 |
Zašto ova knjiga?
Ne znam da li itko voli svoje selo
kao ja i često se pitam da li sam nastran, bolestan ili munjen
kad i pored niza neugodnih doživljaja, ljubomornih, zavidnih,
podazrivih, a bome i neljudskih postupaka nekih "velikih"
Šokaca, Babogredaca i katolika, mogu ovdje biti sretan,
zadovoljan i uvijek pokušavati stvoriti nešta novo, oživjeti
što drugi zatiru, pokloniti svojoj Gredi ono što zaslužuje i
voljeti je, pričati o njenoj prošlosti, značajnim ljudima,
običnom, divnom stanaru, čobanu, majstoru, "mokrom bratu",
birtašu i svakom onom tko ju voli makar malo.
Zaboli me kad
netko s podsmijehom govori o Babogrecu i Babinoj Gredi, kad
netko o njoj piše neistine, neprovjerene priče obraduje kako
njemu odgovara i naziva je "zloglasnom" poput Matka Peića.
U nju treba doći,
družiti se s njenim žiteljima, pogostiti se, obići bircuze,
poslušati kako se pripovida, zbijaju šale, kako jedan drugome
uvaljuje, zavlači, kao se nitko ne ljuti, kako svatko prima
što mu se uputi bez uvreda. Tko god je ovdje duže bio, dosta
čuo, mogao je samo reći "Ovog nigdje nema". Možda zato kažu:
"Ludi Babogreci", "Radiš uz onu stvar ko' Babogredac" itd.
Ova zadnja i je
nastala od Babogreca. Evo, opisani u knjizi, majstor Mijo
moler, kad je odlazio u rat mama je za njim plakala, a on je
kroz smijeh dobacio: "Ne revi mamo, ja ođo u Mitrovicu, a ako
me ubiju, čekaj me kod nas na Dubočice jer ja neć' otplivat'
prema Beogradu s vodom, no kontra. Znaš da sam uvik radio uz
batinu pa ću tako i kad me ubiju."
I upravo i
postoje razni vicevi o nama jer smo ih sami stvorili, sami ih
stvaramo svakodnevno, oni jednostavno niču i kad je čovjeku
teško i kad je veseo. Svatko će se i s narođenijim našaliti, s
mladima i sa starijima. Tu nema uvreda ni mržnje.
Sjećam se kad sam bio
gimnazijalac neki čovjek koji me je poznavao, pohvalio me pred
ocem kako sam pristojan, uvijek pozdravim, a vidio je da hoću
raditi i s konjima itd. na što je moj otac preda mnom i njim
rekao: "Ma pusti ti to, nit' će on pljunit kroz svoj pendžer,
nit će njega njegova krava ubost".
Otvorenost,
sloboda, jednostavnost također je vrlina Babogreca. Često se
može čuti kako otac sina, i obratno, za neku zafrkava ili
podbada, normalno da mama ne zna, a malo dalji rod, mlađi ujak
ili stric često su znali i u bećarluk zajedno. Sjećam se
jedanput u nekim svatovima, moj najdraži lik u životu, kojeg
je krasilo poštenje, ljudskost, druželjubivost i veliki ugled
među svim ljudima koji su ga poznavali, ali i epitet velikog
bećara, djed Mirko Andrijašev (mamin otac), nije mogao
odoljeti da ne zaustavi mladu, jedru i vrckavu snašu i kaže
joj: "E, sinko, kaka si, kad bi mogo, do bi sve za tebe."
Bijaše mi malo neugodno, no čekao sam šta će biti dalje. "0
đede pa štaj' tebi, to da mi je reko tvoj unuk prihvatila bi,
a ge bi ti?" drsko će snaša. Dido ju još više stisne pa joj
malo tiše izusti: "Nemoj se sinko sekirat, ta men' je
svejedno, il' men', il' mojem đetetu." Snaša malo podciknu,
istrže se i dobaci: "0, nevoljo sida".
To sam prihvaćao
normalnim i drago mi je što sam odrastao u okruženju
normalnih, pametnih i slobodoumnih ljudi pa to cijeli život
nastojim prenositi i na mlađe, najrođenije, najbliže i one
koji hoće biti takvi.
Pok. dr. Matko
Peić je u svojim "Skitnjama" predstavio Babogretku strašno
uvredljivo kao bećarušu, podatnu, preslobodnu i nezasitnu.
Ispostavilo se da on ipak nije bio u prilici biti u kući te
radenice, vrijedne, privržene svom šokačkom temelju, majke,
tkalje, vezilje, ali vesele i duhovite žene.
Ratovi, nedaće,
harale su ovom Šokadijom i pustošile kuće muškom čeljadi.
Ostajale su žene same s dječicom, u zadrugama, orale, kopale,
kosile, svažale i vršile ljetinu, čuvale da se imanje ne
rasturuje i brinule se da po povratku čojka bude marve više
nego kad je on ošo. Bilo je i onih koje su imale vreliju krv,
kojim nije mogao sudit ni svekar ni svekrva, a pogotovo ako
nisu imale djece. Znale su noći provoditi u bircuzu, znali su
ih i financi i fešteri i učitelji i popovi. Neke su i noge
prale u pivu, igrale na bircuskim sinijama, ali to se znalo
koje su. Jedna od njih, pok. baba Eva, rekla mi je u vrijeme
pošasti minica: "0, lija, nebo ti štaj' 'vo? Danas ti nemoš
više znat koj' pošten, a ko j...., to sve oda goli guzica i ko
da zovu - 'ajde. A to ni prije bilo. Znalo se koja je išla na
Savu na lađu, kojoj su financi kupovali kožuse i delinke, ta
je mladež zbiljam izluđela".
Ili kad danas sidi
kažu za mlade da su sve pokvarene, preslobodne, ljubakaju se
na javnim mjestima, grljušte, moram posegnuti za didinim
doživljajem. "Ta dite, kad 'vo gledim / slušam kako tebe i 've
tvoje ruže kaki ste i kako živite, neće to rit ne poštene, no
ne koje je čuvo svekar dok je sin bijo u vojske, / koje su
spavale na krevetu koji je upinjo u svekrov, a ja na prstima
dolazijo na njega kad bi svekar žarko."
Bećarluka je
bilo, i bit će, tuđih uživanja, ali nas će nestati, zato
moramo staviti ruku na nu stranu gdje osjetimo otkucaje i kast
po babogredski: "Ge živog svita tud je i ljubavi, prevara,
bećarluka, lopovluka, smicalica, ogovaranja, naklapanja,
ruženja, olajavanja, sakrivanja, kopilenja i tajenja, no uvik
će među nama življet... Zakleta se Zemlja Raju..."
Boravio sam,
radio, živio, Ijubovao, družio se i u Račinovcima, Gundincima,
Županji, Brodu, Kutima, Bebrini, Bukovlju, Podvinju i svuda
nailazio na dobre prijatelje, krasne ljude i žene lijepe i
najljepše, iskrene i neiskrene, i uvijek se vraćao svojoj
Babinoj Gredi ponosan i uvjeren da su priče o nama i njima
(mislim na najljepše moje Šokice) teška farsa jer sve nas je
dragi Bog stvarao da budemo ovakvi kakvi jesmo. Onda zašto
Babogredac ovakav, a Babogretka ovakva. Tvrdim, svaki
Babo-gredac, ako ostane kaki su mu bili đedovi i prađedovi,
očuvat će sve, i pozitivne i negativne epitete i svi će o nama
i nadalje pričati. A kaki je konj iza kojeg se ne praši. I vi
svi drugi, dragi moji Šokci i s ovu i s onu stranu Save,
pazite na svoju rič, na sve ono po čemu smo prepoznatljivi.
Pa, ako netko i kaže da smo "bezobrazni, lajavi", nek mu bude.
Svaka naša rič ima poruku, a malo "slobodnija" i svoju
zatajnost i pouku.
Zato s ponosom
legitimiram, ali djelomično, svoje seljane, malo i susjede, u
ruhu i duhu kakvom sam rastao, čuo, i sretan sam zbog
toga.
Nažalost,
svakodnevno se susrećem sa svojim učenicima koji krmadaju
psovke kakvih nisam čuo ni od, tobože, najvećih psovača, pa
vjerujem da me nećete ocrnjivati zbog točkica i pravog
značenja pojedinih izraza.
Oni koje još
nisam upitao i koji mi nisu uspjeli ispripovijedati što bi
uljepšalo sadržaj ove knjige, nek sačekaju i sačuvaju za
drugu, makar ne bila moja.
| |
