Predrimski period
Prvi stanovnici Srijema su Tračani. Iza njih dolaze Iliri, koje u prvoj polovini IV. stoljeća p.n.e. potiskuju Kelti. Kelti su se toliki stopili sa starosjediteljima Ilirima, da se njihovo ime više niti ne susreće. Iliri su podijeljeni na brojna plemena, od kojih je pleme Brenci nastavalo današnju Slavoniju, a Keltsko pleme Skordisci bilo je istočno od njih oko ušća Save u Dunav i u današnjoj sjevernoj Srbiji. Smatra se da je upravo to pleme nastavalo i današnji Srijem.
Poznato je, da je od III. stoljeća bilo mnogo ratova Ilira s Rimljanima, ali stanovnici Srijema nisu u tim ratovima sudjelovali sve do Batonovog ustanka 6. godine p.n.e.
Rimski period - Limes
Rimljani donose novu civilizaciju i kulturu i nastoje da što brže, već isprobanim metodama, miroljubive "polubarbare" privedu romanizaciji.
Krajem I. stoljeća p.n.e. dolazi Tiberije i osvaja krajeve uz Dunav, te tu uspostavlja "Dunavski Limes" koji je nazvan Ripa.
Limes (granica) rimskog carstva prvi puta službeno spominje Tacit Agricola 97. godine p.n.e., te je zanimljivo da u nabrajanju zemalja navodi i Panoniju. To znači da je u to vrijeme Limes (granica) ovdje već bio utvrđen.
Pod Panonskim ili Dunavskim Limes-om, koji je primarno vojnički pojam, podrazumijevaju se glavni rimski putovi (Strata via publica) koji leže pored Dunava, a obuhvaćaju i njegove pritoke Savu i Dravu sa svim fortifikacijskim objektima. Interesantan je položaj legijskih logora stacioniranih na Dunavu, koji su ležali na samoj granici, kao i brojni kašteli, što se gotovo nigdje ne javlja na sistemima Limes-a u Rimskoj imperiji.
Tako je granica Donje Panonije bila zaštićena nizom utvrđenja, koja su svojim položajem orijentirana na Dunav. Linija Dunavskog Limes-a potpuno se formirala tek u II. stoljeću nove ere.
Dunav na naša područja ulazi sa sjevera preko Baranje, a usporedo s njim proteže se i glavni rimski put Budim - Carigrad, na kome se pored ostalih nalaze i mjesta Cornacum (Sotin) i Cuccium (Ilok).
U šarengradskom Muzeju izložene su zbirke oružja, novca i posuđa iz rimskog perioda.
Od propasti rimskog carstva 476. godine n.e. do XI. stoljeća nemamo nikakvih podataka, osim što Ante E. Brlić navodi da .."i šarengradsko područje proživljava sve događaje iza propasti velikog Rimskog imperija. I on sudjeluje u svim peripetijama doba "seobe naroda" i ranog Srednjeg vijeka". Uzburkanost povijesnih događaja stišava se dolaskom prvih Slavena u Srijem. No, jedva što su se novi doseljenici ustalili u svojoj novoj postojbini, pojavljuju se novi osvajači: Mađari i Bizantinci. Ishod borbi pogoduje Mađarima, koji useljavaju u taj plodni i bogati kraj, ali ne mogu istisnuti starosjeditelje, te im nije preostalo ništa drugo, nego da zajedno prebivaju na ovom tlu.
Srednji vijek
Župa Šarengrad osnovana je oko 1050. godine (vjerovatno 1064. godine). Mađarski palatin Athya u vrijeme vladavine kralja Salamuna, koji je bio vlastelin u Modoci, kasnije Mosstin (najstariji naziv Šarengrada) utemeljio je samostan i crkvu kao zadužbinu koja je po njemu prozvana Athya, a isti naziv dobilo je i mjesto.
U Srednjem vijeku naziv mjesta često se mijenja: Athya, Atja i Othin, iz koje riječi je nastao slavenski Voćin.
Athya - zadužbina odnosno samostan sa crkvom mogao je imati karakter "opatije", koja je nosila naziv "Sv.Duha".
U šarengradskoj crkvi nalazimo tragove iz romanskog doba, koji bi mogli biti dokaz da je palatin Athya zaista u XI. stoljeću osnovao Athyu. Tih tragova nema u izobilju upravo iz razloga što je crkva više puta popravljana i nadograđivana.
Toranj je sagrađen na četverokutnom temelju i proporcionalan je sa crkvom. Smješten je na južnoj strani apside (svetišta), ima osmerokutnu kapu izidanu do vrha, čiji bridovi nisu oštri i geometrijski ravni kao u gotici, nego po romanskom karakteru malo zaobljeni.
Crkva, sama po sebi, tlocrtno ima oblik manje crkve iz romanskog doba, koja ima malu apsidu, te lađu širu od apside. Danas apsida ima tri stranice osmerokuta, ali nije isključeno da je prvotno bila polukružna. Još i danas se na jednom bridu zida tornja u blizini crkve vidi zasjek, koji govori da je tu nešto bilo građeno. Dosta debeli zidovi, sposobni da održe i teže svodove, odaju nam romanskog arhitektu. Polustupovi u apsidi, koji služe crkvi samo kao ukras, osobito su vitki i s jednostavnom romanskom bazom. Na dva polustupa sačuvani su i vrlo jednostavni kapiteli: u polovici je zaokruženo lice, a s obje strane lica nalazi se po jedan list. Stupovi, koji apsidu dijele od lađe, nešto su jači s originalnom bazom od jednostavno sječenog kamena, dok im je kapitel obrnuta atička baza. Nekadašnji portal iz apside u sakristiju i ulaz na predikaonicu također su bili romanskog karaktera. Način gradnje odaje dob crkve, a to može potvrditi navod da su tu crkvu Templari dobili od Athyae. Kasnije je crkva pripala Benediktincima, koji su uz crkvu sigurno imali i samostan.
Prijašnji stupovi na hodniku, koji je danas zazidan, bili su na rubovima zasječeni i upućivali na njihovu davnu gradnju u XI. stoljeću, a i kronika šarengradskog samostana govori da je samostan građen na stari način sa svodovima, stijenama i stupovima.
Kako su Benediktinski samostani bili vrlo dobro i praktično uređeni, smatra se da već od tada postojao ondje i mlin, koji je još i 1730.godine stajao na tuda tekućem potoku Dobra voda, a povrh mlina u "akumulacionom jezeru" dugački ribnjak, koga i kronika zove "Stari ribnjak" ( Antiqua piscina).
Osim ovih podataka o samostanu i crkvi nema drugih podataka iz XI. stoljeća, dok za XII. stoljeće nema nikakvog spomena.
Za Srednji vijek karakteristične su velike seobe naroda, u kojima je vjerojatno Athya stradala. Od XI. do XV. stoljeća u kronikama o Šarengradu stoji jedna velika praznina. Za ovo razdoblje ne nalazimo nikakovih podataka, osim Balićeve pretpostavke o samostanu: "Najvjerojatnije je da su ga razorili oko 1240. godine Tatari".
Srijem je oduvijek bio bogata pokrajina, te je često mijenjao svoje gospodare. Početkom XV. stoljeća gospodar Athyae postao je Ban mačvanski Ivan Morovički. Pored svoje tvrđave Athya, našao je u dolini crkvu i zapušteni benediktinski samostan. Kako je opatija bila izuzeta od biskupove jurisdikcije, Ban Ivan se morao obratiti samom Rimu da bi taj samostan s crkvom mogao povjeriti Franjevcima bosanske provincije "Bosne srebrne". Smatra se da je Ban Ivan tražio baš bosanske Franjevce zato, što su oni govorili hrvatski, pa narod u Athyi ne bi mogao razumjeti Franjevce iz ugarskih provincija. Ovu dozvolu dobio je već 1411., a svoj naum proveo je u djelo 1420.godine, kada su se Franjevci doselili u gotov samostan. On je samostan obnavljao u suvremenom gotskom stilu (na isti način i s istim majstorima koje je Ban Ivan imao u Moroviću). Još i danas se vide neki prozori u gotičkom stilu. Danas zazidani ulaz izvana u toranj imao je također jednostavno isklesana kamenita gotička vrata. U tornju se nalaze i vrata - izlaz iz tornja, što je nekada vjerojatno bio kameni gotički prozor. Profili su klesani. Na tornju nalazimo i upornjake kao prave znakove gotike. Danas zazidan pokrajnji ulaz u crkvu odaje također gotički stil, u kojem stilu je izrađen i glavni ulaz na samoj fasadi. Crkva je u svom tlocrtu i opsegu ostala ista. Kronika iz XVIII. stoljeća kaže da je ova crkva imala nekada svodove i stupove od kamena, koji su porušeni u vrijeme Turaka, pa kasnije prepravljeni. U našem stoljeću dodani su upornjaci na apsidi, jer su to zahtijevali kameni svodovi.
Sagradivši crkvu, pobrinuo se Ban Ivan da Franjevci ovdje imaju od čega živjeti. Dao im je posjed, možda onaj isti koji je nekada pripadao Benediktincima. Pošto se posjedovanje zemlje protivi pravilima Franjevačkog reda, morali su Franjevci tražiti privolu Svete Stolice koju su dobili od Pape Pia II. 1460. u buli "Dum fidem". U okviru posjeda bili su uglavnom vinogradi, od kojih jedan odmah s južne strane zida, drugi nešto niže blizu ribnjaka, treći na brdu Voćin, četrvti na istom brdu, a peti na grobljanskom brdu. Dozvolom Pape, ovaj novouređeni samostan pripadao je provinciji "Bosne srebrne", međutim već 1448. godine ovaj samostan se spominje među samostanima provincije "Hungarije".
U ovo vrijeme Ban Ivan utvrdio je Atiju tvrđavom na strmoj padini obronka Fruške gore na desnoj obali Dunava, povrh samog mjesta. Ovu pretpostavku potvrđuje Čevapović konstatacijom da tvrđava ne može biti starija od XIV. stoljeća. Prvi puta u povijesnim izvorima spominje se 1405. godine. U svojim opisima Pavić navodi da je tvrđava u vrijeme kada je sagrađena bila dvostruko veća od one danas, ali ju je podrovao Dunav koji ispod nje teče, te se njezin veliki dio urušio. Ovu mogućnost potvrđuje i činjenica da je i važnu cestu, koja je uz Dunav vodila čak do Zemuna, Dunav također podrovao i oštetio.
Šarengradska kronika navodi da je tvrđava doduše mala, ali nekoć je bila vrlo ugledna. U njezinom sastavu bila je i jedna na rebra svođena prostorija većeg obujma, a rebrima se u sva četiri kuta i danas vide tragovi. Neki misle da je to bila Banova kapela usred grada.
U ovo vrijeme Athya se već počela zvati Aća, a pisala se po srednjevjekovnom načinu "Achia". Ovaj naziv nalazimo u "Popisu čudesa svetog Ivana Kapistrana", koji zapis je izdao grad Ilok (Civitas) 1460. godine. Iz ovog zapisa saznajemo također da je uz crkvu i tvrđavu u Achii bilo i veće naseljeno mjesto, koje se zove "Oppidum Achia", što bi odgovaralo današnjem nazivu "trgovište Aća". Godine 1465. grad se spominje kao "Castellum Athya".
Utvrđeni grad Šarengrad pripada nizu srednjevjekovnih obrambenih utvrda uz Dunav i predstavlja vrijedan primjerak srednjevjekovnog profanog graditeljstva u našoj zemlji. Sjevernih dijelova tvrđave već je odavno nestalo, a drugo se donekle još drži. S južne strane nalazio se ulaz u niže četverostrano predvorje, od kojeg se sačuvalo nešto zidova. Odatle prostrana vrata vode u glavnu četvrtastu kulu, čije prizemlje je bilo presvođeno bačvastim svodom. Na katu ove kule još se i danas mogu vidjeti očuvani ostaci svodnih rebara i konzola rađenih u gotičkom stilu. Ta je prostorija bila osvijetljena velikim prozorima, kakvih u ostalim srednjevjekovnim tvrđavama ne nalazimo. Od četvrtaste kule prema sjeveru nastavljaju se ostaci okolnog zida. Strijelnica i kruništa više nema, no ne može se tvrditi da ih nije niti bilo. Danas više ne znamo što se nalazilo u prostranom dvorištu, kao niti to da li je zid bio oslikan freskama kao što je to slučaj sa starim Erdutskim gradom.
Tvrđava je, kao što je rečeno, najvjerojatnije djelo Bana Ivana Morovićkog. Zidovi su čvrsto izgrađeni od opeke i obloženi plaštem od izvrsno pečene opeke. Isto tako pomno izvedenu gradnju nalazimo u ostacima grada Morovića. Kada je s Matijom Morovićkim domro taj rod, Athia je 1442. godine zajedno s okolnim mjestima pripala obitelji Gereb, čime su posjedi Petra Gereb prošireni, jer je brat Ladislav, tada biskup u Sedmogradskoj, svoju polovicu u kojoj je bila Athija, odstupio bratu Petru uz klauzulu da, ako Petar umre prije njega bez potomaka, sav posjed pripadne Ladislavu. Međutim, Ladislav koji je 1501. postao nadbiskupom kaločko-bačkim, umro je 1503. pa je Petru pripao cijeli imetak.
Pošto nekih važnijih podataka iz ovog doba nemamo, vrijedno je spomenuti Ladislava Wintgarta, čije ime je vezano uz Šarengrad, jer "među ugledne članove porodice Gereb spada nadbiskup kaločki Ladislav Wintgart (1501.-1503.). Mađarski povjesničari danas se bave pitanjem, gdje je sahranjen taj znameniti crkveni dostojanstvenik. Jedni zaključuju iz njegovog testamenta iz 1502. u kome je biskup izrazio želju da ga sahrane u "katedralnoj crkvi u Baču", te da je ondje i sahranjen. No, pošto je poznato da je obitelj Gereb uz Morović imala svoj posjed i u Šarengardu (Atiji), možemo vjerovati da je ta obitelj ovdje imala i obiteljsku grobnicu u koju su sahranili i nadbiskupa.
U ovo se može vjerovati tim više, što saznajemo (Belavić) da je smrt nadbiskupa stigla na njegovom imanju Telek , na mjestu gdje se i danas nalazi rudina Telek, odmah pokraj povijesnog groblja nad selom Bapska, a "sahranjen pod svojim gradom Athyom u samostanu "Male braće". Smatra se da u bačkoj katedrali nije bio sahranjen radi toga, što je ona u doba nadbiskupove smrti bila malena i neznatna, a izvršitelj oporuke, nadbiskupov brat Petar, vjerojatno je htio da svom bratu, po kome je i postao samovlasnik velikih imanja, načini dostojan grob. Iz tih je razloga odabrao Athyu - Šarengrad. Kako se u samoj crkvi ne nalaze tragovi ovog groba niti bilo kakva ploča, moramo ovu grobnicu potražiti u samom samostanu. Zaista, u jednom kutku samostana (današnja kazališna dvorana) nalazimo tragove neke manje prostorije, koja bi svojim oblikom mogla biti nadgrobna kapelica. Građena je u obliku ciborija. Na četiri kamenita stuba koji su stajali u uglovima te prostorije, ležao je izidani baldahin s kamenim križnim rebrima. Ova prostorija zapremala je prostor 5,85 x 5,85 m. Na stubu visokom 1,70 m nalazi se jednostavno isklesana glava, a nad njom se vide ostaci profiliranih rebara, koji nam odaju i dijagonalne lukove na kojima je počivao svod. Baza ovih stubova je jednostavna pa je možda imala i svoj ulaz.
Ovako lijepu i bogato izrađenu kapelu sigurno nisu skromni Franjevci zidali za sebe, nego su je po svemu sudeći sagradili Gerebi da u njoj bude oltar nad tijelom najodličnijeg člana obitelji. Kapelica je nažalost stradala od Turaka, a ostaci još kasnije kada je građeno stubište. Posljednji udarac joj je zadan prilikom uređenja današnje kancelarije.
Potkraj XV. stoljeća vode se bezobzirne borbe između šarengradskih feudalaca i moćnih velikaša Berislavića Grabarskih i Ivana Hlapčića Kiš-Horvatha, kojom prilikom je stradao samostan. Ovu invaziju Belavić opisuje ovako: "Oko sv. Stjepana Kralja 1493. razbojnički nahrupiše na varoš i kaštel Athija Hlapčić, Horvath, Banfy, Berislavići, Pečej i despot Vuk sa družbom priora Vranskog, te ga opljačkaše. Od kmetova pogiboše njih 40, a poštene žene šibahu i mrsko izraniše. Provalivši samostanska vrata, izraniše i okrutno poubijaše podanike i sluge samostana. Konačno čitavu varoš popališe, počinivši štetu od 10.000 forinti u zlatu."
U to vrijeme Athiji je pripadala "slobodna vlast" nad 24 okolna sela u kojima su stanovali kmetovi ovog spahiluka. Među ostalim tu nalazimo i danas postojeća mjesta: Babje selo (Bapska), Novaki, Kordoš, Beleš, Lovas, Petrovci, dok su nam druga nepoznata. Toliko se zna o Atiji u XV. stoljeću.
Nastavljajući istraživanja, ne nalazimo značajnijih podataka, osim da se mjesto uskoro počelo nazivati Othyn.
Prvi stanovnici Srijema su Tračani. Iza njih dolaze Iliri, koje u prvoj polovini IV. stoljeća p.n.e. potiskuju Kelti. Kelti su se toliki stopili sa starosjediteljima Ilirima, da se njihovo ime više niti ne susreće. Iliri su podijeljeni na brojna plemena, od kojih je pleme Brenci nastavalo današnju Slavoniju, a Keltsko pleme Skordisci bilo je istočno od njih oko ušća Save u Dunav i u današnjoj sjevernoj Srbiji. Smatra se da je upravo to pleme nastavalo i današnji Srijem.
Poznato je, da je od III. stoljeća bilo mnogo ratova Ilira s Rimljanima, ali stanovnici Srijema nisu u tim ratovima sudjelovali sve do Batonovog ustanka 6. godine p.n.e.
Rimski period - Limes
Rimljani donose novu civilizaciju i kulturu i nastoje da što brže, već isprobanim metodama, miroljubive "polubarbare" privedu romanizaciji.
Krajem I. stoljeća p.n.e. dolazi Tiberije i osvaja krajeve uz Dunav, te tu uspostavlja "Dunavski Limes" koji je nazvan Ripa.
Limes (granica) rimskog carstva prvi puta službeno spominje Tacit Agricola 97. godine p.n.e., te je zanimljivo da u nabrajanju zemalja navodi i Panoniju. To znači da je u to vrijeme Limes (granica) ovdje već bio utvrđen.
Pod Panonskim ili Dunavskim Limes-om, koji je primarno vojnički pojam, podrazumijevaju se glavni rimski putovi (Strata via publica) koji leže pored Dunava, a obuhvaćaju i njegove pritoke Savu i Dravu sa svim fortifikacijskim objektima. Interesantan je položaj legijskih logora stacioniranih na Dunavu, koji su ležali na samoj granici, kao i brojni kašteli, što se gotovo nigdje ne javlja na sistemima Limes-a u Rimskoj imperiji.
Tako je granica Donje Panonije bila zaštićena nizom utvrđenja, koja su svojim položajem orijentirana na Dunav. Linija Dunavskog Limes-a potpuno se formirala tek u II. stoljeću nove ere.
Dunav na naša područja ulazi sa sjevera preko Baranje, a usporedo s njim proteže se i glavni rimski put Budim - Carigrad, na kome se pored ostalih nalaze i mjesta Cornacum (Sotin) i Cuccium (Ilok).
U šarengradskom Muzeju izložene su zbirke oružja, novca i posuđa iz rimskog perioda.
Od propasti rimskog carstva 476. godine n.e. do XI. stoljeća nemamo nikakvih podataka, osim što Ante E. Brlić navodi da .."i šarengradsko područje proživljava sve događaje iza propasti velikog Rimskog imperija. I on sudjeluje u svim peripetijama doba "seobe naroda" i ranog Srednjeg vijeka". Uzburkanost povijesnih događaja stišava se dolaskom prvih Slavena u Srijem. No, jedva što su se novi doseljenici ustalili u svojoj novoj postojbini, pojavljuju se novi osvajači: Mađari i Bizantinci. Ishod borbi pogoduje Mađarima, koji useljavaju u taj plodni i bogati kraj, ali ne mogu istisnuti starosjeditelje, te im nije preostalo ništa drugo, nego da zajedno prebivaju na ovom tlu.
Srednji vijek
Župa Šarengrad osnovana je oko 1050. godine (vjerovatno 1064. godine). Mađarski palatin Athya u vrijeme vladavine kralja Salamuna, koji je bio vlastelin u Modoci, kasnije Mosstin (najstariji naziv Šarengrada) utemeljio je samostan i crkvu kao zadužbinu koja je po njemu prozvana Athya, a isti naziv dobilo je i mjesto.
U Srednjem vijeku naziv mjesta često se mijenja: Athya, Atja i Othin, iz koje riječi je nastao slavenski Voćin.
Athya - zadužbina odnosno samostan sa crkvom mogao je imati karakter "opatije", koja je nosila naziv "Sv.Duha".
U šarengradskoj crkvi nalazimo tragove iz romanskog doba, koji bi mogli biti dokaz da je palatin Athya zaista u XI. stoljeću osnovao Athyu. Tih tragova nema u izobilju upravo iz razloga što je crkva više puta popravljana i nadograđivana.
Toranj je sagrađen na četverokutnom temelju i proporcionalan je sa crkvom. Smješten je na južnoj strani apside (svetišta), ima osmerokutnu kapu izidanu do vrha, čiji bridovi nisu oštri i geometrijski ravni kao u gotici, nego po romanskom karakteru malo zaobljeni.
Crkva, sama po sebi, tlocrtno ima oblik manje crkve iz romanskog doba, koja ima malu apsidu, te lađu širu od apside. Danas apsida ima tri stranice osmerokuta, ali nije isključeno da je prvotno bila polukružna. Još i danas se na jednom bridu zida tornja u blizini crkve vidi zasjek, koji govori da je tu nešto bilo građeno. Dosta debeli zidovi, sposobni da održe i teže svodove, odaju nam romanskog arhitektu. Polustupovi u apsidi, koji služe crkvi samo kao ukras, osobito su vitki i s jednostavnom romanskom bazom. Na dva polustupa sačuvani su i vrlo jednostavni kapiteli: u polovici je zaokruženo lice, a s obje strane lica nalazi se po jedan list. Stupovi, koji apsidu dijele od lađe, nešto su jači s originalnom bazom od jednostavno sječenog kamena, dok im je kapitel obrnuta atička baza. Nekadašnji portal iz apside u sakristiju i ulaz na predikaonicu također su bili romanskog karaktera. Način gradnje odaje dob crkve, a to može potvrditi navod da su tu crkvu Templari dobili od Athyae. Kasnije je crkva pripala Benediktincima, koji su uz crkvu sigurno imali i samostan.
Prijašnji stupovi na hodniku, koji je danas zazidan, bili su na rubovima zasječeni i upućivali na njihovu davnu gradnju u XI. stoljeću, a i kronika šarengradskog samostana govori da je samostan građen na stari način sa svodovima, stijenama i stupovima.
Kako su Benediktinski samostani bili vrlo dobro i praktično uređeni, smatra se da već od tada postojao ondje i mlin, koji je još i 1730.godine stajao na tuda tekućem potoku Dobra voda, a povrh mlina u "akumulacionom jezeru" dugački ribnjak, koga i kronika zove "Stari ribnjak" ( Antiqua piscina).
Osim ovih podataka o samostanu i crkvi nema drugih podataka iz XI. stoljeća, dok za XII. stoljeće nema nikakvog spomena.
Za Srednji vijek karakteristične su velike seobe naroda, u kojima je vjerojatno Athya stradala. Od XI. do XV. stoljeća u kronikama o Šarengradu stoji jedna velika praznina. Za ovo razdoblje ne nalazimo nikakovih podataka, osim Balićeve pretpostavke o samostanu: "Najvjerojatnije je da su ga razorili oko 1240. godine Tatari".
Srijem je oduvijek bio bogata pokrajina, te je često mijenjao svoje gospodare. Početkom XV. stoljeća gospodar Athyae postao je Ban mačvanski Ivan Morovički. Pored svoje tvrđave Athya, našao je u dolini crkvu i zapušteni benediktinski samostan. Kako je opatija bila izuzeta od biskupove jurisdikcije, Ban Ivan se morao obratiti samom Rimu da bi taj samostan s crkvom mogao povjeriti Franjevcima bosanske provincije "Bosne srebrne". Smatra se da je Ban Ivan tražio baš bosanske Franjevce zato, što su oni govorili hrvatski, pa narod u Athyi ne bi mogao razumjeti Franjevce iz ugarskih provincija. Ovu dozvolu dobio je već 1411., a svoj naum proveo je u djelo 1420.godine, kada su se Franjevci doselili u gotov samostan. On je samostan obnavljao u suvremenom gotskom stilu (na isti način i s istim majstorima koje je Ban Ivan imao u Moroviću). Još i danas se vide neki prozori u gotičkom stilu. Danas zazidani ulaz izvana u toranj imao je također jednostavno isklesana kamenita gotička vrata. U tornju se nalaze i vrata - izlaz iz tornja, što je nekada vjerojatno bio kameni gotički prozor. Profili su klesani. Na tornju nalazimo i upornjake kao prave znakove gotike. Danas zazidan pokrajnji ulaz u crkvu odaje također gotički stil, u kojem stilu je izrađen i glavni ulaz na samoj fasadi. Crkva je u svom tlocrtu i opsegu ostala ista. Kronika iz XVIII. stoljeća kaže da je ova crkva imala nekada svodove i stupove od kamena, koji su porušeni u vrijeme Turaka, pa kasnije prepravljeni. U našem stoljeću dodani su upornjaci na apsidi, jer su to zahtijevali kameni svodovi.
Sagradivši crkvu, pobrinuo se Ban Ivan da Franjevci ovdje imaju od čega živjeti. Dao im je posjed, možda onaj isti koji je nekada pripadao Benediktincima. Pošto se posjedovanje zemlje protivi pravilima Franjevačkog reda, morali su Franjevci tražiti privolu Svete Stolice koju su dobili od Pape Pia II. 1460. u buli "Dum fidem". U okviru posjeda bili su uglavnom vinogradi, od kojih jedan odmah s južne strane zida, drugi nešto niže blizu ribnjaka, treći na brdu Voćin, četrvti na istom brdu, a peti na grobljanskom brdu. Dozvolom Pape, ovaj novouređeni samostan pripadao je provinciji "Bosne srebrne", međutim već 1448. godine ovaj samostan se spominje među samostanima provincije "Hungarije".
U ovo vrijeme Ban Ivan utvrdio je Atiju tvrđavom na strmoj padini obronka Fruške gore na desnoj obali Dunava, povrh samog mjesta. Ovu pretpostavku potvrđuje Čevapović konstatacijom da tvrđava ne može biti starija od XIV. stoljeća. Prvi puta u povijesnim izvorima spominje se 1405. godine. U svojim opisima Pavić navodi da je tvrđava u vrijeme kada je sagrađena bila dvostruko veća od one danas, ali ju je podrovao Dunav koji ispod nje teče, te se njezin veliki dio urušio. Ovu mogućnost potvrđuje i činjenica da je i važnu cestu, koja je uz Dunav vodila čak do Zemuna, Dunav također podrovao i oštetio.
Šarengradska kronika navodi da je tvrđava doduše mala, ali nekoć je bila vrlo ugledna. U njezinom sastavu bila je i jedna na rebra svođena prostorija većeg obujma, a rebrima se u sva četiri kuta i danas vide tragovi. Neki misle da je to bila Banova kapela usred grada.
U ovo vrijeme Athya se već počela zvati Aća, a pisala se po srednjevjekovnom načinu "Achia". Ovaj naziv nalazimo u "Popisu čudesa svetog Ivana Kapistrana", koji zapis je izdao grad Ilok (Civitas) 1460. godine. Iz ovog zapisa saznajemo također da je uz crkvu i tvrđavu u Achii bilo i veće naseljeno mjesto, koje se zove "Oppidum Achia", što bi odgovaralo današnjem nazivu "trgovište Aća". Godine 1465. grad se spominje kao "Castellum Athya".
Utvrđeni grad Šarengrad pripada nizu srednjevjekovnih obrambenih utvrda uz Dunav i predstavlja vrijedan primjerak srednjevjekovnog profanog graditeljstva u našoj zemlji. Sjevernih dijelova tvrđave već je odavno nestalo, a drugo se donekle još drži. S južne strane nalazio se ulaz u niže četverostrano predvorje, od kojeg se sačuvalo nešto zidova. Odatle prostrana vrata vode u glavnu četvrtastu kulu, čije prizemlje je bilo presvođeno bačvastim svodom. Na katu ove kule još se i danas mogu vidjeti očuvani ostaci svodnih rebara i konzola rađenih u gotičkom stilu. Ta je prostorija bila osvijetljena velikim prozorima, kakvih u ostalim srednjevjekovnim tvrđavama ne nalazimo. Od četvrtaste kule prema sjeveru nastavljaju se ostaci okolnog zida. Strijelnica i kruništa više nema, no ne može se tvrditi da ih nije niti bilo. Danas više ne znamo što se nalazilo u prostranom dvorištu, kao niti to da li je zid bio oslikan freskama kao što je to slučaj sa starim Erdutskim gradom.
Tvrđava je, kao što je rečeno, najvjerojatnije djelo Bana Ivana Morovićkog. Zidovi su čvrsto izgrađeni od opeke i obloženi plaštem od izvrsno pečene opeke. Isto tako pomno izvedenu gradnju nalazimo u ostacima grada Morovića. Kada je s Matijom Morovićkim domro taj rod, Athia je 1442. godine zajedno s okolnim mjestima pripala obitelji Gereb, čime su posjedi Petra Gereb prošireni, jer je brat Ladislav, tada biskup u Sedmogradskoj, svoju polovicu u kojoj je bila Athija, odstupio bratu Petru uz klauzulu da, ako Petar umre prije njega bez potomaka, sav posjed pripadne Ladislavu. Međutim, Ladislav koji je 1501. postao nadbiskupom kaločko-bačkim, umro je 1503. pa je Petru pripao cijeli imetak.
Pošto nekih važnijih podataka iz ovog doba nemamo, vrijedno je spomenuti Ladislava Wintgarta, čije ime je vezano uz Šarengrad, jer "među ugledne članove porodice Gereb spada nadbiskup kaločki Ladislav Wintgart (1501.-1503.). Mađarski povjesničari danas se bave pitanjem, gdje je sahranjen taj znameniti crkveni dostojanstvenik. Jedni zaključuju iz njegovog testamenta iz 1502. u kome je biskup izrazio želju da ga sahrane u "katedralnoj crkvi u Baču", te da je ondje i sahranjen. No, pošto je poznato da je obitelj Gereb uz Morović imala svoj posjed i u Šarengardu (Atiji), možemo vjerovati da je ta obitelj ovdje imala i obiteljsku grobnicu u koju su sahranili i nadbiskupa.
U ovo se može vjerovati tim više, što saznajemo (Belavić) da je smrt nadbiskupa stigla na njegovom imanju Telek , na mjestu gdje se i danas nalazi rudina Telek, odmah pokraj povijesnog groblja nad selom Bapska, a "sahranjen pod svojim gradom Athyom u samostanu "Male braće". Smatra se da u bačkoj katedrali nije bio sahranjen radi toga, što je ona u doba nadbiskupove smrti bila malena i neznatna, a izvršitelj oporuke, nadbiskupov brat Petar, vjerojatno je htio da svom bratu, po kome je i postao samovlasnik velikih imanja, načini dostojan grob. Iz tih je razloga odabrao Athyu - Šarengrad. Kako se u samoj crkvi ne nalaze tragovi ovog groba niti bilo kakva ploča, moramo ovu grobnicu potražiti u samom samostanu. Zaista, u jednom kutku samostana (današnja kazališna dvorana) nalazimo tragove neke manje prostorije, koja bi svojim oblikom mogla biti nadgrobna kapelica. Građena je u obliku ciborija. Na četiri kamenita stuba koji su stajali u uglovima te prostorije, ležao je izidani baldahin s kamenim križnim rebrima. Ova prostorija zapremala je prostor 5,85 x 5,85 m. Na stubu visokom 1,70 m nalazi se jednostavno isklesana glava, a nad njom se vide ostaci profiliranih rebara, koji nam odaju i dijagonalne lukove na kojima je počivao svod. Baza ovih stubova je jednostavna pa je možda imala i svoj ulaz.
Ovako lijepu i bogato izrađenu kapelu sigurno nisu skromni Franjevci zidali za sebe, nego su je po svemu sudeći sagradili Gerebi da u njoj bude oltar nad tijelom najodličnijeg člana obitelji. Kapelica je nažalost stradala od Turaka, a ostaci još kasnije kada je građeno stubište. Posljednji udarac joj je zadan prilikom uređenja današnje kancelarije.
Potkraj XV. stoljeća vode se bezobzirne borbe između šarengradskih feudalaca i moćnih velikaša Berislavića Grabarskih i Ivana Hlapčića Kiš-Horvatha, kojom prilikom je stradao samostan. Ovu invaziju Belavić opisuje ovako: "Oko sv. Stjepana Kralja 1493. razbojnički nahrupiše na varoš i kaštel Athija Hlapčić, Horvath, Banfy, Berislavići, Pečej i despot Vuk sa družbom priora Vranskog, te ga opljačkaše. Od kmetova pogiboše njih 40, a poštene žene šibahu i mrsko izraniše. Provalivši samostanska vrata, izraniše i okrutno poubijaše podanike i sluge samostana. Konačno čitavu varoš popališe, počinivši štetu od 10.000 forinti u zlatu."
U to vrijeme Athiji je pripadala "slobodna vlast" nad 24 okolna sela u kojima su stanovali kmetovi ovog spahiluka. Među ostalim tu nalazimo i danas postojeća mjesta: Babje selo (Bapska), Novaki, Kordoš, Beleš, Lovas, Petrovci, dok su nam druga nepoznata. Toliko se zna o Atiji u XV. stoljeću.
Nastavljajući istraživanja, ne nalazimo značajnijih podataka, osim da se mjesto uskoro počelo nazivati Othyn.
