|
|
| |
Voda, bez koje nema života privlačila je u ovaj
kraj ljude još u pretpovijesno doba. Stoljećima je Cetina stvarala
svoj tijek, mijenjala ga, ostavljala toplini sunca otoke u svome njedru.
Otoci na Cetini bili su prikladni za gradnju sigurnijih stanova,
sojenica, pronađenih na Dugišu.
Na tom otoku, usred hladne vode Cetine, nađena su
dva sloja naseobina: stariji, sojenički (kraj brončanog i početak željeznog
doba), iz oko 1300 godina pr. Krista, i drugi, ilirsko-rimski iz 1.
stoljeća pr. Krista.
|
|
 |
|
|
| |
Na položaju Mirine u Otoku pronađeni su ostaci
bazilike iz VI. stoljeća, duge 23 m. Podignuta je u vrijeme cara
Justijana (527.-565.), obnovitelja rimskog carstva, kad se u cijelosti učvrstilo
kršćanstvo u našim krajevima. Crkva u Mirinama bila je pravokutnoga
oblika s polukružnom apsidom. Ispred crkve bilo je predvorje, i još
jedno s grobnim kapelama.
Uz sjeverni i južni zid bazilike nizale su se
prostorije i krstionica sa zidanim krsnim zdencem u obliku križa. U
krsni se zdenac ulazilo preko dviju kamenih stepenica, budući da se
tada krštavalo uranjanjem krštenika u vodu.
Neki arheolozi, zbog prisustva krstionice, misle da
je tu bilo sjedište biskupije Ludrum, spominjane na salonitanskim
saborima (530.-533. g.)
|
|
 |
|
|
| |
Nakon seobe naroda Hrvati su se naselili i u ovaj
kraj naše domovine, lijep i udoban, ali udaljen od većih putova, pa se
stoga o njegovoj prošlosti i ne zna mnogo.
U vrijeme hrvatskih narodnih vladara kraj je
pripadao Cetinskoj županiji. Njome su upravljali župani u ime
hrvatskih knezova i kraljeva. Cetina je crkveno pripadala Splitskoj
nadbiskupiji.
Iz visokog srednjeg vijeka sačuvano je nekoliko
stećaka.
|
|
Iz starohrvatskog razdoblja nalazi su rijetki.
Jedan od takvih je i ulomak oltarne pregrade s križem ukrašenim
pleterom, a vjerojatno potječe iz grobne kapele.
|
|
|
| |
Područje je administrativno pripadalo Kliškom
sandžakatu, ustanovljenom 1537. godine, a sinjskoj nahiji. Na Cetini,
na Dugišu i dalje je postojalo utvrđeno naselje. Nakon povlačenja
Turaka nadolazile su na područje otočke općine nove obitelji iz
Bosne, Poljica i Hercegovine.
Članovi obitelji Katić dobili su odobrenje za
obrađivanje zemlje i iskorištavanje pašnjaka u Koritima, mjestu podno
Kamešnice, sedam kilometara udaljeno od Otoka.
Zbog neprirodnih granica narod je očekivao novi
rat s Osmanlijama koji je izbio 1714. Na tom osvajačkom pohodu
neprijatelju su se suprotstavili malobrojni ali hrabri Otočani. U
Dnevniku opsade grada Sinja vjerno je opisana hrabra obrana Otočana,
ali i njen tragični završetak.
Otočani su bile žrtve junačkog pokušaja
zaustavljanja neprijatelja na obali Cetine. Bila je to tragična pobjeda
nad nadmoćnim neprijateljem. Krv, crni dim, pljačka i palež obavili
su Sinjsku krajinu sve do dana Naše Zaštitnice, do blagdana Velike
Gospe kada je neprijateljska vojska preko noći sramotno napustila
sinjsku dolinu i preko Prologa pobjegla u Livno.
U tom krvavom obračunu otočke su žrtve utkale
svoje živote u stoljetnu borbu Hrvata za slobodu svoje domovine.
 1715
SERASKER MEHMET PALEĆI I ŽAREĆI PO CETINI
OPKOLIO 27. SRPNJA ZBIG NA OTOKU
ODAKLE SE OTOČANI OD BOJA JUNACI
SA ŽUPNIKOM FRA STJEPANOM VUČEMILOVIĆEM
BESPRIMJERENOM HRABROŠĆU BRANE POBIVŠI HILJADU TURAKA
KAD SILA NADVLADALA RANE OSVOJIŠE SLAVNO PADE
STO ČETRDESET VITEŠKIH BORACA BRITKOM SABLJOM U DESNICI
BESMRTNIM ZATOČNICIMA RODNOG OGNJIŠTA VJERE SVETE
BLAGODARNO POTOMSTVO DVJESTOLJETNOJ USPOMENI PODIŽE
1915 |
|
|
| |
S hrvatskim narodnim preporodom, od 1860. godine, i
kod seljaka se pomalo javlja zanimanje i za pitanja osim
egzistencijalnih; počinje se vjerovati da život može biti drukčiji
pa i bolji; osjeća se buđenje moderne hrvatske narodne svijesti.
Kada je 1908. godine trebalo birati dva zastupnika
za Dalmatinski sabor u Zadru, demokrati su nastupali kao zaštitnici
seljaka, pa ipak, pod hrvatskim barjakom, predvođeni fra Mijom Kotorašom
100 birača glasovalo je za pravaše a za demokrate samo 12. Bila je to
velika pobjeda pravaša.
U Otoku je kao kapelan djelovao Fra Konrad Odak
koji je skladao Otočku misu.
01. listopada 1909., otvorena je u Otoku
osnovna škola.
|
|
|
| |
28. ožujaka 1944., dan je koji je ispunio mrtvare
s 481 imenom, dan na koji je nasilno ugušena 481 želja za životom.
(Od tog broja u Otoku je stradalo 171 osoba.)
Početkom 1944. godine Nijemci su poduzimali
borbene akcije. U njima je sudjelovala SS divizija Princ Eugen i
bataljun Vražije divizije. One su 28 ožujka izvršile krvavi pokolj
mirnog i nevinog pučanstva Otoka, Gale i Rude, ali drugih podkamešničkih
sela.
|
|
|
| |
Malobrojne pristaše novoga režima i komunističke
partije uvele su diktaturu kojoj se morao pokoriti svatko: svećenik
kojemu je ograničen rad na crkvu i u sakristiju; učitelj koji je morao
učiti mladost službenu marksističko-materijalističku znanost; obični
čovjek koji se morao pretvoriti u društvenog radnika, ući u seoske
zadruge i tako se staviti pod kontrolu partije.
Na sve te pritiske narod je odgovorio pasivnim
otporom. Rijetki su na ovom području ulazili u komunističku partiju.
Naprotiv ovaj je kraj dao ponajviše svećenika i časnih sestara i to u
vrijeme kad se duhovni stalež mislio uništiti.
Stvaralo se više egzistencijalno nego razumsko
osjećanje Boga. prihvaćalo se djetinje doživljavanje Boga, ali te se
vjere držalo muževno čvrsto. Vjerovalo se da se preko vjere u Boga i
Majku Božju spašava narod i narodnost, hrvatstvo i domovina Hrvatska,
što je i bilo točno.
Život u Otoku u to vrijeme biva sve teži pa mnogi
odlaze u strani svijet.
|
|
Odlaskom u inozemstvo otvaraju se i duhovna
obzorja. Sve više se uvjeravaju da se u slobodi i u svojoj državi
jedino može ostvariti svoje narodno pravo i svoj vlastiti život. Stoga
je narod prihvatio hrvatsko proljeće ali još više pokret za višestranačku
državu. Zato se u cijelosti odazva na prve višestranačke izbore 1990.
godine, kada je Hrvatska pobijedila snagom cijelog hrvatskog naroda.
Ali ipak nije moglo proći bez žrtava pa su tako u
Domovinskom ratu neprekinutu žrtvenu nit nastavili: Luka Erceg, Ante
Jukić, Branko Vugdelija, Marko Žižić-Gušo, Tomislav Jukić, Davor
Laco, Borislav Vrdoljak.
povratak na vrh
|
|
