Don
Zornoi Jermak

(08. 12. 2000. - 18. 06. 2005.)

u miru je preminuo
18. 06. 2005.
u 10 sati i 50 minuta

i ostavio nas istovremeno u dubokoj tuzi

i u dubokoj nadi da cemo se ponovno susresti u Nebu ...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Don je obolio u sijecnju 2005. godine. Isprva je poceo piti puno vise vode nego je obicavao, a potom je prestao i jesti. Ubrzo nakon toga je prestao i piti. No, cijelo to vrijeme se radovao nasoj blizini i nasim dodirima, rado je isao s nama u setnju i primao nase zagrljaje. Mnogo mu je znacila nasa prisutnost i uvijek je htio biti uz nas. Mi smo to odmah shvatili i dezurali u smjenama, tako da sve to vrijeme niti jedan trenutak nije bio sam.

Prva dijagnoza koju su mu postavili na Veterinarskom fakultetu bila je hipotireoza. No, nije mu bilo nista bolje od terapije hormonima stitnjace. Stovise, u 7 dana je pao s 45 kg na 25 kg. Zivio je samo na infiziji (4-6 boca dnevno - znaci, davali smo mu infuziju cijeli dan uz pauze od 10-ak minuta izmedu dvije boce). Don je pri tom bio izvanredno strpljiv i suradivao je s nama kao covjek koji potpuno razumije o cemu se radi i da mora sve to strpljivo podnijeti.

Kontarktirali smo jos trojicu veterinara, sto u Hrvatskoj sto izvan nje ... da bi konacno otkrili da je rijec o Adisonovoj bolesti. To je vrlo rijetka bolest nadbubreznih zlijezda koja nije genetski uzrokovana - treba samo cijeli zivot uzimati hormone nadbubrežne zlijezde, a za cc.2 mjeseca bi trebao ozdraviti i uz tu terapiju nastaviti zivjeti sasvim normalno, cak imati i zdravo potomstvo. Odmah smo poceli s terapijom i Donu je bivalo sve bolje i bolje. Don se u dva tjedna oporavio na 40 kg. Tako smo poceli planirati njegovo leglo s nasom kujicom Wendy, koja je odrasla uz njega i s kojom ga veze duboka emotivna veza, a genetski su vrlo kompatibilni ... Puno smo ocekivali od tog legla, a najvise radosti motrenja kako Don svoj dar ljubavi i strpljivosti prema stencima zivi sa svojim vlastitim potomstvom i kujom koju voli ... Nadali smo se potiho da ce Don predati svojim stencima, uz sve pozeljne genetske karakteristike koje je nosio, svoju izvanrednu osobnost.

Ali, Bog nije mislio tako. Izgleda da je kroz period trazenja prave terapije Donu srce polako slabilo i oslabilo dovoljno da nije moglo izdrzati prve ljetne sparine ... Uvecer, 17. 06. 2005. Don je odbio svoju veceru. Primijetili smo da je i popio manje vode nego inace i da se ne osjeca dobro. Odlucili smo sutra ujutro otici s njim veterinaru. Ujutro je izisao van, pred kucu. Napravio tri koraka i pao. Miro ga je unio u kucu na krevet ... duboko je udahnuo jednom ... i jos jednom ... i srce mu je stalo. Bili smo uz njega ... i ostali smo uz njega jos satima ... sapcuci mu rijeci koje je najvise volio cuti i nehotice ga vlazeci suzama koje nismo mogli zadrzati ..., a onda je Miro otisao do najmirnijeg i najljepseg, a istovremeno najpristupacnijeg mjesta u nasoj sumici pored kuce i iskopao mu grob ... U raku smo mu ubacili Uskrsnje jaje koje sam sama oslikala. Na njemu je bila obala i more koje je toliko volio, i natpis: "Sretan Uskrs 2005." - dragi nas jedinstveni i neponovljivi Don, u nadi da cemo se u onaj Dan opet susresti da se vise nikada ne rastanemo, sretan ti, najradosniji ti Uskrs ove 2005. zele i mole oni koji su te, osim Boga, najvise voljeli!!!

Zeljka i Miro