|
Rođen
sam 26.08.1969 u Splitu i to 10 min poslje moga brata blizanca
Gordana koji mi je kao prvo rođeni brat uzeo sve vitamine, kalcije,
magnezije, itd, pa sam u to vrijeme izgledao dosta žgoljavo.
Plivanjem
sam se poćeo baviti kad mi je bilo 7 god. i stvarno sam uživao
i nadomjestio manjak tih vitamina, ali sam ga isto tako prekinuo
1980, kada sam se odlućio za nogomet, ako se u tim godinama moglo
za bilo što odlučit. Dakle, tada se treniralo na Lavčevića, a
poslje smo napustili taj teren i prebacili se na glavni stadion,
koji je za svakoga bio nešto posebno, pa za i mene. U Hajduka,
tj u pionire sam bio sve do 1983 god, kad su mi rekli da nisam
baš nešto, pa sam otišao u susjednog Splita i tamo ostao sve do
1993 god. igravši za sve uzraste. Ali prića poćinje 1988 kada
sam otišao u vojsku. Tko je onda znao da se neču bavit nogometom
skoro dvije godine, jedna je protekla skroz nepotrebno,
mislim na vojnu obavezu , a druga?.
Treninzi
su počeli nakon samog povratka iz vojske, bilo je zabavno, pošto
se dugo nije treniralo čovjek se stvarno uželi nekih stvari, ali
zadovoljstvo je kratko trajalo, svega dva mjeseca. Tada na utakmici
Split-Maribor (IX 89), na kojoj sam i postigao gol došlo je do
rupture (pucanja), prednjeg križnog ligamenta. To je bilo vrijeme
kada se malo znalo o toj ozljedi, bar u nas i zamislite doktorima
je trebalo dva mjeseca
da otkriju što se zapravo
desilo i da dođu do prave dijagnoze, a već je došla 1990
god. Operacija je bila zakazana za 3 mjesec u Banja Luci kod dr.
Popovića, koji je to obavio dosta profesionalno, ali za povratak
je trabala godina dana.(tada je to bilo
tako).
U
siječnju 1991 sam se prikljućio NK. Omišu gdje je trener bio Fredi
Fiorentini, od IX 1988 , tj mog odlaska u vojsku bio je to prvi
put da opet poćinjem trenirat. Bilo je to mojih nezaboravnih 16
utakmica koje mi je pomoglo u vračanju nogometu. Na ljeto iste
godine sam se vratio u Splita i ostao do 1993 kad sam na poziv
Hajduka prešao zajedno sa Pralijom, pošto smo imali stvarno odličnu
ekipu, Pralija, Mladinić, Butorović, Krstulović, Filipović i drugi,
koja za dva boda nije ušla u prvu ligu.
Povratak
u Hajduk (93), bar se meni to onda tako ćinilo, bio je opet neslavan,
iako sam odigrao 20 utakmica, iako sam osvojio dva trofeja superkup
i prvenstvo države, iako me trener želio i za iduću godinu ipak
nisam ostao jer se nekome nije sviđalo.Normalno da je
čovjeku teško reći neke stvari na vrijeme i u lice pa su i meni
tako rekli dva dana prije prelaznog roka i to na hodniku, veliki
klubovi tako to rade zar ne, pa mi nije ništa preostalo nego otići
u Primorca (94) koji je igrao u prvu ligu i bio je blizu kuće.
Ali sve to mi nije pokvarilo dojam o Hajduku i općenito o toj
sezoni jer na kraju treba ipak izvući samo ono što je bilo ljepo.
Sezona u Primorca,
jako dobra odigrane sve utakmice ali, već je stigla 26 a nogomet,
što je bilo s njim? Taman sam poćeo o tome razmišljati i već godinu
dana sam radio na kompjuteru pomagajući mome ocu koji kao arhitekta
ima privatnu firmu, kad ne znam ni sam ni kako ni zašto, ali sam
u ljeto 1995 potpisao 4 godine za Dinamo.
Tada se sve počelo odvijati filmskom brzinom 150 utakmica,
poziv za reprezentaciju, tri osvojena prvenstva, tri kupa, europske
utakmice, još jedna operacija koljena (meniskus) koja je brzo
bila zaboravljena i konačno sam mislio da sam isplivao kad....igrali
smo u Zurichu protiv Grashopersa i pobjedili sa 5:0 i tako nakon skoro
20 god. prošli to prvo kolo, a ja sam imao ponuda i to dobrih
ali, ta 75 min i ponovno pucanje istog ligamenta je oznaćila poćetak
ponovne borbe za zdravljem. Po treći put sam operirao isto koljeno
samo ovaj put sam to napravio u Baselu (1998) kod Dr. Muller-a
koji je težio za jednog od najcjenjenih strućnjaka u svijetu za
koljeno. Operacija ko operacija, znao sam sve napamet 4 sata,
mjesec dana na štake, svaki dan dva treninga, ali to je ono što
sam sam izabrao i što volim, mislim na nogomet. Normalno da je
medicina doživjela velike promjene od 1991 i moje prve operacije
tako da mi je trebalo samo 6 mjeseci da se vratim u momčad, koja
se u međuvremenu ustalila i nije bilo izbora nego iskoristiti
ime koje sam stekao u protekle tri godine i u IX mjesec 1998 potpisati
za KSC-Karlsruhe na dvije godine. U KSC-u je prva godina protekla kao u prići, ali opet, i to na zadnjoj
utakmici sez. 1998/99 pogađate, koljeno, 4 put isto koljeno, nemoguće.
Bilo mi je puno lakše doćekavši dijagnozu, samo meniskus,
ma koga je bilo više briga za njega samo da nije ligament, on
sve drži, tako su bar govorili.
Tako smo lagano došli do 2000 god. i kraha
od 20 mil DEM. Toliko je naime KSC trošio godišnje, ali ni to
mu nije pomoglo da se iz prve bundes lige sroza u treću, ljepa
putanja zar ne?
Na
ljeto te godine sam se vratio u Split sa 31 godinom šta je to
puno?, oćekujući da me se neko sjeti, ali to
je bila zabluda.
Šest mjeseci sam trenirao sa NK. Valom iz Kaštela kojima i ovom
prilokom zahvaljujem, jer mi u Splita u kojeg sam proveo 10 god
nisu dopustili da treniram. I malo po malo došao je XII mjesec,
a jam sam već 6 mjeseci bio bez kluba, svašta mi se po glavi vrtilo,
nisam više znao što ću, i onda je došla ponuda iz Izraela. Potpisao
sam za Hapoel Zafririm Holon (2000) na mjesec dana, jer su u klubu
znali da nisam igrao zadnju polu sezonu i htjeli su se samo uvjeriti
da li sam zdrav ili nisam. Nakon samo dva tjedna produžio sam
isti ugovor na 2.5 godine, i dok ovo pišem izraelska prića traje,
a ja sam glavni lik u njoj i vjerujem u sebe............
Hvala, mojoj vjernoj
familji koja je svakim danom uz mene i daje mi snagu.
Pozdrav
svim surferima,
Srđan
Mladinić Zujo
|
