Stari komandant Oberst von Wölzl ostao je na nekom maglovitom bojnom polju, pa je te 1763. godine prorijeđenu kolonu vodio mladi Kavallerieoberoffizier.

MICHAEL VON ZURL I.

U novom baroknom dvorcu Schönbrunn na zapadnom prilazu Beču Marija Terezija već je sa svojom svitom naselila raskošne prostorije, kad im se pridružio Michael Zurl.dvorac Schönbrunn

Bio je malog rasta, tamnokos, kitnjastog brka s vršcima prema gore, podrugljivih očiju neodređene boje i raspaljive naravi.

Naviklog na pokret, jahanje na nemirnom konju, vjetrove s Alpa i topovsku paljbu, smetala ga je spora dvorska ceremonija, raskošna nespretna odjeća, vječno stajanje ili klanjanje u mirisima zapahnutim dvoranama

.grb Zurlovih

Iz tog vremena njemački Zurlovi (pisali su: Zuerl) iz Passau-a an der Donau sačuvali su plemićki grb, koji je sadržavao viteški vizir ukrašen orlovim krilima i štit na kojem je označen bedem u lišću hrasta.

grb u drvorezu

Michael je bivao sve nezadovoljniji i nervozniji što je dulje trpio neizbježnu dvorsku etiketu.

Na večer su paljene uljane lampe u kuglama od murano stakla. Stajao je tako uspravan uz venecijansko ogledalo uokvireno lišćem od zlata i sa probuđenim zanimanjem promatrao kako jedan mališan iz gradića izvodi teške bravure na dugačkom bijelom klaviru. To dijete su obukli u nezgrapnu

kopiju rokoko odjeće odraslih, tako da je izgledao star-mal. Ali ta muzika! Michael se nagnuo dvorskom muzičaru F.J. Haydnu i šapnu:

- Zašto muče tog dječarca tako teškim partiturama? Netko mu podmeće ozbiljnu glazbu kako bi ga prikazao kao čudo...

- Ah, varate se ilustrissime – odvrati maestro – Amadeus Mozart je istinski Wunderkind. On to zaista s lakoćom svira, dapače to je i komponirao. Ali imate pravo da ovi traže samo zabavu...

No već su se okretale napudrane glave prema njima i morali su prekinuti razgovor.

Tražeći zaklona od stroge etikete Michael se je sprijateljio sa Kellermeisterom – šefom carskog vinskog podruma, nekim Istraninom Fernettom, vjerojatno francuskog porijekla. U podrumu je mogao da se raskomoti, izuje visoke čizme, sjedne kako hoće i galami po volji.

To poznanstvo je odredilo sudbinu Zurlovih.

- Michelius, makni se iz te kamarile – govorio mu je Fernett nudeći mu zemljani vrč vina. – Kakav si, tresnut ćeš nekog tom sabljetinom.

Trpio je Zurl tu dvorsku torturu čak do 1767. godine. Od vremena do vremena tražio je da ga premjeste u njegov konjički puk, pa jednom kad je po tko zna koji put odbijen, tresnuo je kitnjastim šeširom o pod. To se dočulo po kuloarima i Michael je udaljen iz carskog dvora. Tko zna u koji bi zabačeni kutak dospio da nije Kellermeister Fernett tražio od popustljivog suvladara Josipa da Zurla premjesti k njemu u carski podrum. Iste godine Michael se ženi kćerkom prijatelja Fernetta, dok drugi oficiri već jašu u prve sukobe s Mađarima i Hrvatima. Maestro Haydn koncentrira po plemićkim dvorovima, a mali Amadeus piše simfonije i opere.

Carica M. Terezija, u namjeri da učvrsti istočne granice carstva preseljava Bavarce i Švabe (Schwaben) u plodnu Vojvodinu. Grbavim prašnjavim cestama tresla su se zaprežna kola u kolonama od kojih je jedna zaprega krenula iz Kathereinfelda kod Freiburg (Schwarzwald), noseći sobom miris tamnih šuma omorika i jela, te porodicu punoj djece: Kittel (Kitl). Od prelijepih šuma nije se moglo živjeti, a tamo niz Dunav je obećana zemlja. Iz Schwabenlanda priključila im se kolona vozeći sobom miris bagrema i porodicu Klein. Dvije obitelji istih sudbina, lipsalih konja, konaka pod krošnjama hrastova, te oskudne hrane...

Gledajući ih kako hrabro podnose svoju Kalvariju Haydn piše zanosnu pjesmu, koja postaje austrijska, pa njemačka himna: “Deutschland über alles”.

U sjeni podruma i obilju vina rodio se 1770. godine

ANTONIUS von ZURL II.

Naravno, bit će Kavallerie Offizier – govorio je otac. Dok je sin jahao na drvenom konju, mašući drvenim mačem i trčkarao među velikim bačvama, otac Michael je putovao teškim teretnim kočijama nabavljajući vino. A trebalo ga je mnogo za krunidbu Josipa II-og “prosvjetitelja”. Umoran od ratovanja i putovanja Michael je jedva čekao da ga u poslu naslijedi sin. No trebali su se smjenjivati carevi... Haydn je na dvor doveo muzičara Ludwig van Beethoven, a Amadeus umire, ostavljajući Zurlovima da sviraju serenadu “Eine kleine Nachtmusik” i samom sebi “Requiem”...

Početkom devetnaestog vijeka prijeti nova opasnost sa zapada: francuski car Napoleon Bunaparte, Antonus se laća mača, uskače na konja i kreće u vojnu. Kad je Napoleon 1805. godine ušao u Beč, vratio se i Antonius i kao da je naslutio da će mir biti kratak, brzo se ženi i dok on ganja Napoleona “po Evropama” rodi mu se 1807. godine sin

MICHAEL ZURL III.

Otac Antonius je sa svojim ratnim drugovima Kajfešom i Briškijem prekrstario Tirol, Furlandiju i Istru. Na večer uz logorsku vatru ova tri mušketira čavrljala su njemački, slovenski i hrvatski. Bilo je tu vojnika raznih narodnosti, iz svih zemalja carstva, prepričavale su se zgode o neobičnom barunu Trenku, koji je prije njih haračio Evropom, pilo se istarsko “tokajsko” vino i nazdravljalo caru Franji II.

Dalekovidni Mađari uzimahu istarsku lozu «Tukaj», od koje je u Panonskom pijesku nastao čuveni “Tokaj”.

1809. godine uporni Napoleon ponovo ulazi u Beč, dok mu Beethoven posvećuje najveću simfoniju “Eroicu”, te razmaženim Bečanima za desert “Frühlingssonate”. Umire maestro Haydn.

No i heroji su umorni; Napoleon odstupa i vraća zemlje Austriji na Bečkom kongresu 1815. godine u sali ogledala Schönbrunna, gdje je nekoć stajao brkati Oberoffizier Michael von Zurl I. Evropa je odahnula i Austrija se vraća zabavi “Wiener Blut”; oživjela je Mozartova muzika.

U opernoj galeriji mali Michael III liže crveno bijeli šećerlem na koljenima oca Antoniusa i pobožno upija zvukove. Ubrzo otac zamjenjuje Michaelu šećerlem violinom i u Zurlovu porodicu zauvijek se je ušuljao svijet muzike.

Michael Zurl 1800 g

Domaja na rubu carevine

Nakon Bečkog kongresa razgaljeni Franjo II Habsburški dodjeljuje zemlju Zurlovima, Kajfešima i Briškima za ratne zasluge. Dobili su svoju domaju tamo negdje na periferiji carevine u šumovitim brdima sjeverno od rijeke Kupe (Kolpe). Kajfeši i Briški odluče krenuti u domaju, a porodica Fernett nagovara priženite Zurlove da ostanu u Beču, te da otvore svoj podrum, preko kojeg će Fernetići za dvor nabavljati vino. I Zurlovi pristadoše. Tri ratna druga tri su dana slavila “Abschied” pijući tokajsko vino i zaklinjući se na vjernost. Antonius je svečano obećao da će doći u domaju. Orila se pjesma:
“Trink, trink Brüderlein trink
lastet die Sorgen zu Haus...”

Već u to vrijeme čuju se pjesme Franza Schuberta, pa Michael gudi na tatinoj violini “Ave Maria”, a Chopinove poloneze osvajaju Beč. To je doba genija; uz Beethovena prodire J. Sebastian Bach – vrh klasike.

Zurlovi vode svoj Weinkeller u ulici “Am Mauer” uz kružni bedem oko središta Beča.

Michael Zurl III se ženi i preuzima posao. Otac ostaje u podrumu, tjera kočije po teškim cestama, vozeći sobom svoju violinu da prebire u predasima. Ratovi su se pomakli sa granica austrijskog carstva, pa mlađi građani traže lakšu zabavu, a koju po mjeri Bečke kuhinje nudi Johan Strauss svojim valcerima, polkama i mazurkama. I Zurlovi plešu, i u tome se 1826. godine rodio

Michaelov sin
ANTON ZURL IV.

Michael drži staru trgovačku rutu od Beča, preko Gratza, Klagenfurta, Leibacha (Ljubljana) do Capo d’Istria (Koper). To je dulji put, ali sigurniji, s boljim cestama i pristojnim konačištima, iako je već od 1809. godine gotova Luizijanska cesta Karlovac – Rijeka. Međutim djed Antonius odluči 1840. godine ispuniti zavjet Kajfešima i Briškima, pa kreće s Michaelom južnom rutom preko Agrama (Zagreb) i Fiume (Rijeke). U Zagrebu vri “Ilirski pokret”; neki sitni plemić iz Krapine Ljudevit Gaj tiska “Novine Horvatske” i “Danicu” na hrvatskom jeziku. Stari Antonius natuca nešto slavenske jezike iz vojevanja, pa čita i snebiva se. Udarili Horvati protiv Mađara, i nešto uvijeno i protiv Austrije. – Nema mira u “Svetom Austrijskom carstvu”.

Putem po divnom Gorskom Kotaru Antonius priča Michaelu:

- Koliko sam čuo naša domaja je u brdima, divljini stoljetnih šuma, kojima vladaju medvjedi, veprovi, vukovi, lisice, jeleni, risovi, gmižu zmije. Cesta nema, ni gradova, susjed susjeda ne vidi i ne čuje.

- Zar nije opasno da tamo idemo, tata? – uzvrpolji se mladi Michael. Otac mu se nasmije.
- Pa kad su Kajfeši i Briški ostali živi, valjda ćemo i mi. Evo Delnice, tu skrećemo desno.

Dva para konja povuku seoskim putem. Silazili su oštrim serpentinama i povremeno odmarali konje. Zastao im je dah od prizora neočekivanog raja. Strmi brežuljci obrasli tamnim četinarima i prošarani bjelogoričnim krošnjama prelazili su u meke rascvjetane pašnjake, koji su se kaskadno spuštali u dolinu. Odjednom pred njima zatalasa živo srebro rijeke Kupe prelijevajući se u zelenim i modrim tonovima, žuboreći: “Pr’maj duš, sta pršli vu domaju”...

Odmorivši se pod divljim kestenom krenuli su dalje preko drvenog mosta, pa blagom uzbrdicom u brdo. Raščeretale se ptice, radoznalo virile srne, zaigrali leptiri. Rastvorila se šuma da još jednom pozdravi već udaljenu Kupu i otvori pogled prema sjeveru u valovitu visoravan. Blago spuštanje ka pitomom imanju porodice Briški. U dnu doline polegla kuća od balvana. Pred njom starac, djeda Briški s lulom.

- Eheeej, Zuuurlovi prihajajo! Naši dragi Zurlovi! – viču Briški.

Prepoznavaju se stari Kamaradi. Obroncima odjekuje:

- A hoooj, Zurlovi so pr’šliii!

Grljenje starih ratnih veterana. – Die Zeiten... stara dobra vremena, i suze, i zemljane kupice vina, sir s vrhnjem, potica (zlevanka). Michaela su gotovo nosili naokolo. Punčkama odmah bi krivo da je oženjen. Netko je već zajašio vranca i odgalopirao prema selu Kočevju da javi Kajfešima, a onda sve nanovo. Priči nikad kraja.

Zatim se put skoro gubi uspinjući se u silovitu visoravan. Izmjenjuju se šume i visoka trava prošarana cvijećem. Još malo uzgor, lijevo kroz lug i eto domaja! Zurlov Eibel ili Aibel.

kuća Zurlovih u Aibelu,1800 g

Možda to i nije slučajno Zurlov kraj; svi su se tamo zvali Zurl. Stižu i razdragani Kajfeši, puna troja kola, uz pečenu srnetinu, veprovinu i štrukle. Razlijeva se vino. Sjetili se vojevanja i pjesme:

“Meine alte Mutter es kann nicht leiden
meiner alte Vater noch weniger
darum sag ich noch ein mal
ein mall für alle mal
schön ist die Jugendzeit
sie kommt nicht mehr...
... sie ist bei Militär...
(Moja majka to ne voli,
moj otac još manje,
zato kažem još jednom,
jednom za uvijek,
lijepa je mladost,
ona se više ne vraća...
ostala je u vojsci...)

Michael je sa seljanima ubio jednog medvjeda i par lisica, nalazeći da su te šume manje divlje nego što je otac pričao. Bilo mu je žao medvjeda, te simpatične velike životinje, kao da je ubio svog daljnjeg rođaka.

Kajfeši i Briški su nagovarali Zurlove da se dosele i pomagali im u slijedećim posjetima da urede imanje.

kuća Briški ,2001g

U međuvremenu na austrijsko prijestolje dolazi Franjo Josip I. Buntovno vrijeme oko 1848. Upravo tada slave i Zurlovi; ženi se Anton za Mariju koja se također zvala Zurl.

Anton i Ursula Zurl

U Domaji

U Beču izbija “pučki ustanak”, te kralj bježi i poziva hrvatskog bana Josipa Jelačića da ga vrati na dvor i skrši mađarsku bunu. To je bilo previše i za Zurlove. Antonius je umro i Michael odluči krenuti u domaju. Čak su se i Fernetti vratili u Istru (Fernetići). Vinski podrum “Am Mauer” ostaje na upravljanje ortacima, a Michael i Anton mlađi povremeno dolaze da sređuju poslove.

Kad društvo propada onda je zabava još raspojasanija. Beč i dalje pleše po notama novog “kralja valcera” Jochanna Straussa mlađeg. Čak i Anton pleše njegovu “Tritsch-Tratsch” i “Pizzicato” polke i nove mazurke kada se povremeno vraća u glavni grad.

1858. godine srušen je suvišan bedem oko centra Beča i nastaje velika kružna avenija “Ring”, na kojem još neko vrijeme radi Zurlov podrum. Napokon Anton prodaje svoj dio i ne vraća se više u Beč. U vinogradarskom selu Grinzig pored Beča nastaje izletište građana. Za njih Strauss komponira “Geschichten aus dem Wienerwald”. Svirali su mali gudački sastavi, pojavljuju se pučki romantičarski podokničari, braća Schramm i mnoge njihove kopije, te češki pleh-muzikanti i mađarski Cigani.

“Wiener Blut, Wiener Blut macht alles wieder gut...”, ali nigdje više nije “gut”; iz “wilder Balkana” čuju se disonantni tonovi:

“Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad je zbudimo...”
Was?! Što fali Wiener Blutu? Um Gottes Willen, ni Čehi si više ne daju na hlavu srati!...

U mirnoj domaji, daleko od evropske gužve 1871. godine rodio se Antonov

MIHAEL ZURL V – Miha,
pa za njim
ANTUN
i
MILKA – Minca.

Zurlovi imaju mnogo konja, krava, svinja i peradi. Bave se i lovom. Domaja već tamo od Briških pa do Kajfeša nije više tako šumovita. Pojavile su se duge oranice, nove kuće, gospodarska zdanja. Bilo je mnogo slugu, i svima je trebalo građe i ogrijeva, a nešto se drva prodalo novim pilanama na vodenicama Kupe i u Delnice. No još ima mjesta za dobre susjede: medvjede, srne, veprove i ptice. Kraj postaje sve pitomiji.

U ta brda ne stižu ratni pozivi, a Austrija ratuje s Prusima, gubi krunu Rimskog carstva i dijeli se na Austriju i Ugarsku. No to se Bečana ne tiče, oni plešu “An der schönen blauen Donau”, sada već bez Zurlovih, koji ne vode djecu na “Riesenrad” u Prateru. Umjesto toga idu na “kirvaj” (Kirchenfest) u Kočevje. Antun mlađi je zadovoljan, jer je dobio pravu tamburicu, Miha još zadovoljniji novom harmonikom izrezbarenom u drvu, a Minca je našla visokog momka Jožeta iz Fare na Kupi.

I Slovenija se budi preko svojih pjesnika France Prešera, Ivana Cankara ”Ni med cvetjem ni pravice...“ Zurlove su zainteresirale te pjesme i kupovali su skromno opremljene pjesmarice. Još je Antun Sisački prelistavao pjesme Prešerna i znao po koju napamet.

Njemački doseljenici se sređuju

U ravnom Banatu doseljenici Kittlovi izgradiše lijepo, nadasve uredno selo sa lijepom bijelom crkvom. Baš kao ono njihovo u Schwazwaldu, a i nazvaše ga Kathereinfeld. Odjekivala je starinska jodlava pjesma iz napuštene domaje u već nerazumljivoj dijalektu:

“Grini Hosrl plori Jandl, kristi Gott mei Mariandl
Ich lass mar a, ach lass mar a a grini hosrl machn lossn a...”
(Zelene hlače plavi prsluk, zdravo koja Marička, ja ću si dati napraviti zelene hlače također).

Mali okrugli Peter već je imao svoje ravne gredice i veselio se nicanju graha, mladog luka, paprike. Nigdje travke nije smjelo biti. Tako su izgledala i polja. Dolazili su slavenski seljaci da vide to čudo. Pored Kitlova smjestili se Kleini sadeći bezbroj cvijetova oko kuće i u “šoru”. Cvijeće kao da je dobilo noge, ubrzo se raširilo posvuda u selu. Najčešći međusobni darovi bili su “Pflanci”. “Lale” su tada prvi put ugledali prave lale – tulipane. Kroz sav taj tegoban put preseljenja od nekoliko mjeseci oma Klein je sačuvala lukovice tog osjetljivog cvijeta.

- A jel’te gospo komšinice Frau Klein, biste li mi dali jednu lukovicu tog vašeg cveta? – okuraži se debeli Pantelije i zalama rukama potkrepljujući ono malo švapskih riječi što je naučio, i prosu se Banatom cvijeće kao rijeka kada poplavi...

Strogi Opa Kittel nije dozvoljavao svojoj djeci da se druže sa Slavenima, pa ni s Mađarima. Nije se ni trudio da nauči jezike susjeda. Ta ovo je Austrija, svi moraju znati njemački! Radili su Nijemci kao mravi. Jedina zabava im je bila “Kirchweih”, što su Slaveni skratili u kirvaj, a ta crkvena svetkovina bila je u obližnjem gradiću Beczkereku.

Među mnogobrojnom djecom Kittel izrastao je Peter, čvrst, ponešto zdepast, crnokos, a kod Kleinovih jaka, pomalo mrkogleđa, ali čedna Anni. Peter joj je na kirvaju poklonio licitarsko srce i oženili se.

Tada su Srbi zadavali mnogo muka Vojvodini, a prijetili su i Rusi, pa su Nijemci preinačili molitvu u:

“Vater unser der du bist, schmeiß die Serben auf den Mist
und die Russen auch dazu, dann hat der ganze Welt a’ Ruh’.”
(Oče naš koji jesi, baci Srbe u smeće, i Ruse k tome, tada cijeli svijet ima mira.) Ali mira nema...

Tri porodice u rasapu

Prijelaz iz XIX u XX stoljeće unio je tragične tonove u tri porodice, koje su nekom nejasnom sponom bile sudbinski vezane.

Prva je carska porodica Habsburg. Francuski građanski revolucionari pogubili su kćer Franje Josipa I, Mariju Antoniettu i unuke. Ta tragedija potresla je obične ljude u svijetu. Zatim pogiba posljednja nada, carev sin Franjo Ferdinand u buntovnom Sarajevu. To je Austrija uzela za povod napada na Srbiju. Nasljednik F. Josipa Karlo I je samo otpratio carevinu u konačnu propast tokom prvog svjetskog rata. Habsburgovci su postali duhovi lutalice bez državljanstva i doma.

Druga je porodica Zurl, a tragična ličnost je Anton Zurl IV, jer usprkos njegovim nastojanjima nitko od djece nije htio ostati u na velikom imanju. Minca se udala za Jožu Klarića i preselila u Faru pri Kupi. Ni Miha ni Antun mlađi nisu imali volju za poljoprivredu. To je previše posla (sluge su ih napuštale), a za sve manju korist. Antun se oženio Uršulom Briški, jedrom djevojkom rijetke ljepote i inteligencije, nešto višom od njega. Da nije nastao rasap i drugih porodica u domaji teško bi se razjasnilo kako je Uršula htjela malog, neuglednog momka Antuna.

Nadolazila je oluja privredne krize, a mlađi Zurlovi umjesto da se sklone u zavjetrinu gruntovne sigurnosti oni kroče protiv oluje i protiv oca, niz Kupu za novim neizvjesnim životom. Antun sa suprugom i bratom Mihom odlazi u Sisak, mali gradić između dviju rijeka, Save i Kupe, gdje se bave trgovinom. Miha je najčešće svirao. Neko vrijeme starog Antona tješi i pomaže u gospodarstvu marljiva i brbljava Neža Briški, sestra Antunove Uršule. Odatle njeno, jedino kompetentno znanje o Zurlovima ranijih stoljeća. Na kraju ni njoj nije dao vrag mira; fanti su se razišli i ona pođe za njima u grad.

Razočarani Anton i domaja naglo su propali. Još će samo najstariji unuk Antunov sin Tonček, dolaziti na imanje da jaše posljednje konje i sluša djedove priče. Anton pomalo prodaje sve i umire od žalosti, osamljen kao stari dub uz prašnjavu cestu. Poljima su pasle srne, a Zurlovi, Briški i Kajfeši rasuli su se po “bijelom svijetu”.

Treća je porodica Kittel, doseljenici u Banatu. Strogog opa Kittela muče slične brige. Djeca više ne poštuju njegovu riječ, ni carsku, ni božju. Hoće u grad da se pomiješaju sa onim čudnim konglomeratom nacija. A bogate uredne oranice? Nitko ih neće. Neki mu sinovi izginuše u ratu; i Peter je ratovao po carskim rovovima bezumlja i frkao duge brkove. Izgubio je rat skupa s Habsburgovcima i ratni povratnik neće da čami na salašu, ženi se Anom Klein i odlazi da živi u Velikom Bečkereku, u tuđim kućama, da radi u tuđim pogonima. Bio je radnik u šećerani, pa u parnom mlinu uz mutnu rijeku Begej, te utapljao tugu za dalekim cvjetnim vidicima – u rakiji.

Naučio je piti šljivovicu tamo daleko na idiotskim frontama, kad su između dvije kanonade braća Srbi dodavali čuturu ohrabrujuće ljute šljivovice. U Bečkereku su ga svi voljeli, Mađari su ga zvali Peter bači, a ostali su mu spojili ime i prezime u Kitlpeter.

Sijedi Opa Kittel u Kathereinfeldu zaspao je sjedeći u svojoj stolici na cvjetnoj verandi u sjeni jorgovana, očima uprtim u neobrađene oranice pune crvenih makova. Tulipani su usahli...

Zurlovi u Sisku

kuće Zurlovih u Sisku 1920

Mali gradić pred ulazom Kupe u Savu – Sisak živahno je rastao s prvim radionicama i tvornicama. Kriza ga je malo zaustavila i baš u to teško vrijeme stigli su Antun sa Uršulom i Miha Zurl da traže svoje mjesto u novom stoljeću. Antun počinje prvo sa sitnom trgovinom, zatim ulazi u veće poslove, čak i uvozi tropsko voće preko Trsta. Zurlovi su donijeli prve banane i naranče u Sisak. Umješna Uršula vodila je financije.

Počela su se rađati djeca:

Anton i Ursula Zurl
sa Pepeom, Micikom i Fanikom

1901. – ANTUN, TONČEK ZURL VI 1990
1902. – JOSIP, PEPO VI 1945
1904. – MARIJA, MICIKA VI
1907. – FANIKA VI 1987

Antunov brat Miha nije nalazio posla, ali nije ni volio raditi, nego je često svirao na svojoj drvenoj harmonici zarađujući na svatovima i drugim slavljima.

Zurlovi su zavoljeli otvorene i buntovne Hrvate. Brzo su se asimilirali iako se taj naraštaj i dalje smatrao Slovencima. Kod djece se više nije osjetio slovenski, a kamoli austrijski utjecaj; sve sami tvrdi Hrvati!

Antun od zarade u trgovini kupuje kuću u Kontrobi (četvrta ulica od Kupe), ispred nje je bila samo ledina na kojoj su se održavali sajmovi. Tu je otvorio gostionicu 1912. g. Prednje krilo kuće bilo je tipično malograđansko, a stražnje starije, nešto niže, seljačko sa zatvorenim trijemom. Iza kuće bio je vrt s nekoliko voćki. U gostionicu su bile dvije prostorije vezane međusobno jednim ogromnim kaminom.

Da bi mogao propisno voditi gostionicu Antun je morao otputovati u Budimpeštu, koja je bila nadležna za izdavanje obrtnica za hrvatske cehove. Bahati mađarski birokrati su ga prvo odbili riječima:

- Ne ćemo Austrijance u “Magyar Orsag”.
- Ali mi smo se stalno doselili u Hrvatsku, a rođen sam u Sloveniji pri Kočevju. Nemam veze sa Austrijom. – bunio se Antun.

Dugo su se tako natezali daj-ne dam, te napokon “vlast” predloži:

- Ta kad si Slovenac da ti lijepo promijenimo prezime u Zurl, Curel, ima tamo i Corel, u tvom kraju Mozelj, Macelj, Tuhelj...

Tako se Antun Zurl vratio kući s punom torbom bombona i drangulija velikog grada, mađarskom obrtnicom i s novošću:

- Deco, od sada se zovemo Corel.
- Kaj nismo više Zurl! – graknuše mališani.
- Vidi ti pajnkrte ferdamane, jesmo!
- Pa kak?
- Pa tak: za nas i Siščane ostajemo Zurlovi, a za vlast smo Corel.

Svi su u čudu klimali glavama. Kasnije su površni matičari pisali Zurl, Corelj i Corel, što je napravilo priličnu zbrku u šestom i sedmom naraštaju Zurlovih.

kapa i marama Sisak

Nije bilo lako voditi gostionicu na rubu sisačkog stočnog sajmišta. Zurlovi su se naradili. Nešto je pomogao Miha, pa dolazila je Uršulina sestra Neža. U gostionici su se redovno sastajali Slovenci. To im je bio kao kutak domaje. Iz Slovenije je stigla i živahna marljiva Neža Jurković iz Fare na Kupi, nadomak domaje. Mihi se svidjela i oženio se. Neko vrijeme je Miha radio u tvornici kože, a Neža u kući neke židovske obitelji. Kad nije bilo posla krenuli su u Slavoniju. Imali su tri sina:

MIHAEL, Miha VI
ANTON, Tone
FRANJO, Franc.

Sisački Zurlovi su s naporom jedva uspijevali nahraniti i napojiti nestrpljive i bučne seljake koji su upravo prodali vola ili svinje, pa se to po starim običajima moralo proslaviti za sreću. Djeca su rasla i upadala u posao prema uzrastu, a uz to su išli u školu i učili svirati tamburaške instrumente. Rijetko su imali vremena za igru.

Došla su i nova djeca:

1909 . – IVAN, Ivo VI 1975
1910 . – DANICA VI 1931
1914. – ANKICA VI
1918. – VLADO VI

Previše djece, a premalo posla u prvom svjetskom ratu dovelo je Zurlove u dug. Uzeli su hipoteku na gostionicu i kuću. Gostionicu su posjećivali uglavnom sisački prijatelji koji nisu bili sposobni za rat (ni Antun Zurl nije bio za rat zbog bolesne noge) i vojska iz sisačkog garnizona. Seljaci su mobilizirani, sajam je opustio.

Kraj rata 1918. g. unio je euforički optimizam u hrvatske političare (Supilo, Trumbić, braća Radić) te ulijeću bezglavo i kobno u novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca; kasnije Jugoslaviju. Kad su se osvijestili već je kralj Aleksandar Karađorđević zaveo srpsku diktaturu.

Sisak opet raste i Zurlova gostionica je živnula. Rat je malo raspustio djecu. Usprkos strogom ocu sinovi su bili nevjerojatno zločesti, skloni ulici, psinama, bježanju od kuće, svojeglavi, naročito Pepo za kojeg se kasnije pretjerano pričalo da je dobio više batina nego kruha. Razbijao je prozore, tjerao je u trk tuđe konje, vadio čivije iz kotača, tukao se, vraćao se kući rasparan i izgreben, izostajao je iz škole, krao je lošije susjedove šljive pored svojih boljih, jer je ukradeno slađe...

Kad su ga roditelji zatvarali u sobu da uči skakao je kroz prozor i igrao na sajmištu nogomet krpenjačom. Ljeti je odlazio na Kupu pecati i rastjerivati velika jata gusaka i pataka, zimi sklizati cipelama, a ponekad se sklizao na šodrani tako što bi odrezao komad leda, potjerao ga po ledu pa uskočio. To vozilo je bilo vrlo brzo i daleko je dospijevao. Pepo je dolazio mokar i pocijepan i promrzao. Otac ga je obrijao remenom po turu. Ponekad bi ga zatvorio na tavan bez hrane, ali je brižna Fanika krišom donosila bratu jelo.

Ankica je jednog dana sama ostala pored tek dopremljenih vrućih kifli. Odgrizla je samo vrh, pa misleći da se to ne vidi, odgrize još jedan vrh, pa još jedan, dok nisu svi kifli namijenjeni za goste bili osakaćeni, pa je Antun bio prisiljen da ih podijeli ostaloj djeci.

Jedne zime djeca su ložila veliki kamin za goste i žaračem raspirivali vatru. Seljanke su imale po pet šest sukanja i da ugriju tijelo podigle su suknje prema kaminu. Mali Zurlovi zabavljali su se gledajući s druge strane kamina gole pozadine. Ponekad bi ubacili kesten da prsne rasprskavajući vruć pepeo prema golotinji. Jednom je Pepo bio ljut, što je morao ložiti preko reda (Tonček je nekamo izmakao), pa kad ugleda debelu posavsku pozadinu bez gaća taknu je vrućim žaračem, pa nesta u hladnu maglu. Kako su izdržali tolike batine?

No nije uvijek bilo zlo. Kada je Ivo malo izrastao da drži tamburicu sam je naučio svirati, jer su ostali Zurlovi govorili da je još premali. Tada su imali cijeli dječji orkestar, koji je odlično svirao. Sva djeca Zurl su imala dobar sluh, pa note nisu bile potrebne. Otac ih je angažirao da sviraju u gostionici. Gosti su bili oduševljeni dječjom profesionalnošću, te im lijepili papirnate novčanice na čela, ili instrumente, a najviše malom Ivi, od čega on nije imao mnogo koristi, jer su mu braća za vrijeme svirke već oduzimali novac, a i zakidali ga kod raspodjele. Međutim Ivo je bio sretan i presretan da ga uopće puste svirati. Zurlov orkestar upotpunjen susjedovom djecom pozivan je i na proslave i podoknice koje su sisački kavaliri na večer priređivali pod prozorom svoje djevojke. To je bio jedini način sastajanja, jer susreti u osami nisu bili moralni. Međutim Zurlovi ne bi bili Zurlovi da ne izmisle neku psinu. Jednom je neki Nijemac htio da sviraju podoknicu jednoj Siščanki, a on bi pjevao, ali ne zna hrvatski. Fakini su ga naučili iskrivljene riječi:

- Bleeeda meeesec zagrlila zvezda Danica
ti si draga poljubila moja gusicaaa...

Završilo je polijevanjem hladnom vodom s prozora razljućene drage, a Zurlovi su se spašavali preko plotova.

Antuna je brinulo što će biti od njegove djece. Za školovanje nije bilo dosta novaca, pa je zanat bio jedini izlaz.

- Zanat, to je budućnost. – govorio je otac. – Bez njega ste nitko i ništa.

Tončeku je otvorio dućan živežnih namirnica, ali je to nekoliko puta propadalo, jer je Tonček dijelio robu prijateljima besplatno. Zatim je polazio grafičku školu. Pepo je učio za brijača. Mrzio je i da samo dodirne mušterije. Ivo je učio krojački zanat, a u slobodno vrijeme je izvanredno dobro slikao uljenim bojama. Kasnije je naučio svirati violinu. Kćeri su učile šivati, samo su Miciku pustili da ide dalje u gimnaziju.

Rakova djeca šeste generacije

Ponavlja se povijest Zurlovih: ni jedno dijete nije htjelo ni gostionicu ni zanat. Svi bi na školovanje u kulturne smjerova i muziciranje. Onda je došla katastrofa. Srušio se glavni stup kuće Zurlovih – mama Uršula je otišla već prehlađena na neke krstitke, vratila se s upalom pluća i ubrzo umrla, 1922 g. Sve je istog časa propalo. To je bio tragični udar za starca slabog zdravlja, prorijeđene kose, slabog vida iza uskih neodgovarajućih naočala. Nikad se nije oporavio od gubitka te divne, pametne i jake žene. Mala (15 god.) vrijedna Fanika, iako nije bila najstarija, preuzela je veliko poljuljano gospodarstvo. Bila je majka starijoj braći i sestrama, kuhala, prala, krpala, uređivala kuću, no sve je pošlo naopako.

Tonček je nekako izgurao školu i otišao raditi u štampariju u Zagrebu. Uz to je svirao u tamburaškom orkestru društva “Grafičar”. Micika je završila gimnaziju i postala činovnik. Ivo je pošao za Tončekom u Zagreb, malo je radio u krojačkom zanatu, a onda svašta po malo.

Tonček i Ivo su brzo prihvatili gradski život, odlazili su na izlete na obvezno Sljeme, pa Samobor uskotračnom željeznicom zvanom “Peglica”, te dalje na Palačnik, Oštrc, Plješivicu. Ivo je bio član planinarskog društva «RPTD PRIJATELJ PRIRODE» i u njemu svirao u tamburaškom orkestru. Iza naziva Radničko, planinarsko, turističko (kasnije dodano) društvo, krio se radnički pokret i njegovi aktivisti. Ivo je već tada radio na prepjevima ruskih revolucionarnih pjesama, kao: “Budi se istok i zapad”, “Internacionala” i druge, pa ih je štampane na letke dijelio radnicima da ih pjevaju za vrijeme čestih štrajkova. Njegov brat Tonček je s grafičarima gradio i uređivao dom “Grafičar” na Sljemenu. Tu je upoznao lijepu purgerku Ivanku Železnak i oženio se.

“Šećer dolazi na kraju”: Pepo je 1923 godine tresnuo po glavi jednu čangrizavu mušteriju u brijačnici pliticom punom sapunice, zalupio vratima da su stakla popadala, kupio novine, pronašao natječaj za prijem pitomaca u vojnu srednju muzičku školu, pokupio je krsni list, falsificirao potpis oca na uputnicu, uzeo iz gostioničarske kase nešto novaca i krenuo prvim vlakom u Vršac, Vojvodina. Primili su ga i ubrzo se ustanovilo da on i njegov kolega (kasnije najbolji prijatelj i šogor) Edi Lipovšek, te neki Čeh Jan Hašek jedini imaju takozvani “apsolutni sluh”. To znači da kada čuju ton mogu bez instrumenta ustanoviti koja je to nota. To je vrlo rijetka sposobnost.

Najljepša Zurlovka Danica umrla je 1931 godine.
I tako se je kuća Zurl osipala.

Vojvođanski potpourie

Pepo Corelj je učio marljivo i uporno. Trpio je bezumnu vojnu disciplinu srpskih oficira, stiskao zube, pisao notu za notom, proučavao harmoniju više nego što je trebalo za školu, svirao violončelo i trombon. Zatim se laćao i drugih instrumenata dok nije znao sve instrumente gudačke i limene. Završio je školu 1925 g., te premješten sa Edijem i Janom u višu muzičku školu u Veliki Bečkerek, tada nazvan Petrovgrad. Tu su svirali u klasičnom komornom sastavu, Pepo violončelo, a Edi i Jan violinu. Pepeka su zvali “Svraka”, a Edija “Sova”, dok je ime Jan bilo dovoljno smiješno da ostane Jan. Pepo se specijalizirao za dirigiranje i kompoziciju. Nastavio je sam na akademskoj razini studirati harmoniju. Svirao je na koncertima pred kraljem na “bijelom dvoru”. U slobodno vrijeme Pepo je istjerivao dječačku rabijatnost u nogometu za garnizon. Nedjeljom su tri mušketira oblačili bijele paradne uniforme i odlazili na korzo osvajati okrugle Banaćanke. Edi je do smrti pričao anegdotu kako je Pepo nekom kolegi Mađaru Lajošu krao ispeglanu paradnu bluzu, a ovaj je praskao po kasarni:

- Eđe mego fene, koja je to muška krava uzela moja pela pluz? Ugrize ga jedan zmij! Azonjaaat!

Tri bijela oficira lako su upali u društvo ljepuškastih Švabica. Uljudno su se predstavili i ponudili da ih prate kući. Magda, Boriš i Mariš su veselo prihvatile, ali stroga Eržika ih je grubo odbila, gurnuvši svoje sestre dalje niz korzo, pa desno u široki šor Pašićeve ulice. Momci su doznali da jedan njihov kolega bebi-lica i zlatne kovrčave kose zalazi u kuću tih ljepotica i da se zovu Kittel, porijeklom iz Schwarzwalda, pa su ga zamolili da ih uvede u kuću.

.- Važi momci. – pristao je zlatokosi. – Nema problema. Prvo, otac Peter bači, ili Kitlpeter voli društvo, a drugo, kćeri su lude za muzikom i plesom. Ako ponesete instrumente osvojili ste kuću, ali prste k sebi; možete prebirati samo po žicama – mama Ani strogo čuva moral.

  

Eržika Kittel -Bečkeret 1927 i njene note

- U redu stari, bit ćemo k’o anđeleki! – uvjeri ga Pepo, a zlatokosi doda:

- I još nešto: Petar bači voli rakiju... – i namigne im. Oni odmignu.

Prvom prilikom momci su se besprijekorno sredili, pokupili instrumente i krenuli u Pašićevu 15. Posjedali su u dugački trijem. Skupila se velika porodica Kittel – stari brko s lulom, njegova sumnjičava supruga Ana, te kćeri Magda, Boriš, Eržika, Mariš i mala Medika.

Kitlpeter je bio veseo čovjek. Odlazio bi nakon posla s Mađarima i Srbima na rakiju i ljutu papričicu. U kasne sate teturao je uz staru pjesmu iz Schwarzwalda:

“Tannenbaum, Tannenbaum wachst in mein Garten
wenn mein Schatz kommen tut sag er soll warten
wenn er nicht warten will sag ish bin storben
wenn er dann wahnen tut sag ich komm morgen...”

(Stablo jele rasteš u mom vrtu, kad moj dragi dođe neka čeka, ako neće čekati reci da sam umrla, ako plače reci dolazim sutra.)

Ili onu kao i Zurlovi iz davnih austrijskih vremena:
“Schön ist die Jugendzeit sie kommt nicht mehr...”

Kada bi stigao kući u sitne sate nije htio ući dok mu nakon uobičajene pjevne procedure ne otvori njegova miljenica Eržika.

Pita Peter: - Ist meine Lina z’ Haus? (Da li je Lina doma)
Eržika: - Naaa. (po Bavarski ne)
Peter: - Wann kommt sie? (kad dolazi)
Eržika: - Am Montag. (u ponedjeljak)
Peter pjeva: - Wen alle tag Montag wäre, und ich bei mei Lina wäre!
O Lina bist drina du steh und mach mir auf, mir früren
die Händen, der Schnee fallte drauf!

(Da je bar svaki dan ponedjeljak, pa da sam kod Line!
O Lina jesi li unutra, ustani i otvori, mrznu mi
prsti, snijeg pada po njima).

I tako dok ne ispjeva sve dane u tjednu. A ta njegova Lina Eržika bila je zaista posebna djevojka, - išla je u mađarsku školu, statirala u opereti, glumila u dramama, smatrala se Mađaricom, čitala je više knjiga nego cijela porodica Kittel i Klein zajedno, fanatično je držala red u kući, dizala se prva i budila sestre, voljela se lijepo oblačiti, posuđivala je haljine iz kazališta. Jednom je na maskirani ples došla u kazališnoj, ali na izgled sasvim pravoj husarskoj uniformi. Izučila je modistički (šeširski) zanat, pa je na korzu imala uvijek najljepši i najmoderniji šešir prema njemačkim žurnalima koje je nabavljala.

Što ju je još više činilo neobičnom je sposobnost da se probudi po narudžbi u bilo koje doba noći, da mjeri temperaturu precizno na decimale stupnja i imala povremene pojave telepatije, predviđanja. Znala je gledati odsutno u daljinu i reći:

- Ovog trena moja sestra Magda misli na mene... – ili: - Imamo pošte u sandučiću... – rijetko se varala.
-
Eržika je mnogo pjevala operne i operetne arije i gradske romanske njemačke, mađarske i slavenske.

Sestre Kittel su bile oduševljene muziciranjem akademaca i to je postala tradicija svake nedjelje. Pepeku se svidjela Eržika, Ediju najljepša Kitlovka Mariš i poženili se. Edi je ostao u Petrovgradu, pa kasnije seli u Škofju Loku. Pepo je s glazbom mnogo putovao u Beograd i po Vojvodini i neprestano pisao Eržiki, pravi manijak u pisanju, ali je slabo znao njemački kako se vidi iz jednog pisma:

“Das vajst du meht ih Dajč schrajben. Du vajst majn liebe Eržika das ih mer gliklih van bin ih mit dir elajn...”, pa iz tog užasa nastavlja dalje hrvatski: kad ćemo opet zajedno zapjevati onu: Vogel flürst...” (Mislio je: “Vogel flügst in der Welt hinaus” starinska pjesma).

Slijedeće godine 1928. rodio se sin

1928. JOSIP, Pepek VII.

Pepo nastoji dobiti premještaj u Dubrovnik ili Split. Glavno da je more. Otputovao je u Sisak, jer je otac Antun bio teško bolestan. Kako mu je lijepo bilo među svojima teško se odlučivao na povratak, pa su stizala urgentna pisma od Eržike. Dotle se mali Pepek mirno igrao sa komadom papira (bio je jedino novorođenče koje je satima vrtjelo papir, a da ga ne pocijepa). Pepo da smiri oca prihvatio je preuzeti gostionicu i poručio Eržiki:

“Otac je bolestan, ali ja sam uvjeren da ćeš ga ti najbolje izliječiti. On jedva čeka da dođeš. Ti si njegova uzdanica, jer ćeš biti gazdarica...”

U tom pismu sačuvan je jedini tekst pisan od oca Antuna, iz kojeg se vidi da je zadržao slovenski jezik:

“Ljuba nevesta Eržika, lepi pozdrav od mene oca. Tako roditeljem mi smo se dogovorili i vama izručim gospodarstvo i gostionicu, opće sve, bolestan, mene ne bo dugo i za posel nisam nikakav, kaj me bolest mori, astem veća študerancija i nervoza, bu ti već sin Pepo povedal i pričal, samo se pripravite gospodarstvo voditi. Zbogom.
Antun Corelj.”

I dodao je nepoznat znak:
(Jedino ga je Fanika znala ponoviti, ali nije ostao rukopis. Ovo je samo nešto malo slično!)

Uz pozdrave Pepekove sestre Micike u pismu njena kći Vera obećaje teti Eržiki “bobona i kolade”.

Oko oca Antuna skupila su se sva djeca s unucima. Tri brata su održala koncert: Pepo na mandolini, Ivo na violini, a Tonček na gitari.

Zurlovi kreću na more

Sa ocem Antunom bivalo je sve teže. Gostionica je padala u sve veće dugove, iako je Pepo pokušavao raditi taj mrski posao. Nije mu išlo, stoga kada je došao poziv iz Splita, nije odolio; prihvatio je premještaj u glazbu garnizona Split. Sa Rive se javio Eržiki da je našao stan u Rokovoj ulici 22, te neka dođe sa sinom. Sva imovina je stala u jedan ogromni sanduk. Prijevoz je koštao 323 dinara, a ostatak je iznosio 616,50 dinara (nešto manje od radničke plaće). Pepo i Eržika sa Pepekom su otputovali iz Siska koncem listopada 1928 godine, a Antun Zurl Corelj je umro od žalosti i razočaranja već za pet dana 4.11.1928.

Kuća, gostionica i sve ostalo prodano je za dugove. Za utjehu Pepeku brat Ivo je služio vojsku upravo u Splitu, pa je podoficir Pepo koristio mogućnost da brata redova često izvadi iz kasarne. Eržika je još tugovala za Bečkerekom, pa je i nju valjalo tješiti, stoga su braća izmislila najljepši dar za godišnjicu braka: zajedno su komponirali muziku i riječi divne podoknice. To su otpjevali i odsvirali Ivo na violini, a Pepo na violončelu. Ljubila ih je obojicu i plakala. Mali Pepek je gugutao kao da bi se htio pridružiti koncertu.

Ova pjesma postala je himna Zurlovih; čula se je i u kasnijim naraštajima, na porodičnim veselicama i rođendanima, te uvijek budila suze u očima Zurlovki šeste generacije - dakle spada u povijest Zurlovih.

O nastanku ove pjesme po obitelji će kružiti više priča. Ovo je samo jedna od njih.

Dva brata, Pepo i Ivo, našli se u Splitu i zasjeli u konobu. Rastegla se priča nakon dugog vremena kako se nisu vidjeli, bilo je puno toga da si kažu . Vrijeme je prolazilo uz bevandu i pjesmu klape za susjednim stolom, kojoj su se «šotovoče» pridružili i ostali gosti konobe. Vrijeme je uz bevandu i razgovor brzo promicalo, a Eržika je čekala kod kuće dva brata sa večerom. Djeca su već odavno spavala. Podgrijavala večeru, a i ljutnju u sebi. Ta već će ponoć a njih nema.

Pogledala braća na sat, zbilja su pretjerali. Znali su šta ih čeka kad stignu kući. Ma kakva večera? Jezikova juha, jer Eržika čeka.

Kako se iskupiti? Podoknica!!! Ideja je bila tu i prime se posla, naručivši još jednu bevandu. Ivo uze komad papira i krene sa tekstom, a Pepo kutiju cigareta. Pepo je običavao koristiti kutiju cigareta kao kajdanku, jer oko vrha i dna kutije bile su pet linija. Pet linija na kojima su okolo kutije nastajale mnoge njegove skice za kompozicije. Za kratko vrijeme nastala je podoknica voljenoj Eržiki.

Krenula braća put kuće uskim splitskim kalama. Posvuda mrak, Split je spavao. Odzvanjali su koraci po kamenom opločenoj kali. Tiho skoro šaptom, ponavljali su melodiju i usklađivali riječi. Na ulasku u njihovu kaletu obasja ih svijetlo iz prozora, na kojemu se nalaktila Eržika i čekala gledajući u toplu splitsku noć. Kada ih je ugledala, uspravi se u prozoru i ljutito podboči ruke na struk. Taman udahne zrak da saspe svu ljutnju na zakašnjele noćne ptice, ali ju preduhitri nježna melodija i još nježnije riječi tek komponirane podoknice.

Ode ljutnja, nesta bijes. Zatreptale su zvijezde u toploj ljetnoj noći, zaiskrila suza u Eržikinom oku.

Iz šume na Marjanu obasjanom mjesečinom, čuli su se škrapi i lagani šum mora sa splitske rive, koje je nježno milovalo usnuli Split.

Zurlovi u Splitu , 1930

Te 1929 godine rodio se u Splitu drugi sin:

1929. MARIJAN, MARINO VII

Eržika se prihvatila svog zanata izrade i popravka šešira u salonu “Barić” na Zelenom trgu, pa je došla Pepekova sestra Ankica njegovati djecu. Pepo je često putovao s glazbom po Dalmaciji, počeo i komponirati za limenu glazbu. U toj godini je pao prvi snijeg u Splitu, što je izazvalo veliku senzaciju, svi građani su izašli na Rivu i trgove. Pepo se je islikavao s oficirima i glazbenicima s grudama snijega.

Evropu su već osvajali automobili, i Eržika se vozikala u kabrioletu vlasnice radione “Barić”. Riva je odjekivala od promuklog trubljenja; jedan put za ravno, dva puta za desno skretanje, tri put za lijevo. Prodire opora crnačka muzika – jazz, šlageri, talijanske kancone ala “Sole mio”, “Bella Napoli”, pleše se “Charleston”, “Swing”, “Foxtrot”, “Lambert-walk” i za umjerenije tango uz stari valcer i polku.

Mali Split s jedva dvadeset tisuća stanovnika to još smatra ludorijom, ali mladi se povode za modom. Preko noći Split mijenja oblačenje: kratke suknje, “šimi” cipele, “bubi” frizure (kratke), lepršavi šalovi, haube-šeširi s umjetnim cvijećem, a tu je majstor Eržika. Ideje dolaze prvo od nje, jer joj sestra Boriš stalno šalje njemačke žurnale. Muškarci nose šešire sa širokim obodom, obavezno široke kravate, cipele u dvije boje, štap zvan “bagulin” kojeg su kicoši vrtjeli s tri prsta.

Stariji Splićani su se zgražali:

- Aaajme gospeee, ča je ovo?! Ka’ da su maškare! Išempja svit...

Iz Siska Fanika piše da se brine o ostavštini, dug na kući 8.000 dinara, a Pepo joj šalje mjenicu na 3.000 dinara. Nasljedstvo je prepisano na Faniku pristankom svih, ali malo koristi za nju.
Pepo je mrzio vojsku i postao je trostruko nezadovoljan: slabom plaćom, površnim dirigentom koji je tolerirao slabo muziciranje kao i bezumnom disciplinom srpskih oficira. Tražio je pismeno otpust iz vojske nekoliko puta – bez uspjeha. Jednog dana kad je ponovo odbijen tako mu je dozlogrdilo da je usred Rive ponovio “zločin” svog pra-pra-pradjeda Kavallerie Oficira Michaela von Zurl I – tresnuo je šapkom o pločnik! Dospio je u vojni zatvor i “kažnjen” – otpustom iz vojske.

Primili su ga u operu, gdje je svirao violončelo, pomagao maestru Ivi Tijardoviću u komponiranju njegovih opereta, zamjenjivao ga na probama za dirigentskim pultom i počeo sam komponirati koncertne partiture. Tada je već bio pravi glazbenik.

Mali Pepek i Marino su imali “otvoreni konto” u susjednoj prodavaonici živežnih namirnica za neograničenu opskrbu bombonima iz magičnih staklenih tegli i šarenih limenih kutija. Pepo je u podne navraćao u dućan, da podmiri račune.

 

- Zdravi bili, šjor! Koliko su moji komanđani ostali dužni danas?

- Aaa maestro, veliki račun, puno je velik – šalio se trgovac – moje najlipše mušterije vazeli su bombona, ma deboto za po’ šolda! (pola dinara)

- Asti Iruda! – snebivao se Pepo – Skoro pola dinara! Odvest će me dica na prosjački štap.

Tako su mališani bili uvjereni da je ovaj svijet savršen, roba se dobiva, a ne kupuje, ali nikad nisu pretjerali preko mjere tj. dnevne potrebe.

Prvo veliko uzbuđenje nove generacije izazvalo je malo janje, koje je dospjelo u kuću Zurlovih u dobi kad ga treba hraniti na Marinovu flašicu s dudom. Pepek se nije odvajao od svog vunenog prijatelja, a ovaj mu je uzvraćao slijedeći ga u stopu. Onda je došlo do neočekivanog i nerazumljivog obrata, prava tragedija: janje je za Uskrs zaklano i pojavilo se na svečanoj trpezi sa pisanicama, mladim lukom i “Milchbrotom” – u vidu pečenke! Kojeg li barbarstva! Naravno, Pepek taj dan nije ručao, nego plakao tako da su i Eržiki dolazile suze na oči. Plakao je i Marino – zato što Pepek plače.

Otočka idila
Na sam početak 1931 godine Pepo prihvaća mjesto kapelnika (voditelja) limene glazbe “malog mista” Starigrada na otoku Hvaru. Dok on sređuje glazbu i traži stan Pepek uporno odlazi na Rivu “Shiff schauen” da vidi taticu. Pepo je oduševljen. Prvi put vlastita glazba! To je njegovo sretno doba; ima divnu obitelj, talentirane privržene muzičare, poštovanje mještana, ljubav ribara i najvažnije – slobodu.

U jutro je dugo spavao, zatim se igrao s djecom, svirao s njima na harmonijumu, izvodio ih na obalu da traže školjke i gledaju ribe, popodne je držao probe u Sokolskom domu, na večer sa mještanima ćakulao i igrao na karte “briškulu” i “trešete” uz bokal crnog vina i slane srdele. Inspiracija za melodiju i tu bi se našla, pa je Pepo uzeo kutiju cigareta, koja je okolo gornjeg i doljnjeg ruba imala crtovlje i upisao note, da ne “pobjegne” melodija. Kod kuće bi to bilo preneseno i dorađeno na notnom papiru. Ponekad bi odlazio “u ribe”, na “Ribanje i ribarsko prigovaranje” sa svićaricama. Mnoge je noći probdio u radnoj sobi uz svoj harmonijum, komponirajući, ili studirajući harmoniju, ili pišući note za glazbu, aranžmane klasičnih djela. Nije imao dosta notnog papira, pa je sam izvlačio crte posebnim petokrakim perom. U kabinetu je vonjalo po tinti, starim papirima i prastarom namještaju. Pepo je ponekad čitao romane i novele naročito ruskih klasika. Nedjeljom je dirigirao na koncertu ispred biste pjesnika Hektorovića, pa vodio djecu u Tvrdalj da promatraju gusto jato cipala u bazenu, ili su otišli na kupanje, ili šetnju koja je često završila posjetom nekom muzičaru, koji su ga zvali da im “učini čast”. Glazba je imala uniforme civilne zaštite “Jadranske straže” sa bijelim šapkama. Imali su svoje fešte u kojima je Pepo bio važan koliko i gradonačelnik.

Zurlovi su stanovali u iznajmljenoj kamenoj kući. Imali su svoju mljekaricu. U stvari kompletnu snabdjevačicu sa težačkim proizvodima iz sela Dol. Ponekad su odlazili u Dol u goste na pršut i dobro vino, a djeca su jašila magarca i brala mendule (bajame) i rogače.

Eržika je imala samo nekoliko gradskih gospoja kojima je radila šešire (kapeline), a i njima su se mještanke rugale da su “milostive”. Malograđanski mir su remetile samo ženidbe koje su cijelom mjestu bučno najavljivane trubljenjem u rogove, klopotanjem u kante i zvoncima na vratu ukrašenog tovara (magarca). Pa o Božiću koledari koji su i pod prozorom Zurlovih pjevali:

“Je li mali Pepek ovde?
Na dobro mu mlado leto dojde.

Je li mali Marino ovde?
Na dobro mu mlado leto dojde...”

Iz Bečkereka su stizali paketi od kolinja, Peter bači je bio izvrstan kobasičar; pa krpe za na zid kuhinje, koje je izrađivala oma Ana sa natpisima srednjeg vijeka: “Kuharice manje zbori da ti ručak ne prigori” ili “Moj muž samo vodu pije zato žalim što se ne udadoh prije”. No to je morala pisati Magda, jer oma Ana nije znala hrvatski.

Pepo je mnogo volio djecu i žrtvovao je mnoge večeri da uživa u dva bistra sina, koji su u kuhinji na sanduku za rublje davali priredbe kompletno sa zvonom i najavom, pjevuckali su sitnim glasićima pjesme kao: “Pastirče mlado i milo, što si se tako snuždilo...” i “Oj ti vilo, vilo Velebita” uz ozbiljni naklon, pa njemačke i dalmatinske pjesme, recitacije, od kojih se najviše spominjala Pepekova:

“Vjetar puše, granu vije
pa Ivici šešir digo
pa ga nosi, pa ga nosi
preko plota na zelenu granu...”

Na kraju svake točke pljesak zahvalne publike u kojoj se često našao i neki susjed ili prijatelj. Ponešto nisu razumjeli priprosti mještani jer su djeca pjevala ili recitirala na njemački (djeca su sa mamom govorila njemački, a s tatom miješali njemački i hrvatski).

Jedini snažan potres u toj idili ladanjskog života uzrokovao je poziv Kittelovih na svadbu tete Boriš. Pepo se nije dao na put.

- Ja ne mogu ostaviti glazbu pred feštu na koju dolaze iz Splita.
- A ja ne mogu sama s djecom na toliki put – odvraćala je Eržika plačnim tremolom.
- Dobro, dobro. Pa što da radimo? Ne mogu ja kuhati, prati, čuvati djecu...
- Ja bih tako išla...! – zacvili Eržika. – Nisam dugo vidjela moje...
- U redu, idi... a djeca... – spekulirao je Pepo naivno. Eržiki sinu:
- Podijelit ćemo djecu: Pepek ide u Dol mljekarici, i tako se ne da od koza kad smo tamo, a ja vodim Marina sobom.

I tako je bilo. Eržika i Marino se ukrcaše na brod, pa na vlak, prenoćili su u Zagrebu kod Tončeka i prisustvovali radničkoj matineji u Zagrebačkom zboru (velesajmu na Savskoj cesti), o čemu je Eržika pisala:

“No, što su ti izvađali! To je za mene bilo, da sam uživala muziku. Bile su 8-9 hiljade ljudi i to sve odmah primili u mikrofon i predali u radio. Znaš, mi smo (ja, Tonček, Marino, Cigo i Branko) samo se divili. Da si vidio našeg sina “kapelnika”: on je stajao na svoju stolicu i dirigirao, ali isto po taktu. Okolo nas ljudi su se smijali i samo Marinu Gledali kako namršteno dirigira, i kad je bio kraj on plešće rukama, da sam s njima isto smijala. Rekla sam par puta da prestane, on me je gurnuo sa laktom i gledao mrsko: “Hap tih nit kern!” (Iskvareno od Hab dich nicht gerne = ne volim te)…(Ovo pismo pokazuje da Eržika još nije naučila Hrvatski jezik)

Negdje su morali prelaziti u drugi vlak, pa je Marino opet izveo predstavu; zabavljao je sve oko sebe. Eržika nastavlja opis iz vlaka:

“Kondukter se nije makao od njega. Marino ga vuče – Wohin gehst du? Komm, kemme tort Tschokolade schaun” (Kamo ćeš? Idemo tamo gledati čokolade, na iskrivljenom Njemačkom).

Iz Petrovgrada piše da joj je ostalo još 12 dinara, a karta za vlak iznosi 360 dinara.

Sa malim Pepekom također nije išlo sve glatko. najavljen je da sa mljekaricom dolazi tati u goste, pa se ovaj ustrčao da sve sredi i skuha ručak. To je bilo tako katastrofalno da su uskočile susjede u pomoć. Čekao Pepo sina cijeli dan, ali ovaj se nije pojavio; nije se dao od svojih kozlića. Nije bilo druge nego da ode po njega. Pepek mu je pokazivao imanje i tumačio:

- Dass ist unseres... dass ist unseres... und dass.

(To je naše... i to... – mislio mljekaričino i njegovo, tata nema veze).

Kasajući na tatinom štapu pokazivao je prema Starigradu:

- Tamo ist meine Mama, tamo mein Marino.

No kad su stigli razočarao se, jer nigdje nije našao mamu i brata. Tata ga je utješio specijalitetom jaja na Zurlovski način: pržena slanina, luk, pršut, svježe paprike i rajčice, zatim jaja, pomalo miješati i papar. Nakon toga najdražim Pepekovim jelom: palačinkama.

Da iskuša sina pitao ga:

- Willst du nach Dol? – nadajući se da će Pepek reći nein, ali ovaj se ozari od sreće:

- Ja!

Pepo je bio tako tužan bez obitelji da je prilikom jela govorio:

- Ovo Marinu, ovo Pepeku, ovo tebi Eržika... i tako se prisiljavao da jede. Pisao je u Petrovgrad:
“Strpao sam tvoju kartu u džep, izašao sam veselo na ulicu. Mislim da sam svakome koga sam sreo na ulici i obali rekao: - Znaš, sutra dolazi moja žena. Danas sam posljednji dan sam, znaš?

- Sve mi je bilo nekako drago, te ulice, oblak, nebo, more, u kojem je sunce svoje zrake kupalo, htjedoh se bacit u njega, zagrliti ga, reći mu: - Po tebi je otplovila, po tebi će doploviti. Uvečer smo svirali Straussov valcer. Dao sam tempo misleći na tutnjavu i ritam kotača željeznice, koja tebe i Marina preko Banatskih ravnica nose ovamo k meni...”

O Pepeku je pisao drugom prilikom:

“Pepek je kod mene, evo ga svira na harmonijumu i pjeva: “Da mi ga je poljubiti, joj mamo mamice..” U subotu sam ga doveo kući i tako smo dva i po dana zajedno, kupamo se, jedemo u kavani “Beograd”...”

Dotle Eržika uživa u velikom susretu svih sestara, jedinom u životu – i to je znala. Opa Kitlpeter je u vrtu sadio grah, a Marino mu je pomagao. Misleći da to dedi ispada grah skupljao ga je iz zasađenih gredica i davao dedi. Opa se veselio ovoj pomoći – dok se nije okrenuo...

-Na, verflucht noch a’ moi! – (stara bavarska psovka) – Pa mi niks nismo radili celo jutro! Na ja; i sutra ima dan. Wass sascht? – (bavarski što kažeš) – Da odemo na jednu rakiju, a?

I odoše ratari u bircuz. Opa drži čokanjče, a Marino srče kraher; neko davno zaboravljeno piće za mladiće od tri godine.

Omama je opet “šimfala”:

- Der Schlag soll dich treffen! (grom te pogodio).

Na večer je Peter pućkao svoju lulu u trijemu, a Marino u krevetu priča mami:

- Dann wer’me gehn in Split, dann an Schiff, dann in Starigrad, dort steht der Tatica, macht “Zbogom”... (na pokvarenom bavarskom: onda ćemo ići u Split, onda na brod, onda u Starigrad, tamo stoji tatica i čini/maše zbogom...).

U međuvremenu mali Pepek je upoznao cijelo selo, pa kad je otac Pepo na putu k sinu susretao težake svi su mu pričali o malom gazdi koji govori njemački, a Pepo je cvao.

Eržika je iz Petrovgrada zatražila novac za povratak, pa Pepo računa: “Plaća 1.000 dinara, dugovi 700, ostaje 300, šaljem 200. Ostatak posudi”.

Konačno su stigli i obitelj Zurl-Starigradski bijaše potpuna. Otišli su po Pepeka u Dol. Ovaj je vrištao od veselja kad je spazio Marina, te ga odmah povede da mu pokaže “svoje” životinje, opet sa tumačenjem:

- Dass ist unseres, dass ist unseres, und dass...

Prvo što je Marino napravio je da ispravi stanje stvari: pustio je sve životinje iz torova i peradarnika. Kod njegovog otate Petera i schöne Tanti Magda živad slobodno šeće šorom, jawohl!

Kod kuće je prenosio sve poljupce Kittelovih na rumene obraze blaženog brata Pepeka. Nedugo zatim rodio se novi mezimac Starigrada:

1933. DRAGUTIN, DRAGEC VII 1998

Pepo je već bio u Splitu.

Splitski akvarel
Taj lagodan život malog mista bio je ipak stagnacija muzičke karijere i Pepo je uz pomoć starih prijatelja Jenika, Krstulovića i Kahlića dobio dužnost kapelnika željezničarske glazbe. Ivo Tijardović se je obradovao povratku suradnika i odmah ga pozvao u Splitsku operu. Našli su mu trosobni stan u pod marjanskom naselju Vela Varoš u Borčićevoj 3. Osim one sivo ožbukane kuće profesorske obitelji Domazet sve ostale kuće bile su kamene. Ovdje je za Zurlove bilo neobično bučno; Splićani su živjeli na ulici, u galami, ćakuli, temperamentno su se dovikivali i svađali. Nevjerojatan broj djece trčkaralo je boso, pokrpano i dizalo veliku graju. Tu su stanovali težaci koji su obrađivali vinograde i povrtnjake na Poljudu, u Solinu i u Kaštelima, a imali su magarce i po koju kozu, te kola sa drvenim okovanim točkovima, koji su oštro odzvanjali po kamenoj ulici. Magarci su njakali upotpunjujući kakofoniju zvukova, a pratili su ih navečer raspjevani gosti težačkih konoba. Žene su tukle bakalar na bunaru, ružile posuđem kao da ga razbijaju, vješale rublje na prozore i između dvije kuće, svađale se i ponekad počupale nasred ulice. Preko akustičnog dvorišta dovikivale su se susjede na talijanskom jeziku; zia Relja sa šjorom Domazet.

Dolazile su težačke žene u crnim nošnjama sa košarama voća i povrća na glavi i uzvikivale da se čulo u tri ulice:

- Ala smokveee! Kupite grožđa! Gospoja, tribate l’ blitve, aaa?
- Ala kapule. Ala šinjorina dok jema!

Pred zoru odlazili bi radnici na škver ili u luku dozivajući se:

- Ajde Vraneee! Gremo Iveee!... Iruda mu, jope je zaspa, Iveee!

I zvonar sv. Križa je rano zvonio, pa bi začas sve utihnulo, jer se i tako nisu od zvona čule. Žene bi se prekrstile i nastavile psovati ili svađati se. Zatrubio bi brod pri ulazu u luku, što nije bilo daleko od Borčićeve. Po rivi su trubili “tonobili” (automobili). “Čuvaaaj!” vikali su nesigurni vozači pri “vrtoglavoj brzini” od 20 kilometara. Sve je to bilo novo i uzbudljivo za Zurlove.

Pepo se je zaista razmahao u velom mistu. Osim što je vodio željezničarsku glazbu i njihovu muzičku školu, svirao je violončelo u operi, osnovao je i vodio limenu glazbu u obližnjoj Žrnovnici, pa tamburaški orkestar te počeo intenzivnije komponirati i tiskati koračnice, koncertne partiture, dalmatinske karišike (spletove narodnih i starogradskih pjesama), pa čak i crkvenu muziku za orgulje sv. Duje i crkve Gospe od zdravlja. Još je neko vrijeme odlazio u Starigrad da vodi svoju prvu glazbu, a zahvalni glazbenici su mu donosili pršut i demižon vina o Božiću.

Pepo je stekao mnogo prijatelja od gradonačelnika, s kim je znao sjediti u kavani na rivi, do lučkog radnika u konobi Marmontove ulice.

Jednom je sjedio pred kavanom na Pjaci sa kiparom Meštrovićem i ovaj mu je kocke šećera zamijenio mramornim. Miješa maestro kavu, miješa, a ono nikako da se rastopi, a Splićani nikako da se prestanu smijati...

Tu na trgu Pepo je često davao koncerte uključujući klasična djela i operete, Straussove valcere i polke, svoje kompozicije i Tijardovićeve. Ponekad bi prebirao po svojoj zbirci stranih i hrvatskih klasičara (L. Tolstoj, F.M. Dostojevski, V. Hugo, V. Novak, A. Kovačić, A. Šenoa, ali i politička literatura braće Radić).

Sačuvani su neki od tiskanih programa Zurlovih koncerata, na kojima se pojavljuju njegove kompozicije “Kroz splitsku rivu”, “Pozdrav s Jadrana”, “Mladi mornar”, “Vesela mladost” i dr.

Pepo je pisao socijalne novele pune kritike socijalne nepravde. Sačuvana je samo jedna od njih “Posljednja cigareta”. Opisi osoba bijahu vrlo plastični, na primjer željezničara:

“Kreatura u prljavoj bluzi, sa masnom kapom na glavi, sa raspuklim kožnim štitom, ispod kojega su do gluposti važno nanj žmirkala dva pospana oka, a između njih stršio je prilično crveni nos...”
Jetko primjećuje:

- Četke za bojadisanje dao je seljacima za kruh... Ako je čovjek izderan kada dođe tražiti posao, odmah misle da nije pošten... Sudario se je s jednim elegantnim gospodinom, koji je žurio. U velikoj zabuni počeo je pokorno se izvinjavati. Gospodin ga strogo pogledao i zamahnuo nogom...”

Piscu Zurlu se potkrao i vlastiti stav prema revoluciji. Kada njegov junak podigne list starih novina i ugledavši naslov “Revolucija”, vikne:

- Ah, sve skupa je isti vrag i bolje neće biti nikada.

Dakle, Pepo nije vjerovao da će ikakva revolucija riješiti socijalne razlike. Slijed povijesti samo je potvrdio njegovo mišljenje...

Pri kraju novele je poanta naslova; propali radnik, junak priče, daje prosjaku svoju posljednju cigaretu.

I Eržika je mnogo čitala. Nije odlazila u krevet bez velike knjižurine ili sveska romana u nastavcima. Mnogo toga je bilo na njemačkom jeziku, posuđeno iz knjižnice i od mušterija. Sadržaj romana je pričala djeci.

Na dan fešte, izbora, pa i demonstracija Pepo je marširao s glazbom uskim ulicama pred zoru svirajući budnice i svoje marševe. S posebnim oduševljenjem se uključivao u demonstracije protiv kraljevine, srpske diktature, za ujedinjenje hrvatskih Banovina (Savska, Dravska i Primorska). Kad je nasljednik braće Radić Vlatko Maček 1934 godine pušten iz zatvora svi su hrvatski gradovi slavili po ulicama i on na slijedećim izborima pobjeđuje neviđenom većinom. Nevjerojatno za muzičara, Pepo je bio gorljivi radićevac. Zahtijevao je izdvajanje Hrvatske.

No demonstracije su počele dobivatii opasne tonove kada su radnici nezadovoljni teškim životom i niskim dnevnicama uzvikivali:

- Hoćemo kruha! Doli Jugoslavija! Doli kralj!

To je zvučalo kao strašna hereza, a tek ona:

- Doli kapitalizam! Dosta je izrabljivanja radničke klase!

Krstile se starice:
- Ajme judi, ća ovi vičedu!? Biće nevoje…

Tada bi Splitom odjekivala zlokobna pucnjava.žandara (redara). Pepo je u takvim prilikama vraćao muzičare kućama. Najčešće su hapšeni radnici škvera i luke iz Borčićeve ulice, očevi Pepekovih i Marinovih vršnjaka Voje, Line i Davora. Davor je dolazio kod Zurlovih po brašno, šećer, sol… a Pepek i Marino su sa Vojom i Linom bratski dijelili kruh s maslacem, ili s masti i crvenom paprikom.

Otac Pepo je imao sve manje vremena za obitelj, i Eržika je često sama šetala s djecom i pričala im priče na njemačkom jeziku. Tuje bilo Grimmovih i Andersenovih priča, ali i dogodovština o Kittelovima, a završavala je starinskom uzrečicom:

-Und jetzt ist aus, lauft der rote Maus, das rote Maus hat rote Kittl an, morgen fängt es wieder an. (Sad je gotovo, trči crveni miš, koji ima na sebi crvenu kecelju, sutra počinje ponovo).

Oblačila ih je uredno, po modiu mariner odjelca, bijele hlačice i svilenu košulju s širokim tirolskim «Hosenträgerima». Kao modistica imala je na glavi uvijek zadnji «krik mode». U domaćinstvu a naročito oko djece joj je neko vrijeme pomagala «Kinderfreulain» frau Wölzl iz Gratza. Bila je to krupna žena, skromnog izgleda, velikih obrva i kratke kose. I Pepo je bio kicoš. Zimi je nosio odijela sa prslukom, kravate sa dekelom mašnom. Ljeti bijelo odijelo, ili tamni kaputić s bijelim hlačama i slamnatim šeširom. Čak ni na izlet u polja, na Klis, u Kaštela i Solin, te njemu omiljeni poluotok Vranjic, nije išao bez kravate i šešira. Za proslave je nosio kravatu «leptirnjaču», a za šetnju po gradu štap, koji je onda bio modni ukras, a ne za podupiranje. Djeca su ljeti šišana «do pele» (do kraja, do kože).

Tončekovi su i dalje najabolje živjeli, bez briga. Kriza je najviše dojmila Ivu Curla.

Vidio je progone radnika, socijalnu nepravdu i već u tridesetim godinama prihvaća komunističke ideje. Njegovo planinarsko društvo (Radničko planinarsko društvo «Prijatelj prirode») postaje stjecište radničkog pokreta. Isto tako i tamburaški zbor. Sa Pavlom Markovcem u radničkoj trešnjevci bijednom predgrađu Zagreba, osniva radničko kulturno društvo sa tamburaškom sekcijom jezgra društva su komunisti. Izleti članova na Sljeme (dom na Glavici, Ponikve…) i Samoborsku okolicu, poprimaju političke sadržaje.

1934. godine i Split je strašno osjetio svijetsku privrednu krizu. Pepo se je snalazio vodeći razne glazbe, svirajući, pišući note, tiskajući svoje koračnice (Sinjski Alkar) i budnice, ali sve to nije bilo dovoljno, pa je Eržika otvorila svoj salon šešira u stanu. Stan se je sve izrazitije razdvajao u tri suprotne zone: kabinet maestra Zurla, uska radionica šešira i dječja spavaća soba. Srećom da je postojalo zatvoreno dvorište u koje doduše nisu imali izlaz kroz vrata, nego kroz prozor, ali ih to nije smetalo.Pepo i Pepek 1936

 

Splitom pukne senzacija od koje su idjeca utihnula, crno uokvirene novine su javljale: «Atentat u Marselju! Ubijen je kralj Jugoslavije Aleksandar!»

Split je postao pre nemirna atmosfera za Frau Wölzl, pa ona odlazi a zamjenjuje je Pepekova sestra Ankica.

Pepo je negdje odlazio svirati trombon i vraćao se pred jutro, te istresao na krevet djeci pun trombon čokolada “Miriam” i bombona. Djeca su skakala od veselja, ali Eržiki nije bilo pravo i nastala bi svađa od Eržikinog neizbježnog pitanja:

- Gdje si do sad bio?

A Pepo vidjevši je potpuno obučenu u to gluho doba:

- A što ti radiš u sitne sate?

Eržika bi mu odbrusila:

- Moram raditi i noću da bi ti pio u sitne sate!
- Pijem, jer ti više od tih prokletih šešira više nemaš vremena za mene... Pravi Zurlovski odgovor..., i tako do teških “beštimja” otrovnog Zurlovskog jezika, pa nekad i iskaljivanja bijesa nad šeširima – personifikacijama krize i do Kittelovskog praštanja.

- Porka mižerija! – psovao je Pepo.

Zlatno dijete Dragec tješio bi mamu tepanjem:

- Ti si moja bublica! (zemička)

A onda se preselio na krilo rastuženog oca da i tamo otopi nagomilani jad. Dragec je imao čudnu poštapalicu u govoru. Ispred glagola stavljao je svoj prefiks “ra”, a umjesto “mi dva” rekao bi “dvi dva”.

- I onda ćemo dvi dva da gremo u kino, pa ćeš mi ra kupit sladoled, pa ćemo ra ić u konobu, pa ću ja ra mišat karte za briškulu...

Kako je bilo teško vidi se po tome što su muzičari Česi prestali jesti u gostionicama, jer im ne bi bilo dosta plaća ni za ishranu, pa su zamolili Eržiku da im ona kuha. Plaćali su neku simboličnu svotu, donosili notni papir, djeci slatkiše, a mladi Jiržih Ledwinka učio je malog Pepeka violinu. To je za Pepeka bilo bolje, jer je Pepo greške kažnjavao udarcem gudalom po prstima.

Ponekad su muzičari i Pepo u “kabinetu” priređivali gudački koncert svirajući “za svoju dušu” Mozarta, Haydna, van Bethovena, Dvoržaka.

Eržika je uz rad pjevala prigodnije pjesme: “Nek' se drugi ruga da smo siromašni, moje i tvoje srce pliva u bogatstvu...” (Tijardović).

Eržikina glavna preokupacija bila su djeca. Njima je i u krizi moralo biti svega: banana, naranača, mandarina, čokolade, sladoleda sa šlagom. U šali je govorila: Der Schlag soll dich treffen = pogodio te grom. Imali su i drvenog aviona koji je letio kad se navio, i odletio u palmu na rivi...

Bojala se bolesti, stalno je kupovala nova izdanja medicinske enciklopedije, i za preventivu djeca su pila ogavno bakalarevo ulje. Djeca su imala svoj svijet, svoj “dvor” kako su zvali usko dvorište, stisnuto sa tri strane kućama, a s četvrte visokim bedemom. U sredini bunar, na kojem su šjore čistile ribu, tukle bakalar itd.

Djeca iz susjedstva van zidina dvora, zvana “uličari”, nisu tu imala pristup, pa ni Zurlova, jer su im ulazna vrata bila izvan dvora. Oni su to riješili izlaskom kroz prozor, koji je gledao u dvor, podržani od energične gospoje Domazet, kućevlasnice.

Dok je debeli Dragec bio pre mali prebacivali bi ga Pepek i Marino, ili su se pomagali “štokrlom”. Međutim on je nekad krenuo okolo kroz ulicu i najradije bi krenuo u istraživanje okolice “oko Bosne” kako se je nazivao splet ulica tog bloka kuća. U tom znatiželjnom lutanju bi se izgubio i braća su trčala za njim. Kao mezimac dobivao je od tate dnevnicu od pola dinara. Onda je važan kao princ vodio braću i pokojeg prijatelja do ugla gdje je bila prodavaonica živežnih namirnica i kupio “dolar” – bombon veličine i oblika metalne novčanice dolara. Da bi ga razdijelio lupao je dolar o mramorni prag prodavaonice. Bombon bi se od udarca raspao i Dragec bi velikodušno dijelio:

- Dir, dir, mir... dir, mir, tir... (tebi, meni,...).

Dio bombona je ostajao zalijepljen na pragu, koji se je od takvih tragova prelijevao u svim bojama – svjetski unikat.

Pepek je imao drugi izvor zarade. Nosio je šešire Eržikinim mušterijama kući. Kako su samo bogate Splićanke u krizi nosile šešire napojnica je znala dostići vrtoglavi iznos od pet dinara. Tada je Pepek zvao braću i prijatelje iz dvora Zlatka, Vitu, Tončija, i častio ih sladoledom – po dva lizača na jednom kornetu. Jednom tako Zlatko je usisao sladoled i Peceku (kako je zvao Pepeka) vratio suh kornet.

Marino je divno živio između dvije bratske ljubavi i pokojeg džeparca.

Izolirana od ulice djeca dvora su se igrala neobično lijepo i maštovito pod budnom paskom svih majki, koje su jednako karale tuđu kao i svoju djecu. Jedina djeca izvana bili su Vito sa Stagnje i Neva, Vanjina sestrična iz blizine crkve sv. Križa. Osim njih dvije bilo je još djevojčica – Beba i Vera, a kasnije i Zlatkova sestra Alenka. A od dječaka Mičo, zvani Miš, te pred rat Nikša.

Izmišljali su razne igre kao “morski pas” – hvatanje između suprotnih stuba Domazet-Relja koje su bile kopno-spas. Tko je uhvaćen postaje morski pas.

Zatim “tri mušketira” – insceniranja iz filma, uključivo galantne scene. Debela Vanja i mršava Neva su koketno pružale ručice na poljubac mušketirima. Tako se Pepek “zaljubio” u Vanju Draganić, Tončijevu sestru, a od prečestih ljubljenja ruku dvorjanke Neve osvanulo je na zidu:

“Neva i Moko zaljubljeni par,
Sutra će ić pred glavni oltar!”

A Moko kako su po nekom stripu zvali Marina “činija je fintu” da se ljuti...

Inscenirali su i obiteljski život sa službenim i kućnim dužnostima, odlaženjem u ured, kuhanjem, objedovanjem iz minijaturnih tanjura. Zlatko je uvijek zahtijevao da bude “pape” – otac i to mu je ostalo kao nadimak.

Igrali su i “slike”, “boje”, “skrivalo”, “vatalo” (nekad oko Bosne), dućana. Pa na frenje (špekule) i na mendule: - uz zid se načini okrugla jama promjera pet do šest centimetara. Bacatelj uzme par svojih bajama, a protivnici dodaju isti broj svojih. On baca pa kad je u rupi nepar, dobiva određeni broj bajama, a ako ubaci sve u jamu dobiva sve bajame koje je imao u ruci.

Nisu se zadovoljavali kojekakvim rekvizitima za igru, nego su ih kradom iznosili iz kuhinja i spremnica, a onda bi nastala galama:

- Tonći, di mi je teća?
- Ajme Toma, di si stavija pjate i pinjure? Odma Zlatko da si donija sva doma!
- Je li komanđani, di je moj kapelin? – to je Pepo tražio svoj šešir.
- Ala večerat i leć!
- Händ wascheeen! – zagalamila je Eržika. (ruke prati!)

S tim uzvikom bila je uporna cijelog života. Švapskom strogošću čuvala je red u kući, a to nije bilo lako pored nemarnog supruga i tri sina. Nekada, kad bi se zaista lijepo i tiho igrali, a šjore imale što za ćakulati, neke i talijanski, u naivnoj nadi da “dica ne razumidu”, vrijeme za spavanje bi se odgodilo.

Djeca su znala i trikove. Posjedali bi po Zlatkovim stubama jedan pored drugog kao lastavice po žici i pjevali starinske dalmatinske pisme. Nema te djece na svijetu koja mogu bez učenja “po sluhu” tako pjevati kao splitska “mularija” – u punoj četveroglasnoj harmoniji težačke Dalmacije i da se čuje pokoja istančana improvizacija petog glasa od Pepeka mlađeg. U tim zlatnim časovima nitko ih nije imao srca dirati, i razgovori su utihnuli, i nona Franka bi izašla na terasu odmarajući smežurane ruke u krilu, i Eržika bi ostavila šešir da se puši na kalupu. Tada bi navili Giglia, kako su zvali Drageca po slavnom talijanskom tenoru, da pjeva solo. Onako mali, debeli popeo bi se na “štokrl” ili bi ga podigli na bunar, uzeo bi opernu pozu i zabacio čuperak kose, te jasnim zvonkim glasom otpjevao “O sole mio” ili “Vento, vento”, “O mia bella Napoli”, a najradije staru dalmatinsku “Jedan mali brodić usrid je kanala...” ili “Čiribi bela Mare moja...” Pobirao je ovacije djece i starijih osvajajući slobodu do kasne ure – deset sati.

Djeca dvora su imala interesa i za igru na ulici. Dovoljno je bilo da netko vikne “Gušterica!”, pa da ostave sve i pojure kao opčinjeni “na Babe” – jednu čistinu u Borčićevoj ulici, gdje je stajala jedna ruševina štale za koze, ili magarca i zakržljala smokva. Tu su gušterice izlazile da se sunčaju na pločastom kamenju. Djeca su uzimala manje kamene i po odbrojavanju “jedaaan, dvaaa, sad!” složno bacala na jadnu simpatičnu životinjicu. To je bila strast kao u lovaca divljih zvijeri, jedan zov divljine koji je teško razjasniti, naročito kad su netom ubijenu guštericu ti isti lovci žalili.

- Ajme, vidi je ča je lipa!
- Ajde da je bidnu zakopamo!
I načiniše joj grob.

- Cukuni jedni! – rekao bi Marino, a već na slijedeći magični zov “Gušterica!” skočio bi zajedno sa cukunima... (Cukun je pogrdna riječ za koju samo Zagorci imaju pravi prijevod: Niškoristi, potepuh, ali i malo glupav).

Usprkos mekom srcu Marino je po naravi bio najbliži ocu, onom sisačkom dječaku, jednako bosonogom kao i on, sa Kontrobe. Spreman na psinu, na bijeg od knjige ili druge dužnosti, nosio je crknutog miša na štapu ili s repom u zubima i plašio djecu i žene, razbijao javne sijalice i tuđe prozore, izazivao opasne Marjančane, pa pobjegao, a stariji iz dvora neka rješavaju probleme i sporove... Odlazio se igrati s “uličarima” koji su imali daleko širi djelokrug, do Matejuške, Rive, oko Marjana, u Get Dioklecijanove palače... Tukao se je s Vojom i Linom. Line mu se rugao:

- Cojle, manojle, digi-digi-dojleee! (nema značenja)

Marino mu je uzvraćao:

- Line Limpiću, daj mi kapu, kakit ću, kad se kakim vratit ću!

Ako je Line, ili jači Vojo ili netko još jači napao slabašnog Pepeka, čvrsti Marino je postajao crni panter. Tukao bi, grizao, grebao, skakao na leđa, dok ovaj ne pusti žrtvu.

Najčešći izazov na tučnjavu bio je izraz:

-Ajmo na ledinu! To je značilo da se ode nekoliko ulica dalje na čistinu, na pošten dvoboj sa pravilima i sucima. I uličari su imali svoju čast.

-Eržika bi obično kažnjavala šibom, klečanjem u kutu i zatvaranjem u sobu. Marino je toliko puta pobjegao iz pritvora da ga je Eržika jednom vezala konopom za stolicu kako smo vidjeli u kaubojskim filmovima. Nedjeljom pobožni Zlatko je vodio dvorane na misu i pričest u crkvu sv. Frane na Rivi. Njegov brat Toma bio je ministrant i prijazno je namigivao dok bi svećeniku dodavao hostije za njegove prijatelje. Poslije mise Toma bi ih pozvao u sakristiju gdje im je fra Miro dijelio ostatke hostija. Kako to nije bilo posvećeno slobodno su jeli. Iako to nije zamislivo, i Marino je neko vrijeme bio ministrant.

Bilo je divnih nezaboravnih večeri u dvoru kad su skupili sve džeparce i priredili pravu gozbu. Kupili su kruha, narezaka, voća, postavili stolove i stolice i – počinje dječja zabava.

Nona Franka im je ispekla fritule na maslinovom ulju. Pjevali su složno. Tonći je svirao na harmonici, Pepek na violini, Zlatko na češalj sa papirom za cigarete, Marino na usnu harmoniku, a ostali su glumili razne instrumente.

U jesen težaci iz susjedstva su pobirali škrte vinograde i vraćali se punim bačvama grožđa. Za kolima u koja je bio upregnut strpljivi tovar trčali su bosonogi mališani – jematva! Curi zrnje niz drveno korito, a djeca kao jato vrabaca kljuvaju. Težaci se umorno i tolerantno smiješe sjećajući se svojih divljih godina i okreću koščatim ručetinama staru presu. Curi mošt – znoj muke težačke.

Kad je mošt malo uzavreo zaredaše težaci jedan drugom u posjete da ga u konobama kušaju prenoseći zemljani vrč od usta do usta i klapa bi “bacila pismu” staru i oporu od vodećeg falseta do bogate pratnje basova. Djeca bi utihnula kao zatravljena, posjedala po kamenju “Babe” ili skupivši kuštrave glave uz prag i upijala, upijala.

Odatle njima one pjesme i izvorna teško ponovljiva harmonija i osjetljive force i piana dignuta u tananim glasićima za oktavu više.

I Eržika je iskoristila jematvu za najfantastičniji kolač svih podneblja:

U mošt se ukuha krupica (gris), stavi orah, cimet i vanili šećer. Prelije se u veliku tepsiju, prokuha i odloži pokriveno lanenom krpom. Kad se masa stvrdne postaje želatinozna. Što više dana stoji to je kolač bolji. Međutim, iako je to bilo sklanjano na visokom ormaru Pepek i Marino omamljeni neodoljivim mirisom ipak su zajedničkom strategijom dospijevali do naoko nedokučivog kolača. Nema većeg magneta! Dok je kolač sazrio za stol već ga pola nije bilo.

Posebne radosti pružale su splitske fešte na dan sv. Duje kad je cijeli grad krenuo za procesijom i Zurlovom glazbom. Na prepunoj Rivi baloni, igračke, južno voće, drangulije, “Bagulini”. Gužva pred štandovima, igra se tombola, brojevi su slagani na velikim pločama na sve četiri strane. Splićani su temperamentno galamili iz sveg grla, klape su se skupljale na rubnom zidu Rive ili na Matejuški – široko molo sa zgradom veslačkog kluba “Gusar”. Bliještale su raznobojne žarulje po cijeloj Rivi. Pepo je svoj trojici kupio žute baguline, pištaljke, frule, a Eržika vruće kolače – kolutove od krušnog tijesta. Na večer su nebom sijevale rakete praskajući i rasvjetljujući u raskošnim bojama mameći izraze divljenja

- Aaaaa! .. Joooo!

Nešto manja, ali njima bliža bila je fešta sv. Križa. Djeca iz dvora su pomagala svećenicima da borovim granama okite crkvu i ulicu, a ostatak grana donijeli su u dvor da okite terasu none Franke, koja je pekla svoje poznate fritule. Mirisalo je na smolu borova i maslinovo ulje. Lampioni na ulici i u dvoru davali su svečani uzbudljivi ugođaj. Nona Franka nije dospijevala toliko ispeći koliko su djeca brzo jela. Poslije fritula priredili su koncert svirke i pjevanja. Gigli je s bunara pjevao po željama slušalaca, načičkanim po prozorima. Marino je najradije pjevao “Nećeš više govoriti majko, kiša pada spavaj sine slatko...” Najviše smijeha izazvala je Dragecova pjesma “Čiri-biri bela Mare moja”, jer je on vrskao nekako po francuski. Ljudima su suze tekle od smijeha, a on ni da se nasmiješi, rođeni profesionalac.

Na ovacije odgovarao je odmjerenim naklonom... Ako ste tih dana vidjeli nekog da se elegantno klanja, onda ste znali da govore o Dragecu. Kad su se oglasila zvona sv. Križa otišli su na blagoslov priključivši se horu uz orgulje. Fratar orguljaš ih je poznavao, pa ih nije tjerao iz te privilegirane zone. A zatim nitko ih više u općoj gužvi nije mogao pronaći. Križeva ulica je postala gusta masa naroda u zaglušnoj buci.

- Vruući kolači, vruuuući!
- Baguliniiii!
- Ala baluniii, kroketeee!

Pištalo se iz limenih kokota i drugih zaglušivača. Guranje, cika. Drugi dan su se spremale grane u podrume, da bi ih ponovo iznosili na Ivanje kad su se po cijelom Splitu palile vatre, pa i u dvoru.

Skakali su mladi i stari preko vatre do kasno u noć. Po običaju sve žene su morale skočiti tri puta. Vatru su malo zapretali, pa je uz gromoglasno bodrenje skočila i vesela nona Franka.

A karneval? To se ne da opisati. Moglo bi ga se usporediti samo s onim u Rio de Janeiru, samo što nije bio tako bogat. Treba zamisliti da se pola stanovništva svih uzrasta oblačilo u maškare u najmaštovitijim varijacijama kostima, a druga polovica je izašla na ulice i trgove da ih gleda, komentira, ruga se i izaziva. Čula se pjesma “Jer splitske lude maškare smo mi, kud dojdemo poludimo vas svih (Mala Floramye)”.

Riva puna raznobojnih žarulja, lampiona, zastavica, balona, pucaju rakete. Eržika je šivala kostime i maske i tih dana nije bilo redovnih obroka, ni učenja, ni priča, ni tučnjava – jedva da se išlo i spavati. Jedino što je bilo važno je “poć u maškare”. Čak se Pepo s kompletnom glazbom obukao u maškare. Obukli su se u “cukune” – široka crna odjeća, a na glavi široka beretka sa lastikom. Svirali su vesele napjeve iz Tijardovićevih opereta i neizbježni “Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ...”

Veselo uzbuđenje u Splitu izazivale su i posjete američke i britanske ratne flotile. Grad je živnuo od bijelih marinera i njihovih parada. Istakli su bezbroj šarenih zastavica, na večer palili šarene žarulje, palili rakete, dijelili cigarete “king-size” i čokolade. Djevojke su poludjele, gostioničari su zadovoljno trljali ruke
- Gredu šoldi!

Kad je maestro Zurl priredio koncert za britanske marince pozvali su ga na brod na banket, kojem je prisustvovao iskusni prišipetlja Pepek. Nemalo važna zabava i ponos, pa i predmet beskrajnih ćakula bio je klub “Hajduk”, najbolji nogometni klub “na svitu i okolici”, naročito kad je tukao Čehe od kojih su i donijeli “balun” splitski studenti. Svako dijete je znalo za Franu Matošića, Kokezu, Marušića i skupljalo njihove slike iz čokolade. Zurlovska djeca skupljali su sličice iz čokolade “Miriam”, seriju “Snjeguljica i sedam patuljaka”, pa Disneyeve praščiće.

O Božiću pucale su po cijelom gradu prangije t.zv. “tondini”. To je metalna čašica na šipci s metalnim čepom. U čašicu se stavi sumpor i zatvori čepom. Eksplozija nastaje kad se čepom udari o zid i on kresne iskru stružući po čašici. Veći tondini su gruvali kao topovi. Onda je stigla očekivana noć sv. Nikole. Zurlova djeca su marljivo čistila cipele do visokog sjaja, stavili u prozore i čekali kad će taj divni starčić sa bijelom bradom i biskupskom tijarom poslagati darove uvijene u crveni prozirni papir koji čarobno bliješti i šušti. Redovno su tu bile tri usne harmonike, smokve, pokoja igračka, frenje, čarape (zašto čarape?), cijelo jedno bogatstvo ravno zakopanom gusarskom blagu. I dalmatinska sv. Lucija je donosila darove i na kraju “Kristkindl” pod borom. Dobro je akumulirati sve običaje...

“Fala bogu jemamo još
jednoga pivca i kokoš...”

Zatim bi grad zamro. Samo je slijepi Golijat barba Vicko tromo koračao u crnoj narodnoj nošnji, jaketi sa dugim nizom kuglica-dugmeta, a na glavi dalmatinska kapica sa crnom kitom.

Iako ništa nije vidio, prepoznavao je susjede po hodu
- Šjor Frane, jema li srdela, a?
- Slabo barba, neće u mrižu, misec je...
- Vonja brudet u šjore Luce, zvonit će podne...
- Oštija malora, barba Vicko, kako ste pogodili oklen vonja?
- Vidin ja sve- rekao bi slijepac – Adio vam...

Odzvanja njegov teški štap, veći od mularije koja su mu se plela oko dugih nogu. Stara Mande zatvara škure na “vili Ridulin” (kuća koju je Tijardović postavio u prizor operete “Splitski akvarel” u Borčićevoj ulici, tamo dalje “oko Bosne”). Burin će. Osjeća to već dva dana u križima. Na bunaru zia Relja tuče bakalar.

Marino uporno drma rasklimani zub i
- Eto ga! Vani je!

Pokazuje ga mami i pažljivo stavlja ispod kreveta, jer će noću doći miš i za zub donijeti čokoladu. I stvarno: u jutro je pod krevetom blistala čokolada – mišice Eržike.

Kako su stasali za školu i igre su se promijenile. Mušketirske igre i Errol Flynn iz filma “Robin Hood” zahtijevali su bolje oružje i veće borilačke vještine. Za izradu mačeva otkriven je novi talent – Pepek. Alat kuhinjski nož i “šmirgl” papir. O umijeću mačevanja pobrinuo se Vanjin brat Tonči. Postojao je još jedan Tonči, Zlatkov brat, ali taj se nije igrao s njima, jer je bio znatno stariji, kao i Domazetovi sinovi Mirko i Josip. Ovo mačevanje nije bilo dječje mahanje nego sa svim finesama iz filmova. Priređivani su turniri, ratovi, čak i sa susjednim dvorima, smotre pred terasom none Franke, gdje su se kočoperile “dame” Vanja, Neva i Beba. Nitko sretniji od Drageca kad je primljen u redovnu svitu kao vitez crvene podvezice. (Nitko nije znao što je to, ali zvučalo je bajno.) Kako su ruke već bile modre od udaraca Zlatko je izradio kartonske štitove.

Zatim dolazi suvremenija igra ratovanja puškama, Zlatko je donio pištolj na vodu, Miš je imao pušku koja je izbacivala čep, Vito je donio nevjerojatno oružje – pravi kaubojski kolt (ne igračku!). Pepek se je uz šegrta Marina prebacio na izradu pušaka od drva.

Sada su svi htjeli biti oficiri, vršiti smotru, ili biti kauboj John Waine, Gary Cooper i druge zvijezde filma.

Film je jako privukao Zurlove. Gledali su uzbudljivu djevojčicu Shirley Temple, dječaka Mickej Roonie, gangstera James Cagnie. Sanjali su holywoodske zvijezde, borili su se sa Indijancima, utapljali se sa Spencer Tracyem s galije, krivili noge po Charlie Chaplinu, smijali se Stanliju i Oliju... Niz bez kraja.

Junaštvu nema kraja. Ratoborni dvorani su odlazili u ratne pohode protiv vjekovnih neprijatelja Marjančana. Sukobili su se na prvoj vidilici na Marjanu. Iznenađeni Marjančani nisu znali parirati mačevima, pa stadoše dozivati stariju braću i u brzom povlačenju (tako su stariji zvali bijeg) Pepek je pao preko nekog psa i dobio posjekotinu na čelu. Odveli su ga krvavog kući. Vanja mu je donosila voće i sasvim ozbiljno obavljala ulogu bolničarke. Pepek ne bi mijenjao tu ratnu ranu ni za hidroplan, koji se je tih dana pojavio u luci Splita.

Neka mularija par ulica dalje također je izrađivala mačeve i štitove i jurišala na dvor. Rat je dovršila nona Franka polijevanjem ratnika sićem (vedrom) vode.

Šteta da svijet nema takvu nonu Franku da ih polije kad počnu prave ratove...

Malo su i pretjerali bombardiranjem iz zraka (sa katova) pijeskom i prašinom uvijenim u tanki papir, pa je svako ratovanje strogo zabranjeno. Ljudi su i tako postajali zabrinuti od pravog oružja u rukama ludog kaplara Adolfa Hitlera, koji je Njemačku digao protiv svih. Djeca su počela organizirati predstave. Razapeli su konopac za sušenje rublja, preko njega objesili ponjave i plahte. Marino je skinuo sa spavajućeg tate lagani pokrivač. Pripremili su program: Pepek i Marino skečeve iz cirkusa, Vanja i Neva recitacije, Zlatko mađioničarske trikove “Od najjačeg i najpametnijeg brata na svitu, Marija”. Ako nešto ne vjeruješ Zlatku ili Tomici – pitaj Marija, Mario zna sve!

Vanjin Tonći je pripremio svirku na velikoj harmonici, Pepek na violini, svi skupa pjevački zbor i “Zucker kommt zu letzt”: Gigli Dragec koncert po željama slušača.

Imali su kostime, naravno opet je Pepo ostao bez kapelina, a i koji iz mamine radione. Mazali su se “krep” papirom koji navlažen pušta boju. Poredali su stolice iz svih stanova. Došli su čak i susjedi s onu stranu dvorskog bedema. Ulaznice su iznosile skromnih 25 i 50 para. Jedva za “dolar”. Ali moglo se je ući i za šaku mandula, koji su često bili u opticaju kao valuta, pa suhe smokve ili par frenja. Bilo je i plača, jer se Pepo opirao da dođe na predstavu, ali sve je završilo briljantnim uspjehom, pa su predstave ponavljane.

Utržak su potrošili na tradicionalne bankete.

Treba sve probati. Osnovali su nogometni klub “Orao”. Kako gumena lopta previše skakuće i prijeti prozorima zadovoljili su se krpenjačom. Pokupili su sve mamine čarape. Nadajmo se – samo poderane. Ali kako to već biva i na Hajdukovom igralištu utakmice su izvođene s tolikom zaglušnom galamom, je gol, nije gol, dodaj, pucaj, da je nona Franka intervenirala sićem vode, a sve šjore su zagalamile odjednom, pa su se mladi nogometaši morali odreći nogometne karijere. “Hajduk” je izgubio prirast.

Nedjelje popodne Pepo je rezervirao za svoju obitelj. Vodio ih je na stari tvrdalj Klis gdje je brkati guslar pjevao o ratovima s Turcima. Na livadi okretali su se janjci na ražnju. U Kaštelima su puštali papirne zmajeve, lovili ribe na ubavom poluotoku Vranjicu, gurali se na feštama u Solinu, vozili se izletničkim brodom u Trogir i u Sinj na Alku. Često se šetalo po Marjanu gdje je bio zoološki vrt. Često su se i kupali na Bačvicama, jer iako je tamo najveća gužva imali su na raspolaganju sve prostorije željezničke glazbe i gondolu.

Eržika se uvijek brinula da imaju velike šarene lopte, koje nisu bile za u dvor, a još manje za ulicu. Ponekad su išli s obiteljima prijatelja Bastijančića, Mihelčića, Hodaka i dr. Djeca su se veselila Bastijančićima jer su im davali velike novce – čak desetku (koliko je to “dolara!”), a u posjete su najradije išli Mihelčićima jer je gospoja Mihelčić radila predivne torte, skoro kao mamina slavna “Panama torta”. Da, Eržika je bila veliki majstor za kolače i torte.

Prijatelji su se često sastajali na razne proslave, gdje je Eržika vodila pjesmu, a Pepo je na to bio ponosan. Bila je to prava tragedija kad su djeca morala u krevet oko deset sati. Naravno, nisu zaspali nego pomno slušali svaki ton i svaku riječ. Ponekad bi djeca zavirila u sobu i bivala izbacivana, ali Dragec je znao iskamčiti po koju minutu pjevačkim nastupima.

Kopneni zurlovi
Miha Corel i njegova žena Neža umorni od krize vraćaju se iz Slavonije s tri sina natrag u domaju, u Faru. Visoko iznad Kupe u stoljetnoj šumi, gdje su još živjeli vukovi i lisice, srne i veprovi, Neža je naslijedila malu kućicu u cvijeću. Drvena kuća, vrt i pokoja voćka bilo je malo za njih, ali bili su na svojem, navikli na skromnost. Nedaleko nema ni jedne kuće. Prvi susjedi bili su im medvjedi koji su dolazili brstiti šljive. Hrabra Neža ih je samo zaobilazila, prolazeći mirno i brundajući. Drugi susjedi - srne, veprovi, risovi, ptice i zmije dolazili su također i nisu bili u zavadi, osim što je od lije trebalo čuvati ono malo kokoši, a zbog srna ograđivati vrt. Poneko znatiželjno mladunče je ušlo u kuću, pa odlazilo, ali zmije su djeca morala izbacivati. Živjeli su skromno, malo od rada Mihe, više Neže, malo od Mihine harmonike, pa od vrta, peradi, gljiva, šumskog voća. Šuma se brinula za ogrjev i žir za dvije – tri svinje, a ponekad su se morali dohraniti kojom srnom, veprom ili zecom – uz izvinjenje.

Pod njihovim brijegom u Lazu uz Kupu živjela je Mihina i Antunova sestra Minca sa suprugom Jožetom Klarićem i djecom. Mihini su dolazili njima u posjete kad su trebali nešto kupiti, ili se nešto slavilo. Nisu se plašili noću uspinjati strmom stazom kroz gustu šumu koja je odjekivala glasovima svojih raznovrsnih stanovnika. Krzneni susjedi samo bi digli glave, oči bi im se zaiskrile, naćulili bi uši i opet sklopili šape – prepoznali su hod i miris Zurlovih. Kad su se na večer smirili po krevetima oko njih se je čulo mrmljanje medvjeda, mukanje jelena, cičanje veprova i cijeli orkestar noćnih ptica.

Djeca su išla daleko u školu, ali nije im bilo teško verati se po brdu; teže je bilo sjediti u klupama.

Dok su slovenski Zurlovi šeste generacije još pohađali školu, hrvatski su već nalazili svoje mjesto u životu i okružili se djecom.

Nastavak slijedi na CD-u....

Vaš komentar....