Zahvaljujući dualizmu Leukipa, Demokrita, a ponajviše Aristotela, koji je stvarao oštru granicu između duha i materije, znanost je stagnirala u crnoj rupi srednjeg vijeka gotovo tisuću i pol godina, jer su prirodne pojave, pa čak i samo ljudsko tijelo, izgledale ljudskom umu (ili, bolje rečeno, besmrtnoj ljudskoj duši) potpuno strane, i suprotne najvišem mističnom idealu, Bogu. Pa čak i danas taj dualizam igra značajnu ulogu u ljudskom društvu i ljudskoj svijesti, i upravo u toj otuđenosti od prirode treba tražiti uzroke otuđenosti čovjeka od čovjeka.

    Međutim, kada je napokon probijena čvrsta barijera crkvenih dogmi početkom 16. stoljeća (primjerice geocentrički sustav proučavanjima Kopernika i Galilea), klice znanosti, koje su se skrivale pod zemljom još od slobodarskih i demokratskih grčkih dana, sada su proklijale u punom sjaju, tvoreći uskoro ono što danas nazivamo klasičnom fizikom. Priroda je viđena kao golemi stroj, kojim nevidljivom rukom upravlja sam Stvoritelj tog stroja – stara slika, ali s novim elementom: prirodnim zakonima. Izvor pojava više nije zamagljen misticizmom, ono što je nekada bila Božja volja i ništa više, sada dobiva precizan matematički opis. Ljuljanje crkvenog lustera uvijek je periodično, kugla pada s tornja u Pisi ubrzanjem koje je uvijek omjer sile teže i njene mase, planeti se oko Sunca uvijek gibaju po elipsama, tlak plina uvijek je proporcionalan njegovoj temperaturi uz stalan volumen. Pojam ljepote tih svima razumljivih zakona koji izvire is jednostavnosti, lako je razumjeti. Kako su zakoni zapravo Božje riječi, one nužno moraju biti kratke, jasne i nedvosmislene (pa i sam biblijski izvještaj o stvaranju svijeta, sintezi za koju danas znamo da je trajala 15-ak milijardi godina, nema više od 600-tinjak riječi).

    No, i tada su s tim iznimno jednostavnim i reduciranim zakonima nastajali problemi, primjerice još je Newton primjetio da je lako matematički opisati ophod Zemlje oko Sunca, ili Mjeseca oko Zemlje, ali kada pokušamo tim istim diferencijalnim jednadžbama opisati tri tijela u međudjelovanju, sustav se od klasičnog primjera ljepote i jednostavnosti, dakle i riješivosti, pretvara u monstruma kompliciranosti i nelinearnosti, gubeći smisao i sjaj. Mnogi su nakon toga lomili moždano staničje nad tim problemom, a kasnije ga gurali pod tepih – nije to bila stvar dostojna močnih zakona fizike, prije je djelovala kao smetnja, granični slučaj, nepotreban i nedostojan gubljenja vremena. Bilo je tako s mnogim pojavama, za koje su samo pjesnici imali intuitivan osjećaj, naime, pjesnici su obožavali oblake – fizičari pak biljarske kugle; pjesnici su snatrili o listu što na vjetru leluja prema zemlji – fizičarima je bila draža kuglica u vakumskoj cijevi; pjesnici su se divili snazi vodopada i vrtlozima vode u njihovu podnožju – smireniji fizičari mjerili su amplitude valova u kadi s vodom. Fizičari su čvrsto vjerovali u determinizam, predskazivost događaja na temelju poznatih podataka, tako da je Laplace, potpuno opčinjen tom idejom, zaneseno govorio o hipotetskoj “apsolutnoj inteligenciji” koja bi, poznavajući položaje i brzine svih čestica u Svemiru u jednom trenutku, mogla predvidjeti te iste parametre za bilo koji drugi trenutak, budući ili prošli. Čak je i veliki Einstein, kritizirajući kvantnu mehaniku više od 200 godina kasnije, rekao čuveni rečenicu “Bog se ne kocka”. Ali oni kojima nisu smetali oštri zakoni fizike: pjesničke duše, sanjari i pritajeni mudraci, ali i oni koji su se usudili suprotstaviti znanstvenim autoritetima (barem u svojim mislima) svojim smjelim razmišljanima, opažanjima i proračunima, vidjeli su da taj klasični determinizam, ta pokretačka snaga klasične mehanike, nema pravo uporište, ni filozofsko ni znanstveno.

    Klasična fizika dala je sve od sebe, prevrnula je sliku svijeta i izvukla civilizaciju iz mraka, porodila je početkom 20. stoljeća dvije velike teorije, teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku, ali njene determinističke ideje postale su nalik staroj zmijskoj koži, iz koje se tek trebalo elegantno izvući.

Prethodno poglavlje          Povratak na sadržaj          Slijedeće poglavlje

Povratak na početnu stranicu          Kontakt autora