, Silvija Strahimira Kranjčevića,
uređuje pjesme A. B. Šimića, A. G. Matoša i V. Vidrića, ostvaruje
kronologiju Tina Ujevića, a sudjeluje i u izdanju knjige pjesama Stanka
Vraza.
-
Spomenimo kao ostavštinu
još i njegove eseje, komentare, autobiografske iskaze, osvrte na svoje
pjesme.
Osvrt
na književno djelo
-
Kao
pjesnička pojava Dragutin Tadijanović se veže za razdoblje između
dva svjetska rata. To je bilo burno vrijeme kada su na pjesničkoj
sceni odjekivali zvukovi različitih modernizama (ekspresionizam, nadrealizam,
futurizam ) u čije su se tokove brzo uključili Miroslav Krleža i Tin
Ujević.
-
Ipak na toj uskomešanoj
književnoj pučini bilo je i onih koji su samoniklo i samostalno brodili
brodicom svojega pjesništva.. Bili su to Gustav Krklec i Dobriša Cesarić.
D. Tadijanović je isticao kako su i njega stavljali uz njihov bok
i njihovu samoniklost iako su na pjesničkoj pozornici ova dvojica,
već deset godina prije njega, bili afirmirani pjesnici sa zapaženim
izdanjima pjesama.
Karakteristike pjesništva
-
U takvim se uvjetima na hrvatsku
pjesničku scenu dosta mukotrpno počela probijati Tadijanovićeva poezija.
Bila je to poezija koja je gotovo u cijelosti napisana u slobodnom
stihu. Sam je pjesnik isticao da je osjećao odbojnost prema pjesmama
u kojima su prazne zvučne rime i drugi nakiti trebali nadomjestiti
pravi doživljaj. Rado je govorio o jednostavnosti svojih pjesama kao
niti koja povezuje sve njegove stihove. I zaista je ta intrigantna
jednostavnost zaštitni znak ove poezije, njezino organsko približavanje
svakodnevnom govoru. Imamo osjećaj da je to pjesništvo koje nas je
gurnulo u svoj praiskon, u one početke kada se obični govorni iskaz
ritmičkim preinakama pretvarao u davnu poeziju. Izgleda kao da pjesnik
pođe od neke govorne situacije, a onda je ponavljanjem, inverzijom
ili premještanjem riječi pretvori u pjesmu. Svakako je to poezija
koja je u svojoj rudimentarnoj jednostavnosti originalna i jedinstvena,
a time ju je jednostavno nemoguće oponašati u bilo kojem smislu.
-
Za Tadijanovića se može reći da
je urastao u život u kojemu je nalazio sve svoje teme i inspiracije.
Sam je govorio da ne izmišlja temu, nego jednostavno polazi od slika
koje vidi u prirodi ili duhu. Kako život nije samo društvena situacija,
tradicija, ljubav, zavičaj, djetinjstvo, nego sve to zajedno i daleko
više, pjesnik je iz tog neiscrpnog vrela izvlačio snagu svojih nadahnuća
i svojih tema. Zato su u tematskom pogledu ove pjesme bogate životom
koliko je raznovrstan i bogat život sam. Kod njega je pjesma postala
život u svojemu višem, sublimiranom obliku, zgusnuta u svoj misaono-osjećajni
odraz.
-
Za ovu se poeziju ne može reći da
je posebno usmjerena na određene teme, nego je to kronologija životnih
tokova koji teku pred pjesnikovim očima izvana i u duhu iznutra.
-
Možemo tu naći socijalne teme, ali
ne kao neku klasnu osviještenost, nego životni nanos koji se pojavio
u određenom trenutku.
-
Ili će nas pjesma vratiti u naivu
i prostodušnost seljačkog djeteta ( Dani djetinjstva ). Dio tog djetinjstva
je i rodno selo Rastušje koje je postalo više od mjesta rođenja. Ono
je dobilo simboliku pjesnikova određenja i znak osobnosti pa i u nekim
tematski posve drukčijim pjesmama.
-
Pokretačka je snaga ove poezije
i ljubav. Ljubav prema ženi koja je često puna čežnje, pa čak i petrarkističkih
idealizacija ( Siromašni mladić bogatoj djevojci ).
-
Uronjen u život pjesnik nije mogao
izbjeći ni one bolne situacije koje taj život donosi, a to su pitanja
samoće, smisla, prolaznosti i smrti. ( Kad me više ne bude ). Čak
bi se moglo reći da je prolaznost i smrt konstanta, sjenka koja prati
mnoge njegove pjesme.
-
Pjesnikov je senzibilitet prepoznao
i braću po pjesničkoj riječi. Bili su to Matoš, Ivan Goran Kovačić
i drugi, ali i najuža obitelj ( bolesni brat, baka, majka, davni predci
). Svi su oni našli mjesto u njegovoj poeziji.
-
Kako je za Tadijanovića život beskrajna
filmska traka na kojoj sličice neprestano smjenjuju jedna drugu, svojom
poezijom pjesnik nam, na neki način, pomaže da doživimo tu beskrajnu
raznolikost i njezine duboke smislove. Omogućuje nam da vidimo ono
što obično ne vidimo i što nepovratno otječe ispred nas, naših osjetila
i naših osjećaja. To su pjesme o hrastu, grlicama, mjesečini, noći,
pticama, samostanu, jutru, moru grmljavini, jutarnjoj zvijezdi i tako
stalno slika do slike, pjesnički odraz do pjesničkog odraza.
Još ponešto
-
Uz jednostavnost ove poezije,
slobodni stih, snažnu osjećajnost, iskrenost jaka njezina osobina
je i autentičnost. Naći ćemo je u originalnim molitvama, obredima,
pismima koja su ugrađena u strukturu pjesme. ( Dopisnica na ratište
). Gorčinu svojega siromaštva lako je nalazio u identifikaciji sa
sebi sličnima. Rađalo je to ne samo gorčinom, nego i ironijom pa
i cinizmom. ( Oh, kako je sirotinja bešćutna )
-
Tu ćemo stati i oprostiti se od
pjesnika koji je za svoju poeziju rekao: "Moja je poezija izraz
moga života, Ostanem li , ostat ću po njoj." ili "Poezija
je dio mog života; iza riječi ja se otkrivam."
DODATAK:
Širi pogledi na neke Tadijanovićeve pjesme
Nosim
sve torbe, a nisam magarac
-
Ja
se ne volim ni s kim tući / i nikad neću da dotaknem / kad me nagovaraju
i kažu: / ne smiješ dodirnuti njegovo uho. // Kad nas učitelj pusti
iz škole / najprije idemo svi u redu, / a poslije, čim nas ne vidi
više, / tuku se s onima iz drugog sela. // Ja ne volim o tome niti
govoriti. / Meni je najdraže kad idemo kući / a netko vikne: Tko će
bit magarac? / Ja onda kažem: Metnite na mši.e
torbe! //I svi na moja ramena povješaju. / A meni nije teško, jer
znam da nosim / i Jelinu torbu. Mogao bih za nju / da nosim, sigurno,
trideset i tri torbe. //Al nikom ne bih priznao da sve nosim / zbog
Jele!...Koji možda o meni /misle da sam / magarac pravi, znam: vara
se i ne zna... / magarac, to svi već
znaju, imade dugačke uši.
Vanjska obilježja
-
Iako je pjesma napisana u pet strofa
po četiri stiha, ( poštuje se pravilo pisanja kao u vezanom stihu
) ipak je možemo, zbog elemenata koji pretežu, klasificirati u kategoriju
pjesama slobodnoga stiha ( nejednak je broj slogova u stihu, nema
rime, protkana je opkoračenjima ). Osim toga, pisana je jednostavnim,
jasnim, potpuno pričalačkim stilom. Tematski pripada ljubavnoj poeziji.
-
Kao u mnogim svojim pjesmama Tadijanović
je temi pristupio iz pozicije subjekta, svojeg osobnog doživljaja
( 1. lice jednine - ... Ja se ne volim ni s kim tući... ).
-
Pjesma je, uglavnom, bez stilskih
ukrasa. Može se primijetiti tek jedna netipična aliteracija ( .. da
nosim TrideseT i Tri
Torbe ... ). Prisutne su dvije perifraze svojstvene
dječjem žargonu ( ... Tko će biti magarac? ...
u prenesenom značenju : nosač torbi .../.. dodirnuti
njegovo uho ... preneseno značenje:
izazvati nekoga na tučnjavu ).
Poruka i tumačenje
- I ova je pjesma potvrda da je za Tadijanovića sve
inspiracija, sve što ga okružuje ili ga je okruživalo, svaki trenutak
zbilje ili sjećanja, pa i evokacija onih davnih djetinjih osjećaja.
Sve je to u poetskoj retorti pjesnikova stvaralačkog uma moglo postati,
pa i postajalo pjesma.
- Tako je u ovoj ljupkoj lirsjoj tvorbi oživotvorio
jedan događaj i osjećaj iz djetinjstva. Za njega uzbudljiv, pamtljiv,
osjećaj iz kojega je dražesno zamirisala jedna ljubav.
- Kompozicijski gledano u sadržaju ove lirske teme
očituju se dvije zgode iz djetinjstva pretvorene u pjesničke slike:
1. tučnjava dječaka u kojoj pjesnik ne sudjeluje, 2. nošenje torbi
među kojima se nalazi i Jelina torba.
- -- Prva nam slika karakterizira pjesnika koji je
drukčiji od drugih dječaka: nenasilan, emotivan, poetu koji je već
u tim ranim godinama vidio život u svjetlu emocija ljubavi, nekog
drukčijeg svijeta koji se nije uklapao u ponašanje njegovih vršnjaka.
- -- U drugoj krucijalnoj pjesničkoj slici, u podzemlju
pjesnikove intime zažuborila je dječja ljubav: čista, bojažljiva,
skrovita, stidljiva.
- Ljubav se može javiti u nebrojeno puno varijacija,
a jedna od njih je dječja skrivena ljubav.
- Upravo je takva ljubav ponukala pjesnika da se iz
pozicije odraslih spusti u svoje nekadašnje zaljubljeno dječje srce
te progovori intimom i emocijom djeteta. Bila je to ona divna emocija,
uzbudljiv drhtaj srca, prva dječja ljubav spremna na svaku žrtvu s
radošću - čak i da bude predmet podsmjeha ( ...
Meni je najdraže kad idemo kući / a netko vikne: Tko će bit magarac?
// Ja onda kažem: Metnite na me torbe! /... ).
Iskrena ljubav izlivena pred nas
- Kada bi se ljubav uopće mogla mjeriti, mjerna jedunica
za nju bila bi sigurno dječja ljubav. Od nje bi se dalje zbrajalo
na vagi ljubavi. Čista, prostodušna,
samozatajna, bez primjesa iskustva, interesa, razuma, kristalna i
izvorno netaknuta jedino bi ona mogla biti početna
jedinica od koje se sve mjeri, i na koju se sve nadograđuje.
- Eto, takva je ljubav poput svježe jutarnje rose dodirnula
i zarobila nevino dječje srce našega pjesnika.
- I nije to sve! Našu pozornost u pjesmi plijeni i
ona simpatična misao-spoznaja naivne dječje logike u zadnjim stihovima
koji je pjesmu ovedrio, učinio je zanimljivom, čak neobičnom i intrigantnom.
( ...Koji možda o meni /misle da sam / magarac
pravi, znam: vara se i ne zna... / magarac, to svi već znaju, imade
dugačke uši..).
- Svakom iskrenom čitatelju ti će stihovi izmamiti
barem blagi osmijeh na licu. Dijete-pjesnik samoga sebe uvjerava da
nije magarac jer magarci imaju velike uši. I što je zanimljivo,
to dijete sačuvano u pjesniku, prema svojoj naivnoj dječjoj predodžbi
života, pristalo je biti "nosač torbi", ali ne i "magarac".
Magarci nose terete i uglavnom ništa više. Biti "magarac"
, pa to bi bila izdaja njegova zaljubljena srca, ponižavajuća povreda
njegovog tajnog dragulja - Jele. Na takav ustupak pjesnik ne bi nikada
pristao.
-
Sinoć sam prolazio gradskim ulicama.
/ Svjetiljke su žuto gorjele, / I nigdje nije bilo nikoga. / Padale
su sitne zvjezdice / :Bijeli snjegovi // .Sinoć sam prolazio gradskim
ulicama. / Snjegovi su stope moje posipali, / Zasipali. / Tiho. //
Ja volim ići snježnim ulicama, / Kad gore plinske svjetiljke / I hladna
svjetlost pada na snijeg suh. // Jutros je bio trag mojih stopa okrenut:
/ Kako se kući vraća. // I nezasut.
Vanjska obilježja
-
Pjesma se nalazi u zbirci sabranih
pjesama Srebrne svirale. Napisana je u šest strofa od kojih svaka
ima jedan stih manje ( Prva ima pet stihova, a zadnja jedan i to samo
jednu riječ ). Grafičkim postupkom u kojemu se svaka strafa smanjuje
za jedan stih, pjesnik nam je sugerirao povratak kući, ili sibolički
gledano - samome sebi. Iako je napisana u strofama, koje vizualno
slijede jedan pravilan niz, ima više karakteristike slobodnog stiha
jer je bez rime, a broj slogova u stihu je nejednak. Pripada skupini
pejzažnih pjesama, ali zbog svoje simbolike možemo joj dati i atribute
misaone pjesme.
-
Čaroliju snježne zimske noći ukrašavaju
i brojne stilske figure: sitne zvjezdice,
hladna svjetlost, snijeg suh
( epiteti ), zvjezdice ( metafora ), Snjegovi
Su Stope moje poSipali, /ZaSipali.... ili ...Kad gore plinSke Svjetiljke
/ I hladna SvjetloSt pada na Snijeg Suh.(aliteracija - ponavljanje
glasa S ), Stope u snijegu. ( simbol ),
Cijela se pjesma očituje u prenesenom značenju ( alegorija ).
Tumačenje i
poruka
-
Pjesma ima jak subjektivitet i doima
se na prvi pogled kao osobni doživljaj idilične i samotne zimske noći
koju je pjesnik prenio na papir. U njoj se on šeta pustim ulicama
grada dok snijeg zasipa stope njegove. To je šetnja koja opija čarolijom
svjetlucanja snježnih pahulja u odsjaju plinskih svjetiljaka, a bjelina
grada zadivljuje svojom predivnom zimskom izvedbom.
-
I zaista, pjesma bi nam mogla izgledati
kao jedan intimni, bajkoviti doživljaj puste zimske noći sve do zadnja
tri stiha. Ti neočekivani stihovi postat će prijelomni stihovi pjesme,
stihovi iznenađenja i usklika. Oni će nas prenijeti u potpuno novu
sferu promišljanja. Postat će, zapravo, stihovi-prekretnica koji pjesmi
daju novu perspektivu, novi kut gledanja. Bit će to stihovi koji će
usmijeriti našu misao prema onom dubljem, umjetničkom hranilištu tumačenja
života i njegovih vrijednosti (... Jutros je bio trag mojih stopa
okrenut: / Kako se kući vraća./ I nezasut ... ).
Zadnji stihovi i promijena pogleda na
cijelu pjesmu
-
-- Okrenute stope preobrazile su
vidike tumačenja i onih stopa u snijegu koje su zasipale snježne pahuljice
ranijih stihova. Samoća i tišina u koju je bio zaogrnut bijeli grad
više nije samo obični idilični doživljaj zimske noći u gradu. Filozofski
gledano samoća i tišina su sada postale luč koja nam osvjetljava istinu
da je u životu sve relativno, i sve je zavisno od
našeg subjektivnog poimanja stvarnosti.
-
-- Ta novootkrivena stvarnost u
tom trenutku može biti samo slojevitija, zagonetnija i dublja. Ona
nam kazuje da samoća ne mora biti tuga, očaj i depresija. Ona može
biti bajkoviti doživljaj koji obuzme sve naše nerve, cijelo naše biće
ako nam ta samoća u bijeloj snježnoj ljepoti podari trenutke ushita
i radosti. ( ..Ja volim ići snježnim ulicama, / Kad gore plinske svjetiljke
/ I hladna svjetlost pada na snijeg suh.... .)
Koje je simboličko tumačenje Stopa
u snijegu ?
-
U simboličkom smislu, naše su stope
u snijegu zapravo dio nas. U njima smo MI, naši otisci života, djela
koja ostavljamo svojim postojanjem, svojim radom, moralom, dobrotom
ili zlom. Ona nas odaju, često crtaju i zapisuju našu intimu kao njezinu
vidljivu grafičku krivulju. Po tim stopama-djelima
bit ćemo prepoznati, prihvćeni ili odbačeni.
-
-- Istina, dio naših djela, živjet
će neko vrijeme s nama u sadašnjosti i svjetlucat će u odsjaju vremena
koji živimo, a onda će ih zasuti snjegpvi zaborava, izblijedit će
sva sjećanja na njih i nestat će zauvijek u ravnodušnosti prošlosti
( ... Snjegovi su stope moje posipali, / Zasipali.... ).
-
-- No, ona najsvježija i najdublja,
ona koja su zabilježena kao srž našega identiteta, stalno će nam se
vraćati. Pokazat će nam se kao ogledalo našega života koji, iz sada
neke nove perspektive i vremenske distance, izgleda drukčije, zagonetnije,
problematičnije, ali i realnije.
-
-- Pojavit će se ta naša ostavština
kao savjest od koje ne možemo pobjeći, kao jutarnji tragovi u snijegu
koji sada u inverziji, okrenuti nama samima, "oči u oči",
poput nekog zanemarenoga poznanika dolaze na naš prag, u naš stan.
U tim stopama-djelima morat ćemo prepoznati
naš JA. To će biti dio života kojim smo hodili i koji nam se sada
vratio, obilježio nas. On će nam ostat kao draga i časna ostavština
ili nečasna i gorka opomena, .( ... Jutros je bio trag mojih stopa
okrenut: / Kako se kući vraća, / I nezasut.).
-
Svakog dana sunce zapada. Doći će
/ Dan od kojeg će se znati: mene / Više nema. / Neće se ništa desiti
što nije bilo / Za moga vijeka: mornari će / Ploviti morima, vjetrovi
će hujati žalostivo / U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji.
/ Voljet će se mladići i djevojke / Kao što se prije njih / Nikada
nije volio nitko. / Ujesen, kad voće dozrijeva, kad se beru / Plodovi,
prolazit će njih dvoje / Alejom ispred Sveučilišta; zatim će / Šetati
pod kestenima na Griču / Držeći se za ruke, dugo, dugo, / Kao što
se prije njih nitko / Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu /Starinski
i spazit će oboje: na njima leži srebro mjesečine //
( Kako je negda počivalo na tebi / I meni, u doba mlade ljubavi).
Prije neg se /poljube, / Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam
li / Ili čitam pjesnika / Koji je pjevao o mojoj ljubavi?
- Pjesma pripada redu misaonih pjesama s puno elemenata
ljubavne poezije. Napisana je u slobodnom stihu, s dvije strofe nesrazmjerne
veličine ( broja stihova nejednake dužine. ) i brojnim opkoračenjima.
Ispjevana je jednostavnim, govornim jezikom i zato su stilski ukrasi
povremeni i netipični za pjesmu.
- Nalazimo jedno ponavljanje ( Držeći se za ruke,
dugo, dugo ), dvije
slične usporedbe (1. Kao što se prije njih / Nikada nije volio nitko
2. / Držeći se za ruke, / Kao što se prije njih nitko / Nije držao
nikada - uspoređuje se intenzitet osjećaja ), dvije metafore ( srebro
mjesečine... i ...mlade ljubavi... ), onomatopejska
riječ ( vjetrovi će hujati ) i personifikacija
( vjetrovi će hujati žalostivo
).
- -- U bazi cijele pjesme krije se paradigmatska misao
da ništa nije bilo što već prije nije bilo. Ovu igru riječi potvrdio
je i sam pjesnik stihom: Neće se ništa desiti
što nije bilo. Iz te aforističke misli granat će se sva
lirska strujanja kroz cijelu pjesmu, lahoriti svi njezini pjesnički
senzibiliteti, račvati se njezina mudronosna kazivanja.
- Jedno od njih je da će i poslije pjesnika život okretati
svoje već pročitane stranice. Suštine će i dalje trajati nepromijenjene,
ostati konstanta života, a život će se uvijek pojavljivati u novim
oblicima, po već ustrojenim obrascima. Sve će ličiti na kazališni
komad u kojemu je isti tekst, isti dijaloozi i monolozi, isto mjesto
radnje, a jedino će se u novom vremenu mijenjati glumci, i sve će
trajati u nedogledu stalnih ponavljanja.
- Mornari će i dalje ploviti morima, hujati će vjetrovi,
dozrijevati klasje,
- Ponovno će netko otkrivati "novu stvarnost",
mladu ljubav kako
reče pjesnik na kraju pjesme. Ista će mjesečina obasjavati nove zaljubljenike,
i mislit će oni u svojim ljubavnim maštarijama da se niko nikad tako
nije držao za ruke, da se nikad niko tako nije volio.( ... zatim će
/ Šetati pod kestenima na Griču / Držeći se za ruke, dugo, dugo, /
Kao što se prije njih nitko / Nije držao nikada.... ).
- -- Upravo je u stihovima o mladim zaljubljenicima
pjesma skliznula u finu lirsku romantiku, zazvučala je ona prava lira
iz duše pjesnika. Pjevajući o srebru mjesečine
na klupi, o procvjetaloj ljubavi mladog para, pjesnik je proživio
renesansu svoje mladenačke ljubavi iz nekog drugog vremena ( ... na
njima leži srebro mjesečine / Kako je negda počivalo na tebi / I meni,
u doba mlade ljubavi... ).
- Zamislimo ljubavnu pjesmu kao točionicu
u kojoj se ljubavlju pune čaše različite veličine do vrha. Za svaku
od njih možemo reći da je maksimalnno napunjena. To je onaj naš subjektivitet
doživljaja. Mi smo te "različite čaše" u kojima mogu biti
"natočeni" oni maksimalni, najintenzivniji osjećaji.
- Kako je intenzitet ljubavi individualan
osjećaj, može se svakome paru činiti kao najjači, najintenzivniji,
do vrha natočena "čaša" - kao ljubav koja nikad nije postojala,
a postojala je.
- Budući da se radi o obrascu po kojemu
se mijenjaju uvijek novi zaljubljenici, svatko tko je ispjevao pjesmu
o svojoj najvećoj ljubavi, ispjevao je i pjesmu o svakoj budućoj najvećoj
ljubavi. U takvim će pjesmama uvijek zrcaliti isti osjećajii, ista
ona naša velika ljubav kada je doživimo - ta će pjesma biti
napisana i za nas.
-
-- Eto, zato djevojka
iz pjesme u svom ushićenju može očarano reći da je pjesnik pjevao
i o njezinoj ljubavnoj romansi, njezinoj velikoj ljubavi iz snova
(...Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li / Ili čitam pjesnika
/ Koji je pjevao o mojoj ljubavi?... ).
Prošireni pogled na misli izrečene
u pjesmi
- Promatrano šire, možemo sa sigurnošću reći da mnogi
ljudi iskreno uživaju u umjetničkim pisanim djelima jer u njima otkrivaju
svoje osjećaje: ljubavi svoje, svoja prijateljstva, svoje zlatne trenutke
koje je već netko osjetio, izmaštao i zapisao.
- Subjektivno gledano: ne samo najveća ljubav - nego
i prijateljstvo može biti najveće, i najveća dobrota, i najveća sreća,
i junaštvo, pa i zlo. Sve je to netko u radionici svoje duše već obradio
i proživio.
- Upravo zato je pjesnik u centar svoje umjetničke
kreacije stavio spoznaju da je sve već
postojalo, pa i oni najintimniji osjećaji koji uvijek
ispočetka odzvanjaju na nekim novim strunama, struje nekim novim mladim
dušama ( ..ništa se neće desiti što
već nije bilo... ).
-
|