XX. stoljeće
Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća nastupa jači priljev etnički različitog stanovništva, što je uvjetovano bogatstvom poljoprivrednih površina i privlačnošću položaja uz Dunav.
Prvih godina XX. stoljeća sve do 1914. u mjestu su djelovale uglavnom 3 političke stranke i to: Zvanična državna mađaronska stranka, na čijem je čelu formalno bio dugogodišnji mjesni učitelj Mrazek Josip, a ostalo članstvo stranke sačinjavali su službenici općine i penzioneri. Glavna politička snaga sela bila je Stranka prava. Nju su formalno predstavljali braća Đipanović, Ivan i Stjepan, ali duhovni vođa stranke bio je učitelj Mrazek. Ovoj stranci je pripadao uglavnom hrvatski element, dok su se Srbi (oko 30 domaćinstava) opredjeljivali za Radikale i Samostalce. Politički predstavnik Radikala bio je advokat Novak iz Vukovara, a Samostalaca arhimadrid Branković iz Beočina. Poslanici su predstavljali svoje stranke u Hrvatskom Saboru, a ovaj je delegirao izvjestan broj poslanika u Mađarski Parlament.
Period I. svjetskog rata nije obilježen nikakvim značajnijim političkim događajima u mjestu, osim što je velik broj muškaraca poginuo u borbama.
Formiranjem države Srba, Hrvata i Slovenaca nakon rata, u mjestu je organizirana "Hrvatska zajednica" pod vodstvom Lorkovića. Kad je došlo do formiranja ostalih političkih stranaka u novoj državi, najviše pristalica u mjestu imala je HRSS Stjepana Radića, na čijem je čelu stajao mještanin Francuzević Iva, zatim Telarović Viktor, Đaković Eugen i dr. Stranka je imala svoj nacionalni program, koji se sastojao u afirmaciji hrvatske nacionalnosti i opozicionog stava prema radikalima. Na izborima 1919. ovu stranku je predstavljao prof. Hanžeković iz Zagreba, ali nije izabran.
Srpski živalj, među kojima su bili najistaknutiji Đukić Vladimir, Petrović Josim i Stanisavljević Milan, bio je politički na strani radikala, čiji je kandidat za Ilok - Voja Janjić izabran za poslanika.
Političke prilike, obzirom na ovu stranačku rascjepkanost, bile su nezdrave, jer su se pristalice radikalne stranke smatrali istaknutijim i uglednijim građanima kao pripadnici srpske nacionalnosti, što je imalo loše posljedice, koje su se manifestirale u jakom antagonizmu u odnosu na pristaše HRSS.
Ovakva politička situacija bila je kroz slijedećih nekoliko godina, a očitovala se na izborima 1924. kada je HRSS predstavljao Marinko Karlović iz Iloka, a radikalnu stranku Jovan Radivojević, advokat iz Šida, koji je izabran za poslanika. Njegov zamjenik bio je Dušan Popović, svećenik iz Čerevića.
Smrću Radića i daljim razvitkom HRSS, u mjestu nije bilo znatnijih promjena. Pristalice ove stranke su se opredjelile za novog vođu Vladka Mačeka.
Na izborima poslije Radićeve smrti i raspuštanja parlamenta, pobijedio je kandidat Radikala Dušan Popović. HSS na ovim izborima predstavljao je i ovog puta Marinko Karlović.
HSS je u mjestu dolazila do izražaja u lokalnoj upravi, naročito na izborima za općinske odbore, gdje je ona imala apsolutnu većinu svojih predstavnika.
U periodu diktature, politički život u mjestu zamire, a kada su ponovo dozvoljene političke partije, formirana je HSS Vladka Mačeka i JRZ-a Bogoljuba Jeftića. Članstvo ovih stranaka bilo je oštro nacionalno podijeljeno. Na izborima od 1934. pobijedio je kandidat JRZ Dušan Popović. Nikakvih bitnih promjena nije bilo ni kada je Jeftića zamjenio Stojadinović, kao vođa stranke. Poslanik je i dalje ostao Dušan Popović, a HSS u opoziciji.
Ni kasniji sporazum Cvetković - Maček nije donio nove političke momente.
Od ekonomskih organizacija već od 1908. ističe se Hrvatska seljačka zadruga s oko 50 domaćinstava. Održala se do 1939. godine. Zadruga je nabavljala za svoje članove poljoprivredne strojeve, dijelili kredite i plasirala njihove proizvode na tržištu. Rukovodioci ove zadruge bili su Đipanović Stjepan, Šokčević Antun, Telarović Viktor i Đaković Eugen.
Oko 1900. god. formirana je u Šarengradu Hrvatska narodna štedionica, na čijem je čelu bio učitelj Mrazek. Članova je bilo oko 30 s ulogom oko 50 kruna. Krediti su bili neograničeni, a kamate su se kretale od 6-12 %, a često i do 18 % . Štedionica je bila usko vezana s "Prvom hrvatskom štedionicom". Sve do 1921. godine na čelu upravnog odbora štedionice bio je učitelj Mrazek, u ulozi predsjednika, blagajnika i knjigovođe. Poslije ovog perioda, štedionicu su vodili Kuručević Ivan, Đipanović Ivan i Duduković Đuro.
1936. god. nastojanjem Telarović Viktora i Nikolić Nikole, oko 20 ribara iz Šarengrada osnivaju svoju ribarsku zadrugu. Zadruga je u početku ekonomski napredovala, stvarala je fondove i jačala osnovna sredstva, ali je kasnije zbog unutrašnjih neslaganja došlo do toga da je zadruga dalje samo životarila.
Prema sjećanju mještana, oko 1890. godine kotarski predstojnik u Iloku bio je Plata Mihajlović, po čijem naređenju su zasađeni dudovi duž ceste od Iloka do Mohova. Ljudi se sjećaju da je bio strog, ali pravedan. Iza njega za vrijeme Austro-Ugarske predstojnici su bili Mraović i Bilčević.
U državi SHS prvi predstojnik bio je Milenko Radotić, zatim Andrija Varičak, pa Jakovljević, a od 1924. do 1927. Branko Marić i 1928. Stanimir Lazić. Poslije njega ljudi se sjećaju da je predstojnik bio jedan Hrvat, ali su zaboravili njegovo ime. Nakon njega godinu dana na dužnosti kotarskog predstojnika bio je Rebić, pa Tijanić, zatim svega nekoliko mjeseci Radovanović, pa opet četiri godine Tijanić, onda nekoliko mjeseci Radovanović, pa opet Tijanić, te za vrijeme HDH Mikolandi.
Među najistaknutije općinske načelnike krajem prošlog stoljeća ubraja se Andrija Šokčević, po čijem naređenju je zasađen drvored kroz naselje, obale Dunava zasađene bagremima, te jedan dio raznim šumskim drvećem. Između dva rata na čelu općine bio je tri puta za redom izabiran za Načelnika Viktor Telarović, a za Bilježnika Nikola Nikolić. Njihovim zalaganjem izvršena je komasacija zemljišta, te je za općinu kupljeno 107 katastarskih jutara ekspropriirane šume iz vlastelinskog posjeda.
Kulturno-prosvjetni život u Šarengradu odvijao se kroz aktivnost mješovitih zborova pri crkvama -katoličkoj i pravoslavnoj- na čijem čelu su uvijek bili svećenici, zatim kroz "Rimokatoličko prosvjetno društvo Sv.Petar i Pavao", na čijem čelu je bio pater Ivan Franković. Na repertoaru su bile duhovne pjesme i religijski kazališni komadi, a djelomično i svjetovni sadržaji. Od crkvenih organizacija mnogo godina djeluje "Treći red Sv.Franje", dok "Klerikalna hrvatska pučka stranka" nije uhvatila korijen u narodu.
1926.godine osnovano je u Šarengradu Dodrovoljno vatrogasno društvo, koje postoji i danas.
Od štampe u mjestu su čitani "Hrvatski pravaš", "Prijatelj naroda", "Slobodna Hrvatska", "Obzor", "Dom", "Zastava" i "Politika".
Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća nastupa jači priljev etnički različitog stanovništva, što je uvjetovano bogatstvom poljoprivrednih površina i privlačnošću položaja uz Dunav.
Prvih godina XX. stoljeća sve do 1914. u mjestu su djelovale uglavnom 3 političke stranke i to: Zvanična državna mađaronska stranka, na čijem je čelu formalno bio dugogodišnji mjesni učitelj Mrazek Josip, a ostalo članstvo stranke sačinjavali su službenici općine i penzioneri. Glavna politička snaga sela bila je Stranka prava. Nju su formalno predstavljali braća Đipanović, Ivan i Stjepan, ali duhovni vođa stranke bio je učitelj Mrazek. Ovoj stranci je pripadao uglavnom hrvatski element, dok su se Srbi (oko 30 domaćinstava) opredjeljivali za Radikale i Samostalce. Politički predstavnik Radikala bio je advokat Novak iz Vukovara, a Samostalaca arhimadrid Branković iz Beočina. Poslanici su predstavljali svoje stranke u Hrvatskom Saboru, a ovaj je delegirao izvjestan broj poslanika u Mađarski Parlament.
Period I. svjetskog rata nije obilježen nikakvim značajnijim političkim događajima u mjestu, osim što je velik broj muškaraca poginuo u borbama.
Formiranjem države Srba, Hrvata i Slovenaca nakon rata, u mjestu je organizirana "Hrvatska zajednica" pod vodstvom Lorkovića. Kad je došlo do formiranja ostalih političkih stranaka u novoj državi, najviše pristalica u mjestu imala je HRSS Stjepana Radića, na čijem je čelu stajao mještanin Francuzević Iva, zatim Telarović Viktor, Đaković Eugen i dr. Stranka je imala svoj nacionalni program, koji se sastojao u afirmaciji hrvatske nacionalnosti i opozicionog stava prema radikalima. Na izborima 1919. ovu stranku je predstavljao prof. Hanžeković iz Zagreba, ali nije izabran.
Srpski živalj, među kojima su bili najistaknutiji Đukić Vladimir, Petrović Josim i Stanisavljević Milan, bio je politički na strani radikala, čiji je kandidat za Ilok - Voja Janjić izabran za poslanika.
Političke prilike, obzirom na ovu stranačku rascjepkanost, bile su nezdrave, jer su se pristalice radikalne stranke smatrali istaknutijim i uglednijim građanima kao pripadnici srpske nacionalnosti, što je imalo loše posljedice, koje su se manifestirale u jakom antagonizmu u odnosu na pristaše HRSS.
Ovakva politička situacija bila je kroz slijedećih nekoliko godina, a očitovala se na izborima 1924. kada je HRSS predstavljao Marinko Karlović iz Iloka, a radikalnu stranku Jovan Radivojević, advokat iz Šida, koji je izabran za poslanika. Njegov zamjenik bio je Dušan Popović, svećenik iz Čerevića.
Smrću Radića i daljim razvitkom HRSS, u mjestu nije bilo znatnijih promjena. Pristalice ove stranke su se opredjelile za novog vođu Vladka Mačeka.
Na izborima poslije Radićeve smrti i raspuštanja parlamenta, pobijedio je kandidat Radikala Dušan Popović. HSS na ovim izborima predstavljao je i ovog puta Marinko Karlović.
HSS je u mjestu dolazila do izražaja u lokalnoj upravi, naročito na izborima za općinske odbore, gdje je ona imala apsolutnu većinu svojih predstavnika.
U periodu diktature, politički život u mjestu zamire, a kada su ponovo dozvoljene političke partije, formirana je HSS Vladka Mačeka i JRZ-a Bogoljuba Jeftića. Članstvo ovih stranaka bilo je oštro nacionalno podijeljeno. Na izborima od 1934. pobijedio je kandidat JRZ Dušan Popović. Nikakvih bitnih promjena nije bilo ni kada je Jeftića zamjenio Stojadinović, kao vođa stranke. Poslanik je i dalje ostao Dušan Popović, a HSS u opoziciji.
Ni kasniji sporazum Cvetković - Maček nije donio nove političke momente.
Od ekonomskih organizacija već od 1908. ističe se Hrvatska seljačka zadruga s oko 50 domaćinstava. Održala se do 1939. godine. Zadruga je nabavljala za svoje članove poljoprivredne strojeve, dijelili kredite i plasirala njihove proizvode na tržištu. Rukovodioci ove zadruge bili su Đipanović Stjepan, Šokčević Antun, Telarović Viktor i Đaković Eugen.
Oko 1900. god. formirana je u Šarengradu Hrvatska narodna štedionica, na čijem je čelu bio učitelj Mrazek. Članova je bilo oko 30 s ulogom oko 50 kruna. Krediti su bili neograničeni, a kamate su se kretale od 6-12 %, a često i do 18 % . Štedionica je bila usko vezana s "Prvom hrvatskom štedionicom". Sve do 1921. godine na čelu upravnog odbora štedionice bio je učitelj Mrazek, u ulozi predsjednika, blagajnika i knjigovođe. Poslije ovog perioda, štedionicu su vodili Kuručević Ivan, Đipanović Ivan i Duduković Đuro.
1936. god. nastojanjem Telarović Viktora i Nikolić Nikole, oko 20 ribara iz Šarengrada osnivaju svoju ribarsku zadrugu. Zadruga je u početku ekonomski napredovala, stvarala je fondove i jačala osnovna sredstva, ali je kasnije zbog unutrašnjih neslaganja došlo do toga da je zadruga dalje samo životarila.
Prema sjećanju mještana, oko 1890. godine kotarski predstojnik u Iloku bio je Plata Mihajlović, po čijem naređenju su zasađeni dudovi duž ceste od Iloka do Mohova. Ljudi se sjećaju da je bio strog, ali pravedan. Iza njega za vrijeme Austro-Ugarske predstojnici su bili Mraović i Bilčević.
U državi SHS prvi predstojnik bio je Milenko Radotić, zatim Andrija Varičak, pa Jakovljević, a od 1924. do 1927. Branko Marić i 1928. Stanimir Lazić. Poslije njega ljudi se sjećaju da je predstojnik bio jedan Hrvat, ali su zaboravili njegovo ime. Nakon njega godinu dana na dužnosti kotarskog predstojnika bio je Rebić, pa Tijanić, zatim svega nekoliko mjeseci Radovanović, pa opet četiri godine Tijanić, onda nekoliko mjeseci Radovanović, pa opet Tijanić, te za vrijeme HDH Mikolandi.
Među najistaknutije općinske načelnike krajem prošlog stoljeća ubraja se Andrija Šokčević, po čijem naređenju je zasađen drvored kroz naselje, obale Dunava zasađene bagremima, te jedan dio raznim šumskim drvećem. Između dva rata na čelu općine bio je tri puta za redom izabiran za Načelnika Viktor Telarović, a za Bilježnika Nikola Nikolić. Njihovim zalaganjem izvršena je komasacija zemljišta, te je za općinu kupljeno 107 katastarskih jutara ekspropriirane šume iz vlastelinskog posjeda.
Kulturno-prosvjetni život u Šarengradu odvijao se kroz aktivnost mješovitih zborova pri crkvama -katoličkoj i pravoslavnoj- na čijem čelu su uvijek bili svećenici, zatim kroz "Rimokatoličko prosvjetno društvo Sv.Petar i Pavao", na čijem čelu je bio pater Ivan Franković. Na repertoaru su bile duhovne pjesme i religijski kazališni komadi, a djelomično i svjetovni sadržaji. Od crkvenih organizacija mnogo godina djeluje "Treći red Sv.Franje", dok "Klerikalna hrvatska pučka stranka" nije uhvatila korijen u narodu.
1926.godine osnovano je u Šarengradu Dodrovoljno vatrogasno društvo, koje postoji i danas.
Od štampe u mjestu su čitani "Hrvatski pravaš", "Prijatelj naroda", "Slobodna Hrvatska", "Obzor", "Dom", "Zastava" i "Politika".
"Hrvatska zaštita" nije uopće formirana u Šarengradu, a Ustaški pokret dobio je svoju organizaciju stvaranjem Nezavisne Države hrvatske. U Ustaškom pokretu bila je većina mještana Hrvata, izuzev porodica Viktora Telarović i Mije Đaković. Od ustaških organizacija postojale su "Ustaše", "Ustaška mladež" i "Ustaška uzdanica".
Stanje i događaji 1991.
Danas u Šarengradu postoji cca 500 kuća ( 10 praznih) u kojima je prema popisu 1991. živjelo 1046 stanovnika, od čega je 90,6 % bilo Hrvata (911), 4,7 % Srba (47), 4,1 % Jugoslavena (47) i 4,1 % ostalih (41 neizjašnjenih). U starosnoj strukturi stanovništva bilo je 60 % u dobi preko 30 godina.
Nakon političkih promjena 1990., u Šarengradu je kao treći po redu u Hrvatskoj osnovan ogranak Hrvatske demokratske zajednice. U mjestu je postojalo 30 lovačkih pušaka, 30 automatskih pušaka (Kalašnjikov) i 1 minobacač.
Poslije napada iz zasjede na policiju u Borovo Selu 2. svibnja 1991. u kojoj akciji je u snagama policije bilo i mještana Šarengrada, u Šarengrad dolazi tridesetak pripadnika Hrvatske garde, isto toliko u Bapsku, a oko jedne stotine u Ilok, te se ovdje zadržavaju do početka srpnja, da bi ih do listopada ostalo dvadesetak.
Početkom kolovoza, zbog napetog stanja na granicama sa SAP Vojvodinom na kojima su nagomilane redovne i rezervne oružane snage JNA (Valjevski, Kragujevački i Užički korpus, Šešeljevci i Arkanovci), iz Šarengrada i okolnih mjesta znatan broj žena i djece privremeno odlazi na sigurno (na more). Prividnim smirivanjem skoro svi se vraćaju oko 20. kolovoza, kada se stanje naglo pogoršava, te 23. kolovoza počinje snažan napad na Vukovar, koji traje do opkoljavanja i konačnog sloma Vukovara 21. studenog. Počinju napadi i na druga mjesta oko Vukovara, pojačavaju se borbe i napadi iz zraka, s kopna i s Dunava.
4. listopada 1991. u 12,30 sati započeo je napad na Šarengrad iz Bačke i Šida, kako bi se to prikazalo da hrvatska vojska napada trupe raspoređene na lijevoj obali Dunava vis a vis Šarengrada, kojom prilikom je 1 osoba poginula, zapaljeno 12 kuća, srušene 3 kuće, a oštećeno tridesetak kuća. Otvorena je topovska paljba iz Bačke, te je Pravoslavna crkva pogocima s lijeve strane Dunava oštećena 70 %, a Rimokatolička crkva Sv. Petra i Pavla manje je oštećena dvjema pogocima granata. Stanovništvo (oko 700 osoba) bježi 5. listopada, na - za sada jedino sigurno mjesto - u Ilok.
Vojska ulazi u Šarengrad 14. listopada 1991., pretresa sve kuće tražeći oružje, a sve kolibe, staje i spremišta poljodjelskih oruđa oko sela (u poljima) pali.
U novoj školi organizirana je "mučionica", u koju su mještane pozivali na saslušavanje i teško fizičko maltretiranje.
U Iloku, u kojem su se u tom momentu nalazili izbjegli stanovnici Ilače, Tovarnika, Sotina, Lovasa, Opatovca, Mohova, Bapske i Šarengrada, priprema se konvoj za napuštanje Iloka. Za konvoj, koji je formiran i organiziran u "Agrokomercu", bilo je prijavljeno oko 12.000 osoba s automobilima, kamionima i traktorima. Iseljavanje je započelo 17. listopada 1991. (isti datum, kada su 1944.godine iseljeni Njemci iz Srijema, Bačke i Banata) oko 8 sati, a završeno oko 17 sati.
Konvoj se kretao cestom Ilok - Sot - Šid - Adaševci - autoput - Lipovac i prolazio kroz nepregledan "špalir" naoružanih stanovnika i pripadnika vojske JNA. Kod Slavonskog Broda konvoj se zaustavio radi noćenja, te nastavio put prema Zagrebu i Hrvatskom primorju.
Kada je velika kolona prognanika prošla kontrolu na prilaznoj cesti mostu Ilok - Bačka Palanka i u pratnji vojne policije usmjerena prema autoputu i mjestu Lipovac, srpski su agresori dovršili etničko čišćenje Iloka i njegove okolice od Hrvata i ostalih nesrpskih naroda. U samom Iloku ostalo je oko 750 Hrvata i isto toliko pripadnika drugih nacionalnosti (Slovaci), od kojih su kasnije mnogi pobijeni, protjerani ili zatvoreni u brojne logore, kako bi se očistio "životni prostor" za Srbe izbjegle iz "zapadne Slavonije" i Bosne.
O stradanju stanovnika nesrpske nacionalnosti, još uvijek ima premalo dokumenata i iskaza svjedoka, ali i ono što je sistematizirano i obrađeno u Hrvatskom centru za prikupljanje dokumenata i obradu podataka o žrtvama domovinskog rata, predočuje svu bestijalnost politike beogradske klike.
Ratna su zbivanja na području vukovarske općine počela kada su ekstremisti iz Borovo Sela i ubačeni "četnici" iz Srbije podigli barikade, te 2. svibnja 1991. pobili i masakrirali 12 hrvatskih policajaca. Nakon toga, 7. svibnja tenkovske jedinice "JNA" zauzimaju prilaze mostu Ilok - Bačka Palanka, a u Bačkoj Palanci skupljaju se dobrovoljačke jedinice za napad na ovaj dio Hrvatske. Time za Iločane i stanovnike okolnih mjesta počinje ratna svakodnevica, koju prate barikade, prijetnje, pucnjava i potpuna neizvjesnost. Srpska policija početkom lipnja na teritoriju Hrvatske hapsi četvoricu Iločana, koje drži u zatvoru mjesec dana. Sličnu sudbinu doživljava i policajac , koji je odveden u Šid i tamo zvjerski pretučen. Sredinom srpnja jedinice "JNA" bez ikakova povoda mitraljiraju patrolu hrvatske policije, u kojem napadu je jedan policajac poginuo, a trojica su ranjena. Slijedi napad dvaju zrakoplova, koji su mitraljirali zgrade na Principovcu, gdje je poginuo jedan hrvatski gardist, a tri su ranjena, a u niskim preletima preko okolnih mjesta izaziva se panika među tamošnjim mirnim stanovnicima. Predstavnici iločkih vlasti 26. srpnja pregovaraju s "JNA" o miru, na što već slijedeći dan stiže odgovor: Ilok je napadnut tenkovskim topovima iz Bačke i s ratnih brodova koji danonoćno patroliraju Dunavom. Istovremeno pristižu jake oklopne jedinice i teško naoružanje do Ekonomije Principovac, prijeteći općim napadom na Ilok. Procjenjuje se da je u prosjeku na svakih 50 metara duž granice od Iloka do Tovarnika mogao biti postavljen po jedan tenk ili slično oklopno vozilo. Kontrolira se promet prema Šidu i Bačkoj Palanci, maltretira i zastrašuje Hrvate, a u nekoliko navrata pokušava i ulazak tenkovima u Ilok. Zbog nastalog stanja početkom kolovoza evakuirano je oko 80 % žena i djece iz Iloka i okolice, ali se nakon dvadesetak dana, zbog prividnog popuštanja napetosti, svi vraćaju.
Početkom otvorenog napada na Vukovar, 24. kolovoza 1991.godine, Ilok i okolica potpuno su odsječeni od Hrvatske, a jake snage "JNA" i srpskih dobrovoljaca okružile su cijelo područje. Jedina veza sa svijetom bila je preko Šida i Bačke Palanke, ali su oružani civili - Srbi uskoro zabranili svako kretanje Hrvatima. Postupnim napadima na pojedina mjesta (od Ilače, Tovarnika, Sotina, Lovasa, Opatovca, Mohova, Bapske i Šarengrada) u Ilok se slijevao sve veći broj prognanika i izbjeglica, te zbog teškog stanja gradonačelnik Iloka Ivan Mršić s delegacijom Iločana odlazi u Šid na pregovore s "JNA" i predstavnicima srpskih općina, gdje je kao uvjet za razgovore zatražena bezuvjetna predaja oružja. 2. listopada "JNA" postavlja ultimatum tražeći da se razoruža hrvatska policija, da joj se izruče svi pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) i vrati jedan zarobljeni tenk. Tenk je vraćen, ali na ostalo Iločani nisu mogli pristati, jer bi bili ostavljeni na milost i nemilost četničkim hordama, koje su postavljene oko cijelog područja čekale upravo taj trenutak. U tijeku pregovora, srpske snage ne prestaju s napadima topničkom vatrom iz Bačke i s Dunava, te pritisnuti napadima Iločani pristaju na razoružanje teritorijalne obrane, ako tako građani odluče na referendumu, na što oficir "JNA" Petar Grahovac ne pristaje, nego vodi Iločane na sastanak s generalom Dragoljubom Aranđelovićem, koji traži da se potpiše sporazum kojim bi se 12. listopada predalo sve oružje i streljivo, dozvolio ulazak "JNA" u Ilok, dao pristanak na slobodni pretres kuća i uspostavila vojna vlast na cijelom području. U razgovorima su predstavnici "JNA" obaviješteni o tome da je srpska vojska 10. listopada u Lovasu ubila više od 20 civila, spalila selo, a preostalo stanovništvo prognala. General Aranđelović odgovorio je da mu je to poznato, te objasnio da je to bila odmazda zbog ubojstva jednog srpskog teritorijalca.
Na Referendumu održanom 14. listopada 1991., na kojem se odlučivalo o dvije mogućnosti:
1. predaji oružja i pristajanju na život pod okupacijom i terorom ili
2. iseljenju svih stanovnika,
većina stanovništva izjasnila se za zajedničko iseljavanje, a srpska strana odredila je 17. listopada kao datum zajedničkog iseljavanja pod kontrolom promatrača Europske zajednice.
Na temelju sačinjenog popisa, 17. listopada u koloni za progonstvo našlo se oko 12.000 osoba. Kod mosta "25.maj" Ilok - Bačka Palanka vojska je uz svesrdnu pomoć lokalnih srpskih ekstremista kontrolirala svako vozilo, kojom prilikom je izdvojeno 18 osoba, koje su odvedene u srpske koncentracione logore Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, Niš i druge. Oduzeto je i nekoliko putničkih automobila, kamiona, te bolničko vozilo u kojem su bila dva ranjenika. Kontrola je trajala punih 11 sati, kada je u 18 sati i posljednje vozilo krenulo na trnoviti put progonstva.
Izlaskom stanovništva iz grada i ostalih mjesta, počelo je četničko orgijanje - četničke jedinice pod vojnom zaštitom pretresaju kuće, pljačkaju i maltretiraju stanovništvo. "JNA" uvodi policijski sat, a u podrumu zgrade SDK neprekidno saslušava uhapšene Hrvate, a mnoge i ubija.U maltretiranju Hrvata i Slovaka prednjačili su lokalni ekstremni Srbi, koji su nemilice pljačkali i otimali svu imovinu svojih dojučerašnjih susjeda Hrvata.
Hrvati, prilikom izlaska na ulicu, moraju obvezno nositi bijelu traku oko ruke, kao znak predaje. Za izlazak iz mjesta, pa i za odlazak u polje, Hrvati moraju dobiti "propusnicu". Nova vlast, sastavljena od lokalnih Srba, mobilizira preostalo hrvatsko stanovništvo, te ih kao rezerviste "JNA" šalje u tri autobusa na ratišta Vukovara, Vinkovaca i Osijeka u borbu protiv vlastitog naroda, odakle se većina nije vratila.
Pod patronatom "JNA" razne četničke formacije i novoosnovana milicija samo u Lovasu ubijaju oko 180 Hrvata civila, a na cijelom iločkom području oko 400 osoba. U koncentracione logore odvedeno je više od 300 osoba, a osnovani su i "radni logori" u kojima su Hrvati, Mađari, Slovaci i Rusini morali obavljati najteže poslove, kopati ratne rovove pa i sahranjivati ubijene u zajedničke grobnice. Svjedoci potvrđuju da su se u zvjerstvima prema civilima posebno isticali pojedinci iz ekstremnog lokalnog srpskog stanovništva. Isto tako, svjedoci koji su iz Šarengrada protjerani kasnije, navode da je nakon pada Vukovara, 18. do 22. studenoga, kroz Šarengrad prošla nepregledna kolona od 550 tenkova i sličnih oklopnih vozila. Ako ih je isto toliko prošlo preko Sotina prema Šidu, te preko Bogojeva, znači da je oko Vukovara bilo 1500 do 2000 tenkova, što znači na svakih stotinjak metara po jedan tenk, pa i ne računajući one postavljene na Bačkoj strani Dunava, to je zastrašujuća sila, kojoj se slabo naoružana i opskrbljena obrana Vukovara nije mogla dostojno suprotstaviti.
Nakon iseljavanja stanovnika vojska se mijenja svakih 14 dana, sve hrvatske kuće označene su bijelim krpama, a 24. listopada počeli su dolaziti prvi doseljenici (oko 300), da bi ih konačno pristiglo oko 1.000 iz "zapadne Slavonije" (Voćin, Pakrac, Kusonje, Dugo Selo).
Unutrašnjost Franjevačke crkve Sv.Petra i Pavla potpuno je demolirana kompresorskim razbijačima betona traženjem blaga i oružja. Kip Svetog Pavla je razlupan, a u sakristiju i glavni hodnik bačene su 2 bombe.
Vojska je karmelićanski samostan opljačkala i odnijela sav inventar, kao i 5 krava, 8 svinja i 5 koza.
Samostan je pretvoren u starački dom, a crkva oštećena nije više rušena, osim što je opustošena.
Kasnije je iz Šarengrada 18. ožujka protjerano 47 osoba i 24. ožujka 1992. 107 osoba, a nakon toga je, zbog nepodnošljivih odnosa prema Hrvatima, učestalo bježanje pojedinaca, da bi se - uvođenjem mobilizacije - u veljači 1993. nastavilo iseljavanje pod zaštitom UNPROFOR-a i Europske zajednice, tako da je koncem veljače 1993. u Šarengradu ostalo oko 130 Hrvata i 65 Srba starosjedilaca. Njihova sudbina je u trenutku pisanja ovih redaka (travanj 1993.) nepoznata zbog nepostojanja komunikacija i pomanjkanja informacija.
Za pravoslavni Uskrs 18. travnja 1993. opljačkana je i opustošena rimokatolička crkva u Iloku. Jedan svećenik, Marko Malović, je ostao u Iloku i okuplja maleni broj preostalih vjernika oko sebe i opustošene crkve, uz vrlo težak život i svakodnevno maltretiranje.
17. i 18 svibnja 1995. nakon akcije "Bljesak" (1. i 2. svibnja) hrvatskih vojnih i policijskih snaga i oslobođenja zapadne Slavonije (Jasenovac, Okučani, Pakrac), u Bapsku, Šarengrad i Ilok dolazi oko 4.000 osoba izbjeglih iz ovih područja i istjeruju preostale Hrvate i ostali nesrpski živalj iz kuća, kako bi se mogli smjestiti srpski izbjeglice. Smještaju ih u ekonomije u Šidu, Moroviću i Sremskoj Mitrovici, da bi ih postupno protjerali u Hrvatsku.
Nakon akcije vojnih i policijskih snaga pod nazivom "Oluja" od 5. do 9. kolovoza 1995. i oslobađanja Like, Korduna i Banije, iz kojih područja su skoro svi stanovnici vlastitim organiziranim konvojem napustili ova područja, dio izbjeglica stigao je i u Šarengrad, te se ponovno istjeruju preostali Hrvati s obrazloženjem i pisanim ugovorom o "čuvanju" imovine. Isto tako nastavljaju se i krađe na taj način da se obitelj istjera iz kuće, pokradu stvari, a nakon dva ili tri dana ih se ponovno pusti u dio njihove sada opljačkane kuće.
Potpisivanjem Daytonskih sporazuma u Daytonu 14. studenoga i u Parizu 14. prosinca 1995. godine nastaje posebna psihoza straha i neizvjesnosti, te se iz pouzdanih izvora saznaje, da se sustavno uništavaju kuće, tako da je u Šarengradu srušeno već preko 100 kuća.
Uvedena je posebna uprava Ujedinjenih naroda s generalom Jacques Kleinom na čelu, te su intenzivirani razgovori o mirnoj reintegraciji Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Hrvatska vlada imenovala je Ivicu Vrkića za voditelja uprave za reintegraciju tog područja, kako sada kažu "Hrvatskog Podunavlja".
14. ožujka 1996. ovo područje posjetila je zastupnica USA u Ujedinjenim Narodima gđa. Madeleine Albright, američki veleposlanik Peter Galbright i prvi puta poslije 1991. godine skupina od 10 hrvatskih novinara. Na vukovarskoj tržnici stanovnici su napali delegaciju jajima, jabukama i kamenjem te oštetili nekoliko vozila. Nastavili su put prema Iloku i usput se zaustavili u Šarengradu i razgovarali sa skupinom Srba izbjeglih iz Hrvatske (Okučani, Rajić, Pakrac, Kusonje), a razgovore su obavili i s preostalim Hrvatima i Slovacima u Iloku pred franjevačkom crkvom Svetog Ivana Kapistrana.
7. travnja 1996. godine na zahtjev Jacquesa Kleina služena je Uskrsna sveta misa u crkvi svetog Ivana Kapistrana u Iloku, koju je predvodio petrovaradinski biskup Ivan Müller s iločkim paterom Markom, a prisustvovali su Ivica Kostović (zadužen za poslove izbjeglica i prognanika u Hrvatskoj vladi), Ivica Vrkić i svi veleposlanici stranih država imenovani u Hrvatskoj.
Početkom 1996. godine u općinske urede (pod stražom UNTAESS-a) odlaze hrvatski službenici i započinje, uz brojne prosvjede i napadaje, izdavanje hrvatskih Domovnica.
Polovicom prosinca 1996. Predsjednik RH Franjo Tuđman s nekoliko ministara posjetio je Vukovar, Ovčaru, kao i već prilično obnovljene Nijemce i Lipovac.
Za Božić 1996. grupa Iločana (Stipan Kraljević, Čobanković, Juroš i drugi) posjetila je Ilok pod pratnjom UNTAESS-a i Jacquesa Kleina i prisustvovala Božićnoj misi, kojoj su trebali prisustvovati i preostali Hrvati i Slovaci koji još žive u Iloku (njih su batinama spriječili ekstremni Srbi na putu do crkve). Brojni Srbi napali su zatim i crkvu bombama, provalili u unutrašnjost i porazbijali crkveni inventar, kamenovali autobuse i držali u opsadi tri sata sve koji su se nalazili u crkvi, dok nije došlo pojačanje iz Vukovara, pa su posjetitelje prevezli u Vukovar oklopnim vozilima, a autobus (prazan) je kamenovan i vrlo oštećen.
Za Sveta tri kralja 1997. (pravoslavni Badnjak) grupa ekstremista postavila je u 4 sata ujutro eksploziv pred zazidana ulazna vrata crkve svetog Ivana Kapistrana (oštećena u napadima tijekom 1992. i 1993. ), te je u njima načinjena rupa promjera 40 cm.
U svibnju 1997. održani su izbori na kojima je velikom većinom pobijedila "hrvatska opcija", odnosno Hrvatska Demokratska zajednica. Počinje preuzimanje vlasti, formiranje tijela uprave, povratak javnih poduzeće (Elektroprivreda, Vodoprivreda, Željeznice, Zdravstvo, Zavod za platni promet, Sud i drugi).
U lipnju 1997. omogućena je posjeta okupiranim mjestima, ali bez prava posjeta svojih domova. Isto tako, u prazne kuće vraća se dio prognanika legalno ili ilegalno.
1. listopada 1997. u Vinariji započeli s radom i otkupom grožđa, a u prodavaonicama "Agrokomerca" posao preuzeli poslovođe - povratnici. Svi stanuju u Dvorcu u Iloku i čekaju ispražnjenje svojih kuća.
3. listopada potpisane obveze svih hrvatskih županija o izgradnji ili obnovi objekata kulture, uprave i javnih objekata.
Za Svisvete 1. XI. 1997. organiziran posjet grobljima - 130 autobusa prevozilo prognanike.
15. XII. 1997. hrvatska policija preuzela potpunu kontrolu nad ovim područjem.
Danas u Šarengradu postoji cca 500 kuća ( 10 praznih) u kojima je prema popisu 1991. živjelo 1046 stanovnika, od čega je 90,6 % bilo Hrvata (911), 4,7 % Srba (47), 4,1 % Jugoslavena (47) i 4,1 % ostalih (41 neizjašnjenih). U starosnoj strukturi stanovništva bilo je 60 % u dobi preko 30 godina.
Nakon političkih promjena 1990., u Šarengradu je kao treći po redu u Hrvatskoj osnovan ogranak Hrvatske demokratske zajednice. U mjestu je postojalo 30 lovačkih pušaka, 30 automatskih pušaka (Kalašnjikov) i 1 minobacač.
Poslije napada iz zasjede na policiju u Borovo Selu 2. svibnja 1991. u kojoj akciji je u snagama policije bilo i mještana Šarengrada, u Šarengrad dolazi tridesetak pripadnika Hrvatske garde, isto toliko u Bapsku, a oko jedne stotine u Ilok, te se ovdje zadržavaju do početka srpnja, da bi ih do listopada ostalo dvadesetak.
Početkom kolovoza, zbog napetog stanja na granicama sa SAP Vojvodinom na kojima su nagomilane redovne i rezervne oružane snage JNA (Valjevski, Kragujevački i Užički korpus, Šešeljevci i Arkanovci), iz Šarengrada i okolnih mjesta znatan broj žena i djece privremeno odlazi na sigurno (na more). Prividnim smirivanjem skoro svi se vraćaju oko 20. kolovoza, kada se stanje naglo pogoršava, te 23. kolovoza počinje snažan napad na Vukovar, koji traje do opkoljavanja i konačnog sloma Vukovara 21. studenog. Počinju napadi i na druga mjesta oko Vukovara, pojačavaju se borbe i napadi iz zraka, s kopna i s Dunava.
4. listopada 1991. u 12,30 sati započeo je napad na Šarengrad iz Bačke i Šida, kako bi se to prikazalo da hrvatska vojska napada trupe raspoređene na lijevoj obali Dunava vis a vis Šarengrada, kojom prilikom je 1 osoba poginula, zapaljeno 12 kuća, srušene 3 kuće, a oštećeno tridesetak kuća. Otvorena je topovska paljba iz Bačke, te je Pravoslavna crkva pogocima s lijeve strane Dunava oštećena 70 %, a Rimokatolička crkva Sv. Petra i Pavla manje je oštećena dvjema pogocima granata. Stanovništvo (oko 700 osoba) bježi 5. listopada, na - za sada jedino sigurno mjesto - u Ilok.
Vojska ulazi u Šarengrad 14. listopada 1991., pretresa sve kuće tražeći oružje, a sve kolibe, staje i spremišta poljodjelskih oruđa oko sela (u poljima) pali.
U novoj školi organizirana je "mučionica", u koju su mještane pozivali na saslušavanje i teško fizičko maltretiranje.
U Iloku, u kojem su se u tom momentu nalazili izbjegli stanovnici Ilače, Tovarnika, Sotina, Lovasa, Opatovca, Mohova, Bapske i Šarengrada, priprema se konvoj za napuštanje Iloka. Za konvoj, koji je formiran i organiziran u "Agrokomercu", bilo je prijavljeno oko 12.000 osoba s automobilima, kamionima i traktorima. Iseljavanje je započelo 17. listopada 1991. (isti datum, kada su 1944.godine iseljeni Njemci iz Srijema, Bačke i Banata) oko 8 sati, a završeno oko 17 sati.
Konvoj se kretao cestom Ilok - Sot - Šid - Adaševci - autoput - Lipovac i prolazio kroz nepregledan "špalir" naoružanih stanovnika i pripadnika vojske JNA. Kod Slavonskog Broda konvoj se zaustavio radi noćenja, te nastavio put prema Zagrebu i Hrvatskom primorju.
Kada je velika kolona prognanika prošla kontrolu na prilaznoj cesti mostu Ilok - Bačka Palanka i u pratnji vojne policije usmjerena prema autoputu i mjestu Lipovac, srpski su agresori dovršili etničko čišćenje Iloka i njegove okolice od Hrvata i ostalih nesrpskih naroda. U samom Iloku ostalo je oko 750 Hrvata i isto toliko pripadnika drugih nacionalnosti (Slovaci), od kojih su kasnije mnogi pobijeni, protjerani ili zatvoreni u brojne logore, kako bi se očistio "životni prostor" za Srbe izbjegle iz "zapadne Slavonije" i Bosne.
O stradanju stanovnika nesrpske nacionalnosti, još uvijek ima premalo dokumenata i iskaza svjedoka, ali i ono što je sistematizirano i obrađeno u Hrvatskom centru za prikupljanje dokumenata i obradu podataka o žrtvama domovinskog rata, predočuje svu bestijalnost politike beogradske klike.
Ratna su zbivanja na području vukovarske općine počela kada su ekstremisti iz Borovo Sela i ubačeni "četnici" iz Srbije podigli barikade, te 2. svibnja 1991. pobili i masakrirali 12 hrvatskih policajaca. Nakon toga, 7. svibnja tenkovske jedinice "JNA" zauzimaju prilaze mostu Ilok - Bačka Palanka, a u Bačkoj Palanci skupljaju se dobrovoljačke jedinice za napad na ovaj dio Hrvatske. Time za Iločane i stanovnike okolnih mjesta počinje ratna svakodnevica, koju prate barikade, prijetnje, pucnjava i potpuna neizvjesnost. Srpska policija početkom lipnja na teritoriju Hrvatske hapsi četvoricu Iločana, koje drži u zatvoru mjesec dana. Sličnu sudbinu doživljava i policajac , koji je odveden u Šid i tamo zvjerski pretučen. Sredinom srpnja jedinice "JNA" bez ikakova povoda mitraljiraju patrolu hrvatske policije, u kojem napadu je jedan policajac poginuo, a trojica su ranjena. Slijedi napad dvaju zrakoplova, koji su mitraljirali zgrade na Principovcu, gdje je poginuo jedan hrvatski gardist, a tri su ranjena, a u niskim preletima preko okolnih mjesta izaziva se panika među tamošnjim mirnim stanovnicima. Predstavnici iločkih vlasti 26. srpnja pregovaraju s "JNA" o miru, na što već slijedeći dan stiže odgovor: Ilok je napadnut tenkovskim topovima iz Bačke i s ratnih brodova koji danonoćno patroliraju Dunavom. Istovremeno pristižu jake oklopne jedinice i teško naoružanje do Ekonomije Principovac, prijeteći općim napadom na Ilok. Procjenjuje se da je u prosjeku na svakih 50 metara duž granice od Iloka do Tovarnika mogao biti postavljen po jedan tenk ili slično oklopno vozilo. Kontrolira se promet prema Šidu i Bačkoj Palanci, maltretira i zastrašuje Hrvate, a u nekoliko navrata pokušava i ulazak tenkovima u Ilok. Zbog nastalog stanja početkom kolovoza evakuirano je oko 80 % žena i djece iz Iloka i okolice, ali se nakon dvadesetak dana, zbog prividnog popuštanja napetosti, svi vraćaju.
Početkom otvorenog napada na Vukovar, 24. kolovoza 1991.godine, Ilok i okolica potpuno su odsječeni od Hrvatske, a jake snage "JNA" i srpskih dobrovoljaca okružile su cijelo područje. Jedina veza sa svijetom bila je preko Šida i Bačke Palanke, ali su oružani civili - Srbi uskoro zabranili svako kretanje Hrvatima. Postupnim napadima na pojedina mjesta (od Ilače, Tovarnika, Sotina, Lovasa, Opatovca, Mohova, Bapske i Šarengrada) u Ilok se slijevao sve veći broj prognanika i izbjeglica, te zbog teškog stanja gradonačelnik Iloka Ivan Mršić s delegacijom Iločana odlazi u Šid na pregovore s "JNA" i predstavnicima srpskih općina, gdje je kao uvjet za razgovore zatražena bezuvjetna predaja oružja. 2. listopada "JNA" postavlja ultimatum tražeći da se razoruža hrvatska policija, da joj se izruče svi pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) i vrati jedan zarobljeni tenk. Tenk je vraćen, ali na ostalo Iločani nisu mogli pristati, jer bi bili ostavljeni na milost i nemilost četničkim hordama, koje su postavljene oko cijelog područja čekale upravo taj trenutak. U tijeku pregovora, srpske snage ne prestaju s napadima topničkom vatrom iz Bačke i s Dunava, te pritisnuti napadima Iločani pristaju na razoružanje teritorijalne obrane, ako tako građani odluče na referendumu, na što oficir "JNA" Petar Grahovac ne pristaje, nego vodi Iločane na sastanak s generalom Dragoljubom Aranđelovićem, koji traži da se potpiše sporazum kojim bi se 12. listopada predalo sve oružje i streljivo, dozvolio ulazak "JNA" u Ilok, dao pristanak na slobodni pretres kuća i uspostavila vojna vlast na cijelom području. U razgovorima su predstavnici "JNA" obaviješteni o tome da je srpska vojska 10. listopada u Lovasu ubila više od 20 civila, spalila selo, a preostalo stanovništvo prognala. General Aranđelović odgovorio je da mu je to poznato, te objasnio da je to bila odmazda zbog ubojstva jednog srpskog teritorijalca.
Na Referendumu održanom 14. listopada 1991., na kojem se odlučivalo o dvije mogućnosti:
1. predaji oružja i pristajanju na život pod okupacijom i terorom ili
2. iseljenju svih stanovnika,
većina stanovništva izjasnila se za zajedničko iseljavanje, a srpska strana odredila je 17. listopada kao datum zajedničkog iseljavanja pod kontrolom promatrača Europske zajednice.
Na temelju sačinjenog popisa, 17. listopada u koloni za progonstvo našlo se oko 12.000 osoba. Kod mosta "25.maj" Ilok - Bačka Palanka vojska je uz svesrdnu pomoć lokalnih srpskih ekstremista kontrolirala svako vozilo, kojom prilikom je izdvojeno 18 osoba, koje su odvedene u srpske koncentracione logore Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, Niš i druge. Oduzeto je i nekoliko putničkih automobila, kamiona, te bolničko vozilo u kojem su bila dva ranjenika. Kontrola je trajala punih 11 sati, kada je u 18 sati i posljednje vozilo krenulo na trnoviti put progonstva.
Izlaskom stanovništva iz grada i ostalih mjesta, počelo je četničko orgijanje - četničke jedinice pod vojnom zaštitom pretresaju kuće, pljačkaju i maltretiraju stanovništvo. "JNA" uvodi policijski sat, a u podrumu zgrade SDK neprekidno saslušava uhapšene Hrvate, a mnoge i ubija.U maltretiranju Hrvata i Slovaka prednjačili su lokalni ekstremni Srbi, koji su nemilice pljačkali i otimali svu imovinu svojih dojučerašnjih susjeda Hrvata.
Hrvati, prilikom izlaska na ulicu, moraju obvezno nositi bijelu traku oko ruke, kao znak predaje. Za izlazak iz mjesta, pa i za odlazak u polje, Hrvati moraju dobiti "propusnicu". Nova vlast, sastavljena od lokalnih Srba, mobilizira preostalo hrvatsko stanovništvo, te ih kao rezerviste "JNA" šalje u tri autobusa na ratišta Vukovara, Vinkovaca i Osijeka u borbu protiv vlastitog naroda, odakle se većina nije vratila.
Pod patronatom "JNA" razne četničke formacije i novoosnovana milicija samo u Lovasu ubijaju oko 180 Hrvata civila, a na cijelom iločkom području oko 400 osoba. U koncentracione logore odvedeno je više od 300 osoba, a osnovani su i "radni logori" u kojima su Hrvati, Mađari, Slovaci i Rusini morali obavljati najteže poslove, kopati ratne rovove pa i sahranjivati ubijene u zajedničke grobnice. Svjedoci potvrđuju da su se u zvjerstvima prema civilima posebno isticali pojedinci iz ekstremnog lokalnog srpskog stanovništva. Isto tako, svjedoci koji su iz Šarengrada protjerani kasnije, navode da je nakon pada Vukovara, 18. do 22. studenoga, kroz Šarengrad prošla nepregledna kolona od 550 tenkova i sličnih oklopnih vozila. Ako ih je isto toliko prošlo preko Sotina prema Šidu, te preko Bogojeva, znači da je oko Vukovara bilo 1500 do 2000 tenkova, što znači na svakih stotinjak metara po jedan tenk, pa i ne računajući one postavljene na Bačkoj strani Dunava, to je zastrašujuća sila, kojoj se slabo naoružana i opskrbljena obrana Vukovara nije mogla dostojno suprotstaviti.
Nakon iseljavanja stanovnika vojska se mijenja svakih 14 dana, sve hrvatske kuće označene su bijelim krpama, a 24. listopada počeli su dolaziti prvi doseljenici (oko 300), da bi ih konačno pristiglo oko 1.000 iz "zapadne Slavonije" (Voćin, Pakrac, Kusonje, Dugo Selo).
Unutrašnjost Franjevačke crkve Sv.Petra i Pavla potpuno je demolirana kompresorskim razbijačima betona traženjem blaga i oružja. Kip Svetog Pavla je razlupan, a u sakristiju i glavni hodnik bačene su 2 bombe.
Vojska je karmelićanski samostan opljačkala i odnijela sav inventar, kao i 5 krava, 8 svinja i 5 koza.
Samostan je pretvoren u starački dom, a crkva oštećena nije više rušena, osim što je opustošena.
Kasnije je iz Šarengrada 18. ožujka protjerano 47 osoba i 24. ožujka 1992. 107 osoba, a nakon toga je, zbog nepodnošljivih odnosa prema Hrvatima, učestalo bježanje pojedinaca, da bi se - uvođenjem mobilizacije - u veljači 1993. nastavilo iseljavanje pod zaštitom UNPROFOR-a i Europske zajednice, tako da je koncem veljače 1993. u Šarengradu ostalo oko 130 Hrvata i 65 Srba starosjedilaca. Njihova sudbina je u trenutku pisanja ovih redaka (travanj 1993.) nepoznata zbog nepostojanja komunikacija i pomanjkanja informacija.
Za pravoslavni Uskrs 18. travnja 1993. opljačkana je i opustošena rimokatolička crkva u Iloku. Jedan svećenik, Marko Malović, je ostao u Iloku i okuplja maleni broj preostalih vjernika oko sebe i opustošene crkve, uz vrlo težak život i svakodnevno maltretiranje.
17. i 18 svibnja 1995. nakon akcije "Bljesak" (1. i 2. svibnja) hrvatskih vojnih i policijskih snaga i oslobođenja zapadne Slavonije (Jasenovac, Okučani, Pakrac), u Bapsku, Šarengrad i Ilok dolazi oko 4.000 osoba izbjeglih iz ovih područja i istjeruju preostale Hrvate i ostali nesrpski živalj iz kuća, kako bi se mogli smjestiti srpski izbjeglice. Smještaju ih u ekonomije u Šidu, Moroviću i Sremskoj Mitrovici, da bi ih postupno protjerali u Hrvatsku.
Nakon akcije vojnih i policijskih snaga pod nazivom "Oluja" od 5. do 9. kolovoza 1995. i oslobađanja Like, Korduna i Banije, iz kojih područja su skoro svi stanovnici vlastitim organiziranim konvojem napustili ova područja, dio izbjeglica stigao je i u Šarengrad, te se ponovno istjeruju preostali Hrvati s obrazloženjem i pisanim ugovorom o "čuvanju" imovine. Isto tako nastavljaju se i krađe na taj način da se obitelj istjera iz kuće, pokradu stvari, a nakon dva ili tri dana ih se ponovno pusti u dio njihove sada opljačkane kuće.
Potpisivanjem Daytonskih sporazuma u Daytonu 14. studenoga i u Parizu 14. prosinca 1995. godine nastaje posebna psihoza straha i neizvjesnosti, te se iz pouzdanih izvora saznaje, da se sustavno uništavaju kuće, tako da je u Šarengradu srušeno već preko 100 kuća.
Uvedena je posebna uprava Ujedinjenih naroda s generalom Jacques Kleinom na čelu, te su intenzivirani razgovori o mirnoj reintegraciji Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Hrvatska vlada imenovala je Ivicu Vrkića za voditelja uprave za reintegraciju tog područja, kako sada kažu "Hrvatskog Podunavlja".
14. ožujka 1996. ovo područje posjetila je zastupnica USA u Ujedinjenim Narodima gđa. Madeleine Albright, američki veleposlanik Peter Galbright i prvi puta poslije 1991. godine skupina od 10 hrvatskih novinara. Na vukovarskoj tržnici stanovnici su napali delegaciju jajima, jabukama i kamenjem te oštetili nekoliko vozila. Nastavili su put prema Iloku i usput se zaustavili u Šarengradu i razgovarali sa skupinom Srba izbjeglih iz Hrvatske (Okučani, Rajić, Pakrac, Kusonje), a razgovore su obavili i s preostalim Hrvatima i Slovacima u Iloku pred franjevačkom crkvom Svetog Ivana Kapistrana.
7. travnja 1996. godine na zahtjev Jacquesa Kleina služena je Uskrsna sveta misa u crkvi svetog Ivana Kapistrana u Iloku, koju je predvodio petrovaradinski biskup Ivan Müller s iločkim paterom Markom, a prisustvovali su Ivica Kostović (zadužen za poslove izbjeglica i prognanika u Hrvatskoj vladi), Ivica Vrkić i svi veleposlanici stranih država imenovani u Hrvatskoj.
Početkom 1996. godine u općinske urede (pod stražom UNTAESS-a) odlaze hrvatski službenici i započinje, uz brojne prosvjede i napadaje, izdavanje hrvatskih Domovnica.
Polovicom prosinca 1996. Predsjednik RH Franjo Tuđman s nekoliko ministara posjetio je Vukovar, Ovčaru, kao i već prilično obnovljene Nijemce i Lipovac.
Za Božić 1996. grupa Iločana (Stipan Kraljević, Čobanković, Juroš i drugi) posjetila je Ilok pod pratnjom UNTAESS-a i Jacquesa Kleina i prisustvovala Božićnoj misi, kojoj su trebali prisustvovati i preostali Hrvati i Slovaci koji još žive u Iloku (njih su batinama spriječili ekstremni Srbi na putu do crkve). Brojni Srbi napali su zatim i crkvu bombama, provalili u unutrašnjost i porazbijali crkveni inventar, kamenovali autobuse i držali u opsadi tri sata sve koji su se nalazili u crkvi, dok nije došlo pojačanje iz Vukovara, pa su posjetitelje prevezli u Vukovar oklopnim vozilima, a autobus (prazan) je kamenovan i vrlo oštećen.
Za Sveta tri kralja 1997. (pravoslavni Badnjak) grupa ekstremista postavila je u 4 sata ujutro eksploziv pred zazidana ulazna vrata crkve svetog Ivana Kapistrana (oštećena u napadima tijekom 1992. i 1993. ), te je u njima načinjena rupa promjera 40 cm.
U svibnju 1997. održani su izbori na kojima je velikom većinom pobijedila "hrvatska opcija", odnosno Hrvatska Demokratska zajednica. Počinje preuzimanje vlasti, formiranje tijela uprave, povratak javnih poduzeće (Elektroprivreda, Vodoprivreda, Željeznice, Zdravstvo, Zavod za platni promet, Sud i drugi).
U lipnju 1997. omogućena je posjeta okupiranim mjestima, ali bez prava posjeta svojih domova. Isto tako, u prazne kuće vraća se dio prognanika legalno ili ilegalno.
1. listopada 1997. u Vinariji započeli s radom i otkupom grožđa, a u prodavaonicama "Agrokomerca" posao preuzeli poslovođe - povratnici. Svi stanuju u Dvorcu u Iloku i čekaju ispražnjenje svojih kuća.
3. listopada potpisane obveze svih hrvatskih županija o izgradnji ili obnovi objekata kulture, uprave i javnih objekata.
Za Svisvete 1. XI. 1997. organiziran posjet grobljima - 130 autobusa prevozilo prognanike.
15. XII. 1997. hrvatska policija preuzela potpunu kontrolu nad ovim područjem.
