Turski period
Gerebi su vlasnici Šarengrada sve do dolaska Turaka, koji su osvojili Šarengrad prvih dana mjeseca kolovoza 1526. godine, neposredno prije Mohačke bitke.
Pred njihovim nadiranjem, Franjevci zajedno s narodom napuštaju dotadašnje prebivalište Othyn i nastanjuju se u šumi, gdje su osnovali novo naselje Voćin. Odavde Franjevci u teškim uvjetima, za cijelo vrijeme turske okupacije (1526.-1686., a konačno je završila "Karlovačkim mirom" potpisanim u Sremskim Karlovcima 1699.), pastoriziraju katolike u Srijemu i okolici. I postojbinu Voćin Turci su razorili prije svojeg povlačenja iz Srijema 1686. godine. U šumi su Franjevci imali vinograd, pa se još i danas u toj šumi, zvanoj "Dobra voda" nalazi česma s ikonom Svete Petke. Vjerojatno je da je uz tu crkvu i selo bilo i groblje, jer i kronike spominju "groblje u šumi Voćina".
Nakon zauzimanja Šarengrada, u samostanu su neko vrijeme djelovali turski redovnici tzv. "remeti", a kasnije je samostanski kompleks porušen. Za vrijeme turske okupacije mjesto gubi svoj dotadašnji značaj naprednog i prometnog trgovišta, a narod - "raja" - živi vrlo teško i oskudno pod turskim jarmom. Šarengrad postaje selo i uklapa se u sistem političko-administrativne podjele Srijema. Putopisci XVI. i XVII. stoljeća u svojim su kratkim bilješkama prilikom proputovanja ovim krajevima zabilježili su da je grad u ruševinama (Čevapović, Salamon Schweiger). Uz putopise ostalih putopisaca (H.Rym 1571., David Ungnad 1572., general grof Aspermont 1687.) poznat je i putopis Evlije Čelebije iz 1665. godine. Za njega je karakteristično preuveličavanje, koje osobito dolazi do izražaja u nabrajanjima mahala, muslimanskih bogomolja, džamija, osnovnih škola, hamama, trgovačkih hanova i drugog. Jedino se u potpunosti može vjerovati, da su Turci poštedili, pa čak i uljepšali tvrđavu, jer im je ona bila potrebna za osiguranje svoje vlasti nad Oćom, kako ju tada zovu.
Na početku svog gospodarenja Turci su oštetili crkvu i samostan, kao i samo mjesto. Ali, potpuno su se iskalili 1686., kada se njihovom zulumu bližio kraj. Kronika govori da su te godine, pred vratima iločke tvrđave, šarengradskom gvardijanu živom gulili kožu, vikara natakli na kolac, a druge redovnike poubijali. U pozadini ovih groznih prizora stajala je strašna slika gorućih ostataka crkve, samostana, tvrđave i mjesta. Poslije toga tvrđava se više nije podigla - slomljena krila sve su više puzala u Dunav, a tvrđava se od tada zove jednostavno "stari grad".
Iznimku među tužnim spomenicima čini sam naziv tvrđave - Oćin, koju nalazimo u spomenicima odmah nakon turskog gospodstva, te po tome zaključujemo da su joj to ime dali upravo Turci. Oća je bila razvalina koja je i ime izgubila, budući da je mjesto gdje su Oćani boravili u progonstvu po njima prozvano Voćin. Kad su, dakle, Turci uredili i uljepšali tvrđavu, morali su joj dati i ime.
Tvrđavu, što je stajala na prekrasnom obronku uz Dunav nad zgarištem Oće, pa se izdaleka šarenila, prozvaše Šarengrad. Ovo se ime sigurno svidjelo i našim Voćincima, pa su ga - vrativši se na pradjedovski temelj nakon protjerivanja Turaka - preuzeli i sami. Tako su, po Barbariću, da zaborave na jade i nevolje Voćina, svoje mjesto prozvali Šarengrad.
XVII. i XVIII. stoljeće
Iz "Shematizma hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda" saznajemo nešto o životu crkve nakon turskog perioda: "Nakon protjerivanja Turaka i dopuštenjem Kneza Odeschalchia nastanjuju se u staroj franjevačkoj postojbini Franjevci iz Tuzle, gdje su im Turci 1690. razorili samostan. Prvo su 1698. godine podigli samostan od pletera, koji su pokrili drvenim krovom. Čini se da je od šarengradskih fratara ostao na životu samo najstariji, te je glavni zadatak obnove u svoje ruke preuzeo otac Ivan Matković, jedan od onih fratara koji su 1697.godine protjerani iz Tuzle. Već 1698.godine dao im je iločki vlastelin, herceg čitavog Srijema, dozvolu da smiju "..na starim ruševinama samostana graditi crkvu." Crkva je inače bila vrlo oštećena, nije imala ni krova ni poda. Pokrili su je drvenim daščicama i stavili drveni pod. Toranj je ostao čitav, pa su ga opskrbili prvim zvonom, koje su vjerojatno donijeli iz šume, jer je na njemu bila urezana godina MDCIIIC (1697).
U crkvu su postavljena tri drvena oltara, od kojih je glavni sada zajedno s crkvom posvećen sv.Petru Apostolu. Sigurno je da su u tome odlučujuću riječ imali Franjevci iz Tuzle, jer su svog izgubljenog patrona (u Tuzli je bio samostan sv.Petra) nastanili u Šarengradu.
Tako se i crkva u Šarengradu prvi puta nakon Turskog perioda spominje 1726. godine kod Pavića "S. Petri Šarengradini", a tek 1735. godine zove se kao danas "S.Petri et Pauli". Od pokrajnjih oltara jedan je bio posvećen Majci Božjoj, a drugi Svim Svetima. Sakristija, koja se nalazila uz toranj, nije imala krova, a ostala je i bez kompletnog sadržaja, jer su Turci zapalivši Šarengrad pokupili sve vrijednosti iz samostana uključujući i crkveni pribor.
Doduše, i danas još postoje neke starije stvari u šarengradskom Muzeju, no one su vjerojatno donešene iz Tuzle - tu je stari pacifikat (kalež) iz 1650. godine s novim donjim dijelom drška (iz XVIII. st.) u kojem su urezana imena darovatelja, zatim isto toliko stara monstrancija, vrlo lijepa kasnogotička kadionica koja je na donjem dijelu obnovljena, te stari gotički ciborium (iz XVI. st.) koji je dosta oštećen. Novozauzetim krajem u prvo vrijeme gospodari Carska komora iz Beča, odnosno njezina glavna uprava u Osijeku.
Od 1728. godine vlasnik mjesta, kao sastavnog dijela Vukovarskog feuda, austrijski je Grof Ivan Ferdinand Kneffstein, koji ga u vlasti drži do 1736. godine, kada cijeli Vukovarski feud dolazi u ruke Kneza izbornika i Kancelara njemačkog carstva Filipa Jakova Eltza, nadbiskupa u Mainzu. U to doba spahijski popisivač izričito naglašava Šarengrad kao "Oppidum" (trgovište), te bilježi da u njemu djeluje 10 obrtnika (od toga 9 vodeničara).
Iz popisa stanovništva 1733. godine saznajemo da je uz starosjeditelje Hrvate bilo i 57 Srba, a godinu dana kasnije ima ih 56. Popis podanika feuda iz 1736.godine navodi se da u Šarengradu postoji 90 kuća, te 127 muških stanovnika iznad 15 godina starosti. U mjestu je bilo 68 konja, 41 vol, 74 krave i junice, 24 koza i ovaca, 39 svinja, 95 košnica pčela, te 104,5 jutara oranica, 26,5 jutara livade, 177 "motika" vinograda, kao i 353 stabla šljiva.
Popis navodi slijedeće 73 obitelji: Francuz, Horvat, Marijanović, Kovačić, Amović, Lukač, Jurjević, Ivanović, Dugački, Mihić, Persanović, Ladinović, Kukunjevac, Šokac, Paprović, Dijak, Glavati, Tomić, Stipčić, Sečujac, Somborac, Srimac, Vodeničar, Damjan, Tautofčanin, Čekić, Čizmasija, Radanović, Mitrov, Slepčević, Kasapin, Podravac, Radovanović, Mahačanin, Radišinović, Radojlović, Raić, Abadžija, Teočinac, Martinović, Simin, Bačvanin, Malenica, Savičić, Živković, Babin, Vuković, Pomorac, Cvetić, Dragojević, Valpovac, Milošinović, Bijelokapić, Pejić, Perlić, Bošnjaković, Jovičić, Subaša, Dungerin, Carić, Stipčević, Torbar, Micin, Knežević, Živanović, Ćurčija, Šarac, Jefković, Mutafžija, Selučević, Stivić, Išpan, Kolarović, Preishand, Reinhardt.
1736. godine došlo je do pobune kmetova Nuštarskog spahiluka zbog nepodnosivog tlačenja vlastelinskih službenika, te je jedna skupina pobunjenika doprla i do Šarengrada, te provalila u spahijske podrume. Pozvana vojska ubrzo je rastjerala pobunjenike, te su ih kaznili s 1000 dukata globe na ime učinjene štete.
Godine 1755. Grofovi Eltz posuđuju od administratora Vukovarskug feuda Poehr von Rosenthala 20.000 zlatnih forinti na rok od 32 godine. Kao zalog daju Poehru uz Šarengrad još i Mohovo, Opatovac, Bapsku-Novak i Lovas.
Novi gospodar, koji je već i ranije bezobzirno određivao ne samo urbarijarne obaveze, nego i razne nedozvoljene superkontingente, te je temeljito opljačkao ovo područje.
Poehr je u više navrata imao velikih problema s kmetovima zbog svoje nezasitosti u stjecanju bogatstva, te je između ostalog došlo i do pobune kmetova u Vukovarskom spahiluku 1737.godine, koje je umirila posebna zemaljska komisija.
No, već 1745. godine kmetovi se ponovno bune zbog teških i nepravednih, te samovoljno određenih nameta. Sada ih mire svećenici obiju crkava. Feudalci pristaju na neke sitnice i obećavaju da će se pridržavati urbarskih propisa. Stanje se nešto poboljšava, no službenici feuda na sve moguće načine i dalje izigravaju prava kmetova.
23. veljače 1774. godine carica Marija Terezija daje nasljedno pravo ubiranja poreznine na prijelazu Dunava skelom kod Šarengrada porodici Eltz.
Kada je 1788. godine Hugo Eltz isplatio baštinicima Poehra glavnicu s pripadajućim kamatama, Eltzov kroničar je upisao da je Poehr bez ikakovog sporazuma s vlasnikom potpuno uništio prekrasne prašume hrastova i bukava posjekavši ih u svoju korist.
U ovom periodu dograđena je stara srednjevjekovna crkva, te je 1729. načinjen svod nad ulazom u crkvu, a na kor postavljene prve orgulje.
1733. sazidana je nova kripta - zajednička za Franjevce i obične svjetovnjake. Iste godine popravljen je razrušeni svod u svetištu i ostao nepromijenjen do danas. Drveni pod zamijenjen je šesterokutnim pečenim glinenim pločicama, te je pred svetištem načinjena drvena ograda. Rukama stolara i kipara podignut je Veliki oltar na četiri stuba sa četiri kipa: Sv.Ludovikom, Sv.Martinom, Sv.Markom i Sv.Lukom, dok je na vrhu na posrebrenim oblacima Isusovo uskrsnuće, a cijeli je oltar bio pozlaćen. U sakristiji su također popravljeni zidovi i svod, a krov je pokriven crijepom. 1751. pokraj oltara Sv.Antuna postavljena je Krstionica, a 1754. postavljen je jednostavni oltar Sv.Križa zajedno s Krstionicom, koja je slijedeće godine oličena. Istovremeno nabavljena je i slika "Isus u pustinji", koja je postavljena u reflektorij, gdje stoji i danas.
1757. kripta je produljena od oltara Majke Božje do stuba za kor, te je tako načinjena nova kripta za redovnike i od tada je crkva imala dvije kripte. Dvije godine kasnije sazidan je svod, ukrašen slikama Isusa, Marije, muke Gospodnje i drugim, a cijela crkva iznutra oličena.
1765. godine dekorirao je brat Didak fasadu i obje pokrajnje stijene u apsidi, a 1775. načinjeni su zračni ventili na obje kripte, koje su imale zajednički ulaz iz crkve koji je zazidan 1781., a načinjen je novi ulaz izvana.
Početkom XVIII. stoljeća , izgrađen je uz crkvu kvadratični samostan s klaustrom, čiji je južni dio 1718. pokriven šindrom, ali je cijeli samostan ostao neožbukan i stajali su goli zidovi i neuređene sobe. Otac Franjo Legenović sam je crijepom 1731. pokrio južni dio samostana, a njegov nasljednik uredio sobe i drugo, tako da su se 1732. redovnici uselili u taj dio samostana. Otvoren je posebni ulaz sa sjevera, odmah pokraj glavnih vrata, te su u jednoj prostoriji okupljali šarengradsku mladež, što je u suštini bila prva škola u Šarengradu 1743. Iste godine podignut je zapadni dio samostana nad reflektorijem i sazidano 12 prostorija, a hodnici na istočnoj i sjevernoj strani pokraj crkve popravljeni su.
1756. ponovno je sagrađen istočni dio samostana, koji je slijedeće godine razdijeljen na sobe, te su ugrađeni prozori na sobe, pa čak i na hodnik.
Do 1757. godine obnovljeni šarengradski samostan pripadao je provinciji "Bosne srebrne", a nakon toga novoosnovanoj provinciji "Sv.Ivana Kapistrana". Zbog svog izvanrednog položaja bio je prikladan za mirni redovnički život, te je od 1753. do 1783. u njemu redovito bio smješten "novicijat".
Škola je u samostanu djelovala od 1743. do 1789. te su u njoj predavali fratri, a 1784. gospoštija podiže zasebnu školu u Šarengradu.
Za ovaj period kronika navodi 1755. nabavu dva svilena crkvena "ornata" (crveni i plavi) iz Mlećana, koji se još i danas čuvaju u samostanskom muzeju, 1757. zvona, 1766. "pluviala" crvene boje s utkanim bijelim i crvenim cvjetićima iz Graza, 1772. tri s perlama ukrašena križa iz crkve u Jeruzalemu, te 1775. slika Majke Božje Brunske oslikana u Rimu.
XIX. stoljeće
Iako nam je ovaj period vremenski najbliži, iz ovog doba nemamo mnogo podataka. Kod Brlića spominju se neki važniji dokumenti: "1814. grof Emerik Eltz moli vladara Franju I. da izda privilegij Trgovišta za Šarengrad, što ovaj i čini 2. IX 1814. s pravom Sajma prvi dan iza Spasova i Petrova". Sačuvana je i zemljovidna karta šarengrada iz početka XIX. stoljeća, u koju je spahijski geometar ucrtao sve važnije objekte, među kojima stanovi špana i dom obitelji Gazafy (čiji grb se i danas nalazi u šarengradskoj muzejskoj zbirci), te se može utvrditi da se do danas nije mnogo promijenio izgled naselja. Od 1823. u samostanu je redovito bio smješten "novicijat", a treba spomenuti da su 1823. iz Vukovara nabavljene nove orgulje, dok su stare iz šarengradske crkve prodane u Lovas za 250 forinti.
1832. šarengradska općina pozvala je iz Tovariševa soboslikara Đukić Bogdana da oslika crkvu, koji je svoj rad završio 1833.godine.
Barbarić navodi da je 1822. preuređeno školstvo, ali su u osnovnoj školi i nakon toga nastavu izvodili fratri. Oni su svoj učiteljski rad nastavili do 1854. i u novoj školskoj zgradi, koja je izgrađena pokraj samostana. Prvi Nadzornik 1822. bio je otac Sigmund Strižan, prvi učitelj Adam Horvat, posljednji učitelj 1854. otac Anzelmo Gluić, a Nadzornik 1875. otac adjut Spaček.
U ovom razdoblju za Šarengrad su nastupila strašna i zla vremena: 25. VII 1825., te na isti dan 1826., led je uništio cjelokupnu ljetinu i urod, te je 1827. donešen općinski Zavjet o štovanju Sv. Jakoba, koji se i danas čuva u šarengradskom samostanskom muzeju.
Zavladale su strašne bolesti (kolera), a požari su zaredali po mjestu: 5. IX 1838. izbio je požar u crkvi, kojom prilikom je izgorio baldahin sa stolicama, Veliki oltar i sve ostalo što se nalazilo u blizini. Od dima je pocrnjela cijela crkva, te je uništena sva slikarija, a kositrene frule na orguljama istopile su se od visoke temperature. Nastojalo se ublažiti štetu, te je Cernički gvardijan poklonio šarengradskoj crkvi sliku Svetih Apostola Petra i Pavla, koja je obnovljena i postavljena u crkvu, a nastojanjem općine postavljen je novi baldahin, obnovljen oltar, a slijedeće godine omaljana je apsida, koja je najviše bila oštećena. U lađi su postavljene nove klupe, a Provincijal iz Budima poslao je kip Blažene Djevice Marije koji je 15. VIII. na dan Velike Gospe postavljen na svetohranište glavnog oltara.
20. kolovoza 1846., noću oko 23 sata, buknuo je požar pokraj skele na Dunavu, koji je do zore zahvatio 50-ak kuća. Tom prilikom izgorjele su obje školske zgrade i Općinska zgrada, dok je u crkvi požar spriječen.
Ovu ljutu suzu s lica onih čiji su domovi izgorjeli, obrisao je "otac sirotinje" grof Eltz, osiguravši im besplatno ili uz nisku cijenu građu za kuće, te žito, jer je te godine bila i velika nerodica. Slijedeće godine ponovno je izbio požar koji je naselju nanio ogromne štete.
Za drugu polovinu XIX. stoljeća nema mnogo podataka. Crkva i samostan nisu od tog vremena preuređivani, a kroničar ih ovako opisuje: "Franjevačka crkva je jednobrodna građevina, koja ima poligonalnu završnu apsidu, sakristiju i visoki gotički toranj uz južnu stranu apside. Glavno pročelje jednostavno je obrađeno i u njemu je Portal s gotičkim dovratnikom. Plastična dekoracija kapitela, dovratnika i sedilije rađena je u duhu kasne gotike, kao i masivni, u osnovi kvadratični toranj koji završava osmerokutnim zidanim završetkom neuobičajenim u našim krajevima.
Prostrani jednokatni samostan u prizemlju je rastvoren velikim polukružno završenim otvorima, koji su na katu znatno manji."
Pravoslavna crkva također je značajan objekt sakralne i humane kulture. Unutrašnjost je ukrašena bogatim ikonostasom, a svod i "kor" oslikani freskama. Posebno se ističe freska koja prikazuje Kosovsku bitku (1389.) i sadrži potpun slikovni i opisni prikaz bitke. Svaki detalj freske upotpunjen je legendom, koja riječima objašnjava likove, raspored snaga i stanje bitke. Smatra se da je ovo jedinstvena freska, jer slična s opširnom legendom nije drugdje pronađena.
Gerebi su vlasnici Šarengrada sve do dolaska Turaka, koji su osvojili Šarengrad prvih dana mjeseca kolovoza 1526. godine, neposredno prije Mohačke bitke.
Pred njihovim nadiranjem, Franjevci zajedno s narodom napuštaju dotadašnje prebivalište Othyn i nastanjuju se u šumi, gdje su osnovali novo naselje Voćin. Odavde Franjevci u teškim uvjetima, za cijelo vrijeme turske okupacije (1526.-1686., a konačno je završila "Karlovačkim mirom" potpisanim u Sremskim Karlovcima 1699.), pastoriziraju katolike u Srijemu i okolici. I postojbinu Voćin Turci su razorili prije svojeg povlačenja iz Srijema 1686. godine. U šumi su Franjevci imali vinograd, pa se još i danas u toj šumi, zvanoj "Dobra voda" nalazi česma s ikonom Svete Petke. Vjerojatno je da je uz tu crkvu i selo bilo i groblje, jer i kronike spominju "groblje u šumi Voćina".
Nakon zauzimanja Šarengrada, u samostanu su neko vrijeme djelovali turski redovnici tzv. "remeti", a kasnije je samostanski kompleks porušen. Za vrijeme turske okupacije mjesto gubi svoj dotadašnji značaj naprednog i prometnog trgovišta, a narod - "raja" - živi vrlo teško i oskudno pod turskim jarmom. Šarengrad postaje selo i uklapa se u sistem političko-administrativne podjele Srijema. Putopisci XVI. i XVII. stoljeća u svojim su kratkim bilješkama prilikom proputovanja ovim krajevima zabilježili su da je grad u ruševinama (Čevapović, Salamon Schweiger). Uz putopise ostalih putopisaca (H.Rym 1571., David Ungnad 1572., general grof Aspermont 1687.) poznat je i putopis Evlije Čelebije iz 1665. godine. Za njega je karakteristično preuveličavanje, koje osobito dolazi do izražaja u nabrajanjima mahala, muslimanskih bogomolja, džamija, osnovnih škola, hamama, trgovačkih hanova i drugog. Jedino se u potpunosti može vjerovati, da su Turci poštedili, pa čak i uljepšali tvrđavu, jer im je ona bila potrebna za osiguranje svoje vlasti nad Oćom, kako ju tada zovu.
Na početku svog gospodarenja Turci su oštetili crkvu i samostan, kao i samo mjesto. Ali, potpuno su se iskalili 1686., kada se njihovom zulumu bližio kraj. Kronika govori da su te godine, pred vratima iločke tvrđave, šarengradskom gvardijanu živom gulili kožu, vikara natakli na kolac, a druge redovnike poubijali. U pozadini ovih groznih prizora stajala je strašna slika gorućih ostataka crkve, samostana, tvrđave i mjesta. Poslije toga tvrđava se više nije podigla - slomljena krila sve su više puzala u Dunav, a tvrđava se od tada zove jednostavno "stari grad".
Iznimku među tužnim spomenicima čini sam naziv tvrđave - Oćin, koju nalazimo u spomenicima odmah nakon turskog gospodstva, te po tome zaključujemo da su joj to ime dali upravo Turci. Oća je bila razvalina koja je i ime izgubila, budući da je mjesto gdje su Oćani boravili u progonstvu po njima prozvano Voćin. Kad su, dakle, Turci uredili i uljepšali tvrđavu, morali su joj dati i ime.
Tvrđavu, što je stajala na prekrasnom obronku uz Dunav nad zgarištem Oće, pa se izdaleka šarenila, prozvaše Šarengrad. Ovo se ime sigurno svidjelo i našim Voćincima, pa su ga - vrativši se na pradjedovski temelj nakon protjerivanja Turaka - preuzeli i sami. Tako su, po Barbariću, da zaborave na jade i nevolje Voćina, svoje mjesto prozvali Šarengrad.
XVII. i XVIII. stoljeće
Iz "Shematizma hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda" saznajemo nešto o životu crkve nakon turskog perioda: "Nakon protjerivanja Turaka i dopuštenjem Kneza Odeschalchia nastanjuju se u staroj franjevačkoj postojbini Franjevci iz Tuzle, gdje su im Turci 1690. razorili samostan. Prvo su 1698. godine podigli samostan od pletera, koji su pokrili drvenim krovom. Čini se da je od šarengradskih fratara ostao na životu samo najstariji, te je glavni zadatak obnove u svoje ruke preuzeo otac Ivan Matković, jedan od onih fratara koji su 1697.godine protjerani iz Tuzle. Već 1698.godine dao im je iločki vlastelin, herceg čitavog Srijema, dozvolu da smiju "..na starim ruševinama samostana graditi crkvu." Crkva je inače bila vrlo oštećena, nije imala ni krova ni poda. Pokrili su je drvenim daščicama i stavili drveni pod. Toranj je ostao čitav, pa su ga opskrbili prvim zvonom, koje su vjerojatno donijeli iz šume, jer je na njemu bila urezana godina MDCIIIC (1697).
U crkvu su postavljena tri drvena oltara, od kojih je glavni sada zajedno s crkvom posvećen sv.Petru Apostolu. Sigurno je da su u tome odlučujuću riječ imali Franjevci iz Tuzle, jer su svog izgubljenog patrona (u Tuzli je bio samostan sv.Petra) nastanili u Šarengradu.
Tako se i crkva u Šarengradu prvi puta nakon Turskog perioda spominje 1726. godine kod Pavića "S. Petri Šarengradini", a tek 1735. godine zove se kao danas "S.Petri et Pauli". Od pokrajnjih oltara jedan je bio posvećen Majci Božjoj, a drugi Svim Svetima. Sakristija, koja se nalazila uz toranj, nije imala krova, a ostala je i bez kompletnog sadržaja, jer su Turci zapalivši Šarengrad pokupili sve vrijednosti iz samostana uključujući i crkveni pribor.
Doduše, i danas još postoje neke starije stvari u šarengradskom Muzeju, no one su vjerojatno donešene iz Tuzle - tu je stari pacifikat (kalež) iz 1650. godine s novim donjim dijelom drška (iz XVIII. st.) u kojem su urezana imena darovatelja, zatim isto toliko stara monstrancija, vrlo lijepa kasnogotička kadionica koja je na donjem dijelu obnovljena, te stari gotički ciborium (iz XVI. st.) koji je dosta oštećen. Novozauzetim krajem u prvo vrijeme gospodari Carska komora iz Beča, odnosno njezina glavna uprava u Osijeku.
Od 1728. godine vlasnik mjesta, kao sastavnog dijela Vukovarskog feuda, austrijski je Grof Ivan Ferdinand Kneffstein, koji ga u vlasti drži do 1736. godine, kada cijeli Vukovarski feud dolazi u ruke Kneza izbornika i Kancelara njemačkog carstva Filipa Jakova Eltza, nadbiskupa u Mainzu. U to doba spahijski popisivač izričito naglašava Šarengrad kao "Oppidum" (trgovište), te bilježi da u njemu djeluje 10 obrtnika (od toga 9 vodeničara).
Iz popisa stanovništva 1733. godine saznajemo da je uz starosjeditelje Hrvate bilo i 57 Srba, a godinu dana kasnije ima ih 56. Popis podanika feuda iz 1736.godine navodi se da u Šarengradu postoji 90 kuća, te 127 muških stanovnika iznad 15 godina starosti. U mjestu je bilo 68 konja, 41 vol, 74 krave i junice, 24 koza i ovaca, 39 svinja, 95 košnica pčela, te 104,5 jutara oranica, 26,5 jutara livade, 177 "motika" vinograda, kao i 353 stabla šljiva.
Popis navodi slijedeće 73 obitelji: Francuz, Horvat, Marijanović, Kovačić, Amović, Lukač, Jurjević, Ivanović, Dugački, Mihić, Persanović, Ladinović, Kukunjevac, Šokac, Paprović, Dijak, Glavati, Tomić, Stipčić, Sečujac, Somborac, Srimac, Vodeničar, Damjan, Tautofčanin, Čekić, Čizmasija, Radanović, Mitrov, Slepčević, Kasapin, Podravac, Radovanović, Mahačanin, Radišinović, Radojlović, Raić, Abadžija, Teočinac, Martinović, Simin, Bačvanin, Malenica, Savičić, Živković, Babin, Vuković, Pomorac, Cvetić, Dragojević, Valpovac, Milošinović, Bijelokapić, Pejić, Perlić, Bošnjaković, Jovičić, Subaša, Dungerin, Carić, Stipčević, Torbar, Micin, Knežević, Živanović, Ćurčija, Šarac, Jefković, Mutafžija, Selučević, Stivić, Išpan, Kolarović, Preishand, Reinhardt.
1736. godine došlo je do pobune kmetova Nuštarskog spahiluka zbog nepodnosivog tlačenja vlastelinskih službenika, te je jedna skupina pobunjenika doprla i do Šarengrada, te provalila u spahijske podrume. Pozvana vojska ubrzo je rastjerala pobunjenike, te su ih kaznili s 1000 dukata globe na ime učinjene štete.
Godine 1755. Grofovi Eltz posuđuju od administratora Vukovarskug feuda Poehr von Rosenthala 20.000 zlatnih forinti na rok od 32 godine. Kao zalog daju Poehru uz Šarengrad još i Mohovo, Opatovac, Bapsku-Novak i Lovas.
Novi gospodar, koji je već i ranije bezobzirno određivao ne samo urbarijarne obaveze, nego i razne nedozvoljene superkontingente, te je temeljito opljačkao ovo područje.
Poehr je u više navrata imao velikih problema s kmetovima zbog svoje nezasitosti u stjecanju bogatstva, te je između ostalog došlo i do pobune kmetova u Vukovarskom spahiluku 1737.godine, koje je umirila posebna zemaljska komisija.
No, već 1745. godine kmetovi se ponovno bune zbog teških i nepravednih, te samovoljno određenih nameta. Sada ih mire svećenici obiju crkava. Feudalci pristaju na neke sitnice i obećavaju da će se pridržavati urbarskih propisa. Stanje se nešto poboljšava, no službenici feuda na sve moguće načine i dalje izigravaju prava kmetova.
23. veljače 1774. godine carica Marija Terezija daje nasljedno pravo ubiranja poreznine na prijelazu Dunava skelom kod Šarengrada porodici Eltz.
Kada je 1788. godine Hugo Eltz isplatio baštinicima Poehra glavnicu s pripadajućim kamatama, Eltzov kroničar je upisao da je Poehr bez ikakovog sporazuma s vlasnikom potpuno uništio prekrasne prašume hrastova i bukava posjekavši ih u svoju korist.
U ovom periodu dograđena je stara srednjevjekovna crkva, te je 1729. načinjen svod nad ulazom u crkvu, a na kor postavljene prve orgulje.
1733. sazidana je nova kripta - zajednička za Franjevce i obične svjetovnjake. Iste godine popravljen je razrušeni svod u svetištu i ostao nepromijenjen do danas. Drveni pod zamijenjen je šesterokutnim pečenim glinenim pločicama, te je pred svetištem načinjena drvena ograda. Rukama stolara i kipara podignut je Veliki oltar na četiri stuba sa četiri kipa: Sv.Ludovikom, Sv.Martinom, Sv.Markom i Sv.Lukom, dok je na vrhu na posrebrenim oblacima Isusovo uskrsnuće, a cijeli je oltar bio pozlaćen. U sakristiji su također popravljeni zidovi i svod, a krov je pokriven crijepom. 1751. pokraj oltara Sv.Antuna postavljena je Krstionica, a 1754. postavljen je jednostavni oltar Sv.Križa zajedno s Krstionicom, koja je slijedeće godine oličena. Istovremeno nabavljena je i slika "Isus u pustinji", koja je postavljena u reflektorij, gdje stoji i danas.
1757. kripta je produljena od oltara Majke Božje do stuba za kor, te je tako načinjena nova kripta za redovnike i od tada je crkva imala dvije kripte. Dvije godine kasnije sazidan je svod, ukrašen slikama Isusa, Marije, muke Gospodnje i drugim, a cijela crkva iznutra oličena.
1765. godine dekorirao je brat Didak fasadu i obje pokrajnje stijene u apsidi, a 1775. načinjeni su zračni ventili na obje kripte, koje su imale zajednički ulaz iz crkve koji je zazidan 1781., a načinjen je novi ulaz izvana.
Početkom XVIII. stoljeća , izgrađen je uz crkvu kvadratični samostan s klaustrom, čiji je južni dio 1718. pokriven šindrom, ali je cijeli samostan ostao neožbukan i stajali su goli zidovi i neuređene sobe. Otac Franjo Legenović sam je crijepom 1731. pokrio južni dio samostana, a njegov nasljednik uredio sobe i drugo, tako da su se 1732. redovnici uselili u taj dio samostana. Otvoren je posebni ulaz sa sjevera, odmah pokraj glavnih vrata, te su u jednoj prostoriji okupljali šarengradsku mladež, što je u suštini bila prva škola u Šarengradu 1743. Iste godine podignut je zapadni dio samostana nad reflektorijem i sazidano 12 prostorija, a hodnici na istočnoj i sjevernoj strani pokraj crkve popravljeni su.
1756. ponovno je sagrađen istočni dio samostana, koji je slijedeće godine razdijeljen na sobe, te su ugrađeni prozori na sobe, pa čak i na hodnik.
Do 1757. godine obnovljeni šarengradski samostan pripadao je provinciji "Bosne srebrne", a nakon toga novoosnovanoj provinciji "Sv.Ivana Kapistrana". Zbog svog izvanrednog položaja bio je prikladan za mirni redovnički život, te je od 1753. do 1783. u njemu redovito bio smješten "novicijat".
Škola je u samostanu djelovala od 1743. do 1789. te su u njoj predavali fratri, a 1784. gospoštija podiže zasebnu školu u Šarengradu.
Za ovaj period kronika navodi 1755. nabavu dva svilena crkvena "ornata" (crveni i plavi) iz Mlećana, koji se još i danas čuvaju u samostanskom muzeju, 1757. zvona, 1766. "pluviala" crvene boje s utkanim bijelim i crvenim cvjetićima iz Graza, 1772. tri s perlama ukrašena križa iz crkve u Jeruzalemu, te 1775. slika Majke Božje Brunske oslikana u Rimu.
XIX. stoljeće
Iako nam je ovaj period vremenski najbliži, iz ovog doba nemamo mnogo podataka. Kod Brlića spominju se neki važniji dokumenti: "1814. grof Emerik Eltz moli vladara Franju I. da izda privilegij Trgovišta za Šarengrad, što ovaj i čini 2. IX 1814. s pravom Sajma prvi dan iza Spasova i Petrova". Sačuvana je i zemljovidna karta šarengrada iz početka XIX. stoljeća, u koju je spahijski geometar ucrtao sve važnije objekte, među kojima stanovi špana i dom obitelji Gazafy (čiji grb se i danas nalazi u šarengradskoj muzejskoj zbirci), te se može utvrditi da se do danas nije mnogo promijenio izgled naselja. Od 1823. u samostanu je redovito bio smješten "novicijat", a treba spomenuti da su 1823. iz Vukovara nabavljene nove orgulje, dok su stare iz šarengradske crkve prodane u Lovas za 250 forinti.
1832. šarengradska općina pozvala je iz Tovariševa soboslikara Đukić Bogdana da oslika crkvu, koji je svoj rad završio 1833.godine.
Barbarić navodi da je 1822. preuređeno školstvo, ali su u osnovnoj školi i nakon toga nastavu izvodili fratri. Oni su svoj učiteljski rad nastavili do 1854. i u novoj školskoj zgradi, koja je izgrađena pokraj samostana. Prvi Nadzornik 1822. bio je otac Sigmund Strižan, prvi učitelj Adam Horvat, posljednji učitelj 1854. otac Anzelmo Gluić, a Nadzornik 1875. otac adjut Spaček.
U ovom razdoblju za Šarengrad su nastupila strašna i zla vremena: 25. VII 1825., te na isti dan 1826., led je uništio cjelokupnu ljetinu i urod, te je 1827. donešen općinski Zavjet o štovanju Sv. Jakoba, koji se i danas čuva u šarengradskom samostanskom muzeju.
Zavladale su strašne bolesti (kolera), a požari su zaredali po mjestu: 5. IX 1838. izbio je požar u crkvi, kojom prilikom je izgorio baldahin sa stolicama, Veliki oltar i sve ostalo što se nalazilo u blizini. Od dima je pocrnjela cijela crkva, te je uništena sva slikarija, a kositrene frule na orguljama istopile su se od visoke temperature. Nastojalo se ublažiti štetu, te je Cernički gvardijan poklonio šarengradskoj crkvi sliku Svetih Apostola Petra i Pavla, koja je obnovljena i postavljena u crkvu, a nastojanjem općine postavljen je novi baldahin, obnovljen oltar, a slijedeće godine omaljana je apsida, koja je najviše bila oštećena. U lađi su postavljene nove klupe, a Provincijal iz Budima poslao je kip Blažene Djevice Marije koji je 15. VIII. na dan Velike Gospe postavljen na svetohranište glavnog oltara.
20. kolovoza 1846., noću oko 23 sata, buknuo je požar pokraj skele na Dunavu, koji je do zore zahvatio 50-ak kuća. Tom prilikom izgorjele su obje školske zgrade i Općinska zgrada, dok je u crkvi požar spriječen.
Ovu ljutu suzu s lica onih čiji su domovi izgorjeli, obrisao je "otac sirotinje" grof Eltz, osiguravši im besplatno ili uz nisku cijenu građu za kuće, te žito, jer je te godine bila i velika nerodica. Slijedeće godine ponovno je izbio požar koji je naselju nanio ogromne štete.
Za drugu polovinu XIX. stoljeća nema mnogo podataka. Crkva i samostan nisu od tog vremena preuređivani, a kroničar ih ovako opisuje: "Franjevačka crkva je jednobrodna građevina, koja ima poligonalnu završnu apsidu, sakristiju i visoki gotički toranj uz južnu stranu apside. Glavno pročelje jednostavno je obrađeno i u njemu je Portal s gotičkim dovratnikom. Plastična dekoracija kapitela, dovratnika i sedilije rađena je u duhu kasne gotike, kao i masivni, u osnovi kvadratični toranj koji završava osmerokutnim zidanim završetkom neuobičajenim u našim krajevima.
Prostrani jednokatni samostan u prizemlju je rastvoren velikim polukružno završenim otvorima, koji su na katu znatno manji."
Pravoslavna crkva također je značajan objekt sakralne i humane kulture. Unutrašnjost je ukrašena bogatim ikonostasom, a svod i "kor" oslikani freskama. Posebno se ističe freska koja prikazuje Kosovsku bitku (1389.) i sadrži potpun slikovni i opisni prikaz bitke. Svaki detalj freske upotpunjen je legendom, koja riječima objašnjava likove, raspored snaga i stanje bitke. Smatra se da je ovo jedinstvena freska, jer slična s opširnom legendom nije drugdje pronađena.
