: : home : : prolog : : pripreme : : prva etapa : : druga etapa : : druga etapa-3 : : epilog : : zahvale : : toyota : : olympus : : toth : : e-mail : :

DRUGA ETAPA 2:

BJELOVAR - NORDKAPP - BJELOVAR
Naselja uz cestu su sve rjeđa. Stalno se vozimo cestom E4 uz obalu Botničkog zaljeva, na čijem se vrhu spajaju Švedska i Finska. U 18:00 sati stajemo na velikoj JET-ovoj pumpi. Punimo rezervar do vrha i protežemo noge do obližnjeg restorana spojenog s pumpom. Pogled nam privlači kebab na roštilju. Kako je u međuvremenu zasjalo sunce, nismo odolili porivu da sjednemo na terasu restorana i zadovoljimo svoje potrebe za hranom. Opet fotografiramo našu Toyotu. Odmoreni i nahranjeni, krećemo dalje.

Uskoro ćemo napustiti naseljeni dio Švedske i zaputiti se kroz područje gdje šume postaju sve niže i niže, da bi na kraju jedino raslinje postali siromašni oštri grmovi. Tko zna kako ćemo tamo proći s benzinom? Pogled na kartu nam govori da je pred nama jedna velika nepoznanica. U vožnji se odlučujemo za jednu od cesta koja nam se čini najboljim izborom. Sreća je da su sve ceste dobro održavane. Iako spadaju u kategoriju sporednih cesta, nigdje nismo naišli na rupu ili oštećenje kolnika. Asfalt je svuda nešto grublji, ali savršeno ravan.

U 20:15 dolazimo do točke gdje našu cestu presijeca Polarnica, zamišljena linija koja označava početak polarnog kruga. Prigodno je obilježena simboličnim globusom uz cestu. Iako bi već trebala biti noć, sasvim jasno vidimo sve oko sebe. Nebo je vedro i sjaji se kao da je sunce tu negdje iza brda. Parkiramo Toyotu na samoj Polarnici i vadimo naš GPS, prvi puta od kako smo ušli u Švedsku. Pokazuje točno 66 33'06"N i 22 45'49"E. Vrijeme: 22 sata 13 minuta i 40 sekundi. Istodobno primjećujemo da nema GSM signala. Ništa od telefoniranja i slanja poruka. Znači da ni Satellite Lock u Corolli ne može javiti naš položaj. Definitivno smo ušli u nenaseljeno područje sjevera Švedske. Nakon kraćeg zadržavanja nastavljamo vožnju.

U 21:45 prilazimo jako osvijetljenom graničnom prijelazu na ulazu u Finsku. Nigdje žive duše. Zaustavljamo auto i slikamo se. Blic nam nije potreban jer svjetla ima na pretek. Vožnja kroz Finsku je bila jedno od najneobičnijih iskustava koje smo doživjeli. Od jutra kada smo krenuli iz Stockholma prevalili smo oko 1000 km, a nismo uopće bili umorni. Vozili smo noću koja je bila sve samo ne mračna. Imali smo dojam kako vlada stalni sumrak, kao da je sunce upravo nestalo iza horizonta, tek toliko da se ne vidi sjajna kugla, a dovoljno da horizont bliješti jarkim bijelim svjetlom. Nebo iznad nas je bilo svjetloplavo i mogli smo bez problema vidjeti sve oko sebe. I kad smo već dvojili hoće li uopće postati makar malo mračno, shvatili smo da počinje zora i da postaje sve svjetlije. Te noći u stvari uopće nije ni bilo. Kako bi opći dojam bio još jači, mjesec koji se pojavio na nebu sjao je punim sjajem, kao malo sunce u nekom drugom svemiru. Za nas s juga, navikle na mračne noći, ovo je bio potpuno nestvaran prizor. Iako smo vozili punom brzinom, prosječno 160 km/h već nestrpljivi da vidimo cilj našeg puta, nisam izdržao da ne stanem radi nekoliko fotografija Corolle na mjesečini, u pozadini s vijugavom cestom i crvenim kućama u daljini.

Brzi pogled na sat i shvatih da smo upravo ušli u peti dan našeg puta. Mislim da me je tada uhvatila panika. Još dva i pol dana do trenutka kada moramo vratiti auto u Zagrebu, a još smo 500 km udaljeni od Nordkappa. Hoćemo li se moći vratiti na vrijeme? Jesmo li se previše slikali i zaustavljali? Moramo brzo nastaviti dalje. Srećom, Corolla nas je nosila kao vjetar, bez ikakvih problema. Jedino me brinuo pogled na pokazivač goriva. Jureći 160 km/h, trošili smo 10 litara/100km. Nekim čudom smo i u ovoj divljini našli benzinsku pumpu, ali svi naši pokušaji da kupimo gorivo su bili osuđeni na neuspjeh. Iako je pumpa bila automatizirana, nije prihvaćala naše kreditne kartice niti novčanice. Tehnika ovdje na sjeveru baš nije bila sasvim ispravna.

Prvi put od kad smo krenuli posegnuo sam za kanistrom. Bila je mudra odluka ponijeti rezervu goriva. 20 litara rezerve je samo do pola napunilo rezervar, ali smo zato mogli nastaviti put. To bi nam trebalo biti dosta do nekoliko stotina kilometara udaljenog gradića Alta, smještenog u istoimenom norveškom fjordu.

Do Alte je put vodio kroz potpuno gol predio sjeverne Norveške. Prvo je cesta vijugala poput goleme zmije prostranom visoravni, a zatim se nastavila spuštati dolinom velikog rječnog kanjona. Kristalno čista rječica je resko šumila probijajući se između nepravilno nabacanih stijena. Corolla je s lakoćom jurila kroz oštre zavoje. Mislim da mi je ovo bio najduži dio puta. Gorivo nam je bilo sasvim pri kraju. Kako nismo vidjeli blješteći horizont, visoke mračne ivice riječnog korita pojačavale su dojam mraka.

U 02:45 sati ulazimo u Altu. Iako bi trebala biti noć, sunce je sjalo kao kod nas za ljetnog podneva. Iako oboje nismo spavali cijelu noć, nismo osjećali umor. Potražili smo pumpu i s olakšanjem natankirali žednu Corollu. Čekalo nas je još 200 - 250 km cestom E6 koja se proteže od Osla na samom jugu Norveške, gotovo do samog Nordkappa.

Ankica je preuzela upravljač Corolle nakon gotovo 20 sati i uputili smo se prema zadnjoj etapi puta. Nisko sunce je našu noć pretvorilo u dan. Gradić je bio pust. Nordkapp je bio pred nama. Predjeli kroz koje smo vozili tih poslijednjih 200 km bili su lišeni svakog rastlinja. Samo je niska trava činila da se okoliš po nečemu razlikuje od kamenog pustinjskog. Ipak, sve je bilo na neki čudan način lijepo.

Dolaskom do velike morske uvale Porsangen, pojavili su se bajkoviti prizori crvenih norveških kuća, na kao ogledalo mirnoj obali mora. Iz Corolle u pokretu, pri brzini od 100 km/h, bjesomučno sam fotografirao okolinu. Olympus Camedia je radila savršeno, baš kao i naša Toyota. Svakom minutom naše je nestrpljenje raslo. Bili smo na domak cilja. Vozili smo se po najsjevernijem europskom kopnu. Tada sam odlučio da ćemo jednom cijeli ovaj put morati ponoviti. Toliko lijepih krajeva smo projurili bez zaustavljanja, nebrojeno mnogo fotografija smo propustili snimiti, a sve zbog toga što smo morali auto vratiti u Zagreb za dva dana i nešto sati.

Projurili smo pored Hammerfesta, poznatog po filmskom festivalu i napokon došli do ulaza u tunel koji povezuje kopno s otokom Mageroya, čiji najsjeverniji rt je Nordkapp. Tunel je dugačak gotovo 8 km i iskopan je ispod morskog dna. To je najsjeverniji europski podmorski tunel. Prolazak kroz njega se plaća 25 Eura u jednom smjeru.

Vijugava cesta vodi nas po otoku. Izmjenjuju se prizori golih stijena, mirne vode sjevernog mora i krda sobova koja poput naših ovaca hodaju cestom. Prolazimo i pored jedinog gradića na otoku po imenu Honningsvag. Ovdje pristaju golemi turistički brodovi na krstarenju zapadnom norveškom obalom, bogatom fjordovima. Na žalost, mi za njega nismo imali vremena. Točno u 07:00 stigli smo na plato Nordkappa.

Osjećaj olakšanja radi dolaska na cilj nas je potpuno ispunio. Nakon što smo platili ulaz (po osobi 25 Eura), parkirali smo auto na polupraznom parkingu. To je, u stvari, bio samo jedan raščišćen i sitnim kamenom nasipan dio platoa predviđen za automobile. Još u Bjelovaru sam auto odlučio fotografirati na samom vrhu Nordkappa. Zamolio sam čovjeka na ulazu da nas propusti s našom Corollom u zaštićeni dio. Nakon što sam mu ispričao o čemu se radi i koliko smo kilometara prešli, bez problema smo dobili dozvolu za ulazak. Ovaj puta smo auto parkirali neposredno pred ulazom u turistički centar.

Na žalost, čim smo izašli iz auta, u trenutku nas je potpuno obavio veliki oblak. Našli smo se u neprozirnoj magli. Čitao sam da je ovdje velika sreća imati lijepo vrijeme, čak i ljeti kada su dani dugački. Bio sam ljut što se nismo malo više požurili, dok je još bilo sunčano. Što ako se uopće ne uspijemo fotografirati?
Kao i do sada, sreća je bila na našoj strani. Nakon kraće neizvjesnosti, oblak je svoje mjesto prepustio suncu i mi smo obuhvatili pogledom cijelu visoravan. Nalazili smo se 200 metara iznad morske površine. More nismo vidjeli. Koliko je god pogled dosezao, sjeverno more je skrivala niska magla ili onaj isti oblak koji je maloprije trenirao naše strpljenje. Pogled je bio kao iz aviona. Samo udaljeni horizont i niski oblaci.

Odmah sam se dohvatio foto aparata. Slikao sam sve oko sebe. Toyotu smo preparkirali bliže sjevernoj strani, kako bih je mogao uhvatiti u kadar zajedno s desetak metara visokim željeznim globusom koji simbolizira najsjeverniju kopnenu točku Europe.

Površina platoa je bila posuta oštrim komadima stijena i pločama škriljevca. U stvari, ja tako zamišljam površinu mjeseca ili nekog drugog nebeskog tijela. Izuzev rijetke oštre trave, ništa drugo nije raslo na, očigledno, vrlo negostoljubivom mjestu. Moje mišljenje očito nije dijelilo malo krdo sobova koji su na pristojnoj udaljenosti nepomično brstili tu istu travu. Osim prilično velike građevine centra za posjetioce, tragovi ljudskog djelovanja su se vidjeli na sve strane. Prostorom je dominirao spomenik "Djeca zemlje", čiji su autori bili sedmoro djece s različitih strana svijeta, a simbolizira zajedništvo, prijateljstvo, nadu i sreću, bez obzira na granice. Tu je bio i spomenik "Majka i dijete", umjetnice Eve Rybakken, zatim mali obelisk podignut u čast kralja Oskara II Norveške i Švedske i na kraju dobro poznati globus na samom vrhu europskog kontinenta. Ono što mi tada nismo znali, a saznali smo tek na povratku pregledavajući prospekt koji smo dobili plaćajući ulaz, je postojanje podzemnog prolaza između glavne zgrade i ruba sjeverne stijene. Taj tunel za posjetioce je sadržavao muzejski prostor, kapelicu sv. Ivana, Thai muzej, bar u kojem se tradicionalno poslužuje kavijar i šampanjac i osmatračnicu s koje se gleda u pravcu sjevernog mora. Eto povoda da se vratimo i pogledamo sve te sadržaje temeljito i bez žurbe.

Kako je vrijeme prolazilo, hvatala nas je panika da se nećemo stići vratiti na vrijeme. Dostigli smo cilj, osjetili pod nogama rub kontinenta, javili smo se porukama prijateljima i poslali nekoliko desetina razglednica na razne krajeve svijeta. Poseban je osjećaj stajati na toj stijeni toliko blizu sjevernom polu zemlje i razmišljati o dragim osobamakoje smo ostavili doma.

Nakon tri sata zadržavanja, započeli smo povratak istim putem kojim smo i došli.
: : home : : prolog : : pripreme : : prva etapa : : druga etapa : : druga etapa-3 : : epilog : : zahvale : : toyota : : olympus : : toth : : e-mail : :

Sve fotografije su snimljene digitalnim foto aparatom Olympus Camedia C-2100uZ.
Fotografije se mogu vidjeti uvećane ako se klikne na njih.
Autori fotografija su Ankica i Pavle Toth.

Powered by Olympus