ANALIZE PJESAMA
VEZE NA OSTALE STRANICE
1.   -Dragutin Tadijanović
2.   -Dobriša Cesarić
3.   -Antun Gustav Matoš
4.   -Ivan Goran Kovačić
5.   -Miroslav Krleža
6.   -Antun Branko Šimić
c
c

 

.

---SITE JE NAMIJENJEN LJUBITELJIMA KNJIŽEVNOSTI , OSOBITO PJESNIŠTVA---
V E L I K A N I
hrvatskoga pjesništva
* * * * *

.
VIDEOPREZENTACIJA
IZREKE ANALIZIRANIH PJESNIKA

SKUPINA : BROJ 5/6.

- *Dragutin Tadijanović:
oo Moja je poezija izraz moga života. Ostanem li, ostat ću po njoj.
- * Ivan Goran Kovačić:
m U predsmrtnom izgaranju sve stvari i sva bića planu posljednjom ljepotom koja je najveća i oo oo oonajsavršenija. Sunce nije nikada tako krasno kao kada je na zapadu.
 o* Miroslav Krleža:
Nema ničega komičnijeg od oženjenog filozofa.
- *Antun Branko Šimić:
Bog baca moje tijelo kroz muke i radosti.

 

 

Startna

ANALIZA PJESME

Miroslav Krleža: LOZA

,

Književnik,enciklopedist, urednik, publicist, kritičar

---------------------------------------------------------------------------------------------------

MIROSLAV KRLEŽA

Sadržaj :
Životni put
Književna ostavština
Osvrt na književno djelo

Životni put

  • Miroslav je Krleža sam vrh hrvatske književne misli i pisane riječi. Stopljene s hrvatskim bićem i danas odjekuju njegove izreke koje su urasle u govorno tkivo hrvatskoga jezika, čak i kod onih koji gotovo ništa ne znaju o njegovu književnu stvaralaštvu. ( Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo! ).
  • Rođen je i umro u Zagrebu u svojoj 88. godini života (1893. - 1981. ). Pravi je Zagrepčanin, rođen u Dugoj ulici 5 ( danas Radićeva ulica ), često se seleći s roditeljima od stana do stana u Donjem gradu i Kaptolu jer mu je otac bio policijski službenik, a kasnije tržišni nadzornik.
  • Iako je bio sjajan učenik do 5. razreda niže gimnazije, naglo popušta u učenju i 1908. kao petnaestogodišnjak odlazi u Pecs u Mađarsku u vojnu školu. Po završetku školovanja 1911. upisuje se u Mađarsku vojnu akademiju u Budimpešti. Već se tada ističe svojim samosvjesnim i buntovnim stavovima. i ne mogavši podnositi vojničku disciplinu, napušta Akademiju i školovanje zauvijek.
  • U jednom trenutku htio se pridružiti srpskim vojnim snagama u balkanskim ratovima ( 1912. - 1913.). No ovdje će ga optužiti za špijunažu te će biti vraćen u Austro-Ugarsku. Ubrzo će biti uhićen i prebačen na ratište u Galiciju. Ipak, zbog slaboga zdravlja više će vremena provesti u liječenju po bolnicama, nego na ratištu.
  • Po završetku rata, uz kraća izbivanja (Koprivnica), ostat će do kraja života u Zagrebu.
  • Već 1914. izlazi mu prvi dramski rad Legenda i to je početak nevjerojatno plodnoga književnoga života i rada. Pojavljuje se i kao urednik časopisa Plamen, Književna republika, Danas, Forum, Pečat koji obilježavaju njegov publicistički i javni rad.
  • U svojim polemičkim istupima brani lijevu misao, odnosno neki socijalizam ljudskog lika. Zato tridesetih godina dolazi u sukob s ortodoksnim komunističkim snagama. Često je izrugivan, osporavan, žestoko kritiziran, čak i životno ugrožavan.
  • Sve mu se to ponovilo za vrijeme NDH s obrnutim predznacima. To je bilo vrijeme Krležine šutnje. Pod stalnom sumnjom zaštitu je nalazio kod prijatelja dr. Đure Vranešića, čovjeka koji je neko vrijeme bio ministar zdravlja u NDH ministarstvu. Poslije rata Krleža mu to nije uspio uzvratiti i spasiti ga od likvidacije unatoč svojim upornim intervencijama kod aktualne partizanske vlasti.
  • Nakon 2. svjetskoga rata postaje jedan od obnovitelja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, utemeljuje Leksikografski zavod koji danas nosi njegovo ime. Budući da je dobro prihvaćen u institucijama sustava u vrijeme krutog jugoslavenskog komunizma, a i kasnije, sustava u koji je iskreno vjerovao; iz prikrajka, nerijetko je branio hrvatske kulturne i nacionalne interese.
  • Miroslav je Krleža ostvario veliki ugled u europskim i međunarodnim razmjerima. Znatan broj njegovih djela preveden je na mađarski, engleski, ruski, makedonski i druge jezike.
  • Do kraja odan svojemu književnom i kulturnom pozivu Krleža je u hrvatskoj književnosti ostavio neprocjenjivo vrijedno djelo: novo, neponovljivo, nevjerojatno svježe, mnogobrojno i raznoliko.

Književna ostavština

  • U svom monumentalnom književnom opusu, izuzetnih raspona: emocionalnih, intelektualnih, tematskih, jezičnih Krleža je zauzeo posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Za života ovaj velikan naše književnosti objavio je preko 200 knjiga: beletrističke književnosti, dnevnika, publicistike, zapisa, memoarske proze, putopisa, studija i ostalih pisanih materijala. Dobar dio toga opusa doživio je promjene od trenutka svojega prvoga objavljivanja. Neke od njih bile su autorske, druge uredničke, a neke pravopisne.


    Kronološki gledano njegova objavljena djela su :

    -- Pjesništvo: Pan ( 1917.) Tri simfonije (1917. )., Pjesme I ( 1918. ), Pjesme II ( 1918. ), Pjesme III ( 1919.), Lirika ( 1919.), Knjiga pjesama ( 1931.), Knjiga lirike ( 1932. ), Simfonije ( 1933.) Balade Petrice Kerempuha ( 1936. ), Pjesme u tmini ( 1937.), Poezija ( Sabrane pjesme 1969.).

    -- Pripovijetke i novele: Hrvatski bog Mars ( zbirka 1922.- 1946. ), Hiljadu i jedna smrt ( zbirka 1928.- 1948. )

    -- Romani: Tri kavaljera frajle Melanije ( 1922.) Vražji otok ( 1924. ), Povratak Filipa Latinovića ( 1932.) , Na rubu pameti ( 1938.), Banket u Blitvi ( 1938.- 1963. ), Zastave (1962.- 1968. )

    -- Drame: Legenda ( 1914. ), Maskerata ( 1914. ), Kristofor Kolumbo ( 1017. ), Hrvatska rapsodija ( 1918. ), Kraljevo ( 1918 ), Michelangelo Buonarroti ( 1918. ), U logoru ( 1920. ), Galicija ( 1922. ), Adam i Eva ( 1922. ), Golgota ( 1922. ), Vučjak ( 1924. ), U agoniji ( 1928. ), Gospoda Glembajevi (1929.), Leda ( 1930. ), Aretej ( 1959. ), Saloma, (1963.), Put u raj ( filmski scenarij, 1970. ). Veliki dio ovih drama je tijekom objavljivanja ili izvedbi doživljavao značajnije promjene i preinake.

    -- Putopisna i memoarska proza: Izlet u Rusiju ( 1926. ), Knjiga studija i putopisa ( 1939. ), Djetinjstvo u Agramu 1902. – 03 (1952.- 1972. ), Davni dani, Zapisi 1914. – 1941. ( 1956. ), Dnevnik ( u pet svezaka 1977. ), Zapisi sa Tržiča (1988.),

    -- Eseji: Eseji Knjiga prva (1932. ), Evropa danas (1935. ), Deset krvavih godina (1937. ), Dijalektički antibarbarus (1939. ) i drugo.

Osvrt na književno djelo

    Za ovako kompleksno i sveobuhvatno djelo teško je graditi kriterije i pravce stvaranja, odnosno faze ove umjetničke ostavštine. Ako se upustimo u tu avanturu i probamo odrediti etape stvaralačkoga procesa Miroslava Krleže, ostat ćemo samo na labavim kriterijima koje ćemo onda morati prihvatiti u njihovoj očiglednoj relativnosti. Te labave, nejasno omeđene faze stvaralaštva onda bi izgledale ovako:

    1. razvojna faza
  • Prema relativnim odrednicama ove umjetnosti može se reći da prva faza te stvaralačke tvorevine započinje pred 1. svjetski rat pa sve do prve poratne godine iza 1918. To su djela u kojima se osjeća legendarni, odnosno blagi romantičarski stilski izričaj. Drame: Legenda, Kristofor Kolumbo i Michelangelo Buonarotti najbolje održavaju ovu fazu Krležina razvoja i stvaranja. Ipak u tom i takvom romantizmu se ne nalazi ona boležljiva i sentimentalna melankolija tipična za ovaj stilski pravac, nego je cijeli korpus ovih djela ispunjen temperamentom punoga života i snažnog eruptivnog izričaja. Na dramskoj sceni se pojavljuju povorke, veće skupine likova , pučevi na palubi broda ( Kristofor Kolumbo), sablasne vizije, fantazmi i sve je ponajviše popunjeno masovnošću prikaza i pojavljivanja. Dok je u ovoj fazi Krleža ne samo specifično romantičan, nego i simboličan, a likovi su legendarni, ipak u dobrom dijelu toga perioda i svojega prvoga ratnog ciklusa, on jasno impresionistički, u skladu s aktualnim događanjima, gradi svoje slike stvarnosti. Snažno se osjeća duh i stanje zagrebačke sredine.
  • U lirskoj formi prva tiskana simfonija ovoga ciklusa je Podnevna simfonija ( 1916. ) ditirampske obilježenosti, posvećene svibanjskom poslijepodnevu i suncu koje obasjava grad.
  • Puna zdravog optimizma, životne radosti, zanosna je i poema Pan ( 1917. ). To je pjesma toplih jesenjih boja, a simboličan lik Pana samo je zgusnuta ljepota jeseni. Pan pjeva pjesmu života i sav je u ozračju zvuka, boja i mirisa koji se javljaju u tokovima jesenjih tišina.
  • Ako se Pan može doživjeti kao nastavak Podnevne simfonije, onda je Suton produženje Pana. Simfonija Suton je vatromet boja, žarkih i strasnih prikaza sutona u kojemu se ljepota stvari zlati i žari uoči smrti.
  • U ovim svojim lirskim djelima Krleža je uglavnom impresionistički pjesnik-slikar koji tako prodire u životnu stvarnost, u njezine složene životne odnose, u univerzalnu psihu koja je čvrst most od onoga romantičnog k realističnom.
  • U legendama Kraljevo i Hrvatska rapsodija osjeća se već toliko često uz Krležu spominjana ekspresionističko--vizionarska tendencija, kao i u mnogim lirskim pjesmama toga perioda.
  • U drami Kraljevo po prvi se put naziru prizori zagrebačke društvene stvarnosti. U jurnjavi i pokretu već se jasno pojačavaju ljudski razgovori, šire se maštarska priviđenja, pojavljuje se kajkavština Šestinčana, dijalozi žena, kretanje masa, fakina, piljara, mesara, pijanica, atmosfera malograđanštine, cijela jedna galerija šarolikih likova.
  • Hrvatska rapsodija je pak slika vlaka u kojemu se susreće mnoštvo sudbina naših ljudi razapetih stoljetnim nesrećama. Narod putuje tim ratnim, zapravo simboličnim vlakom. Putuju žene, invalidi, frontaši, udovice, inteligencija, seljaci sa svim tegobama i nevoljama života, sa svojim dobrom i zlom, svojim glupostima, mrakovima i težnjama za izlaskom iz začaranog kruga nesreće i zla. To je prava mješavina događaja i likova ondašnje naše stvarnosti.
  • No ovdje je već začeta nit realističkog pristupa koji će se s dosta snage osjetiti u novelama Hrvatski bog Mars. To je već doba poslije 1. svjetskoga rata kada se naslućuje novi smjer koji je jasno maksimalno smanjio ono simbolično, impresionističko i ekspresionističko u autorovu stvaralaštvu.
    .
    2. razvojna faza
  • Druga faza Krležine književne razvojne linije smjestila se negdje između 1918. i 1923. godine. I dok su u prvoj fazi likovi i scene simbolični i legendarni, s dosta ekspresionističkih oznaka, sada prevladava scenski realizam, uz tu i tamo pokoju ekspresionističku epizodu kao recidiv. Scenska radnja više nije kvantitativna, masovna, nego počinje prevladavati psihološka dubina i složenost, zgusnutost i plastičnost. Dominira dramatika likova uhvaćenih u svojim međusobnim životnim nesporazumima.
  • Ponajbolja drama ovoga ciklusa je drama U logoru. Njezinu dramsku snagu obilježava blizina ratišta, vatrenih linija, tutnjave topova i neprijateljske ofenzive u Galiciji. Pokretač dramske radnje je sukob mladoga domobranskoga kadeta Horvata i doktora Gregora, obertlajtnanta s jedne strane i s druge carskog oficirskog domobranskog kadra. Taj sukob idejni je okvir ove drame.
  • Druga drama iz ovoga ciklusa je Vučjak, prava slika raspada Austo-Ugarske monarhije. To je i slika agonije našega društva, slika grada i sela, simbolična slika svih naših Vučjaka, naše inteligencije koju ocrtava Krešimir Horvat, tipičan lik svoje sredine.
  • Treća drama ciklusa je Golgota. Ona u sebi odražava revolucionarno previranje radničke klase poslije 1. svjetskoga rata. Nakon Vjenceslava Novaka Krleža je prvi književnik koji je progovorio o položaju radništva, njegova razilaženja i međusobnog ideološkog sukoba u ondašnjem društvu.
  • Ovom razvojnom periodu Krležine umjetnosti pripada i set antiratne pripovjedačke proze Hrvatski bog Mars. To je slika apsurdne, teško shvatljive i ubilačke stvarnosti na bojištima u Galiciji ( Bitka kod Bistrice Lesne ) gdje su u neizmjerno nehumanim uvjetima, bezobzirno, pod crno-bijelom zastavom Austo-Ugarske ginuli seljaci-težaci ovog našeg podneblja. Novela iz ovoga ciklusa Tri domobrana slika je bezdušnog odnosa zapovjednog vojnog kadra, mrcvarenja po tadašnjim vojarnama priprostih seljaka-domobrana uoči odlaska u rat. Ta strašna vremena dopunjuju umiranja po bolničkim hodnicima, pometnje i pobune odbačenih i prezrenih vojnika. (Baraka 5 b, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera).
  • S druge strane Krležine novele iz malograđanskog života zagrebačke sredine prikaz su onih nedorečenih i dosadnih života koji završavaju tragično. Tako je u noveli Veliki meštar sviju hulja prikazan lik inteligenta koji u ratnim događanjima teško proživljava malograđanštinu kojom je okružen.
  • Između 1914. i 1922. nastala je i Krležina ratna lirika. To je svojevrsna drama u stihu, drama ondašnjeg našeg čovjeka kojega su ratni vrtlozi svojim kaosom, ludilom razdirali, ranjavali, mučili dovodeći ga do apsurda i nihilističkih razmišljanja. No unatoč svem tom ratnom besmislu nagovještava se bljesak prirodnih ljepota, osjećaj vjere u čovjeka i humanost, u pobjedu čovjeka nad silama mraka. To su osnovni smjerokazi, temeljni motivi ove lirike.
  • To je i vrijeme plodne esejističke, putopisne i dnevničke proze pisca. Taj period možemo pratiti sve do 1926. kada se počinju nazirati prvi znakovi nadolazeće glembajevštine s jakim kritičkim i satiričkim porivima pisca prema njihovom društvenom i mentalnom sklopu.
  • 3. razvojna faza
  • Ova razvojna, zapravo glembajevska faza traje od 1926. do 1932. kada je izišlo prvo izdanje romana Povratak Filipa Latinovića. Zastupljene su proze o Glembajevima, drame Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda te već spomenuti roman Povratak Filipa Latinovića.
  • Tu je i lirika Pjesme u tmini, eseji o Proustu, Rilkeu Kranjčeviću, Shawu i drugima.
  • Dok su drugu fazu predstavljali likovi naših malih ljudi, seljaštva, malograđana, ratnih stradalnika, sada se Krleža okreće prema pojavama koju čine predstavnici prve akumulacije kapitala i njihovi bešćutni i besprizorni protagonisti. ( Glembajevi ). To je slika društvenoga sloja u nastanku, usponu, agoniji, rastvaranju, moralnoj truleži i umiranju. Posebice je značajan dramski ciklus u kojemu su likovi minuciozno, dubinski i psihološki rasvjetljavani. Analizirani su motivi njihovih unutarnjih, uglavnom morbidnih poriva, patološka snaga koja ih goni na sulude, nagonske postupke.
  • I dok su prvi Glembajevi žedni i gladni moći i materijalnih dobitaka ( Gospoda Glembajevi ) , naraštaj iza njih već ispoljava ono nagonsko, patološko, bolesno ( U agoniji ), da bi se u sljedećem naraštaju ( Leda ) sve završilo po sanatorijima, bolnicama, u prostituciji, ubojstvima i samoubojstvima, u morbidnom rastrojstvu.
  • Ovo je umjetnička studija, naturalističkih nasljednih opterećenja, nužnosti koja nastaje na zatrovanom tlu pohlepe i zla i nestaje u raspadanju i zlu, osobnom rastakanju i životnoj crvotočini. Sam je pisac uobličio njihovo pojavljivanje, nagonsku nezasitnost , sirovu kapitalističku pohlepu u citatu: "U prvoj grupi, prvoga koljena Glembajevi bijahu još cehovski bezimeni, u drugom koljenu javljaju se već prvi znaci kriminala i grabežljive violencije, u trećem rade Glembajevi s prvim parnim strojevima, osnivaju prve banke, obogaćuju se lihvarskim kamatnjakom pretvarajući hladnokrvno ljudsku krv u zlato ." Dohvatajući ove likove povijesno i genetski, pisac ih je psihološki osvijetlio onako razgolićene sa svih ovih aspekata.
  • U svom ponajboljem romanu Povratak Filipa Latinovicha prikazao je jedan glembajevsko-klanfarovski ogranak. To je roman neuspjelog samopronalaženja, roman lika i donekle roman zbivanja. Glavni je protagonist Filip u mahnitoj potrebi pronalaženja vlastitoga identiteta. Vrativši se u rodni grad, prisjeća se događaja kada je istjeran iz kuće prije 23 godine, napustivši svoju problematičnu majku trafikanticu, rodni grad i domovinu. On mučno traga za svojim autentičnim društvenim podrijetlom, ali i za svojim umjetničkim sposobnostima, odnosno za izgubljenim središtem vlastite imaginacije. To je i slika društva koje se raspalo na niz sučeljenih dijelova izgubljene cjeline. Sve se odigrava u selu Kostanjevacu gdje intelektualac Grk Kyriales, nekadašnja ljepotica Bobočka te bivši državni činovnik Baločanski vode mučne razgovore, destruktivne psihološke natruhe, razgovore ljudi na silaznoj putanji. U njihovoj je blizini "zdrav" pučanin Joža Podravec koji ima ulogu ukorijenjenika u ono "panonsko blato", oličavajući u sebi vjerodostojne tragove Filipova podrijetla. Na kraju svaki od likova doživljava intelektualnu (Kyriales), moralnu , emocionalnu ( Baločanski ) i fizičku (Bobočka) katastrofu. U povratku i potrazi za identitetom, tu katastrofu doživio je i Filip, kao konačni dovršetak svojega umjetničkoga i intelektualnog mrvljenja, zgaženog identiteta i bolne i mučne egzistencijalne samospoznaje.
  • 4. razvojna faza
  • Sve veće bezumlje viših slojeva društva i porast fašizma gone Krležu da se okrene novim sadržajima i formama. To je ujedno i četvrta faza razvoja ove umjetnosti koja je najsnažnije odjekivala u Baladama Petrice Kerempuha , a zahvaća period od glembajevske faze do 2. svjetskoga rata. Balade su predstavljale posve novi, osebujni književni stvaralački čin. To je niz od najprije 30, a potom 34 pjesme, različito oblikovane i versifikacijski ustrojene. Pisane su arhaičnim kajkavskim dijalektom. Pisac zapravo preuzima govor svoje bake, ali i književni jezik koji je proučavao u rječnicima i literaturi pisanoj u kajkavskoj književnosti 18 stoljeća. Ove su pjesme prava eruptivna pobuna protiv autoriteta, totala i vjera da se samo u povijesti krije sinteza ljudskoga iskustva. To su stihovi o povijesnoj izmrcvarenoj ljudskoj sudbini. Ujedno najrazorniji i najobuhvatniji stihovi o hrvatskoj prošlosti, o hrvatskim mučenicima. Nanizale su se odjednom njihove robije, sudnice, bijede i ludnice. Pomiješani su likovi i stoljeća. Glavni je lik Petrica Kerempuh, pustolov i protuha, lik sa socijalnoga dna koji prikazuje svijet kao jedno izokrenuto i nepoželjno mjesto. To je jedan povik i opomena kako je moguće da se u životu ljudi dogodi ono strašno što se već u povijesti čovječanstva jednom dogodilo. Puk i njegova ljudska sudbina, koji kao da je nestao u djelima iz prethodnoga razdoblja, odjednom se javlja u svojoj ponovnoj afirmaciji. Neki izričaji ove umjetničke tvorevine danas su postale narodne pjesme kao što je: Ni med cvetjem ni pravice, a stih sa svojim znakovitim početkom - Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo – duboko je srastao s hrvatskim jezičnim bićem i dio je hrvatskog govornog izričaja.
  • Iz toga perioda još su i romani Banket u Blitvi i Na rubu pameti.
  • Roman Na rubu pameti je roman razlomljenog intelektualca, prikaz neimenovanoga Doktora, čovjeka koji je dobar dio svojega života anonimus, siva zona života, sve dok nije zastao i gromoglasno progovorio. Sam protiv svih taj lik odražava piščevu životnu stvarnost. Generalno zavađen sa svima, s desnima klerikalnih usmjerenja i s lijevima koji zagovaraju staljinizam i totalitarizam Doktor je zapravo "glasnogovornik" piščevih životnih pogleda. Posebno je značajan onaj dio romana u kojemu se Doktor susreće s Valentom Žgancem gdje kajkavskim idiomom Krleža izgovara neke od svojih najmudrijih književnih i svjetonazorskih rečenica.
  • Banket u Blitvi je alegorijska tema o srednjoeuropskoj državi Blitvaniji u kojoj vlada totalitarist i diktator Barutanski. Tu živi i pobunjenik Nielsen, ali i mnogi demagozi, zapravo sve same ljudske krivotvorine. Ovaj fantazmagoričan svijet zamišljene Blitvanije pisac je prikazao uglavnom u esejističkoj maniri svojih razmišljanja.
  • 5. razvojna faza
  • Za vrijeme 2. svjetskoga rata Krleža nije ni riječi objavio, što ne znači da je bio književno neaktivan. Gomila zapisanoga materijala našla je svoju afirmaciju po završetku rata. Najpoznatije su drame Aretej ( 1959. ) i Saloma, ( 1963.). Drame su piščeve fantazmagorije u kojima se miješaju u vremenu i prostoru situacije i likovi duboko ispunjene onim iracionalnim, neočekivanim. Aktualizira se stereotip ponašanja ljudi kroz povijest, kroz protekle ratove te se u tipu ponavljanja ljudskoga ponašanja želi otkriti dubina smisla i pravci ljudskoga kretanja. Tako je Aretej, svojevrsna drama-esej , u kojoj rimski liječnik Aretej putuje kroz vrijeme te u hotelu XX Century susreće svojega dvojnika Morgensa. Izgrađena je potpuno na dijalogu dvojice ljudi koji se bave sobom i svojim političkim sudbinama, dodirujući kolo povijesti, kretanja kroz prošlost, u čistoj misaonoj projekciji društvenih ciklusa, osvjetljavajući dubinu njezine biti u nezaobilaznoj filozofskoj označenosti i obveznoj dubokoj misaonosti.
  • Tom poslijeratnom periodu Krležine umjetnosti pripada kvantitativno najopsežniji, ali nezavršeni roman Zastave. To je prozna tvorevina u kojoj pisac prati sudbinu lika Kamila Emeričkoga, njegov odnos s prijateljem Jojom i općenito društvenom sredinom. Pisac se ovdje obračunava sa svojom prošlošću, zanosima i promašajima mladosti, uzrocima raspada Austro-Ugarske i hrvatskim nacionalnim pitanjima. To je roman u kojemu nestaju svi rodovi i stilovi, djelo koje je svojevrsna moralistička satira duboke psihološke analitičnosti, puna političkih aluzija, u kojoj se lako uočava alegorijska pozadina društvenih pojava novijeg vremena. Zastave su zasigurno najobuhvatniji esejistički i narativno ispričan društveni roman hrvatske novije povijesti. Roman u koji je Krleža pretočio svu svoju prebogatu erudiciju i koji je ponajbolji u onim tekstualnim iskazima u kojima zahvaća kružnu liniju povijesti i njezinu povratnu neumitnost.
  • Krležina je umjetnost kroz ove faze obuhvatila sve značajnije teme i aspekte hrvatskoga života, postala široka slika zbivanja i duha vremena koji su obilježili ovoga svestranoga i eruditski dubokoumnoga književnika.