Godine (1995.) Matica hrvatska pokrenula veliki izdavački pothvat "Stoljeća hrvatske književnosti" radi izdavanja oko 300 djela hrvatskih autora, koji su zbog dosadašnjih političkih okolnosti u prošlim režimima bili prešućivani ili zabranjivani. To znači da će biti tiskana djela svih zanemarivanih autora, od vremena Austro-Ugarske, preko Kraljevine Jugoslavije, pa sve do srbokomunističke Jugoslavije. Već su tiskana djela Frana Krste Frankopana, Ante Starčevića i uži izbor iz opusa Mile Budaka (1889.-1945.) - "Ognjište". Početak izdavanja biblioteke očito je profiliran Starčevićanski i pravaški: među ostalim, upravo na Frankopanu počiva Starčevićeva Stranka prava, a ustaše i NDH također su bili duhovni plod Starčevićanstva. Književnost pisaca biblioteke definirala je duhovne ideale hrvatskoga naroda, a njihova djela u borbi za oslobođenje postala su povijesni uzor budućim generacijama.

        Ovom prilikom pozabaviti ćemo se novijom "Novozavjetnom" pravaškom književnošću, što ju predstavlja nesretni doglavnik NDH  Mile Budak, ključni glas naroda u hrvatskoj književnosti iz prve polovice dvadesetoga stoljeća, koji je za svoje glavno djelo držao roman iz ličkoga seljačkog života "Ognjište" i dnevne novine "Hrvatski narod".

        "Ognjište" je nastalo u emigraciji, u Albergo Monte Stelli, u Italiji, između 8. svibnja i 19. lipnja 1937. Naizgled brzo napisano djelo Budak je gradio na godinama životnog iskustva među hrvatskim narodom Like, gdje je rođen i živio među seljacima u Sv. Roku. Kroz središnje likove oca Blažića, njegove sinove Miću i Jozu, te glavnu junakinju Aneru i njezina drugog (ali nesrećom nevjenčanog)  supruga Lukana, pisac prikazuje ne samo narodne običaje Hrvata ličkoga kraja, nego i borbu dobra i zla u čovjeku, daje prikaz narodne duše Hrvata koja izrasta moćna i otporna upravo kroz tuđe zlo koje tu dušu potire.

        U "Ognjištu" Budak daje tumačenje hrvatskoga čovjeka, kroz Aneru pisac podiže spomenik velikoj ženskoj ljubavi prema njezinom čovjeku Mići i siromašnom ognjištu, što su ga zajednički podigli unatoč niskim udarcima Mićina oca Blažića. Anera je ujedno ženski lik koji predstavlja narodno ognjište što ga za sebe želi jedna druga zlokobna sila (dana u liku Blažića).

        Blažić nije samo lik oca koji se zaljubio u svoju buduću nevjestu, nego i lik silnika koji se bori sa svojim strastima, i ne može odoljeti privlačnosti nadmoćne djevojačke ljepote. On je poput mešetara koji je sve naučio stjecati upornošću, trikovima i silom. Ako je Anera uzor žene, i kroz to majka-Domovina, onda je i njihov simboličan odnos ono što je u danom trenutku politički mučilo Hrvatsku: Anera čuva Mićino ognjište, ona se poistovjećuje sa svojom ljubavlju i sa svojim ognjištem, a nju od njezine ljubavi odvraćaju sile nevolje i tuđih strasti. Anera tako postaje neizrecivi simbol nacionalne patnje potlačene zemlje, u kojoj se sve to i događa. Nikada nećemo moći odgovoriti na pitanje nije li Budak još tada slutio propast NDH i sumrak hrvatskih nada, no u priči o ličkome selu upravo je to i izrekao: uzor majka, simbol ognjišta i velike ljubavi što se poistovjećuje s Domovinom, potkraj priče biva pogubljena. Anera umire od Blažićeve ruke, jer on toliko želi njezino tijelo da ruši sve norme dopustivog i ubija Aneru, jer je "mora posjedovati". Kako je završila Anera, tako su završili NDH i tvorac ove priče.

        "A mora biti prava žena, jer znaš: žena j' ognjište, una j' temelj kući. Ako j' i najbolji čovik i veleko bogatstvo, a nevaljana žena - nikada u kući ni kruva ni ruva ni veselja ni Božijega blagoslova. Ako li je čovik i slabiji i potriban, a prava žena - veselje moje, vaik puna kuća smija i svaki se zalogaj - i suvoparan! - poide s Božijim mirom i blagoslovom. Viruj ti meni ... Znam ja ..." (XXII. poglavlje, str. 191, 2 knjiga), veli Lukan Aneri.

        Očito je poistovjećivanje žene i Domovine. Lukan, dobar čovjek i častan seljak, treba novu ženu nakon smrti prethodne, a dobrotom osvaja ljepoticu Aneru. Lukan u Aneri niti ne gleda veliku ljepotu, nego dobru sugovornicu i suradnicu. Želi djecu, da mu ne utrne ognjište, a u Aneri vidi ispunjenje svojih snova. On - zahvalan otac novog Anerinog ognjišta - biti će ujedno i osvetnik Anerine smrti. Budak je tako navijestio novi život hrvatskoga ognjišta kroz seljačku čast, koja se mora ostvariti nakon otkrivanja krivca. Nije li Budak vjerovao da će planuti novo hrvatsko ognjište, ako i ne uspije ono koje je i sam zasnivao? Vjera u ličko ognjište konstantan je izraz vječnosti hrvatskoga ognjišta.

       Evo kako progovara Lukanova čast kada Lukan nalazi dokaz o Blažićevoj krivnji: "Nije niti letimično bio pomislio da ga prijavljuje i traži zaštitu zemaljskih sila i vlasti, jer bi to značilo - upropastiti čestito ognjište dida Vidurine, a - i svoje osramotiti. Ostalo bi mu, dok i ognjišta, da ga nije bio kadar sam obraniti (....) I onda će se ispovjediti i pošteno reći, zašto ga je morao, a i što ne bude znao reći, Svemogući će znati, pa eto Sveznajućeg, eto njegove duše ..." (XVI/str 328, 2 knjiga)

        O narodnoj duši pak Hrvata kaže: "Ne treba tu pripovijedanja, tumačenja i dokazivanja, kad se osjeća jer se nosi u krvi. Zar su uludo odvajkada u borbi bez prestanka i s planinom i s vodom i s oblacima i sa zemljom i s Turčinom s hajdukom - il' u borbi il' u savezu?! Mnogo toga prijeđe u krv, pa ga nosiš, a ono spava i miruje, pa ni ne znaš, da što nosiš u sebi, dok se ne prene, baš - kad treba! Spava al' do -jednom ..." (str. 326)

        Narodna čast u obrani ognjišta mora planuti; kao što Anera mora biti osvećena, tako i Hrvatska mora biti oslobođena. U borbi sa svim zlima pobijediti će onaj koji je najviše zla podnio, onaj koji je naučio kako se nositi sa zlom. I kao što je Anera (kao moćni simbol Domovine) oskvrnuta, tako je preko Lukana ostvarena i osveta u obrani vlastitih prava. Blažić, koji je kovao zamisao kako ubiti i Lukana, pogiba. Na kraju, Budak čitateljima poručuje da je svaka sila za vremena, te da pravda mora pobijediti: porobljena Hrvatska, obeščašćena Hrvatska, pravedna Hrvatska u svojim će sinovima imati uvijek dovoljno snage, jer će oni živjeti i zato da ubiju podivljalu zvijer i oslobode vlastito ognjište. Uvijek kada strada majka Domovina (Anera kao simbol) dignuti će se pravednička ruka njezinih muževa (Lukan kao osvetnik) i pravda će na kraju pobijediti, bez obzira na strašne žrtve koje su nam nanijete.

        "Ognjište " u novom izdanju priredio je Dubravko Jelčić, a za razliku od izdanja iz 1990. sadašnje nije reprint, nego originalno, novo izdanje na boljem papiru i s većim slovima.

        U upravo objavljenoj knjizi "Čežnja za Kraljevstvom" Grgec je ostvario nastavak svoje knjige "Čežnja i iščekivanje" objavljene u HKD-u 1984. Tu su gotovo sva prigodna razmišljanja toga autora, koja su izrasla u "Glasniku Srca Isusova" od 1984. do 1995 godine. Možemo dodati da je Grgec, u stvari, objavio zbir duhovnih propovjedi zbijenoga sadržaja utemeljenih na Evanđelju, a ugrađenih u povijesni trenutak naše zbilje.
        Ova knjiga može se čitati u jednome dahu, od korica do korica, a moguće ju je tematski čitati i na preskokce, ako želimo povezati misao o istoj temi iz drugoga motrišta. Svojom uvodnom molitvom "Blagoslovi Gospodine,  našu Domovinu, a Tvoje Kraljevstvo zavlada Hrvatskom!" autor je knjigu očito posvetio Bogu i Hrvatima.

        U uvodu Grgec opisuje naslov svoje knjige i veli da on nije upućen nekoj čežnji za obnovom monarhije, već Kristu kao glavi Nebeskoga Kraljevstva za kojim čezne svako ljudsko srce, svjesno ili nesvjesno. Prvi prilog pod naslovom "Snaga ljubavi" upućuje čitatelje na glavni kršćanski motiv vjere, a to je ljubav (uz vjeru i nadu), koju apostol stavlja na prvo mjesto. "Njezin je simbol Srce Isusovo", ...."žarko ognjište ljubavi". Na njezinu trajnu prisutnost među nama a poseban nas način podsjeća sakrament Tijela i Krvi Gospodnje ... (str. 9). U tome svjetlu napisana je čitava knjiga, u kojoj "etika i estetika imaju zajednički korijen". Čitavu kršćansku kulturu Grgec situira u istinitost i snagu ljubavi koje s pravdom, ljepotom i dobrotom imaju isto Božansko ishodište ..., ".... u Bogu koji sva ta svojstva posjeduje u savršenoj i neograničenoj mjeri (...)" Kršćanskoj kulturi kao pojmu Grgec je posvetio samo jedan naslov, no o načelima te kulture on govori posredno, kroz cijelu knjigu. Pita se: "Može li kršćanski način života, mentalitet  i poruka ući u svijet u kojem je, kako reče Papa, došlo do loma između evanđelja i kulture? (....) Štujući i uzgajajući prirodu i stvari oko sebe, čovjek pripitomljuje i oplemenjuje svoju "divlju" narav, te stvara i usavršava civilizacijska sredstva i kulturna dobra. Postavši "civiliziran", on bi morao prestati biti "sirov" i surov. Ipak, civilizirani čovjek, koliko god bio upućen u tehniku, znanja i vještine, ne postaje kulturan, pogotovo ako u njegovu životu nema mjesta za moralne i umjetničke vrijednosti. Kulturan, pak u kršćanskome smislu, on može biti samo ako u životu ostvaruje kršćanske vrednote ljubavi i pravde (...)" (str. 83) Mi bismo dodali kako je današnji svijet od kršćanstva preuzeo jedino disciplinu radinosti, a zaboravio je da ta disciplina kršćanske civilizacije, zajedno s načinom mišljenja, ima podrijetlo u kulturi Evanđelja. Bez kulture nema ni razvijene civilizacije. Današnja civilizacija je otpad kršćanske kulture.

        Taj zaključak bio bi u skladu s Grgecovim navodom kako je "Pavao VI. svojedobno rekao da je najveća drama XX. st. jaz između kulture i Evanđelja".  (.... str. 191) Grgec kaže - ako je bolestan ljudski duh, potrebna mu je duhovna transfuzija i revitalizacija. " ... Unijeti evanđeoski kvasac u kulturu, politiku i ekonomiju znači obnoviti i preporoditi čovjeka ..." (str. 192) Bez toga sve je uzaludno. Nema obitelji s brojnom djecom, ako nema kulture štovanja kršćanskih vrijednosti. Narodi s brojnim potomstvom, koji nemaju kršćansku ljestvici vrijednosti, žive životinjski život, a mi kršćani u duhovno opustošene obitelji moramo vratiti solidarnost koja rađa ljubav i novu djecu, - bio bi to konačan zaključak, koji možemo izvesti iz Grgecovih razmišljanja. Živjeti u kršćanskoj Europi postavlja zahtjev obnove savjesti i svijesti, pa je zbog toga potrebna duhovna obnova i nova evangelizacija: "Nije to propovijedanje nikakvog novog Evanđelja ni katekizma, nego uvijek aktualna poruka Isusa Krista i njegove Crkve ..." (str. 192)

        Grgec ističe da je obnova "lica zemlje" obnova duha i duše, etike i morala, čestitosti i poštenja. "Moramo opet pronaći osjećaj dužnosti i odgovornosti", rekao je talijanski predsjednik Scalfaro. A svega toga u suvremenoj Europi i Hrvatskoj nema. Pobijedio je osjećaj gole subjektivnosti, sebičnosti. Zato smo dobili novu razinu životinjske razine življenja: dok se među neciviliziranim narodima djeca rađaju nekontrolirano, jer to ljudi ne znaju spriječiti - u kršćanskoj civilizaciji, koja je rastočena u svojoj biti, dolazi do programiranog sprječavanja rađanja djece. Što je dovelo do toga? Gubitak osjećaja za kršćansku kulturu.

        Sve rješava kultiviranost duha u Kristu, uči nas Grgec. "Dok se obrazovanje odnosi na naš um, odgoj je u prvome redu, kako je govorio don Ivan Bosco, stvar srca ..." (str. 55) A kako da dođemo do pravilnog odgoja? U vrijeme kada je čak i mladež odgajana nekršćanski i protukršćanski, jedini put do duhovne obnove je onaj o kojem je pristupačno govorio Grgec.

        Starčević se rodio 23. svibnja 1823. u Žitniku nedaleko od Gospića, od oca Jakova i majke Milice rođene Čorak iz Široke Kule, a preminuo je u tri sata u jutro 28. veljače, 1896. u svome Starčevićevu Domu u Zagrebu. U knjizi "Politika i sudbine" (Školska knjiga, Zagreb 1995.) književnik Dubravko Jelčić bavio se gotovo svim važnijim političarima, od Starčevića do Antuna i Stjepana Radića, dakle, svima onima koji su se razvijali pod Starčevićevim idejnim utjecajem. U toj knjizi od 247 stranica Jelčić je čak 63 stranice posvetio prikazu života i analizi rada ovog velikog hrvatskog sina rođenog u Lici. Možemo reći da se radi o vrlo iscrpnom prikazu Starčevićeva života.

        Otac Domovine svoj je značaj izgradio upravo u svom selu Žitniku. Ondje je u siromaštvu od roditelja naučio držati se tradicije poštenja i zadane riječi. Zadana riječ je njima, u tom ličkom selu, bila zakon, ondje se naučio živjeti u siromaštvu i skromnosti, pa nije čudo da se s političkim šikaniranjima i stiskama nepokolebljivo držao, a princip koji je u Hrvatskome Saboru branio bio je vezan uz riječ "zakon". Starčević bi se prije dao ubiti negoli što bi riječ i zakon pogazio, pa mu nije bilo teško niti u tamnici u okovima ležati, kada je branio istinu i pravdu. Najvažniji utjecaj na Antu, nakon njegova sela i škole u Klancu, imao je njegov stric pop Šime Starčević. Ovaj župnik u Karlobagu bio je već poznati pisac i jezikoslovac, te žestoki i ogorčeni protivnik Vuka Karađića, u doba kada je svratio u Žitnik da posjeti svoj rodni dom. Malom Anti tada je bilo trinaest godina, a susret sa stricem odlučio je o budućoj sudbini momka. "Pop Šime sjećao se s oduševljenjem svojih susreta i razgovora s maršalom Marmontom, guvernerom Ilirskih provincija, pa je svoje frankofilstvo (i frankofonstvo) prenio i na sinovca ..." (str. 12) I doista, u velikom broju Starčevićevih saborskih govora nalazimo navođenje mnoštva povijesnih primjera štovanja zakona u različitim povijesnim etapama Francuske. Francuska je Anti Starčeviću bila jedan od važnih uzora štovanja zakona prema vlastitome puku. Drugi primjer postala mu je kasnije i Engleska. Tada nije mogao znati da će Hrvatskoj upravo te zemlje postati neprijatelji veći i podmukliji i od same tadašnje Carevine Austrije. Godine 1839. Starčević dolazi i uči u zagrebačkoj gimnaziji. Ondje su mu prvi nadjenuli ime Vlah, a potom Stari, jer je po godinama bio stariji od ostalih učenika. Nadimak "Stari" odonda mu ostaje sve do smrti. U gimnaziji upoznaje Eugena Kvaternika, sina svoga profesora i zaštitnika, te mu Eugen ostaje prijateljem do svoje tragične smrti, a vjerujemo da ga je molitvom pratio i preko groba.

        Godine 1845. Starčević odlazi na peštansku bogosloviju, na poticaj i pod zaštitom biskupa senjskog Ožegovića. Starčević bi vjerojatno i postao svećenik, no jedan događaj odlučio je o budućem tijeku njegova života. Naime, po školskim praznicima 1846., posjetio je Stari svoj rodni kraj i ondje bio gost ondašnjeg župnika Skočilića. U župnikovoj rodnoj kući, u selu Klancu, bilo je proštenja, pa i prigoda da mladi klerik Ante porazgovori s ljudima. Ondje ugledao prizor koji ga potrese: u blizini vidio je čovjeka s obje odsječene ruke, sve do lakta. Kada se propitao o razlogu takva stanja, župnik mu ispriča da je vojna vlast Austrijanaca u Vojnoj krajini ovog čovjeka dva puta sudila da mu se sijeku ruke zato što je na sve strane, pa i samome caru u Beč, pisao o nepravdama što se Hrvatima ondje čine. To je Antu Starčevića tako pogodilo u dušu da se na jednoj svetoj misi Bogu zakle, tj. Božjem Sinu i Njegovoj Majci, "da će kroz cijeli život voditi borbu proti onoj Austriji, koja je  na sinovima hrvatskoga naroda izvađala takova barbarstva: da će se boriti za sreću i prosvijetljenje svoga naroda ..." (str. 15) Tako Ante Starčević, nakon što je doktorirao filozofiju, napusti svečeništvo prije ređenja i uđe u političku arenu, u kojoj je zasigurno postigao onu svetost kojoj se nadao u svećeničkim haljama. Bio je, naime, jedan od rijetkih političara koji se držao svoje riječi, a djela mu nisu bila mimo Boga. Starčevićevi govori i politički i kulturološki spisi najrječitije govore o liku ovoga, s pravom nazvanog Oca Domovine.

        U knjizi "Ante Starčević" Hrvatske sveučilišne zaklade nalaze se svi najvažniji govori Oca Domovine, sve do tri godine prije njegove smrti. Sabrani govori su, u stvari, pretisak iz 1893.., što ga je prvi puta objavio Odbor kluba Stranke prava. Za ključne govore danas se drže tri govora izrečena u Hrvatskome Saboru 1861., 1866., i 1881., a Stranka prava dodala je kao zaključne govore u knjizi dva govora, i to od 01. lipnja 1879. o slobodi tiska i govor/odgovor odaslanstvu akademijske mladeži u Zagrebu, iz 1867. godine. Ova dva govora nalaze se na kraju knjige, premda kronološki ondje ne spadaju, što jasno govori da čine ključne i najznačajnije govore.

        Predgovor je tada bio nepotpisan, u ime Stranke prava, i ondje stoji jedna faktografska netočnost. Naime, ondje piše da se Stari "na Hrvatskome Saboru upoznao s Eugenom Kvaternikom ...". No, treba biti svjestan da u doba postojanja Austro-Ugarske Starčević nije smio previše isticati svoju trajnu povezanost s Kvaternikom, i to još od djetinjstva, jer je i onako bio promatran kao neprijatelj Austrije; Eugen Kvaternik digao je Rakovički ustanak, pa bi se Starog optuživalo da je i sam u tome sudjelovao, budući da Kvaternika zna još iz djetinjstva. Neprijatelj nije smio znati baš sve pojedinosti iz njihova života. Za kulturno-političku povijest Hrvatske bitno je to da je Starčević "...u svom govoru od 26. lipnja 1861. razvio načela Stranke prava, a tadašnji vlastodršci odmah razabraše tko je i što je Ante Starčević, pa im prva briga bijaše da ga maknu s bilježničtva riečke županije. Obtužiše ga da je županijskim predstavkami počinio zločin bunjenja. On je te predstavke morao sastavljati po svojoj službi, a županijska skupština jednoglasno ih je prihvatila. Kr. sudbeni stol u Zagrebu osudio je dra A. Starčevića radi bunjenja na tri mjeseca zatvora, na gubitak časti županijskog bilježnika i doktora filozofije. Stol sedmorice snizio je kaznu zatvora na jedan mjesec. Dr. A. Starčević odsjedio je taj mjesec g. 1863. u Zagrebu. ..."

        Tako je počela velika idejno-politička borba Oca Domovine, u kojoj je on postavio ideologiju utemeljenu na narodnom i povijesnom pravu Hrvata, i u kojoj je do pred kraj života zastupao narodne pravice u Saboru, koji je bio sve samo ne hrvatski. Naime, zastupnici u tom Saboru više su se brinuli za probitke Austrije ili Madžarske negoli za domaće probitke, pa su prijedlozi Stranke prava redovito bili preglasavani. Trebala je propasti Austro-Ugarska i nastati Jugoslavija da čitav narod shvati i sazrije za pravaške državotvorne ideje A. Starčevića.

        Od današnjih saborskih stranaka samo se dvije u svome programu izričito pozivaju na Oca Domovine, i to su vladajuća stranka  HDZ i oporbena stranka  HSP. Državotvornost kao cilj i program postavio je Starčević u već spomenutom govoru 26. lipnja 1861. Povod mu je bila saborska sjednica od 17. lipnja te godine, na kojoj je počela rasprava o odnosu Kraljevine Hrvatske prema Kraljevini Ugarskoj.

        Svoj govor Starčević započinje riječima (str. 8/9):

        "Gospodo! Austriansku zapoved, kojom nam se nalaže, da odnošenje naše domovine naspram Ungarii pretresujemo, razmatrao ja s koje mu drago strane, ja nikako ne mogu razabrati, da-li nam je onom zapovedju bezobraznia poruga namjenjena (...) Ja odgovaram, da mi Austriu za našeg međunarodnog sudca niti smo priznali, niti ćemo ikada priznati; odgovaram, da bi nam dražje bilo kada bi Austria sumnjala kod štibre (poreza) i tlačenja narodah, nego li njezino odnošenje naprama Rusii ili Francezkoj. Neodvisnos, samostalnost naroda pokažuje se nada sve nedvojbenom u izvršavanju onog najveličanstvenijeg prava, kojim si narod vladara izabire, i kojim narod proti drugim narodom vojuje. I nut, gospodo, čuda: Habsburg Ferdinand I. nije predložio otcem našim, neka svi idu dogovarati se s Ungarci, da-li će Hervati njega za kralja izabrati, nego je onaj Habsburg odpravio otcem našim poklisare i nastojao je, da ga oni kao narod neodvisan, bez bilo čijeg pitanja, potverđenja i dogovora, za ustavna kralja si izaberu, što su oni i učinili ......" (str. 12/13)

        Takvim tonom s austrijskom monarhijskom vlašću nikada nije razgovarao nitko. Spletke te vrste protiv Hrvatske nastojali su spriječiti Zrinski i Frankopani, no platili su to glavom. Sada, prvi puta u povijesti Hrvatske, jedan čovjek ima jasnu pravno-političku viziju. Vizija nezavisnosti Hrvatske temelji se na narodnim pravima, i on, Starčević, uložiti će čitav život da je ostvari. Dana 15. rujna 1887. ponavlja isti odnos između naroda i vladara utemeljen na francuskom uzoru: "Svi znamo, gospodo, prisegu koju su Aragoni polagali svojim vladarom. Ta prisega veli: Mi, kojih svaki vredi koliko ti vrediš, a svi skupa vredimo više, nego ti, mi tebi prisižemo vernost, ako budeš štovao naše sloboštine i povlastice, ako ne - ne ..." (str. 327) U Starčevićevim vizijama mi u državotvornosti nalazimo utemeljenu socijalnu viziju. Ako se vladar brine da njegovi podanici ne budu gladni i bosi, onda je dobar vladar i narod mu je dužan služiti. To više što ga je izabrao. No, ako je narod od vlasti zlostavljan, onda svi ugovori o vjernosti prestaju. Nedostatak nezavisnosti doveo je do nesmiljenog izrabljivanja hrvatskoga naroda od strane tuđina, koji nije imao osjećaja za njemu tuđe. Zato Starčević hrvatsku državu gleda kao okvir za ostvarenje narodnih, što znači i socijalnih prava.

        Narod posredstvom svojih najumnijih ljudi, u Saboru, sam rješava svoje probleme na najbolji mogući način. Svi drugi (stranci), koji se sa strane miješaju u narodne poslove - nepotrebni su, i rade za svoje dobro, a protiv narodnih interesa. O tome 4. rujna 1881 na Krasici kaže: "... Na štetu naroda ja nisam nikad tražio osebne probitke (..., str. 181) ... Moji prijatelji i ja nastojasmo i nastojimo, da nestane svih posredovateljah koje vam spomenuh, među našim narodom među našim kraljem, pa da sve javne poslove naše domovine rešavaju i uređuju sami naš narod kroz sabor i naš kralj (...) Branitelje ovog načela,  nas bi u Englezskoj, držali za torye, za konzervativce, za muže nadasve oprezne i spore, kada se radi o znatnu menjanju zakonah ..." (str. 185, istakao E.Č.)

        Dakle, kršćanska konzervativnost i pravednost bili su u uzor, a nacionalna država bila je vizija stvaranja preduvjeta za ostvarenje solidarnosti onih koji imaju zajedničke interese i iste običaje.
        Starčević i drugovi su, dakle, kroz javnu riječ, i silom neoborivih argumenata, učinili da njihovo zvono narodnog buđenja postane djelo narodnog otpora i konačnog oslobođenja.

        Nakon Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, pravaški ideolozi bili su još Josip Frank i njemu uz bok Izidor Kršnjavi, a liniju čistog pravaštva nakon njih preuzeo je Milan Šufflay da bi po smrti ovoga glavnu riječ dobio Filip Lukas (29.4.1871-26.2.1958). Ako bismo hrvatske ideologe promatrali kao stranačke suradnike, koji djeluju u  parovima,  tada bi Filip Lukas zajedno sa Šufflayem bio treči ideolog po redu, a nakon Šuflayeva ubojstva, Lukasa možemo promatrati kao usamljenog četvrtog i zasada  posljednjeg priznatog pravaškog ideologa.
        Posljednji grandiozni pravaški ideolog Filip Lukas sredinom 1997 konačno je dobio objavljenu knjigu svojih radova pod naslovom "Hrvatska narodna samobitnost", a u izdanju zagrebačke izdavačke  kuće "Dom i svijet", koja se bavi objavljivanjem zaboravljenih hrvatskih pravaša i hrvatskom poviješću.  Knjiga je izbor najvažnijih tekstova prof.dr. Filipa Lukasa, svestranog pisca i sveučilišnog profesora na instituciji koja je danas prerasla u ekonomski fakultet. Na ovom malom prostoru moramo naglasiti da je Lukas bio predsjednik  Matice hrvatske s najdužim stažem izabranog predsjednika od 1928-1945. Prestao je biti predsjednikom  te institucije 6. svibnja 1945 kada je njegova i naša prva hrvatska država (u ovom stoljeću) NDH, doživjela slom i kada Lukas odlazi u emigraciju gdje 1958 i umire u Rimu.
        Objavljena knjiga sadrži 15 poglavlja  Lukasovih izabranih spisa s naslovima "Jadran u geomorfološkom, klimatološkom i trgovačko gospodarstvenom pogledu", a to je tema gdje Lukas nastupa kao prvi hrvatski pravaški geopolitičar: ono što je Starčević o Hrvatskoj idejno zasupao to je Lukas na kulturno - znanstvenim primjerima pokazivao. Iduće poglavlje u tom smislu nosi naslov "Geografijska osnovica hrvatskog naroda", zatim "Naš narodni problem s geopolitičkog stajališta",  Raspored stanovništva  u Dalmaciji prema prirodnim i gospodarskim prilikama",  nakon čega slijedi niz poglavlja u kojima Lukas tumači idološku osnovicu našeg književnika  Augusta Šenoe  pod naslovom "Hrvatski duh u Šenoe", zatim "Smjernice i elemente u razvoju hrvatskog naroda", što je nezaobilazno na liniji poglavlja "Dr. Ante Starčević". 

        O tome kako su se plele spletke oko Hrvatske Lukas govori u članku "Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor", dok najutjecajnijeg engleskog čovjeka, anglo- i srbofila  među protuhrvatskim političarima Tomaša Masaryka, razotkriva Lukas u spisu "Masaryk prema Hrvatima".  Tu na samom početku članka postavlja Lukas pitanje zašto Masaryk ima ulicu u Zagrebu, da bi u daljnjem nastavku obrazložio da je to moguće zato jer 99% naroda ne zna tko su ljudi po kojima se ulice nazivaju i da bi  nakon toga dokazivao kako je Masaryk bio ne samo srbofil, već se nadao i propasti Hrvata koje je mrzio. Zamislite,  dakle,  Trga Adolfa Hitlera usred Izraela! A mi to imamo u Zagrebu: Masarykovu ulicu.  Koliko je to apsurdno shvatiti ćemo kada pročitamo ovu knjigu.

        Ostala poglavlja zovu se "Zašto je Dubrovnik velik", "Problem hrvatske kulture", "Bosna i Hercegovina u političkom pogledu", "Stogodišnja uloga Matice hrvatske u sklopu političke i kulturne povijesti hrvatskog naroda", te slijedi poglavlje " Da li je Jugoslavija nastala na temelju samoodređenja?". Na kraju knjige stoji poglavlje "Dragovoljnio sam trpio za slobodu moje Hrvatske", u stvari pismo koje je Lukas napisao u oči svoje smrti , a objavljeno je kao autonekrolog, neposredno po preminuću Lukasa.

        Ova knjiga je putokaz i temelj izvorne ideologije hrvatstva i predstavlja političko sveto pismo jednoga  proroka Starčevićanstva: ako je Starčević bio Mojsije, Lukas mu je bio prorok Job.  U velikim isušenjima dragovoljno je trpio za slobodu svoje Hrvatske.