GLAVNO JE PRAVILO REAKTIVNOG PUCANJA
POGODITI I NEUTRALIZIRATI PROTIVNIKA BRZO, NA NAJJEDNOSTAVNIJI
I NAJUČINKOVITIJI NAČIN. DUGOTRAJNO ISKUSTVO U STVARNIM
SITUACIJAMA, DOKAZALO JE, DA JE NAJVAŽNIJI ČIMBENIK APSOLUTNA
PRECIZNOST PRAĆENA VELIKOM BRZINOM. NO , APSOLUTNA PRECIZNOST
POD STRESOM, UGLAVNOM SE NE POSTIŽE UPOTREBOM CILJNIKA. AKO
POD STRESOM MORATE BITI BRZI I PRECIZNI, ONDA MORATE NAUČITI
REAKTIVNO I INSTIKTIVNO CILJANJE. INSTIKTIVNO PUCANJE ZASNIVA
SE NA LJUDSKOM INSTIKTU DA UPIRE PRSTOM (POKAZUJU)
Točno je da ne
postoji ljudski instikt za pucanje iz pištolja, to je nešto
što se uči, no zato postoji ljudski instikt za upiranjem prsta
(pokazivanjem stvari). Ne vjerujete? Hajde onda, zabave radi,
izaberite neko mijesto na drugoj strani prostorije u kojoj se
nalazite:kvaku na vratima, knjigu na polici, žarulju na lampi.
mrlju na zidu, bilo što. Okrenite se prema tome licem. Bez
mnogo razmišljanja, jednostavno uprite prstom ka objektu.
Mislite da ste promašili? Dakako da ne! Zašto? Zato, što ste
ga instiktivno (što je ovdje bitna riječ)pokazali. Kod
reaktivnog pucanja cilj je, znači, da vaš pištolj postane
sastavni dio vaše ruke i vašeg kažiprsta. Shvačate li koliko
bi ovo moglo biti korisno u vatrenom okršaju? Bez obzira na
svjetlo, uvijek ćete biti u stanju pogoditi cilj koji možete
vidjeti. I umjesto da svlađujete instiktivnu reakciju vi ju
stavljajte u svoju službu. Iako se sustav reaktivnog pucanja
ne usredtočuje na ciljnik kao metodu ciljanja, nastoje
periferno "ugledati" ciljnik. To je moguće jer je strijelac
doveo pištolj do razine oka i ciljnik je jednostavno "ušao" u
vidno polje između oka i cilja. Strijelac se treba usredtočiti
na cilj, i u tom slučaju ciljnik neće ni najmanje smetati. Da
bi postali dobri u primjeni ove metode, potrebno je viježbanje
i stručna instruktaža, ali ne morate provesti godine i godine
na treningu. Zapanjujuće rezultate postižete s ovim načinom
već poslje sedam osam dana praktične obuke. Uz ozbiljan
trening, čak i početnici u pucanju mogu postići skor pogodaka
viši od 75 posto u pucanju pod stresom. S obzirom da je cilj
treninga pripremiti vas za stvarni život, onda je još jedan od
kritičkih aspekata treninga imati zdrav, logičan razlog za sve
što se u njemu čini. Ukoliko je učenik toga svijestan, njegovo
samopouzdanje raste. Da bi se to postiglo, tehnika i metoda
treninga moraju se apsolutno zasnivati na realnosti. Stoga,
trening valja temeljiti na elementima koji su se dokazali u
stvarnim okršajima. Ne može se prihvačati iskustvo samo jedne
osobe, jer svatko drukčije i različito reagira pod stresom.
Jer, ako je nešto bilo dobro za jednu osobu, nije sigurno da
će biti dobro i za drugoga. Međutim, pstoje neki univerzalni
instikti preživljavanja, koji su usađeni u svakome od nas, i
to je ono što je obuhvaćeno treningom. Ukoliko se nešto pokaže
djelotvornim mnogo puta za jednu osobu, to možda ne valja, a
možda je i dobra tehnika. S druge strane, ako nešto
funkcionira uz visku stopu uspjeha, s relativno malo treninga
i pod različitim uvjetima za ljude iz svih društvenih
grupacija - vojnike, policajce, domačice, poslovne ljude,
starije ljude, taxi vozače, itd, to je onda uporabljiva
tehnika "za ulicu". Stavovi poznatog stučnjaka za "combat",
Massad Ayooba, daju vrlo jake argumente protiv svih oblika
instktivnog pucanja. S njim se nikako ne slaže Bradley J.
Steiner, autor rada "defenzivna borba". Bradley je vatreni
pobornik instiktivnog pucanja i neprestano inzistira na
njegovim prednostima. Ova dva oprečna stava najbolje
ilustriraju koliko je kontroverzna postala tema "instiktivnog"
pucanja, te "ciljanog" pucanja kao protuvarijante. Činjenica
je, da se uz dosta truda i praktične viježbe može naučiti kako
se s male daljine puca korištenjem ciljnika. Pa ipak vjerujem
da večina ljudi koji se nađu u vatrenom obračunu na maloj
daljini neće koristiti ciljnik, i da je zbog toga mnogo bolje
da znaju kako se usmjereno puca. Nastojanje da se gleda u
napadača, umjesto u ciljnik, često se vezuje za sindrom nazvan
Tachypsychia, nešto kao: "brz rad psihe", (koji se međutim
može svladati) tako da onaj koji puca ipak gleda u ciljnk.
Massadova glavna zamjerka neciljanju svodi se na to, da
usmjereno, instiktivno ili pucanje sa boka zahtjeva (da bi
bilo djelotvorno) "index položaja tijela". Tijelo, naime, mora
zauzeti tzv. borilački stav prema meti, a oružje je usmjereno
u istom pravcu u kome je i tijelo. On također dodaje, da
ciljanje pištolja tijelom ograničava mogučnost obrane od
napada s boka. |