Messier 42 (NGC 1976) ili Orionova maglica je emisijska maglica u zviježđu Orion. Nalazi si u Orionovom maču, nizu zvijezda postavljenih okomito na Orionov pojas. Maglica je jedan od najfotografiranijih objekata na nebu zbog svoje iznimne ljepote i sjajnosti. M42 je također i pod budnim okom astronoma jer se u njoj odvijaju proseci formiranja zvijezda i planeta.

Maglica je poznata od davnina kao magličasta zvijezda. Američki Indijanci Maya spominju je u svojoj mitologiji. U Europi nema pisanih dokaza o poznavanju maglice sve do 17. stoljeća. Orionovu Maglicu "otkrio" je Nicolas-Claude Fabri de Peiresc 1610. godine kada je promatrao to područje teleskopom. Začudo, Galileo je promatrao to područje svojim teleskopom ali nije zabilježio maglicu. Otkriće Nicolas-Claude Fabri de Peiresc palo je u zaborav i ponovno ju je otkrio Christiaan Huygens 1659 godine. Charles Messier uključio ju je u svoj katalog 4. ožujka 1769. Messier je također uočio i tri zvijezdu u Trapezu.

U 19. stoljeću spektroskopija je pokazala da se radi o plinovitom objektu. Henry Draper je prvi maglicu fotografirao 1880. godine. Početkom 20. stoljeća otkrivene su turbulenciju u plinu koji sačinjava maglicu. 1931. otkriveno je još nekolicina tamnijih zvijezda oko Trapeza pa je ta grupacija zvijezda klasificirana kao otvoreni skup. 1993. godine, Hubble Space Telescope je promatrao M42 i otrkio mnoge protoplanetarne diskove. Pomoću njegovih fotografija prati se evolucija tih diskova i stvoren je 3D model maglice.

Orionova maglica proteže se preko 10° na nebu sa svojim tamnim izdancima. U nju su uključene oblaci neutralnog plina i prašine, asocijacije zvijezda, ionizirani plinovi i refleksijske maglice. Na fotografijama je često vidljiv samo središnji dio maglice koji se proteže u promjeru oko 1°. Taj dio maglice je obasjan jakim zračenjem mladih zvijezda od kojih se posebno ističu 4 zvijezde koje tvore Trapez. Udaljenost do maglice je procijenjena na 1,600 ly. Promjer njenog središnjeg dijela je 30 ly, a cijele maglice je 280 ly.

Orionova maglica primjer je rodilišta zvijezda. Promatranja maglice otkrila su oko 700 zvijezda u raznim stupnjevima razvoja. HST je otrkio 150 protoplanetarnih diskova i time dokazao da je formiranje planeta uobičajena pojava u Svemiru. Orionova maglica je lako vidljiva uz pomoć i najjednostavnijeg optičkog pomogala. Dvogled će pokazati sjajnu zvijezdu okruženu ovalnim oblakom. Kroz veće dvoglede može se uočiti i Messier 43 malo iznad Orionove maglice.

Teleskopska promatranja uvijek mame uzdahe. Pod tamnim nebom mogu se uočiti dugi izdanci maglice kako se šire iz Trapeza. Kroz 200 mm teleskop pod tamnim nebom, izdanci se pretvaraju u prsten koji zatvara šupljinu iu južnom dijelu maglice. Veći teleskopi, promjera 300 mm i više, u veoma tamnim noćima mogu pokazati neke naznake boje. Kroz teleskope manjeg promjera maglica ima plavo-zelenu nijansu dok je regija oko Trapeza bijela.

Zanimljiv je i skup Trapez u sredini maglice. Već će i promatrač početnik uočiti zbog čega je dobio naziv. Četiri sjajne plave zvijezde približno istog sjaja tvore lik skoro pravilnog trapeza. Napredniji promatrači mogu potražiti i nekolicinu zvijezda oko Trapeza, koje su mnogo tamnije i skrivene u maglici. Regija oko Trapeza je veoma svijetla i bijele boje. Promatranja na povećanjima iznad 100x otkrit će da je ona prošarana oblacima plina i prašine.

Za promatranje iz područja gdje se nalazi puno rasvjete, tj svjetlosnog zagađenja, preporuča se korištenje UHC filtera. Treba napomenuti da UHC filter pojačava kontrast ali skriva neke detalje u sjajnijim dijelovima maglice.