Prvi razred srednje škole

Isus povijesna osoba

Josip Aničić 05.09.2004

Židov, odgojen u židovskoj vjeri, govori aramejski, pohađao subotnju sinagogu, hodočastio na blagdan u Jeruzalem. Slušao svoje roditelje – da li vi slušate svoje roditelje!?

Zanimanje: tesar od 30. godine života, a onda učitelj bez izobrazbe pismoznanaca

Palestina je u vrijeme Isusa Krista bila dio Rimskoga Carstva. Poznato je da je rimsko građanstvo pravo bilo najsavršenije pravo u povijesti zapadnoga svijeta. Prema tome pravu, izvještaji o sudskim procesima i drugim događajima morali su biti pismeno poslani u Rim i pohranjeni u carski arhiv. Iz toga možemo zaključiti da je u Rimu mogao biti neki trag Isusove egzistencije.

IZVAN BIBLIJSKI POVIJESNI DOKUMENTI

1. Kornelije Tacit (55-117), najpoznatiji rimski povjesničar, »Anali«

»Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva darežljivost, ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se držalo da je požar naređen. Da stane dakle nakraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata«.

3. Gaj Svetonije (65-135), rimski povjesničar, «Dvanaest rimskih careva»

Prvi odlomak izvješća o Neronu i njegovu progonu kršćana, gdje Svetonije, kao i Tacit, kršćane naziva «ljudima novog i štetnog praznovjerja».

«On izagna Židove iz Rima koji podigoše veliku bunu zbog buntovnika Krista (impulsore Chresto)».

4. Plinije Mlađi (61-114), carski legat Bitinije i Ponta, «Pisma»

Za nas je važno pismo koje se nalazi u 10.knjizi i nosi broj 96. Plinije Mlađi u tom pismu pita cara Trajana što da radi u kompliciranom procesu kršćana što ga je on trebao provoditi u Bitiniji:

»...Kada su preda me izvodili neke s optužbom da su kršćani, ja sam ih kao kršćane i kažnjavao... Tvrdili su da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana sakupljali prije zore pjevajući i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prijestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba, kršenja zadane riječi...«

5. Celzo (2.st), grčki pisac, «Istinski nauk»

Celzovo djelo nije sačuvano u izvorniku nego u citatima u Origenovu spisu «Protiv Celza».

«Kakav Bog, kakav sin Božji, kad ga otac nije mogao spasiti od kazne, a sam nije bio u stanju da je izbjegne? Ne, tvoje rođenje, tvoja djela, tvoj život pokazuju da si čovjek!»

Celzo bez ikakve sumnje Isusa smatra povijesnom osobom i stoga mu se u svojim citatima obraća izravno kao čovjeku koji je tu nedavno živio.

6. Josip Flavije (oko 38-110), židovski pisac, “Židovske starine”

Josip Flavije je bio farizej, odličan diplomat, vođa ustanaka židova u Galileji 66. godine.

U 18. knjizi, 3. poglavlja, nakon što je opisao pobunu Židova protiv Poncija Pilata, u točki 3. piše ovako o Isusu Kristu :

« U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće smije zvati čovjekom. On je, naime, činio posve nevjerojatna djela i bio je učitelj svih ljudi koji su istinu prihvaćali s radošću. Tako je privukao k sebi mnoge Židove, kao i mnoge pogane. On je bio Krist. Pa, iako ga je Pilat, na nagovor prvaga našeg naroda, osudio na smrt na križu, nisu mu njegovi raniji sljedbenici postali nevjerni. Jer on se opet treći dan pojavio živ, kako su to predskazali od Boga poslani proroci...»

Što židovski pisac Josip Flavije svjedoči o Isusu?

Što iz svih navedenih autora i njihovih spisa koji izravno ili neizravno spominju krista možemo zaključiti, u čemu se slažu?

Palestina je u vrijeme Isusa Krista bila dio Rimskog Carstva. Poznato je da je rimsko građansko pravo bilo najsavršenije pravo u povijesti zapadnog svijeta. Prema tom pravu, izvještaji o sudskim procesima i drugima događajima morali su biti pismeno poslani u Rim i pohranjeni u carski arhiv. Iz toga već možemo zaključiti da je u Rimu mogao biti neki trag Isusove egzistencije.

Sadržaj rimskog arhiva koristili su rimski pisci i povjesničari prilikom svoga sastavljanja povijesti Carstva i svijeta do svoga vremena. U te rimske autore ubrajaju se, još ćemo ih jednom spomenuti: KORNELIJE TACIT, GAJ SVETONIJE, PLINIJE MLADI i CELZO.

Svi navedeni autori svojim spisima izravno ili neizravno spominju Krista i slažu se u osnovnom zaključku da je ISUS POVIJESNA OSOBA. O kršćanima i Kristu govore na različite načine u različitim kontekstima. Iz njihovim zapisa možemo zaključiti o mjestu i vremenu u kojem je Isus živio (osuđen u Palestini za vladanja cara Trajana, koji je vladao od 28. do 35. godine), o načinu kako je kao čovjek živio (rodio se u siromašnoj obitelji, propovijedao, imao učenike, činio čudesa, umro na križu), kako je bio prihvaćen, pa čak ima i naznaka o tome kako je izgledao.

Što se tiče još IZVANBIBLIJSKIH SPISA koji spominju Isusa, valja spomenuti: TALMUD (to je zbornik židovske učenosti i predaje nastao nakon babilonskog sužanjstva). Također “gleda” na Isusa kao na povijesnu osobu.

BIBLIJSKI IZVORI: EVANĐELJA

O Isusu Kristu nalazimo navještaje u SZ kod proroka. Najiscrpnije svjedočanstvo o Isusu daje NZ. Evanđelja su nastala ne temelju sjećanja i svjedočanstva apostola. Imaju za cilj pokazati da je Isus Krist, Sin Božji, Bog i Čovjek. Spisi NZ ne donose samo život, riječi i djela Isusa iz Nazareta, nego su pisana s ciljem da pokažu kako je Isus Sin Božji, po utjelovljenju postao čovjekom da spasi svijet.

U pristupanju evanđeljima kao svjedočanstvima Isusova života trebamo imati na umu njihovu osnovnu nakanu.

Evanđelja dakle , nisu Isusova biografija, već prvenstveno svjedočanstvo vjere u uskrslog Krista; kerigma (navještaj) prve kršćanske zajednice.

Nakana evanđelista je navijestiti događaj Isusa Krista i njegovo značenje za život zajednice kršćana.

Da bi evanđelja mogla biti vjerodostojan dokaz povijesne opstojnosti Isusa, treba dokazati njihovu povijesnost. U tome nam pomažu svjedočanstva apostolskih i crkvenih otaca iz vremena prvih stoljeća Crkve.

Gotovo svi svjedoci slažu se u tome da je temelj evanđeoske predaje apostolska propovijed. Prema svim izvorima, evanđelja su nastala u apostolsko vrijeme, pisana su od strane apostola ili njihovih učenika, ali pod nazorom apostola.

Sa sigurnošću znamo da otprilike od sredine 2. st. četiri evanđelja postoje kao zaokružena cjelina. Sve su ih Crkve prihvatile kao normu svoje vjere.

Evanđelja najprije pokazuju Isusa, a onda razvitak njegova nauka i razvitak shvaćanja apostola o njemu. Treba ih čitati u kontekstu odnosa Isusove egzistencije, njegova Uskrsnuća, SZ i iskustva prve Crkve.

Kako se zovu evanđelisti i što znate o njima i o sadržaju onoga što su napisali?

Da li ste čuli za riječ sinoptici i tko su sinoptici?

Prva tri evanđelista, nazivaju se sinopticima, a to su: Matej, Marko i Luka, a njihova evanđelja su sinoptička zato jer su toliko srodna i sadržajem i slijedom događaja i samim izrazima i riječima da se njihov tekst može izdati u tri usporedna stupca kako bi se bolje uočile njihove sličnosti.

Takva izdanja zove se «sinopsa», što grčki znači «istovremeno čitanje».

Ivanovo evanđelje se od njih razlikuje izborom građe, povijesno-zemljopisnim okvirom, načinom izlaganja.

Sinoptici pišu o Isusovim čudesima. Ona su prisutna u njegovom javnom djelovanju da bi pokazala njegovo spasiteljsko djelovanje. Ona nisu radi sebe samih, nego su čudesa koja će potvrditi Isusovo božanstvo, koja će potvrditi da je Kraljevstvo nebesko koje On naviješta već prisutno na zemlji te da su svi pozvani sudjelovati u njemu.

Možemo još kratko reći nešto o svakom evanđelistu:

Evanđelje je izvorno grčka riječ, a znači blagovijest, radosna vijest spasenja, izvještaj o Isusu i njegovu djelu. Evanđelisti su pisci evanđelja: Matej, Marko. Luka i Ivan.

Matej

(carinik), sin Alfejev, Galilejac, židov, njegov simbol je čovjek (anđeo) – zato što njegovo evanđelje počinje Kristovim rodoslovljem, piše za Židove. U središtu Mt poruke jest mesija, Krist i njegovo kraljevstvo.

Čovjek ANĐEO počinje rodoslovljem

Marko

rođak apostola Barnabe, židov iz Jeruzalema. Njegov simbol lav, simbol snage i pobjede. On predstavlja čudesnu moć Kristovu u čudesima i uskrsnuću, a evanđelje započinje riječima «glas koji viče u pustinji».

Piše za: RIMLJANE

Luka

porijeklom Grk, povjesničar + teolog, liječnik, nije osobno poznavao Isusa, ali je kao Pavlov pratilac doživio poruku spasenja. Lukin simbol je vol, a vol kod Židova je žrtvena životinja, simbol vola zato što njegovo evanđelje započinje žrtvom koju prinosi svećenik Zaharija. Isusa prikazuje kao milosrdnog spasitelja, osobito u susretnu s grešnicima (liječnik duša) i bolesnicima. Luka je napisao i «Djela apostolska» u kojima opisuje procvat prve Crkve.

Vol- zato što evanđelje započinje žrtvom

Ivan

sin je Salome I Zebedeja, ribarske obitelji iz Betsaide, brat je Jakova starijega. Ljubljeni učenik Isusov. Njegov simbol je orao – leti u visinu, počinje od početka (U početku biješa Riječ, i Riječ bijaše kod Boga...). Njegovo evanđelje se razlikuje od sinoptičkih (Mt, Mk i Lk) jer ne opisuje toliko same događaje i život Isusov, koliko daje osobno i izravno svjedočanstvo . Njegovo evanđelje možemo nazvati evanđelje ljubavi: «Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, nego da ima život vječni» (Iv 3,16) – svrha dolaska Božje utjelovljene Riječi da dade ljudima život vječni. Ivan je umro u progonstvu na otoku Patmosu 104. godine.

EVANĐELJE izvorno grčka riječ, a znači BLAGOVIJEST, RADOSNU VIJEST SPASENJA

EVANĐELJA SU PRVENSTVENO SVJEDOČANSTVA VJERE U USKRSLOG KRISTA, KERIGMA (NAVJEŠTAJ) PRVE KRŠĆANSKE ZAJEDNICE

ISUS JE POVIJESNA OSOBA, IZNIMNO ZNAČAJNA POVIJESNA LIČNOST I VELIČINA. SVOJIM ŽIVOTOM I NAUKOM VEĆ DVA TISUĆLJEĆA OBILJEŽAVA SVIJET TAKO DA SE S PRAVOM I ČITAVA LJUDSKA POVIJEST DIJELI NA VRIJEME «PRIJE» I «POSLIJE» KRISTA