ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -D. Tadijanović: Dugo u noć
2.   -D. Cesarić: Jesen
3.   -A. G. Matoš: Notturno
4.   -I. G. Kovačić: Moj Grob
5.   -M. Krleža: Loza
6.   -A. B. Šimić: Opomena
c
c
ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -Dragutin Tadijanović
2.   -Dobriša Cesarić
3.   -Antun Gustav Matoš
4.   -Ivan Goran Kovačić
5.   -Miroslav Krleža
6.   -Antun Branko Šimić
c
c

 

.

---SITE JE NAMIJENJEN LJUBITELJIMA KNJIŽEVNOSTI , OSOBITO PJESNIŠTVA---
V E L I K A N I
hrvatskoga pjesništva
* * * * *

.
VIDEOPREZENTACIJA
IZREKE ANALIZIRANIH PJESNIKA

SKUPINA : BROJ 1/6.

- *Antun. Gustav Matoš:
oo Dok je srca, bit će i Kroacije.
- * Miroslav Krleža:
-- -- Nigdar ni tak bilo, da ni nekak bilo, pa ni vazda ne bu da nam nekak ne bu.
- * Ivan Goran Kovačić:
Dobra stvar se ne može izraziti lošim stilom.
- *Antun Branko Šimić:
Pjesnici su čuđenje u svijetu.
- * Dobriša Cesarić:
Smrt radosti polako truje.

 

 

 

Startna

ANALIZA PJESME

D. Tadijanović: DUGO U NOĆ

 

Pjesnik, prevoditelj, bibliograf, urednik

---------------------------------------------------------------------------------------------------

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

Sadržaj :
Životni put
Književna ostavština
Osvrt na književno djelo

Životni put

  • Pred nama je pjesnik koji će svojim djelom izvorne snage i autentične pojavnosti postati integralni dio hrvatskog pjesničkog korpusa. Rođen je 1905. godine u selu Rastušju nedaleko Slavonskoga Broda u obitelji oca Emerika (Mirka) i majke Magdalene ( Mande ) kao najstarije dijete od šestero djece, ( četvero braće i dvije sestre ). Nižu je pučku školu pohađao u susjednom selu Podvinju udaljenom oko tri kilometra. Višu pučku školu nastavio u Slavonskom Brodu dok tamo nije osnovana 1918. realna gimnazija te je u njoj pohađao niže, a kasnije i više razrede. Dio svojega školovanja proveo je pješačeći na relaciji Rastušje - Slavonski Brod, ( oko sedam kilometara ), a dio vremena stanovao je u brodskom Samostanu.
  • Duga svakodnevna pješačenja vjerojatno su pridonijela slaboj ocjeni iz matematike u sedmom razredu. No, gimnaziju je ipak uspješno završio, a potom u Zagrebu upisuje studij šumarstva na Gospodarsko šumarskom fakultetu. Ubrzo prekida taj studij i upisuje Filozofski fakultet čiju je diplomu dobio 1937. godine. Živio je skromno, čak je više bio gladan nego sit, i kako je sam izjavljivao, jedva je čekao povratak u rodno Rastušje da se najede.
  • Još u trinaestoj godini napisao je svoje prve stihove, ali ih je kasnije uništio. U brodskome Samostanu napisao je desetak pjesama koje su kasnije gotovo sve objavljene. U Zagrebu mu je pod pseudonimom Tadeon objavljena prva pjesma u časopisu Književnik 1928. godine. Pod vlastitim imenom u Književniku mu je objavljena Pjesma mom srcu, a u Hrvatskoj reviji Jednostavne pjesme o ljiljanima 1931. U svojim prvijencima D. Tadijanović nije nailazio na naklonost izdavača. Zato je 1931. godine samostalno izdao zbirku pjesama Lirika koju je , kako kaže, jednim dijelom sam prodavao.
  • Na jednom putovanju u Zagreb upoznao je Jelenu Ljevaković, studenticu povijesti umjetnosti s kojom će se oženiti 1939. godine i proživjeti veliki dio svojega života do njezine smrti. Iste je godine postavljen za honorarnog nastavnika hrvatskog jezika i književnosti u Akademiji likovnih umjetnosti.
  • D. Tadijanovića obično svrstavaju u pjesnike između dva svjetska rata. Međutim, bogatu pjesničku, ali i uredničku aktivnost razvio je i iza rata. Nalazimo ga tako u Nakladnom zavodu Hrvatske koji će kasnije biti preimenovano u Državno izdavačko poduzeće Hrvatske Zora gdje obnaša dužnost urednika. Ovdje je s puno žara radio na uređivanju djela pjesnika svojega vremena. Jedno vrijeme obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske, a bio je i dopisni član JAZU pa je izabran i za direktora Instituta za književnost JAZU. Obnašao je i dužnost predsjednika Društva književnika Hrvatske.
  • U životu je puno putovao. Bila su to putovanja po prostorima bivše Jugoslavije, Europe, ali i drugih kontinenata. Neka od tih putovanja bila su književno motivirana, a neka su bila izletničke ture.
  • Njegov život krasi veliki radni elan. Tako je puno radio na skupljanju književne građe i dokumentacije o našim istaknutim pjesnicima. O kakvom se predanom radu radi svjedoči i podatak da je boravio u Beogradu i Parizu gdje je tragao za nepoznatim činjenicama iz Matoševa života. Jako se trudio sačuvati točnost podataka o autorima, ispravljajući netočnosti u riječima, datumima koje su se zbog nebrige izdavača ustrajno pojavljivale iz izdanja u izdanje.
  • D. Tadijanović je s pravom dobitnik brojnih nagrada i priznanja. Spomenimo one najznačajnije. Zmajeva nagrada Matice srpske u Novom Sadu za knjigu Prsten 1964., Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1968., Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom 1976. u Parizu, Nagrada Tin Ujević 1987. za zbirku pjesama Kruh svagdanji, Goranov vijenac 1982. koji mu je dodijelio stručni žiri Goranova proljeća. U Zagrebu 1995. primio je odlikovanja: Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom i Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
  • Dragutin Tadijanović obiteljski nije bio nekog čeličnog zdravlja. ( brat Đuro mu je umro od tuberkuloze ), tako da se više puta liječio u bolnicama , a jedno je vrijeme boravio na klimatskom liječenju na Rabu. Unatoč tome doživio je duboku starost. Umro je 2007. godine u Zagrebu u svojoj 102. godini života.

Književna ostavština

  • Dragutin je Tadijanović iza sebe ostavio zavidan radni i književni opus. Od svoje prve pjesme koju je napisao u trinaestoj godini i zbirke Lirika iz 1931. godine cijeli je život ostao pjesnik koji je pridodavao u hrvatsku književnost značajan broj svojih pjesama. Slijedile su zbirke: Sunce nad oranicama ( 1933. ), Pepeo srca (1936.), Dani djetinjstva (1937.), Tuga zemlje (1942.), Pjesme (1951.), Blagdan žetve (1956.), Gost u Vučedolu (1957.), Srebrne svirale (1960.), Prsten (1963.), Večer nad gradom (1966.), Pjesme i proza (1969.), Poezija (1973.), Vezan za zemlju (1974.), Sabrane pjesme (1975.), San (1976.), Prijateljstvo riječi (1981.), Svjetiljka ljubavi (1984.), Moje djetinjstvo (1985.), Kruh svagdanji (1987.), More u meni (1987.), Dom tajnovitosti (1993.), Čarolije (1994.).
  • Značajan je i prevoditeljski rad. Tako imamo prepjeve pjesnika V. Nezvala, J. W. Goethea, F. Hoelderlina, H. Heinea, V. Larbauda, I. Cankara, V. Vodnika i drugih.
  • Nezamjenjiv je i njegov urednički rad. Zahvaljujući D. Tadijanoviću hrvatska je književnost dobila sačuvana sabrana djela naših pjesničkih velikana u brojnim izdanjima. Predano je radio na redakciji književnika Ivana Kozarca , Ivana Gorana Kovačića., Petra Preradovića, Silvija Strahimira Kranjčevića, uređuje pjesme A. B. Šimića, A. G. Matoša i V. Vidrića, ostvaruje kronologiju Tina Ujevića, a sudjeluje i u izdanju knjige pjesama Stanka Vraza.
  • Spomenimo kao ostavštinu još i njegove eseje, komentare, autobiografske iskaze, osvrte na svoje pjesme.

Osvrt na književno djelo

  • Kao pjesnička pojava Dragutin Tadijanović se veže za razdoblje između dva svjetska rata. To je bilo burno vrijeme kada su na pjesničkoj sceni odjekivali zvukovi različitih modernizama (ekspresionizam, nadrealizam, futurizam ) u čije su se tokove brzo uključili Miroslav Krleža i Tin Ujević.
  • Ipak na toj uskomešanoj književnoj pučini bilo je i onih koji su samoniklo i samostalno brodili brodicom svojega pjesništva.. Bili su to Gustav Krklec i Dobriša Cesarić. D. Tadijanović je isticao kako su i njega stavljali uz njihov bok i njihovu samoniklost iako su na pjesničkoj pozornici ova dvojica, već deset godina prije njega, bili afirmirani pjesnici sa zapaženim izdanjima pjesama.

    Karakteristike pjesništva

  • U takvim se uvjetima na hrvatsku pjesničku scenu dosta mukotrpno počela probijati Tadijanovićeva poezija. Bila je to poezija koja je gotovo u cijelosti napisana u slobodnom stihu. Sam je pjesnik isticao da je osjećao odbojnost prema pjesmama u kojima su prazne zvučne rime i drugi nakiti trebali nadomjestiti pravi doživljaj. Rado je govorio o jednostavnosti svojih pjesama kao niti koja povezuje sve njegove stihove. I zaista je ta intrigantna jednostavnost zaštitni znak ove poezije, njezino organsko približavanje svakodnevnom govoru. Imamo osjećaj da je to pjesništvo koje nas je gurnulo u svoj praiskon, u one početke kada se obični govorni iskaz ritmičkim preinakama pretvarao u davnu poeziju. Izgleda kao da pjesnik pođe od neke govorne situacije, a onda je ponavljanjem, inverzijom ili premještanjem riječi pretvori u pjesmu. Svakako je to poezija koja je u svojoj rudimentarnoj jednostavnosti originalna i jedinstvena, a time ju je jednostavno nemoguće oponašati u bilo kojem smislu.

Tematski okvir

  • Za Tadijanovića se može reći da je urastao u život u kojemu je nalazio sve svoje teme i inspiracije. Sam je govorio da ne izmišlja temu, nego jednostavno polazi od slika koje vidi u prirodi ili duhu. Kako život nije samo društvena situacija, tradicija, ljubav, zavičaj, djetinjstvo, nego sve to zajedno i daleko više, pjesnik je iz tog neiscrpnog vrela izvlačio snagu svojih nadahnuća i svojih tema. Zato su u tematskom pogledu ove pjesme bogate životom koliko je raznovrstan i bogat život sam. Kod njega je pjesma postala život u svojemu višem, sublimiranom obliku, zgusnuta u svoj misaono-osjećajni odraz.
  • Za ovu se poeziju ne može reći da je posebno usmjerena na određene teme, nego je to kronologija životnih tokova koji teku pred pjesnikovim očima izvana i u duhu iznutra.
  • Možemo tu naći socijalne teme, ali ne kao neku klasnu osviještenost, nego životni nanos koji se pojavio u određenom trenutku.
  • Ili će nas pjesma vratiti u naivu i prostodušnost seljačkog djeteta ( Dani djetinjstva ). Dio tog djetinjstva je i rodno selo Rastušje koje je postalo više od mjesta rođenja. Ono je dobilo simboliku pjesnikova određenja i znak osobnosti pa i u nekim tematski posve drukčijim pjesmama.
  • Pokretačka je snaga ove poezije i ljubav. Ljubav prema ženi koja je često puna čežnje, pa čak i petrarkističkih idealizacija ( Siromašni mladić bogatoj djevojci ).
  • Uronjen u život pjesnik nije mogao izbjeći ni one bolne situacije koje taj život donosi, a to su pitanja samoće, smisla, prolaznosti i smrti. ( Kad me više ne bude ). Čak bi se moglo reći da je prolaznost i smrt konstanta, sjenka koja prati mnoge njegove pjesme.
  • Pjesnikov je senzibilitet prepoznao i braću po pjesničkoj riječi. Bili su to Matoš, Ivan Goran Kovačić i drugi, ali i najuža obitelj ( bolesni brat, baka, majka, davni predci ). Svi su oni našli mjesto u njegovoj poeziji.
  • Kako je za Tadijanovića život beskrajna filmska traka na kojoj sličice neprestano smjenjuju jedna drugu, svojom poezijom pjesnik nam, na neki način, pomaže da doživimo tu beskrajnu raznolikost i njezine duboke smislove. Omogućuje nam da vidimo ono što obično ne vidimo i što nepovratno otječe ispred nas, naših osjetila i naših osjećaja. To su pjesme o hrastu, grlicama, mjesečini, noći, pticama, samostanu, jutru, moru grmljavini, jutarnjoj zvijezdi i tako stalno slika do slike, pjesnički odraz do pjesničkog odraza.
    Još ponešto
  • Uz jednostavnost ove poezije, slobodni stih, snažnu osjećajnost, iskrenost jaka njezina osobina je i autentičnost. Naći ćemo je u originalnim molitvama, obredima, pismima koja su ugrađena u strukturu pjesme. ( Dopisnica na ratište ). Gorčinu svojega siromaštva lako je nalazio u identifikaciji sa sebi sličnima. Rađalo je to ne samo gorčinom, nego i ironijom pa i cinizmom. ( Oh, kako je sirotinja bešćutna )
  • Tu ćemo stati i oprostiti se od pjesnika koji je za svoju poeziju rekao: "Moja je poezija izraz moga života, Ostanem li , ostat ću po njoj." ili "Poezija je dio mog života; iza riječi ja se otkrivam."

DODATAK: Širi pogledi na neke Tadijanovićeve pjesme

    Nosim sve torbe, a nisam magarac
  • Ja se ne volim ni s kim tući / i nikad neću da dotaknem / kad me nagovaraju i kažu: / ne smiješ dodirnuti njegovo uho. // Kad nas učitelj pusti iz škole / najprije idemo svi u redu, / a poslije, čim nas ne vidi više, / tuku se s onima iz drugog sela. // Ja ne volim o tome niti govoriti. / Meni je najdraže kad idemo kući / a netko vikne: Tko će bit magarac? / Ja onda kažem: Metnite na mši.e torbe! //I svi na moja ramena povješaju. / A meni nije teško, jer znam da nosim / i Jelinu torbu. Mogao bih za nju / da nosim, sigurno, trideset i tri torbe. //Al nikom ne bih priznao da sve nosim / zbog Jele!...Koji možda o meni /misle da sam / magarac pravi, znam: vara se i ne zna... / magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Vanjska obilježja

  • Iako je pjesma napisana u pet strofa po četiri stiha, ( poštuje se pravilo pisanja kao u vezanom stihu ) ipak je možemo, zbog elemenata koji pretežu, klasificirati u kategoriju pjesama slobodnoga stiha ( nejednak je broj slogova u stihu, nema rime, protkana je opkoračenjima ). Osim toga, pisana je jednostavnim, jasnim, potpuno pričalačkim stilom. Tematski pripada ljubavnoj poeziji.
  • Kao u mnogim svojim pjesmama Tadijanović je temi pristupio iz pozicije subjekta, svojeg osobnog doživljaja ( 1. lice jednine - ... Ja se ne volim ni s kim tući... ).
  • Pjesma je, uglavnom, bez stilskih ukrasa. Može se primijetiti tek jedna netipična aliteracija ( .. da nosim TrideseT i Tri Torbe ... ). Prisutne su dvije perifraze svojstvene dječjem žargonu ( ... Tko će biti magarac? ... u prenesenom značenju : nosač torbi .../.. dodirnuti njegovo uho ... preneseno značenje: izazvati nekoga na tučnjavu ).
Poruka i tumačenje
  • I ova je pjesma potvrda da je za Tadijanovića sve inspiracija, sve što ga okružuje ili ga je okruživalo, svaki trenutak zbilje ili sjećanja, pa i evokacija onih davnih djetinjih osjećaja. Sve je to u poetskoj retorti pjesnikova stvaralačkog uma moglo postati, pa i postajalo pjesma.
  • Tako je u ovoj ljupkoj lirsjoj tvorbi oživotvorio jedan događaj i osjećaj iz djetinjstva. Za njega uzbudljiv, pamtljiv, osjećaj iz kojega je dražesno zamirisala jedna ljubav.
  • Kompozicijski gledano u sadržaju ove lirske teme očituju se dvije zgode iz djetinjstva pretvorene u pjesničke slike: 1. tučnjava dječaka u kojoj pjesnik ne sudjeluje, 2. nošenje torbi među kojima se nalazi i Jelina torba.
  • -- Prva nam slika karakterizira pjesnika koji je drukčiji od drugih dječaka: nenasilan, emotivan, poetu koji je već u tim ranim godinama vidio život u svjetlu emocija ljubavi, nekog drukčijeg svijeta koji se nije uklapao u ponašanje njegovih vršnjaka.
  • -- U drugoj krucijalnoj pjesničkoj slici, u podzemlju pjesnikove intime zažuborila je dječja ljubav: čista, bojažljiva, skrovita, stidljiva.
Tajnovita dječja ljubav
  • Ljubav se može javiti u nebrojeno puno varijacija, a jedna od njih je dječja skrivena ljubav.
  • Upravo je takva ljubav ponukala pjesnika da se iz pozicije odraslih spusti u svoje nekadašnje zaljubljeno dječje srce te progovori intimom i emocijom djeteta. Bila je to ona divna emocija, uzbudljiv drhtaj srca, prva dječja ljubav spremna na svaku žrtvu s radošću - čak i da bude predmet podsmjeha ( ... Meni je najdraže kad idemo kući / a netko vikne: Tko će bit magarac? // Ja onda kažem: Metnite na me torbe! /... ).
Iskrena ljubav izlivena pred nas
  • Kada bi se ljubav uopće mogla mjeriti, mjerna jedunica za nju bila bi sigurno dječja ljubav. Od nje bi se dalje zbrajalo na vagi ljubavi. Čista, prostodušna, samozatajna, bez primjesa iskustva, interesa, razuma, kristalna i izvorno netaknuta jedino bi ona mogla biti početna jedinica od koje se sve mjeri, i na koju se sve nadograđuje.
  • Eto, takva je ljubav poput svježe jutarnje rose dodirnula i zarobila nevino dječje srce našega pjesnika.
  • I nije to sve! Našu pozornost u pjesmi plijeni i ona simpatična misao-spoznaja naivne dječje logike u zadnjim stihovima koji je pjesmu ovedrio, učinio je zanimljivom, čak neobičnom i intrigantnom. ( ...Koji možda o meni /misle da sam / magarac pravi, znam: vara se i ne zna... / magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši..).
  • Svakom iskrenom čitatelju ti će stihovi izmamiti barem blagi osmijeh na licu. Dijete-pjesnik samoga sebe uvjerava da nije magarac jer magarci imaju velike uši. I što je zanimljivo, to dijete sačuvano u pjesniku, prema svojoj naivnoj dječjoj predodžbi života, pristalo je biti "nosač torbi", ali ne i "magarac". Magarci nose terete i uglavnom ništa više. Biti "magarac" , pa to bi bila izdaja njegova zaljubljena srca, ponižavajuća povreda njegovog tajnog dragulja - Jele. Na takav ustupak pjesnik ne bi nikada pristao.

    .

    Stope u snijegu

  • Sinoć sam prolazio gradskim ulicama. / Svjetiljke su žuto gorjele, / I nigdje nije bilo nikoga. / Padale su sitne zvjezdice / :Bijeli snjegovi // .Sinoć sam prolazio gradskim ulicama. / Snjegovi su stope moje posipali, / Zasipali. / Tiho. // Ja volim ići snježnim ulicama, / Kad gore plinske svjetiljke / I hladna svjetlost pada na snijeg suh. // Jutros je bio trag mojih stopa okrenut: / Kako se kući vraća. // I nezasut.
Vanjska obilježja
  • Pjesma se nalazi u zbirci sabranih pjesama Srebrne svirale. Napisana je u šest strofa od kojih svaka ima jedan stih manje ( Prva ima pet stihova, a zadnja jedan i to samo jednu riječ ). Grafičkim postupkom u kojemu se svaka strafa smanjuje za jedan stih, pjesnik nam je sugerirao povratak kući, ili sibolički gledano - samome sebi. Iako je napisana u strofama, koje vizualno slijede jedan pravilan niz, ima više karakteristike slobodnog stiha jer je bez rime, a broj slogova u stihu je nejednak. Pripada skupini pejzažnih pjesama, ali zbog svoje simbolike možemo joj dati i atribute misaone pjesme.
  • Čaroliju snježne zimske noći ukrašavaju i brojne stilske figure: sitne zvjezdice, hladna svjetlost, snijeg suh ( epiteti ), zvjezdice ( metafora ), Snjegovi Su Stope moje poSipali, /ZaSipali.... ili ...Kad gore plinSke Svjetiljke / I hladna SvjetloSt pada na Snijeg Suh.(aliteracija - ponavljanje glasa S ), Stope u snijegu. ( simbol ), Cijela se pjesma očituje u prenesenom značenju ( alegorija ).
    Tumačenje i poruka
  • Pjesma ima jak subjektivitet i doima se na prvi pogled kao osobni doživljaj idilične i samotne zimske noći koju je pjesnik prenio na papir. U njoj se on šeta pustim ulicama grada dok snijeg zasipa stope njegove. To je šetnja koja opija čarolijom svjetlucanja snježnih pahulja u odsjaju plinskih svjetiljaka, a bjelina grada zadivljuje svojom predivnom zimskom izvedbom.
  • I zaista, pjesma bi nam mogla izgledati kao jedan intimni, bajkoviti doživljaj puste zimske noći sve do zadnja tri stiha. Ti neočekivani stihovi postat će prijelomni stihovi pjesme, stihovi iznenađenja i usklika. Oni će nas prenijeti u potpuno novu sferu promišljanja. Postat će, zapravo, stihovi-prekretnica koji pjesmi daju novu perspektivu, novi kut gledanja. Bit će to stihovi koji će usmijeriti našu misao prema onom dubljem, umjetničkom hranilištu tumačenja života i njegovih vrijednosti (... Jutros je bio trag mojih stopa okrenut: / Kako se kući vraća./ I nezasut ... ).
Zadnji stihovi i promijena pogleda na cijelu pjesmu
  • -- Okrenute stope preobrazile su vidike tumačenja i onih stopa u snijegu koje su zasipale snježne pahuljice ranijih stihova. Samoća i tišina u koju je bio zaogrnut bijeli grad više nije samo obični idilični doživljaj zimske noći u gradu. Filozofski gledano samoća i tišina su sada postale luč koja nam osvjetljava istinu da je u životu sve relativno, i sve je zavisno od našeg subjektivnog poimanja stvarnosti.
  • -- Ta novootkrivena stvarnost u tom trenutku može biti samo slojevitija, zagonetnija i dublja. Ona nam kazuje da samoća ne mora biti tuga, očaj i depresija. Ona može biti bajkoviti doživljaj koji obuzme sve naše nerve, cijelo naše biće ako nam ta samoća u bijeloj snježnoj ljepoti podari trenutke ushita i radosti. ( ..Ja volim ići snježnim ulicama, / Kad gore plinske svjetiljke / I hladna svjetlost pada na snijeg suh.... .)

Koje je simboličko tumačenje Stopa u snijegu ?

  • U simboličkom smislu, naše su stope u snijegu zapravo dio nas. U njima smo MI, naši otisci života, djela koja ostavljamo svojim postojanjem, svojim radom, moralom, dobrotom ili zlom. Ona nas odaju, često crtaju i zapisuju našu intimu kao njezinu vidljivu grafičku krivulju. Po tim stopama-djelima bit ćemo prepoznati, prihvćeni ili odbačeni.
  • -- Istina, dio naših djela, živjet će neko vrijeme s nama u sadašnjosti i svjetlucat će u odsjaju vremena koji živimo, a onda će ih zasuti snjegpvi zaborava, izblijedit će sva sjećanja na njih i nestat će zauvijek u ravnodušnosti prošlosti ( ... Snjegovi su stope moje posipali, / Zasipali.... ).
  • -- No, ona najsvježija i najdublja, ona koja su zabilježena kao srž našega identiteta, stalno će nam se vraćati. Pokazat će nam se kao ogledalo našega života koji, iz sada neke nove perspektive i vremenske distance, izgleda drukčije, zagonetnije, problematičnije, ali i realnije.
  • -- Pojavit će se ta naša ostavština kao savjest od koje ne možemo pobjeći, kao jutarnji tragovi u snijegu koji sada u inverziji, okrenuti nama samima, "oči u oči", poput nekog zanemarenoga poznanika dolaze na naš prag, u naš stan. U tim stopama-djelima morat ćemo prepoznati naš JA. To će biti dio života kojim smo hodili i koji nam se sada vratio, obilježio nas. On će nam ostat kao draga i časna ostavština ili nečasna i gorka opomena, .( ... Jutros je bio trag mojih stopa okrenut: / Kako se kući vraća, / I nezasut.).

 

    Kad mene više ne bude
  • Svakog dana sunce zapada. Doći će / Dan od kojeg će se znati: mene / Više nema. / Neće se ništa desiti što nije bilo / Za moga vijeka: mornari će / Ploviti morima, vjetrovi će hujati žalostivo / U granju, savijat će se dozrelo klasje k zemlji. / Voljet će se mladići i djevojke / Kao što se prije njih / Nikada nije volio nitko. / Ujesen, kad voće dozrijeva, kad se beru / Plodovi, prolazit će njih dvoje / Alejom ispred Sveučilišta; zatim će / Šetati pod kestenima na Griču / Držeći se za ruke, dugo, dugo, / Kao što se prije njih nitko / Nije držao nikada. Oni će sjesti na klupu /Starinski i spazit će oboje: na njima leži srebro mjesečine // ( Kako je negda počivalo na tebi / I meni, u doba mlade ljubavi). Prije neg se /poljube, / Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li / Ili čitam pjesnika / Koji je pjevao o mojoj ljubavi?
Vanjska obilježja
  • Pjesma pripada redu misaonih pjesama s puno elemenata ljubavne poezije. Napisana je u slobodnom stihu, s dvije strofe nesrazmjerne veličine ( broja stihova nejednake dužine. ) i brojnim opkoračenjima. Ispjevana je jednostavnim, govornim jezikom i zato su stilski ukrasi povremeni i netipični za pjesmu.
  • Nalazimo jedno ponavljanje ( Držeći se za ruke, dugo, dugo ), dvije slične usporedbe (1. Kao što se prije njih / Nikada nije volio nitko 2. / Držeći se za ruke, / Kao što se prije njih nitko / Nije držao nikada - uspoređuje se intenzitet osjećaja ), dvije metafore ( srebro mjesečine... i ...mlade ljubavi... ), onomatopejska riječ ( vjetrovi će hujati ) i personifikacija ( vjetrovi će hujati žalostivo ).
Tumačenje i poruka
  • -- U bazi cijele pjesme krije se paradigmatska misao da ništa nije bilo što već prije nije bilo. Ovu igru riječi potvrdio je i sam pjesnik stihom: Neće se ništa desiti što nije bilo. Iz te aforističke misli granat će se sva lirska strujanja kroz cijelu pjesmu, lahoriti svi njezini pjesnički senzibiliteti, račvati se njezina mudronosna kazivanja.
  • Jedno od njih je da će i poslije pjesnika život okretati svoje već pročitane stranice. Suštine će i dalje trajati nepromijenjene, ostati konstanta života, a život će se uvijek pojavljivati u novim oblicima, po već ustrojenim obrascima. Sve će ličiti na kazališni komad u kojemu je isti tekst, isti dijaloozi i monolozi, isto mjesto radnje, a jedino će se u novom vremenu mijenjati glumci, i sve će trajati u nedogledu stalnih ponavljanja.
  • Mornari će i dalje ploviti morima, hujati će vjetrovi, dozrijevati klasje,
  • Ponovno će netko otkrivati "novu stvarnost", mladu ljubav kako reče pjesnik na kraju pjesme. Ista će mjesečina obasjavati nove zaljubljenike, i mislit će oni u svojim ljubavnim maštarijama da se niko nikad tako nije držao za ruke, da se nikad niko tako nije volio.( ... zatim će / Šetati pod kestenima na Griču / Držeći se za ruke, dugo, dugo, / Kao što se prije njih nitko / Nije držao nikada.... ).
  • -- Upravo je u stihovima o mladim zaljubljenicima pjesma skliznula u finu lirsku romantiku, zazvučala je ona prava lira iz duše pjesnika. Pjevajući o srebru mjesečine na klupi, o procvjetaloj ljubavi mladog para, pjesnik je proživio renesansu svoje mladenačke ljubavi iz nekog drugog vremena ( ... na njima leži srebro mjesečine / Kako je negda počivalo na tebi / I meni, u doba mlade ljubavi... ).
  • Razmislimo sada o kakvoj to zapravo mladoj ljubavi pjeva pjesnik? Kako osjećaji pjesnika tekstualizirani u pjesmi oslikavaju i naše osjećaje? Zašto su pjesme o ljubavi ispjevane i za našu ljubav? Kako nam se to naša ljubav u svom prividu može činiti najveća, "nikad proživljena"?
  • Zamislimo ljubavnu pjesmu kao točionicu u kojoj se ljubavlju pune čaše različite veličine do vrha. Za svaku od njih možemo reći da je maksimalnno napunjena. To je onaj naš subjektivitet doživljaja. Mi smo te "različite čaše" u kojima mogu biti "natočeni" oni maksimalni, najintenzivniji osjećaji.
  • Kako je intenzitet ljubavi individualan osjećaj, može se svakome paru činiti kao najjači, najintenzivniji, do vrha natočena "čaša" - kao ljubav koja nikad nije postojala, a postojala je.
  • Budući da se radi o obrascu po kojemu se mijenjaju uvijek novi zaljubljenici, svatko tko je ispjevao pjesmu o svojoj najvećoj ljubavi, ispjevao je i pjesmu o svakoj budućoj najvećoj ljubavi. U takvim će pjesmama uvijek zrcaliti isti osjećajii, ista ona naša velika ljubav kada je doživimo - ta će pjesma biti napisana i za nas.
  • -- Eto, zato djevojka iz pjesme u svom ushićenju može očarano reći da je pjesnik pjevao i o njezinoj ljubavnoj romansi, njezinoj velikoj ljubavi iz snova (...Djevojka će šapnuti sjajnom mjesecu: Sanjam li / Ili čitam pjesnika / Koji je pjevao o mojoj ljubavi?... ).
Prošireni pogled na misli izrečene u pjesmi
  • Promatrano šire, možemo sa sigurnošću reći da mnogi ljudi iskreno uživaju u umjetničkim pisanim djelima jer u njima otkrivaju svoje osjećaje: ljubavi svoje, svoja prijateljstva, svoje zlatne trenutke koje je već netko osjetio, izmaštao i zapisao.
  • Subjektivno gledano: ne samo najveća ljubav - nego i prijateljstvo može biti najveće, i najveća dobrota, i najveća sreća, i junaštvo, pa i zlo. Sve je to netko u radionici svoje duše već obradio i proživio.
  • Upravo zato je pjesnik u centar svoje umjetničke kreacije stavio spoznaju da je sve već postojalo, pa i oni najintimniji osjećaji koji uvijek ispočetka odzvanjaju na nekim novim strunama, struje nekim novim mladim dušama ( ..ništa se neće desiti što već nije bilo... ).

Startna pozicija