---SITE JE NAMIJENJEN LJUBITELJIMA KNJIŽEVNOSTI , OSOBITO PJESNIŠTVA---
V E L I K A N I
hrvatskoga pjesništva
* * * * *

.
EPIKA
MISLI I IZREKE

ANALIZIRANIH PJESNIKA

- *Antun. Gustav Matoš:
oo Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za oo toliko Juda.
- * Miroslav Krleža:
Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno.
- * Dobriša Cesarić:
Što najjače peče u srcu, postat će
najveća opojnost.
- *Antun Branko Šimić:
Slava starosti, ali onoj koja miruje, onoj koja oo mudro šuti kada više ne zna mudro govoriti.

 

...
 
KNJIŽEVNI RODOVI
LIRIKA, EPIKA I DRAMA
.
Karakteristike i podjela

EPIKA

  • Dok su se u lirici osjećaji iskazivali neposredno s visokom dozom subjektivnosti, u epskoj se književnosti osjećaji iskazuju posredno preko događaja, opisa i likova. Epika dolazi od grčke riječi epos što znači riječ, pripovijedanje.
  • Opće karakteristike
    --- Budući da je čitava umjetnost subjektivni iskaz autora, ta je subjektivnost aktualna i u epskoj književnosti. To se naročito osjeća u modernom romanu gdje pisac često nastupa s pozicija glavnog lika govoreći u prvom licu. Ipak u tradicionalnoj epskoj književnosti subjektivnost je zaklonjena prividom da autor promatra i prati događaje s pozicija neutralnosti. On se pojavljuje kao sveprisutna pojavnost koja kao da sve zna o situacijama i događajima vezanim uz svoje likove. Zbog toga za epiku kažemo da je objektivna u odnosu na liriku jer epski pisac nastupa kao registrator događaja koji se odigravaju po svojoj unutarnjoj životnoj logici.
    --- Epski pisac može slobodno širiti događaje, zadržavati se na pojedinostima, umetati opise, vraćati se na ono što je prošlo ili se okretati onome što će se dogoditi pa je zato epska radnja široka, spora, opširna. Naravno da se ovdje ne može govoriti o stvarnoj autorovoj neutralnosti jer je on tvorac svih tih događaja. Osjeća se to u njegovoj naklonosti za pojedine likove, njihove stavove i opredjeljenja, po načinu kako boja pojedine situacije i događaje.
    Likovi su najčešće nositelji radnje u epskome djelu, a karakterizirani su individualnim osobinama po kojima razlikujemo njihov vanjski izgled ili unutarnje psihološke, etičke, socijalne, govorne i druge osobine. Pisac ih najčešće dovodi u različite situacije i odnose s drugim likovima u kojima će te karakteristike jasno iskazati. Lik kod kojega nalazimo najoštriju emocionalnu označenost, koji ima centralno mjesto u događajima i odnosima s drugim likovima, koji se nameće svojim postupcima i stavovima, jeste glavni lik u djelu.
    --- Uz likove okosnicu epskoga djela čini tema i fabula. Tema je ponekad istaknuta u samom naslovu djela, a označava suštinu o kojoj se u djelu govori. Pod fabulom podrazumijevamo sustav uzročno-posljedičnih veza preko kojih se ostvaruje tema. Događaji pretočeni u fabulu ne moraju se uvijek odigravati u svom logičnom životnom tijeku, nego nas pisac može vraćati u prošlost, umetati opise, neke događaje skraćivati, nekima pokloniti veliku pozornost. Prema tome u epskom djelu nalazimo tehniku pripovijedanja, opisa, dijaloga i iskazivanja mišljenja. Radnja se pokreće preko motiva koji mogu biti statični i dinamični. Dinamični motivi pokreću radnju stvarajući nove sadržaje. Mogu se pojaviti uvođenjem nekog novog lika ili promjenom situacije. U kompozicijskom smislu fabula obično ima početak radnje, zaplet, vrhunac, rasplet i završetak. Ponekad radnja počinje završetkom, a onda se retrospektivno dolazi do otkrivanja događaja koji su prethodili takvome završetka fabule.
  • Epska djela u stihu
    --- Epska su djela u stihu tipična za stariju književnost. Nastala su kao narodna tvorevina u prošlosti i kao dio kolektivne svijesti. Čine je ep i epske pjesme. Poznati su grčki epovi Ilijada i Odiseja, ali još i stariji Ep o Gilgamešu, te indijski epovi Mahabharata i Ramajana. U hrvatskoj je književnosti to ep Smrt Smail-age Čengića. Bila su to nadahnuta pričanja o značajnim događajima, često sudbonosnim za određeni narod. Zato je ton ovih tvorevina obično uzvišen, s osjećajima kolektivne i pojedinačne požrtvovnosti i junaštva. Epska djela daleko kraća od epova su epske pjesme. One pjevaju o jednom događaju, fabula im je bez epizoda i imaju malo likova.
  • Epska prozna djela
    --- Epska djela u prozi imaju svoje opširnije oblike kao što je roman, pripovijetka i novela, ali i one jednostavnije kao što je vic, crtica, bajka, moderna bajka, basna, dnevnik, anegdota, mit, legenda, poslovica, biografija, autobiografija, memoarska proza, putopis.
    --- Dominantne epske prozne vrste su roman, pripovijetka i novela. Roman je svoje ime dobio po nazivu lingua romana u Francuskoj ( 12. st. ) u kojemu su pisana djela na narodnom jeziku.

    --- Romane možemo dijeliti po više osnova. Po temama koje obrađuju imamo romane: povijesni, društveni, pustolovni, kriminalistički, psihološki, urbani, seoski, religiozni. Prema emocionalnim i idejnim stavovima pisca roman može biti: realan, romantičan, humorističan, idealističan, didaktički, satiričan. Prema načinu kazivanja može biti u obliku dnevnika, pisama, dijaloga, u prvom ili trećem licu, roman kronika itd.
    --- Premda su se romani javljali i ranije, svoj procvat tradicionalni roman doživio je u 19. stoljeću. To je bio društveni roman u kojemu je pojedinac često bio u konfliktnom odnosu prema društvenoj sredini u kojoj je živio. Pisci ovakvih romana ocrtavaju individualizirane likove koji u sebi sintetiziraju osobine određene društvene grupacije oslikavajući tako stanje društva u cjelokupnoj njegovoj slojevitosti. Ta individualizirana osobnost živi u antagonizmu između ideala i društvene stvarnosti, ona je u sukobu sa društvom, ali i samim sobom.
    U 20. stoljeću pisci romana okreću se samim likovima, njihovoj psihologiji. Preteča takvih tendencija bio je F. Dostojevski sa svojim psihološkim romanima. Autori modernog romana prilaze svojim likovima s pozicije pričanja u prvom licu, fabula je veoma „tanka“ , sve se uglavnom zbiva u psihološkoj nutrini lika kroz sjećanja, vraćanje u prošlost, miješanja sadašnjosti s prošlošću i budućnošću, unutarnjim monolozima, ispreplitanjem svijesti i podsvijesti. To ovim romanima daje unutarnju dramatiku i psihološku napetost. Poznati su romani tijeka svijesti u kojima pisac prati evoluciju svijesti svojega glavnoga junaka. Vrijeme je stegnuto, često na trajanje koliko je potrebno da se pročita djelo. U roman se unose razmišljanja o psihologiji, sociologiji, filozofiji, medicini, etici, umjetnosti što moderni roman približava znanstvenoj književnosti.
    --- Pripovijetka i novela su kraće epske prozne vrste u kojima se slika jedan određeni isječak iz života osobe ili društva. To je uvijek neki važni događaj koji određuje sudbinu glavnoga lika. Ako je taj događaj neobičan, stvaran ili izmišljen sa svojom unutarnjom dramatikom koja teži iznenadnom rješenju poput drame, govorimo o noveli.
  • Prijelazne lirsko - epske vrste
    --- Prijelazne epsko-lirske vrste su poema i balada. U poemi epska je radnja često prekidana lirskim ekspresijama. U epsko je izlaganje pisac umetnuo svoje emocije ili svoja osobna razmišljanja kojom je epska radnja dobila snažan lirski pečat. ( I. G. Kovačić: Jama ).
    Balade su lirsko-epske pjesme intenzivno natopljene osjećajima, s tragičnim i tužnim završetkom (Hasanaginica).

.

 

----------------------------------------------------------------------------------------

E-MAIL: zeljkox.petrinx@gmail.com